Nova kolumna - svjedočanstvo patera Marka

Kako je Bog s jednim videom objavljenim na Bitno.netu spasio nerođeni život

Pišem ta svjedočanstva, da se proslavi Gospodin, a i zato jer o tome ne možemo čitati u dnevnim novinama. Važnije je spašavanje pasa-lutalica, nova (dvadeset i peta) veza neke glumice, te bombardiranje mozgova hororima o „monetarnoj politici, rejtingu, fiskalnoj blagajni, resursima, fondovima, nelikvidnosti, koncesijama“ i drugim staro-hrvatskim pojmovima, koji nas ispunjavaju strahom, stresom i panikom

Foto: Shutterstock.com

Najteže je početi pisati. Uvijek muku mučim s prvim rečenicama, koje bi trebale biti kao neki temelj ostatku teksta, misao vodilja odnosno izvor iz kojega će poteći potok. Kako pišem dugačke kolumne (ne slušaju mi propovijedi pa liječim frustracije na papiru/u Wordu) i rjeđe negoli drugi uvaženi kolumnisti (imam pet titula iza kojih stoji petnaest mukotrpnih obaveza) kod mene nije riječ o potoku već o rijeci. Danas mi u pomoć priskače jedna divna knjiga, iz koje sam razmatrao na jutarnjoj molitvi u našoj kapeli. Knjiga govori o oprostu, a napisana je srcem i rukom jedne žene, čudom preživjele strašan genocid u Ruandi, u vrijeme kojega je ubijeno preko milijun ljudi u svega nekoliko mjeseci. Događalo se to, prisjetimo se, 1994. godine, a cijeli je svijet odlučio zatvoriti oči i uši dok su svakodnevno tekle rijeke krvi tom krasnom afričkom zemljom. Nakon svega, autorica susreće starog prijatelja-svećenika, koji je, poput nje same, pripadnik plemena Tutsi, koji u ovom pokolju gubi sve svoje najbliže i jedva sam ostaje živ, skrivajući se u jednom potkrovlju. Uglavnom, ovaj joj svećenik tumači kako je do pogroma došlo zbog ljudskih grijeha, te kako je Bog patio u svakoj žrtvi krvavog pira nad njihovim narodom. Objašnjava da je ljubav iznad svega i da će ljubav sve pobijediti, jer ljubav je život a mržnja smrt… I kaže joj nešto jako poticajno i lijepo: „Izgubili smo sve, baš sve, ali postoje i oni kojima je još teže, jer su izgubili Gospodina. Čini djela ljubavi, traži izgubljene, nađi Božju prisutnost u malenima, u djeci, u siromasima, izbjeglicama, gladnima… Čineći male stvari. Sjeti se: ljubav počinje od osmijeha.“ Eto, baš bih s tom rečenicom htio započeti: Ljubav počinje od osmijeha. A osmijeh je i ohrabrenje i prijateljstvo i nježnost i potpora i prisutnost i briga. Osmijeh liječi, zbližava, grije. Osmijeh je predvorje radosti, početak svih lijepih, vječnih ljubavi. Iskreno se može nasmiješiti samo onaj, čini mi se, koji je i iskreno plakao. Jer, u ovom nesavršenom svijetu ove su dvije sile – radost i tuga – tako blizu jedna drugoj i često se izmjenjuju u našim životima. Jesi li se danas nekome nasmiješio/la? Kao i poljubac, ili zagrljaj, kao molitva ili poklon, tvoj osmijeh može drugomu postati povjetarac u pustinji, melem na rani, zraka svjetlosti u tamnici samoće ili neke krize.

