NOVA KOLUMNA PATERA MARKA GLOGOVIĆA

Ja nemam čudesni štapić, a blagoslov nije magija – molim vas, budite zreli kršćani!

S kojim motivima pristupaš bilo kojem obredu u crkvi? Trenutni osjećaj mira i zadovoljstva nije motiv s kojim Gospodin može raditi ozbiljno u tebi. Gdje nema vjere, rađa se praznovjerje. Vjere nema gdje nema pouke. Ne smiješ podleći kultu ličnosti: ovaj svećenik ne iscjeljuje, onaj da: idem onomu. Pedeset puta godišnje…

polaganje_ruku, nije magija

„Gospodin je blizu!“ Tako su se tješili i hrabrili te pozdravljali kršćani „prvih generacija“ kako čitamo u Pismima i znamo iz Predaje. Ovaj radostan uzvik ima dva moguća objašnjenja: Isus se vraća na zemlju, kao Kralj i Sudac, da konačno oslobodi nas zemljane zemaljskih zala u svim oblicima i vrstama, te da zavlada Njegovo kraljevstvo mira i sreće. To nam je jasno.

No, drugo je značenje slično ali ograničeno na ovo „danas“: Krist je sada, ovdje, u ovim raznim zlima blizu svakome tko Mu vjeruje i oslanja se na Njegovu prisutnost i vodstvo. Đavao-lukavac upravo tu sigurnost želi oduzeti čovjeku, pa mislimo kako nam je Bog dalek i daleko, kako ponekad negdje „odluta“ ili „spava“ a mi se jadni patimo sami. I pitamo se uvijek ono famozno „zašto?“ Uz tu evidentnu podvalu i laž neprijatelja, postoje i druge zablude kojih vjerojatno nismo ni svjesni, jer prečesto rješavamo posljedice a ne pitamo se za uzroke naših briga.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Normabel, naime, neće riješiti prazninu zbog koje se nešto teško uvuklo u biće; riješit će samo osjećaj te težine. Dakle, nije istina, da se moramo nekako svidjeti Bogu. Mi se sviđamo našem Stvoritelju oduvijek i zauvijek, Njegovo neizrecivo milosrđe ima snagu uništiti svaki grijeh i prepreku koja nas odvaja od Njega. Sviđamo Mu se zato što jesmo, a ne zato što nešto imamo ili činimo. Aleluja. Kada pobrkamo (ili nam drugi nažalost unište) sliku nebeskog Oca s našim ovozemaljskim roditeljima ili drugim autoritetima, možemo upasti u zamku krivog izjednačavanja: naš nebeski Tata nema slabosti, nemoći, obzira i rana (iako ima ranjeno srce!), mana i kušnja, neuspjeha i ograničenja kao naši tate ili mame ovdje (odnosno roditelj 1 i roditelj 2, ne znam je li dozvoljeno govoriti „tata i mama“ neki kažu da se još uvijek smije, drugi da ne, a ja ne bih još u zatvor dok ne završim obnovu krovišta crkve, da me barem po nečemu korisnom župljani upamte, jer kakav je to župnik koji bar nekaj ne sazida il zazida).

Nebeski Otac je dakle savršen i sve što čini je potpuno i savršeno! I ništa i nikoga nije stvorio nesavršeno ili s greškom, što god mi sudili iz svoje perspektive. Koliko god mi bili bijedni i čudnovati, ako jesmo, nitko od nas stvorenih ljudi nije greška. On ništa ne čini s namjerom zla i ne može nas mrziti! Bogu se ne trebam dodvoravati niti postoji ikakva stvar na svijetu koju bih bezuvjetno morao učiniti a da bi ta stvar učinila da me Gospodin više ljubi! Kad ovo ispravno i stvarno shvatiš, onda je tvoja duhovnost ispravna a egzistencija smislena. Evo što čini milosrdna ljubav našeg Abbe: mene svećenika On ljubi istom ljubavlju kao i one koji Ga i mrze i ne poznaju i ne žele poznavati i odbacuju i bježe od Njega… Probaj ovo prihvatiti, pa ćeš drugim očima gledati na svijet i ljude. I na trenutnu situaciju u nas i u svijetu.

