Nova 'Markobiotika'

Jesmo li u ovih 2000 godina izgubili onog prekrasnog Isusa koji je privlačio grešne i odbačene?

Kužim da nas dijeli dvije tisuće godina povijesti, turbulencija, da nam je potrebna i teologija i mistika i Kanonsko pravo i dokumentacija i crkveni muzeji i koncerti Rekvijema, i da je lijepo imati velebne katedrale i procesije, ali imam neki osjećaj i potrebu izreći taj osjećaj, da mi nedostaje onaj Isus iz evanđelja, onaj jednostavni Isus za jednostavne ljude

Foto: Shutterstock.com

Za korizmu sam se odrekao živciranja, ili, kako bi Mujo rek’o, sjekiranja. Doduše, mnogo je toga bilo u planu, ali nekako sam se orijentirao upravo na ovaj vid pokore i žrtve. Što mogu učiniti ljutnjom, nervozom, pretjeranom brigom i tjeskobom? I sebi i drugima samo nažao. I sveti Pavao negdje piše „Pazite da vam srca ne otežaju… brigama ovoga svijeta“. Shvatio sam, ako se previše živciram, zapravo sebe činim i žrtvom i šefom, a to je znak oholosti. Jer, JA moram sve kontrolirati, sve voditi i znati, u svemu sudjelovati i o svemu odlučivati. Meni je slatko, kada me drugi sažalijevaju i precjenjuju. Zato, više se ne želim živcirati.

Mnogo sam razmišljao o riječima psalma 131., u kojemu čitam: „O Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju;  kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni. U Jahvu se, Izraele, uzdaj, odsada dovijeka.“ Jasno je gdje se odvijaju naše najveće borbe i događaju naši padovi, a to je srce. Zato ga Psalmist spominje na prvome mjestu, u prvoj rečenici. Odmah se prebacuje na sljedeće bojno polje, a to su oči. Jer „oči su ogledalo duše“ kaže Isus; oči gledaju, mozak radi, srce prihvaća. To je put ovozemaljskih stresova i briga. Kaže kralj David, autor psalma, kako je skromnost vrlina koja pobjeđuje oholost što izlazi iz živciranja te duhovnu nadutost koja se hrani izvanrednim događajima, darovima, osobama, a zaboravlja Izvanrednog koji je došao preko obične djevojke iz Nazareta. Smirenje i upokojenje, nadalje, dolazi – kaže Dado car – iz vlastitog truda i volje: on se smirio i on se upokojio, on je vodio borbu i on se postavio jasno prema svojim manama i slabostima. Umjesto tako, nama je puno lakše i primamljivije da drugi vode naše borbe i da nas drugi „oslobađaju“. Wrong way.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uspoređuje svoju dušu s dojenčetom, s bebom. Njezino/njegovo srce kuca u ritmu majčina srca, sigurno je, sretno, s potpunim pouzdanjem naslonjeno na majku. Majku ovog djeteta možemo usporediti s Crkvom, a djeca smo mi svi koji vjerujemo i počivamo u zagrljaju ove dobre Majke. Upravo posljednji stih psalma daruje nam duhovno oružje kojim ćemo pobjeđivati navale zabrinutosti i bijesa, pretjerivanja u kontroli i manipuliranja, šefovanja i gaženja drugih, pod svetim čak izlikama i pobožnim čak tjerani pobudama: pouzdanje. „Isuse, uzdam se u Te!“ Tu je molitvicu Gospodin Isus naučio sv. Faustynu Kowalsku, tražeći od nje da ju ponavlja često i svjesno, a osobito u trenucima kad se čini da je bolje pouzdavati se u vlastite snage, talente, novce i misli. Ili u onim trenucima, kad se čovjek, ljudski gledano, više ama baš u ništa ne može pouzdati. Dakle, ne ćemo se živcirati, ok? Pa niti kada nas lažno optuže, svašta podmeću, ne cijene i ne vole, vrijeđaju, varaju, ubijaju u pojam… Pa niti kada se čini da se sve srušilo na nas i da nema izlaza, da smo u tamnici i samici, da smo prezreni, odbačeni, urečeni, prokleti, osuđeni na propast… Pa ni onda kada nas, kao, Bog ne čuje i ne vidi i ne poznaje… Dok smo živi, griješimo, dok god priznajemo grijeh i vraćamo se milosti, nema predaje. Nema gubljenja nade. Nema živciranja.