Volim zamišljati Božji osmijeh. Osobito mi je zanimljiv smiješak Svemogućega, kada me pouči nekoj novoj mudrosti, nakon što uvidim da sam nepoučljiv i da baš i nisam mudar. U tom smiješku nema pogrde ili omalovažavanja, to je izraz čiste i tako drage Božje milosti, kroz koju shvaćam da je Gospodinu milo što Njegovo dijete uči i traži, diže se i vraća, razmišlja i zaključuje, u Duhu Svetom, a ne u duhu ovoga svijeta. Tako, i ja sam ovih dana dobio, ponovno i ponovno, pouku koja se završila Božjim osmijehom, ali i osmijehom mnogih, providonosno uključenih u ovu priču. Dakle, zove me jedan mladić, očajan zbog činjenice da ga je djevojka ostavila i da ne želi roditi njihovo dijete, za čije su začeće nedavno doznali. Iako su dulje živjeli zajedno, dijete im nikako nije bilo u planu, iz dobro poznatih razloga: mladost, fakultet, nezaposlenost, itd. Štoviše, liječnik je izrazio sumnju u neku bolest „ploda“ jer se neki parametri nisu poklapali, reče aparat. Spoznaja o „neplaniranoj trudnoći“, krvarenje, navodna bolest, povišeni ton mladića koji nije za abortus… Uplašilo je mladu mamu (mama se postaje začećem, podsjećam, ne porodom djeteta) koja brzo prekida vezu i sprema se na zlo. Dečko mi govori, kako nema ni teoretske šanse da bi djevojka htjela razgovarati sa mnom, a njegova je molba samo da molim i da mu malo olakšam bol kroz koju prolazi. Okej, rekoh, nema problema, tu sam i za molitvu i za utjehu, i drugima ću rado javiti da mole za ovu tešku situaciju. Nakon razgovora, obuzima me neka žalost ali i neki osjećaj da nisam učinio dovoljno. Kao da mi je neka sjena sišla nad savjest. Opravdavam se, to je od umora, ta ovo je već treći današnji razgovor na istu temu, neispavan sam, iscrpljen od silnih poziva u pomoć, a daleko sam od Supermena. Počinjem se samo-sažalijevati, buniti, prigovarati, kao, ono ja izgleda moram imati deset para ruku, tri srca i dva mozga, a nitko ne pita kako je meni, trebam li ja štogod, smijem li i ja spavati i jesti itd… Kako je prošla korizma, a bijah za volanom, pustim si ja rahmetli Safeta i uz „Snijeg pade, na behar, na voće“ barem nakratko puštam da mi misli odlete, negdje na Igman. Ali, niti nakon tri sljedeće sevdalinke, mira nema, a obično se, aman, smirim već nakon prve. Gospodin mi daje ovu misao: momak mi je u duh ubacio jednu blokadu. Izgovorio je jednu duhovnu „branu“ koja je u mojemu srcu zaustavila protok Božje pobjede. Rekao je: „Nema šanse da uspijete odgovoriti od pobačaja, ne želi ni čuti da zadrži dijete.“ Prihvaćajući tu riječ – laž, nisam ni pokušao nazvati mamu ovoga maloga nerođenog čovjeka… Evo prvog osmijeha odozgor: „Mnogopoštovani oče Marko, gdje ti je vjera…?“ Stoga uzimam brata Samsunga i zovem dečka. Opet pričamo, ali ovaj ga put molim usrdno i s nekom čudnovatom sigurnošću, da mi pošalje broj svoje djevojke. Naposljetku se slaže, ali moli da pošaljem poruku, jer da je jako osjetljiva i da će joj biti šok ako ju nazove nepoznati čovjek, još k tome svećenik, koji i nije skroz čovjek (od zareza dalje moj dodatak, hehe). Vozeći do samostana, isključujem i muziku i druge misli, i molim krunicu Milosrđa. Već u sobi, razmišljam što bih napisao N.N., a da ona počne razmišljati misli života, a ne smrti, blagoslova, a ne prokletstva. Jedna kratka poruka, nipošto nekakvo sumorno moraliziranje, nešto od srca, a opet snažno, da joj bude kao neki putokaz, da sama shvati kako joj je dijete dar a ne kazna… U tom mi trenutku netko mejla kako obavezno trebam pogledati jedan video, objavljen na našem svakako najboljem portalu (svaka moja reklama, sto eura povišica) Bitno.net, gdje sada ovo i pišem, sav sretan (ne samo zbog povišice).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovako je to pisalo na samom portalu: „…Dirljivi video snimljen 2011. na kojem autistični i slijepi dječak Christopher Duffley pjeva duhovnu pjesmu “Open The Eyes Of My Heart” (pjesmu je napisao čuveni worship glazbenik Michael W. Smith, a u hrvatskom prijevodu zove se “Otvori oči mog srca”). Christopher je rođen prerano i jedva je preživio taj porod, a danas živi u New Hampshireu s obitelji svoje tetke koja se brine o njemu od malih nogu…“ Čekajući nadahnuće za sms, otvaram ovaj video i sav se ježim, i suze mi počinju teći, i ne mogu doći k sebi od snage i svjetla, od milosti i pomazanja, što s pozornice silazi na sve koji ovo Božje dijete slušaju i gledaju! Evo i drugog smiješka odozgor: „Vidi, vidi, ti smišljaš veleumne poruke, a ja ti se javljam preko mejla…“ Da, Gospodin sve upotrebljava, sve vodi i sve aranžira na svoj način. I učinio sam što sam „morao“, poslao sam N.N. porukicu ovoga sadržaja: „Draga N.N., ja sam taj i taj, znam sve, ne osuđujem te i želim ti pomoći. Kužim da nisi za razgovor, ali molim te za jedan korak hrabrosti, samo pet minuta tvoje pažnje, u ime života u tebi, u ime vjere koju ispovijedaš, u ime ljubavi koju si imala za svog višegodišnjeg dečka! Pogledaj molim te taj video i hvala ti na tome, tu sam ako bilo što treba.“

Sljedeće jutro, zove me ovaj mladić i kaže: „Ne znam što ste joj rekli, ne znam što se dogodilo, ali javljam vam da me nazvala sva u suzama i pozvala k sebi, te je otkazala pobačaj…“ Treći osmijeh odozgor: „Nisi ti, Ja sam!“ Bolestan dječačić (autizam i sljepoća) kao anđeo pjeva Bogu, i spašava evo, još jednog nerođenog anđela. Koliko se nevine dječice, samo zato što su bolesna, smakne već u utrobi… A Bog ih tako silno želi upotrijebiti za ovaj svijet! Tisućiti put vidjeh svoju malu vjeru, i veliku vjernost Boga živoga. Nebrojeno puta Gospodin me vodio svojim putovima, a ja opet iznova imam svoje putove. Nevjerojatan je čovjek, i nevjerojatan je naš Bog.

Nevjerojatan je i plakat kojega sam oštrim kleričkim okom zamijetio u čekaonici kod moje doktorice, prije nekog vremena. Išao sam skidati neku bradavicu na vratu, pa sam sljedećih tjedan dana imao upadan flaster na tom mjestu. Naravno, već drugi sam dan čuo priču kako sakrivam grešni „ugriz“ putenog zadovoljstva i kako je to, prije ili kasnije, bilo i za očekivati od mladog, zgodnog, simpatičnog, aktivnog, interesantnog, blagoglagoljivog i ljubopitljivog svećenika, koji uz to ima vlast, moć, župnu kasu i ne tako loš auto te, naravno, veze s istaknutim političarima. Kada sam lijepo objasnio da mi je doktorica rezuckala bradavicu, ispalo je da imam „neku doktoricu“ a čak su me zvali i sa bivše župe, pitajući je li istina da sam „se skinuo“… A skinuo sam samo tu jadnu bradavicu, al’ džabe objašnjavati. Čekam, dakle, u čekaonici i čitam veliki plakat, koji nosi naziv „Promoviranje tjelesnog vježbanja kod kardiovaskularnih bolesnika“ i koji je osmišljen kao „edukacijski poster“, bla bla. Između, slikom popraćenih, savjeta poput: „Šetnja… Vježbanje… Prestanak pušenja…“ čitam i druge savjete: „Vodite ljubav“ i „Bavite se meditacijom i jogom“. Očito je da na zdravo srce i krvne žile imaju pravo samo ne-kršćani (jer kršćani se ne smiju i ne mogu baviti jogom) i samo oni koji ne prakticiraju celibat. Pomislih, kako bi najbolje bilo da nas sve takve, najbolesnije u društvu, ograde u jedan gradić i puste da umremo od srčanih udara, izazvanih životom u celibatu i kršćanskom molitvom. Očito je i da se ovime šalje evidentna poruka i starijim građanima, koji više nemaju seksualnu potenciju. Ako ih ne dokrajče srčani, a jer jogu ne znaju zbog svoje zastarjele i zastranjene kršćanske tradicije, najbolje je da im se ponudi „bezbolna i dostojanstvena“ smrt eutanazijom. Mislim da nismo daleko od reklame za upravo ovakvo „rješenje“ pitanja bolesnih i starih. Savršeno društvo ne treba ne-savršene.