Kaže kralj David kako je skromnost vrlina koja pobjeđuje oholost što izlazi iz živciranja te duhovnu nadutost koja se hrani izvanrednim događajima, darovima, osobama, a zaboravlja Izvanrednog koji je došao preko obične djevojke iz Nazareta

Jedino zbog čega se još patim u sebi je pitanje koje bi, smatram, svakog zrelog i odgovornog kršćanina moralo češće mučiti i tražiti odgovor. Ovo pitanje je ujedno dozvoljeno živciranje, koje nas nadahnjuje i pokreće. Evo što me pili iznutra, ovo pitanje: zašto Isus Krist, naš Gospodin i Spasitelj, jedini i jedinstveni u svemu, „najljepši od Adamovih sinova“, utjelovljeni Bogočovjek, Sin Boga živoga, danas više nije tako privlačan ogromnom broju ljudi, pa i ljudi-vjernika? To mi je jedno strašno pitanje. To pitanje mi je prava drama i svakodnevni test, plan, putokaz, rat, suza, vatra u kostima. Zašto Isus nije više privlačan??? Naravno, jest nekima, jest ponegdje više ili manje, jest deklarativno uglavnom i jest tradicionalno i mentalno. Ne znam, razumiješ li ovu muku, mene svećenika i redovnika? Teško mi je to nekako i izraziti, ali susrećem se s tim pitanjem baš svakoga dana, osobito pri duhovnim obnovama i posjetima župama i grupama, kako obiteljima, tako i samostanima. Izjeda me ova stvar. Razmišljajući o tome, teško dišem. Ne shvaćam: u čemu smo, gdje, kada ili zašto (ako jesmo) izgubili onog posebnog, nevjerojatnog, božanskog a tako ljudskog Isusa, oko kojega su se okupljali jadni i grešni, slabi i odbačeni? Isusa, koji je samo jednim pogledom ili riječju pozivao učenike i vraćao smisao života uništenima kroz život? Isusa, koji je bio neopisivo više od pukog pučkog čudotvorca, revolucionara ili mudraca? Isusa, koji je oduševljavao, veselio, govorio i liječio po cijele dane, spašavao prostitutke, odupirao se „kvascu farizejskom“, bičevao trgovce u hramu, grlio dječicu i gostovao kod omraženih i opasnih ljudi, „neprijatelja naroda“? Gdje je onaj beskompromisni, žestoki, radikalni Isus, ali upravo u ljubavi, brizi, pažnji najviše beskompromisan, žestok i radikalan, autentičan, životvoran, svet, jedan od nas, jedini s nama, neizrecivi Bog i tako čovječan Čovjek? Grozno mi je žao što uglavnom ne poznajemo takvoga Isusa Krista. Da Ga takvoga poznajemo, bi li naše crkve bile sve više prazne, krizmanici sve nestrpljiviji da se svečano oproste od crkve, obitelji svezane duhovima kocke, nasilja, psovke, bludnosti, alkohola, netrpeljivosti i hladnoće…

Kužim da nas dijeli dvije tisuće godina povijesti, turbulencija, da nam je potrebna itekako i teologija i mistika i Kanonsko pravo i dokumentacija i crkveni muzeji i koncerti Rekvijema, i da je lijepo imati velebne katedrale i procesije, ali imam neki osjećaj i potrebu izreći taj osjećaj, da mi nedostaje onaj Isus iz evanđelja, onaj jednostavni Isus za jednostavne ljude. Kad gledam današnjeg papu, na koljenima u ispovjedaonici, vidim tog Isusa. I vidim da vjernicima i ljudima općenito fali takav Isus. Nije to neki sukob institucije i karizme, već samo smatram da se toliko toga nataložilo i zaprašilo nad onim našim, dobrim i dragim Isusom, da Ga ljudi zapravo više i ne prepoznaju, pa Ga dosljedno tome i ne traže, i ono najžalosnije, i ne trebaju. Sigurno da je ovo vrlo kompleksna tema. Svatko će ju razmatrati iz svoga kuta gledanja. Ali vidim i jednu nedvojbenu stvarnost; nekako se ipak glad za takvim Isusom povećava, usporedno s invazijom prljavštine i idola, zatrovane hrane svijeta i nestajanjem smislenog života, „oslobođenog“ i samog spomena Boga i vrijednosti kakve nam nude Biblija, Predaja i Crkva. Također, mislim da će kršćanstvo posljednjih vremena sličiti u mnogočemu kršćanstvu prvih kršćanskih vremena. Danas više svijetu ništa ne progovaraju učene i autoritativne riječi, teško ćemo djelovati na mase, koje nestaju, moja je odjeća i titula nebitna a mediji odrađuju u brzom tempu politiku buđenja agresivnosti prema kleru i svakoj drugoj prisutnosti crkvenoga u društvu. Mentalitet kontracepcije, abortusa, eutanazije, pornografije i svakog drugog bunta, lažne slobode i božanstva tijela, uspjeha i bogatstva, tako je silan i u rastu, da nas jedino povratak onom izvornom Isusu može spasiti i izliječiti.