Mogao bih ovo uzeti kao uvrjedu, jer je riječ o javnom i službenom posteru, te negdje protestirati. Ali, već je prisutno toliko zasićenje raznim oblicima nezadovoljstva, parnicama i protestima svih vrsta; mir je ono što svakodnevno sve manje imamo i dobivamo, a tako ga je teško naći. Osim toga, ako bih protestirao dodatno bi me optuživali za protestantizam, za što sam već dovoljno i za cijeli život obilježen, jer tu i tamo poslužujem karizmaticima i aktivan sam u ekumenizmu. Prošli sam put pohvalio djelo jednog protestantskog autora, što mi se u nekim glavama nikada ne će zaboraviti niti oprostiti. Tako, jedna mi persona piše kako je „zgrožena“ jer kao katolički svećenik čitam i preporučujem knjigu jednog ne-katoličkog pisca! Knjizi poznatog pastora R. Warrena „Svrhovit život“ (nikako ne preporučujem od sveg srca ne čitanje!) uvod su napisali vlč. dr. T. Ivančić i naš pokojni, neprežaljeni fra Z. Linić. Valjda su mislili da „p.“ znači pater, a ne pastor.

Odmah do gradića-logora za celibatarce i one koji ne meditiraju te čekaju na srčani, trebalo bi sagraditi nešto slično i za protestante. I za one koji u njima vide ljude i braću. I za one koji u svim ljudima i narodima i plemenima svijeta vide Božju djecu. Bez obzira na sve razlike i stilove života i vjerovanja. Ali, voditi nedogledne, puste rasprave s nekima kojima je teško prihvatiti činjenicu da postoje drugačiji i drugi, isto je kao raspravljati s onima kojima flaster na vratu svećenika neupitno označava grešno grickanje. A što kada bih, na primjer, morao objašnjavati kako kršćani Bliskog i Dalekog istoka i šire, Boga nazivaju riječju Allah? Dragi Bože (dragi Allahu), bolje srčani nego takve epske debate. Samo bih još, glede toga, spomenuo naš posljednji Susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku. Dobro je, da ne bude zabune, što je Susret „katoličke mladeži“ a ne „kršćanske mladeži“ jer bi to impliciralo i druge vjeroispovijesti, npr. baptiste. Ako su i bili ondje, ubuduće bi bilo dobro da ih nekako i raspoznamo, npr. da nose neke posebne kape na glavi. Čisto zbog toga da ne bi koji mladi katolik popio kavu s kakvim mladim baptistom. Tako je lijepo bilo vidjeti silno mnoštvo naših mladih, zagrijanih Kristom! Nekima se najviše svidjela njihova pjesma. Posebno su lijepo, svi kao jedan, pjevali u vrijeme sv. mise, predvođeni našim biskupima i svećenstvom. Prekrasno su pjevali mahom Hillsong pjesme, i slične. Posljednji sam put gledao kako isto pjevaju tisuće pastora na nekom skupu, na kojemu im se obratio i papa Franjo, s vrlo značajnim i poučnim porukama, na što je ultra-poznati pastor Kenneth Copeland molio za Papu i vice-versa. Ima sve lijepo na YouTubeu. Ne bih se čudio da i Papa zna npr. pjesmu „Otvori oči mog srca“, čisto protestantsku, onu koja je spasila djetešce s početka današnje kolumne. Naš bi Papa bio dobar gradonačelnik gradova-logora za celibatarce, ne-jogiste, pa evo i za protestante.

Šalu na stranu, ali ne daleko na stranu, Božji me sveti osmijeh obasjao na jednoj nedavnoj duhovnoj obnovi, gdje su mi prišle dvije žene, svaka s djetetom u ruci. Prva mi je zahvalila, jer sam joj prije nekoliko godina, kroz uistinu dugačak razgovor objasnio kako bi rana pobačaja bila vrlo teška rana, dodana na ranu obiteljskog nasilja i bračnog preljuba. Kaže mi, da je upravo u trenutku kad je čula kako baš kroz to djetešce u njoj Gospodin želi donijeti mir i pomirenje, odlučila roditi, te mi sada sva radosna i ponosna pokazuje maloga sina, koji je zaista postao melem na rane života. Pojasnih joj da to u biti nisu bile moje, već riječi sv. Ivana Pavla, koji je u jednom obraćanju ženama spomenuo kako samo život može iscijeliti život. Smrt, dakle, ne donosi život. Abortus ne može donijeti nikakva dobra. Sljedeći sam dan upoznao samohranu majku, silovanu, koja nije dozvolila usmrćenje svoje bebe, jer je negdje u bolnici našla naš letak. Slava Bogu, dok sam dirnut dokraja držao u krilu njezino dijete, nisam se mogao oteti dojmu da sam ispunio svoj život i da samo zbog ovog čudesnog događaja ima smisla svaki napor i svaka borba. Neka silni, silni nebeski blagoslov siđe na ove hrabre majke, na ovu predivnu dječicu!

Pišem ta svjedočanstva, da se proslavi Gospodin, a i zato jer o tome ne možemo čitati u dnevnim novinama. Važnije je, dakako, spašavanje pasa-lutalica, nova (dvadeset i peta) veza neke glumice, te bombardiranje mozgova hororima o „monetarnoj politici, rejtingu, fiskalnoj blagajni, resursima, fondovima, nelikvidnosti, koncesijama“ i drugim staro-hrvatskim pojmovima, koji nas ispunjavaju strahom, stresom i panikom. Tako lijepa i bogata zemlja, a ljudi gladuju. Neki imaju milijune, drugi kopaju po kontejnerima. Nešto nije u redu, ali što? Sigurno je da su vremena teška, ali koja nisu bila? „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“. Naša je tragedija u tome, što za probleme ne tražimo Božju pomoć i savjete Njegove Riječi, već vjerujemo svijetu i njegovim metodama i floskulama. Samo malo, dobih inspiraciju, ne mogu se oduprijeti, pišem, evo: Nisam đubox/ne gledam CSI Miamy/ne klanjam se ljudima, pa ni Dalaj-lami/pizzu s artičokom ne ružim/“Fato mori dušmanke“ ne kužim/milošću Božjom, fejsbukom se ne služim/ne znam sve, niti moram znati/a ti, kolumnjaro, zbog toga ne pati/ Yeah, aha, aha.