Mislim da će kršćanstvo posljednjih vremena sličiti u mnogočemu kršćanstvu prvih kršćanskih vremena. Mentalitet kontracepcije, abortusa, eutanazije, pornografije i svakog drugog bunta tako je silan da nas jedino povratak onom izvornom Isusu može spasiti

Po treći put čitam sjajnu knjigu autora Philipa Yancey-a, naslova „Isus kakvoga nisam poznavao“. Bez obzira što je riječ o protestantskom piscu (molit ćemo za njegovu dušu kad dođe u čistilište) ova je knjiga jedna od najboljih knjiga koje sam ikada pročitao. Zaista otvara oči. I ovaj je autor imao istu muku, pitajući se kako to da je tako teško danas čovjeku približiti Isusa, koji je u svoje vrijeme tako lako dopirao do čovjeka? Zašto je kršćanstvo postalo nekakav elitarizam, ekskluzivizam, klub uglađenih i finih, ispravnih i nepogrješivih? Yancey se pita zašto su nam crkve zadnje mjesto gdje će pomoć potražiti narkoman, homoseksualac, mladić uništen speedom na techno-partyju ili trudna djevojka koja planira pobačaj? Boje li se ili stide naše „uzvišenosti“ i „superiornosti“ ili našeg „znanja svih životnih odgovora“ ili naših ceremonija i ukočenosti ili možda uniformiranosti i moraliziranja…? Kaže, da je prva Crkva sasvim drugačije izgledala. Zato je bila privlačna, prvenstveno privlačna grešnicima, a odbojna farizejima i mudracima svih vrsta. Ako pročitaš ovu knjigu, šokirat će te mnoge spoznaje, koje su nam bile nepoznate ili nevažne. Ta je knjiga pravo otkriće i pokazuje Gospodina kao Onoga kojega je neprocjenljivo vrijedno slijediti i za Njega trpjeti i s Njime živjeti. On je Onaj koji nije samo lijepa etiketa uz naše ime i prezime; diploma ili potvrdnica da smo kršteni. Ajme, ajme, kako je naš Isus divan, neopisiv, silan! I tako je jednostavan; jednostavno je Ljubav. Kada smo gledali na Veliki četvrtak 2013. Papu Franju koji pere i ljubi noge oboljelima od side i onim beskućnicima, mogli smo također pročitati ovu poruku Duha Svetoga nama Crkvi-kršćanima: vratite se korijenima. Amen.

Neću se zamarati i živcirati onime nad čim nemam i ne želim imati uvida, utjecaja ili vlasti, gledat ću gdje se i kako mogu obratiti i radit ću svoj posao. Ali ne kao posao, već kao poziv i poslanje. Naime, nama se svećenicima upravo to najviše zamjera, da „radimo posao“. Odradimo kaj imamo i gotovi smo. Naplatimo, riješimo, popapamo i sijesta. Zanimljivo, naša redovnička zajednica nikada nije imala više kandidata nego danas! Baš u vrijeme općeg pada sustava, seksoholizma i svake druge vrste obožavanja od-Božavanja. „Gdje se razlio grijeh tu još više obiluje milost“ kaže Pavao. I baš ta naša dobra mlađarija traži nešto izvan grijeha, nešto od Milosti. Njihov je česti problem to, što su u svijetu vidjeli nekako više elana i energije utrošene u stjecanje bezboštva, nego što u krugu vjernika vide strasti i gorljivosti za spašavanjem duša. Od pasije ostade pasivnost, tako mi se jadaju. Da, zaista, kako to da oni koji ne poznaju Krista žive, izgleda, nekako radosnije i pobjedonosnije? Iako je to samo maska, ipak ostavlja velik dojam pogotovo na mlade i naivne, na djecu i djetinjaste starce. Evo, npr., kad čovjek gleda ove neke zvijezde show-bizza, pucaju od zdravlja i ljepote, stalno po tulumima, opraštaju im se avanturice s drogicom, često mijenjaju partnere, a uvijek tako veseli i dragi. A dođeš u crkvu i pitaš se čiji je ovo sprovod, ljudi nekako pokisli i natmureni, nestrpljivo čekaju da velečasni otčita svoje čitabe. Jer žure na kavu. To nisam ja rekao, to mi govore neki naši mladi kandidati za samostan, naglašavam. Jasno, odmah sam ih, kako priliči poglavaru, pismenim putem s urudžbenim brojem i datumom, oštro ukorio i kaznio. Tjedan dana bez „Zore dubrovačke“.