Dragi moji obložavatelji (nova hrvatska riječ, netom izmišljena: obložavatelj – onaj koji stavlja obloge suosjećanja na rane i modrice) za mene je sljedeća vijest udarna vijest, važnija i od smjene ministra financija. Naime, u kanadskom se ženskom zatvoru u gradu Milton nalazi zatvorena Mary Wagner, koja izdržava kaznu od početka 2012., dok proces još traje. Zatvorena je zato, što je odgovarala žene od abortusa, ispred klinika koje čine ove masakre nad najnevinijima. 38-godišnja katolkinja (moja vršnjakinja) učinila je stravičan zločin, čekajući pred klinikama za pobačaj, moleći krunicu i dijeleći svakome tko ondje ulazi bijelu ružu, moleći smireno i bez ikakve prisile, da žene i djevojke razmisle o svojoj nakani. Optužba glasi: „uznemiravanje obavljanja zakonski omogućenog posla“. Šest je puta bila uhićivana, a već je tri godine provela u zatvoru. Dopušteno joj je samo jednom godišnje prisustvovati sv. misi. Kada je zadnji put izašla pred suca, pun gnjeva i zloće rekao joj je: „I ti i tvoj Bog ste u krivu!“, dodavši da je molitva pred bolnicom izvor dodatnog stresa za žene. U isto je vrijeme otkriveno, kako se u bolnicama ispred kojih je Mary molila i bdjela, ilegalno čine abortusi i djevojčicama od 14 godina, bez znanja roditelja… Ali ne bez stresa, za cijeli život.

Sama Mary ne želi odustati od ovoga načina protesta protiv očigledne nepravde i zločina, pa makar ju do kraja života osuđivali na kazne. Ovako je napisala u jednom svome pismu: „U vrijeme posjeta Poljskoj, odveli su me također u logor Auschwitz… To što sam ondje vidjela, zapanjilo me do srži… Pročitavši u knjizi riječi „Neka se takav zločin više nikada ne dogodi“ posvijestila sam si, da se upravo to događa ponovno, pred našim očima, samo u drugom ruhu…“ Duboko vjerujem, da nije daleko vrijeme kad ćemo i mi biti zatvarani i obespravljivani samo zbog toga što zagovaramo pravo svakog čovjeka na život. Bez obzira na financijsko stanje nacije. I zato mi je, kao nepopravljivom aktivistu, došla jedna ideja. Tko god želi poslati pismo, najbolje na engleskom, makar dvije riječi-rečenice, ili crtež, ili pjesmu, ili bilo kakav drugi oblik podrške i ohrabrenja ovoj junakinji, može to učiniti u sljedeća dva mjeseca na mail-adresu kako pišem iza. Ja sam uspio sakupiti samo u jednome danu oko 500 potpisa pozdrava i podrške, pa pozivam da to učinite i vi, osobno ili u svojim župama, molitvenim zajednicama ili kao obitelji. Skenirane ili napisane pozdrave, molitve, poruke, možete poslati meni, a ja ću njoj, u zatvor. I meni će biti lijepo jednoga dana, kad u zatvoru dobijem barem sto tisuća pozdrava, da ih čitam umjesto žutog tiska, jedno pismo dnevno. Ako ništa drugo, hajmo se za nju i slične pomoliti. Taj će blagoslov prodrijeti sigurno kroz zatvorske zidove.

U svijetu u kojemu je obrana nerođenih ljudi zločin, najveći napad moraju proći baš oni koji su nositelji poruke života, na prvome mjestu ljudi Crkve. Da unište vjeru u Albaniji, Enver – Hodžini su komunisti prvo udarili svećenstvo. Uz mučne opise zlostavljanja, prisjećam se jednog osobitog primjera: svećenika su vezali lancem uz pseću kućicu, te je dvadeset godina iz te pozicije puzao, hranio se i obavljao sve ostalo, kao pas. Uz svakodnevna maltretiranja, kasnije priznaje da mu je najgore mučenje bilo to, što su mu neprestano lagali kako je Crkva uništena po cijelome svijetu, papa ubijen, te da je on posljednji živući svećenik. Upravo zato je naša podrška sličnima tako potrebna, da znaju da nisu sami i da borba itekako još traje! I da Crkvu „ni vrata paklena neće uništiti“ kako reče Gospodin. Amen.

Moramo se ipak suočiti s današnjim svijetom, te priznati da neke stare metode naviještanja evanđelja nisu više plodonosne. Sve se brzo promijenilo. Rekoh jednom našem starom patru u Poljskoj, kako smo se još do prije trideset godina, kao čin pokore, bičevali po leđima, u našoj redovničkoj zajednici. Da se danas bičujem, braća bi me odvela psihijatru. A on bi me pohvalio za seksualni mazohizam, koji „oslobađa“. Zato se valjda „bičujemo“ međusobno. Ne, potrebne su nam nove metode. To sam nekako jasno spoznao dok sam sa subraćom molio pred bolnicom u Vinogradskoj u Zagrebu, u sklopu akcije „40 dana za život“ (ekumenska inicijativa, nota bene) koju su naši volonteri pokrenuli, u četiri grada. Dok smo molili pred jednom od tih Golgota današnjice, gdje se ponovno i okrutno razapinje Isus u malenima, između nekoliko stotina prolaznika, samo se jedna osoba kratko obrušila na nas a jedna nam je kratko nešto lijepo rekla. Svi ostali su se kratko pravili da nas ne vide i ne čuju. Prolazili su mimo nas, kao pokraj zraka. To me nekako frapiralo. I to je slika današnjeg stanja. „Budi ili vruć ili hladan, jer ako si mlak, ispovratit ću te“ – tako govori Gospodin sv. Ivanu u Otkrivenju. Sad pođimo svi do ogledala, i pitaj ovu facu koju gledaš, jesi li imalo gorljiv za Isusa? Jesi li spreman za Njega ići i u zatvor? Jesmo li uopće svjesni svoga izabranja, naše misije u ovome svijetu, naših karizmi koje su nam dane da služimo drugima, dok zajedno hodamo k spasenju? Ili nam je baš svejedno? Ako nam nije svejedno, zašto još uvijek sjedimo… Što učiniti, da evanđelje zasja našem narodu? Kojim to „novim metodama“ doći do srca naših ljudi? Ne znam, zato pitam. Tražim katoličke metode, ako ne nađem, nažalost morat ću koristiti one protestantske, aha.

Desetak mi se čitatelja javilo s novčanom pomoći za tisak letaka, kako sam u prošlom članku zamolio. Hvala vam od srca. Sada su ti letci već u tisućama prošireni po mnogim župama, bolnicama, kolodvorima… I Bog će raditi, na svoje načine, i po njima. Čak mi je i jedan kolega svećenik uplatio nešto kuna. To je uistinu znak posljednjih vremena, hehe. Ostaje mi još priznati da prerijetko motrim Božji osmijeh, koji me korigira i tješi. A ljubav počinje od osmijeha, kako onaj svećenik reče. Kad sam bio mali, mama me škakljala i pjevušila neku pjesmu „Mali mrav“ i ja sam se jako smijao. Kad god se sjetim te pjesme, sjetim se mamina škakljanja i nasmijem se od uha do uha. Kad nam Gospodin pokazuje koliko griješimo kada nismo sve predali Njemu i kada želimo svojim snagama i idejama živjeti svoje planove, sjetimo se osmijeha koji govori „Ne tako, već ovako“ i prepustimo se Njegovu zagrljaju. U kojem se nalaze čak i oni koji vježbaju jogu, pa i oni koji (ne)žive celibat. Jer: „Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10, 10)

 

Klerezija, samo za posebne i trajne fanove

Tekst se nastavlja ispod oglasa

HETEROKROMIJA

Utrnule im trepavice

od lanenog ulja

kao rascvjetali fikus drhture

na propuhu povijesti

-boli me egzistencija-

tako su jako slične bar-kodu na

tetrapaku nečega bljutavog

Oh, zašto ste isušene, suze,

sakrivene u soljenki antarktičkih rožnica

Jao na kvadrat,

poput solne kiseline izgrizle mi pločice

Ori zbor, tamjan kao vulkan,

Uzoriti u ganuću

Preuzvišeni u uganuću

A kip sv. Nepomuka (polikromirano drvo, XVII. st., autor nepoznat, 158×32 cm)

smješka se napadno, gotovo socijalistički

dodaju neki

Ovo je pjesma o sretnoj depresiji

I, možda, o ratovima zvijezda

 