Sve na stranu, ali ponekad je stvarno tako, vjernici malaksali i tromi (prvi ja) a ovi u svijetu pucaju od životne snage. I tu i tamo se i prekriže. Međutim, samo Bog zna kakav je tko kada skine šminku (ili habit) i kad ostane sam/a unutar četrnaest zidova u svojoj vili (ili četiri zida u svojoj garsonijeri ili šest zidova u župnom dvoru). Ne sudimo, da ne budemo suđeni. Radije se pitajmo, vide li drugi Isusa u nama? Nema dovoljno dobre metode koja bi bila odgovor za sve potrebe evangelizacije. Nisu svi stvoreni za karizmatsku Obnovu kao što nisu svi pozvani u Marijinu Legiju. Ali, svi kao vjernici jesmo pozvani na evangelizaciju.

Gdje je u toj evangelizaciji granica do koje smijemo i možemo ići? Uznemirilo me nešto, što sam gledao na jednoj lokalnoj televiziji. Dakle, nekoliko kolega (iz jednog gradića negdje) blagoslivljaju novootvoreni welness-spa-fitness-centar. Ovo nije pljuvanje nego zdrava kritika. Žao mi je, ali ja to ne mogu prešutjeti niti odobriti. Šeću se u svećeničkoj odjeći uz bazen, razgledavaju saune, a u sobama za masažu kipovi i slike Buddhe i lotosovih cvjetova, nekakvi simboli i  mantre i slično. Uz to, piće gostima pri otvaranju nude mlade dame u minicama. To me podsjetilo na jedan župni ured u Njemačkoj, na vratima kojega čitam da je tečaj joge svakoga utorka od-do… Eto, je li to u redu? Je li to evangelizacija? „Što ima Krist s Belijarom“ kaže opet Pavao. Da su svezivali zloduhe i pozvali na obraćenje okupljene, propovijedajući o pravoj, Božjoj ljubavi koja jedina može ispuniti čovjeka, rekao bih, okej, došli su Zakeju, Leviju i Magdaleni, i ja bih učinio isto jer je Isus učinio isto. Ovako, oni su blagoslovili i nasmiješene kipiće zlatne boje i pokazali svima koji su to gledali da su i bioenergija i reiki i senzualna masaža i razni oblici inovjerja i praznovjerja… U redu. E pa sinko nije u redu.

Česti je problem mladih to, što su u svijetu vidjeli nekako više elana i energije utrošene u stjecanje bezboštva, nego što u krugu vjernika vide strasti i gorljivosti za spašavanjem duša. Od pasije ostade pasivnost, tako mi se jadaju mladi kandidati za redovništvo 

Ako je ovaj primjer (vjerujem izdvojen) ipak u redu, onda bih ja osobno volio da na sljedeći način pjevamo na našim susretima. Time bismo namamili mnoštvo u crkve, osobito mladih. A i bilo bi nekako veselije. Dakle, putujem ja prema Đakovu kadli moj radio, sasvim slučajno, naravno, ufati neku postaju iz susjedne države. Kako mi je bilo teško baš u tom trenutku maknuti ruke s volana (gužva na autocesti) ostavio sam pjesmu da žeže. Moram priznati, uradak koji u sebi skriva poruke od nedvojbene koristi za dušu. Bio sam dirnut žarkim izražajem i dugo sam još meditirao riječi koje su me dirnule u najdublje biće. Pjesmu pjeva neka gospođa ili gospođica Indira (kako sam poslije izguglao), a riječi su sljedeće:

Dve su noći moje suze grad potopile/ puče veza, što mi uze tolike godine/ Stajala sam uplakana i čula muziku/ Prazan sto k’o poručen za mene čekao me je u dnu./ Refren: Šta će žena sama u kafani pitaju se svi/ šta vas briga, isti smo pred Bogom, svi ranjeni u ljubavi!/
U kafani k’o u paklu, svuda bol i dim/ Zar je ovo, Bože način, da ga zaboravim/ Pratili me sve do stola muški pogledi/ U zemlju sam propala od stida, šta mi čovek uradi!/ Ref. Itd.

Zar nije krasna ova pjesma? Nije baš za welness-centar (tu paše new-age laganini glazbica), ali je zbilja kvalitetna i suočava nas sa nekim vrlo važnim životnim situacijama. Dakle, anonimna žena (ili autorica?) dvije noći (najvjerojatnije i dva dana uz to) plače nad propalom vezom (možda čak i suprug) koja je trajala godinama. Rekli bismo, dvije noći nisu mnogo, ali ako čovjek dobro ne spava i dobro ne jede, oboli ili je već bolestan, kaže naš narod. Ona je toliko strašno plakala, da je „grad potopila“ što mi je osobno, kao poeti, bez obzira na tragičnost trenutka, ipak malo neprikladna parabola, ali dobro, u boli i muci svi volimo malo naglasiti naše rane. Ako je toliko plakala, sigurno je (tog gada, s oproštenjem) voljela. A ljubav je jedina važna i jedino što je vrijedno na ovome svijetu, punom sličnih trpljenja. Ne zna se zbog čega je pukla veza, ali je li to bitno? Ipak, čuje muziku. Istinita je ovo pouka: uvijek netko ili nešto priskoči u pomoć, kad smo jadni i poniženi, sami i nevoljni. Nekad je to prijatelj, nekad dobitak na lutriji, nekad mogućnost da se umjesto božićnice osoba odluči za doček Nove u Pragu, a nekad je to samo muzika. Muzika koja liječi, diže, vraća nadu, daje utjehu. Ja preferiram hip-hop u takvim depresijama, ali ok, svi smo različiti.

Ulazi u kafanu (prijevod: kavana) gdje ju čeka stol, baš kao za nju. Ja bih ovdje bio spreman vidjeti đavolsku kušnju. Kad smo napeti ili shrvani, onda se i on pojavljuje kao „pomoć“. Al ok, možda i griješim. Nismo imali demonologiju na bogosloviji pa ne znam procijeniti. Uglavnom, srce je teksta refren, koji nas upućuje na štošta: nužno je pokrenuti pitanje spolne ravnopravnosti, jer je očito da su kaf(v)ane mjesta u kojima je žena milo viđena samo za šankom, što nikako nije u redu. Drugo, treba se jasno odrediti i ne šutjeti, „Šta vas briga“ rečenica je koja upućuje da je dosta više uvijenosti i borbe u rukavicama, finesa i celofana, treba brate jasno reći što se misli i emancipirati društveno prihvaćene rutine i devijacije. Slažem se s time potpuno. I onda, bum-bomba-eksplozija koja iznenada bukne kao grom iz dubine ranjenog srca, istina koja nas savladava, blagoslov u ovom mjestu proklinjanja i demona, točka na i tragedije i misao koja gori snagom i ekspresijom doživljene gotovo dogme; ISTI SMO PRED BOGOM, SVI RANJENI U LJUBAVI! Nemam daljnjeg komentara. To je to. Žena je, usprkos svemu, izgleda vjernica. Harmonika u pozadini samo pojačava iskustvo, koje su zasigurno i doživjeli i razmatrali sveti i nesveti, još od vremena i prije Otaca pustinje. Isti smo pred Bogom. I svi smo ranjeni u ljubavi. Ostatak neću komentirati, ostanimo u ovoj rečenici. U ovoj tišini srca, unutar buke koja agresivno želi prodrijeti u ovaj skoro mistični trenutak. Dalje se spominje i pakao, i bol i dim, i opasnost utaživanja te boli u alkoholu, i duh bludnosti u očima ovih kafandžija, glas savjesti („propala od stida“) ali i ponovno predbacivanje na bivšeg, što cjelokupnom dojmu daje jednu gorku nijansu, jerbo nikada nije samo jedna strana kriva… Ali eto, tako je kako je.