 

Riječ za razmatranje: Vjeruješ u Boga, Oca Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje… Često moliš molitvu Gospodnju, Oče naš. Dobro poznaješ osobu Isusa Krista, Sina Božjega Jedinorođenoga; Njegovo začeće, rođenje, naučavanje, muku, smrt i uskrsnuće. A što znaš o Duhu Svetomu? Moliš li se Njemu? Slušaš li Njega? Sjećaš li se što Riječ Božja govori o Njemu? Znaš li ijednu pjesmu Njemu u čast? Ili barem neku molitvu? Pokušaj se upravo sada pomoliti Njemu, molitvom predanja i zazivom Njegove prisutnosti. Od srca.

 

        

Hajmo na posao ili Čin milosrđa i ljubavi: Nudim nešto sasvim konkretno. U našoj se kući sv. Josipa rodio mali Noa. Mama ima 18 godina, kao i tata. Nisu pokleknuli pred onim najgorim, iako su im mnogi to savjetovali… Kupi paket pelena, i pošalji majci Ani na adresu: Majčinska kuća, Gradac 9, 47000 Karlovac. Hvala od srca. Što malomu bude višak, poklonit će našim drugim anđelima.

 

Moja molitva za ove dane: Blažena Djevice Marijo, predostojna Kraljice nebeska i Gospodarice anđela, Tebe, koja si od Boga dobila moć i poslanje da zgaziš glavu sotoni, ponizno molimo: pošalji nam vojsku nebesku, da na Tvoju zapovijed potjera zle duhove, bori se svugdje protiv njih, pobijedi njihovu drskost i u ponor ih vječni protjera. Amen.

Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju, protiv pakosti i zasjeda đavolskih, budi nam zaklon. Neka mu zapovijedi Bog – što ponizno molimo – i ti, vojskovođo vojske nebeske, sotonu i druge zle duhove što svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao protjeraj. Amen.

Moj dobri Anđele Čuvaru, koji neprestano promatraš lice Oca našega na nebesima, Bog Stvoritelj me povjerio Tebi od trenutka mojega postojanja, u majčinoj utrobi. Svim Ti srcem svojim zahvaljujem na brižnoj zaštiti kojom me svakodnevno darivaš. Predajem se Tebi, najbolji moj Prijatelju, i obećavam Ti ljubav i poštovanje. Čuvaj me, molim Te, od mojih vlastitih slabosti i od svih nasrtaja zloga duha, prosvjetljuj moje biće i srce, da uvijek spoznajem volju Božju za svoj život te da ju radosno i vjerno vršim. Vodi me k vječnoj Domovini, gdje ću u Tvojoj prisutnosti slaviti Boga Oca, Sina i Duha Svetoga! Amen.

 

PPM, odnosno „Prijatelji Patera Marka“:

1)      Pozdrave, molitvu, riječ podrške Mary Wagner (do 1. 07.) pošalji na mail: pater.marko@gmail.com

2)      Udruga „Betlehem – Zagreb“ traži kuću u Sesvetama i okolici; kuću koja će biti sklonište i utočište samohranim majkama i trudnicama u nevolji. Kuća treba imati: barem tri sobe, prostor za kapelicu, mali vrt odnosno dvorište. Najbolje blizu škole i trgovine, ambulante i sl. Kuća bi bila mjesto susreta, odmora, obiteljskog ozračja za mame i dječicu, neželjene i odbačene. „Tko traži, naći će…“ Bogu hvala.

3)      Napisah jedan lijepi molitvenik sv. Anđelima, s mnogim molitvama još nigdje objavljenima. Tko bi htio pripomoći oko tiska, neka mi se javi, unaprijed zahvaljujem.

 

Pater Marko Glogović | Bitno.net

 

Pogledajte video o kojem u ovoj kolumni piše pater Marko.

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 15. svibnja 2014.

Možda vam se svidi