O dragi Dnevniče, šalu i ne-šalu na stranu. Uskoro ulazimo u Veliki tjedan. Hajmo vidjeti možemo li barem tih tjedan dana, jednom u godini, živjeti bez medija: radija, televizije, fejsa, novina? Eto pozivam hrabre da se ohrabre i da mi se pridruže u ovom odreknuću i žrtvi. Samo taj tjedan. Ne brini se, mediji će preživjeti bez nas nekoliko. Mislim da bismo tako mogli otkriti koliko se zapravo živciramo, te način kako da više to živciranje ne živimo. Blagoslovljen Uskrs. Neka nam donese poznavanje i zaljubljenost u pravoga, živoga Isusa. Onoga koji je izašao iz groba. I On ima zadnju riječ. U svemu.

 

Klerezija, samo za posebne i trajne fanove

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jarun, 27. 02. 2014.

Srebrnasti labud (sigurno u pubertetu)

Poludio leteć’ površinom vode

Za bezobrazno bačenim opuškom

 

Bokser na šaci

Naborano čelo, obrve slavodobitne

Flamenco i koljena u vatri

Krunica u džepu

Šetnjica ugodna naroda slovinskog

 

Podočnjaci i očnjaci, aci-

dofil za doručak

Zrakama sunce mlatara

Aman, kao helikopter

MUP-a u smiraj dana

Što traži neke, prerušene u labudove

 

No, ne nalazi čak ni opuška

 

Riječ za razmatranje: Dobra je slomljenost. Kada više ništa ne možeš učiniti, tada nastupa Gospodin. Bolna je slomljenost. Ali istovremeno i liječi tvoje odnose, misli i planove. Tužna je slomljenost. Zato je radost nakon Božjeg oslobađajućeg dodira stostruko veća.

         

Hajmo na posao ili Čin milosrđa i ljubavi: Obećaj i pazi. Na Veliki četvrtak izmoli krunicu za svoga župnika. Hvala u ime svih nas.  

 

Moja molitva za ove dane: Bože ljubljeni i dobri, znaš da mi je strana i mrska riječ „pokora“. Nisam baš o tome ni pretjerano čitao, malo je takve literature. Nekako ne čujem ni u propovijedi objašnjenje ili poziv na pokoru. Znam samo da Blažena Djevica Marija u svakom ukazanju uzvikuje taj pojam. Imam pokore na izvoz u vlastitom životu. Ali htio bih vršiti pokoru, za svetost svoju i spasenje duša. Osjećam da je neka posebna snaga i mir u tom činu samozataje i tišine. Bože, stvori mi srce čisto i obnovi duh postojan u meni. Po pokori. Zato što Ti tako kažeš, ja Ti vjerujem. Pokaži mi vrstu pokore koju ću moći činiti, bez mrmljanja i bez hvalisanja. Ljubim Te, Gospodine, koji si prije mene bio pljuvan i bičevan. Ti si Pastir koji je postao Janje. Ja sam vuk koji želi postati janje. Po Tebi, Kriste, amen.

 

PPM, odnosno „Prijatelji Patera Marka“: Uvodim novost u dodatke kolumni. U ovom dodatku svaki ću put nešto tražiti odnosno prositi. I nadam se dobiti. Ovoga puta molim nekoga od čitatelja, koji/a/ se osjeti nadahnut/a, da mi pomogne tiskati letak kojega možemo pogledati u privitku. Molim za novac ili za tisak. A kada sve bude gotovo, nadam se ubrzo, možemo tražiti i navedene letke za osobnu potrebu. Riječ je o letku/molitvi Svetim Anđelima, koji nam mogu i žele pomoći u teškim borbama koje vodimo. Letak bi bio izvrsna pomoć nama i našim bližnjima, a dijelio bi se posvuda. I besplatno. Pročitaj letak, ako osjećaš da možeš pomoći da ovo djelce ugleda svjetlo dana i donese mnoge pobjede Božjoj djeci, javi mi se na: pater.marko@gmail.com

Odgovaram samo na ozbiljne ponude. Do sljedeće kolumne. Ovaj e-mail čita još desetak ljudi, koji pomno filtriraju sadržaj i sve možebitne raznovrsne neprikladnosti automatski brišu. Jer, ja se ne smijem ičim drugim opterećivati, osim ozbiljnim financijskim ponudama. Najljepša hvala. Bog plati na rajski vrati.

 

https://www.bitno.net/wp-content/uploads/2014/04/AB-izvana-150dpi.pdf

https://www.bitno.net/wp-content/uploads/2014/04/AB-iznutra-150dpi.pdf

Pater Marko Glogović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 5. travnja 2014.

Možda vam se svidi