Možda trebaš ovako razmišljati: Bog je Stvoritelj i kršćana i muslimana, mi smo Njegova djeca. On je dopustio sve ove tragedije, da se svi mi zajedno osvijestimo. Čovjek je svugdje samo čovjek: u Božjem planu nismo neprijatelji. Ako i jesmo neprijatelji, Isus Sin Božji kaže: „Ljubite svoje neprijatelje. Činite dobro onima koji vas progone…“ (Mt 5, 45) Kršćani nisu sami na svijetu; nismo ni većina čak. Sve ovo zlo što smo ga svjedoci proteklih dana, našim se precima događalo kudikamo više i zapravo neprestano, jer neprestano traje rat u srcima i glavama i u duhovnim prostorima. Bog je jedini suvereni vladar svega, On u trenutku može svaku situaciju promijeniti i sve ima neki svoj smisao. A možda smo i „zaslužili“ neku kaznu? Zato, ne bojmo se nikoga i ničega. Jedino se grijeha trebamo bojati, jer to je ona prava sila koja uništava, bez obzira na vjeroispovijest. Pa i kada podlegnemo zbog slabosti, imamo Zagovornika kod Oca, koji nas opravdava. Isus je, kako lijepo kaže Michael O’Brien, Raspeto Srce. Ne samo da ima srce za nas, On jest to Srce.

Druga zabluda u našem old-age razmatranju: ne postoje „velika“ i „mala“ djela pobožnosti ili ljubavi, po kojima bismo od Gospodina dobivali „više“ ili „manje“ naklonosti i privrženosti. Naravno, grijeh rađa prokletstvom; život u milosti blagoslovom. Ipak, kako svatko ima svoj dar i svoje poslanje, osoba koja u škrabicu baci pet kuna i ona druga osoba koja od svoje ušteđevine izgradi trobrodnu crkvu s kriptom, ne mogu se uspoređivati i ne trebamo ih uspoređivati. Pitanje je jednostavno i svakodnevno se iznova nameće: što ja danas trebam i mogu učiniti, surađujući s milošću, za slavu Božju i Njegovo kraljevanje ovdje gdje jesam? Budimo kao djeca, reče Isus. Jedan malo dulji topli zagrljaj djeteta roditelje vraća u život nakon 15 sati neplaćenog posla. Taj zagrljaj kao da kaže: no sikiriki, sve će biti dobro (ako ne u Njemačkoj, u Nebu sigurno. U vječnom zagrljaju.)

Nadalje, mnogi se vjernici samosažaljevaju i maltretiraju i upadaju u malodušje i beznađe jer ne znaju sve odgovore na životne poteškoće. Aman ljudi, ta tko zna sve? I zar moramo sve znati? Dobijem tahikardiju na kvadrat kada čujem da npr. netko tvrdi drugomu da taj/ta ima tumor debelog crijeva jer je pradjed bio regrut na ruskoj fronti i kao takav je učinio nešto loše“ ili da je ta i ta obitelj u stalnoj svađi jer je „susjeda iz drugog sela prije devetnaest godina ostavila jaje-urok na pragu kuće“ i tako ih proklela itd. Samo malo pobro! Ako si Pater Pio, onda slobodno prorokuj. Ne kažem da bolesti i nesretnosti nemaju svoje temelje, ali bolesna znatiželja, iskrivljeno tumačenje karizmatskih pojava, agresivna želja da se na brzaka sve riješi i magijsko-bioenergoterapeutski jurišajući mentalitet koji se sa TV-a preselio u glave vjernika može uzrokovati još veće boleštine i tragedije. Neki su ozbiljno bolesni od čeprkanja po prošlosti, do u devet(naest)o koljeno. Evo, k meni su dolazili i dolaze, kao i drugim svećenicima, nebrojeni s bolestima ili napastima ili s borbama u duhu, duši i tijelu, ali nikada nikome nisam rekao tvrdeći sa stopostotnom sigurnošću: to ti je zbog toga i toga, od tada i tada. Ne radim, naime, s viskom i tarotom. Pomolim se, pozovem na ispovijed, pomažem uljem, preporučim neku duhovnu praksu, ohrabrim i blagoslovim, prikažem misu. Vjerujem i znam da postoje duhovne blokade i tereti te da život u grijehu rađa samo ranu na ranu. I znam da mnogim stvarima možemo i prirodno i natprirodno (po Duhu Božjem) naći uzrok u prošlosti. Ne vjerujem ipak da su naši predci za sve krivi, da je sve tako jednostavno za objasniti, da je sve crno i crnilo te da svakome trpljenju automatski moramo ili možemo znati početak i razlog! Vjerujem također i znam da su i mnoge bolesti i mnogi neuspjesi i životne poteškoće zapravo dobro: blagoslov i poziv na obraćenje i jedan znak odozgor. Sveci su u pravilu bili dosta bolesni, i nosili su mnoga bremena kojih se mi na silu želimo riješiti! Moj Bog nije okrutan, nije manipulator i nije obijestan. I nije mađioničar. Svima koji su u bilo kakvoj nedaći kažem: moli, ori, traži, čitaj Riječ, blagoslivljaj, sudjeluj u sakramentima, čini djela ljubavi, obrati se. Bog te ljubi, neizmjerno i stvarno. Ne čujem „amen, jarane“ ali nadam se da netko i to sada govori.

Onda imamo, blago nama (koji ju otkrivamo) i sljedeću zabludu, odnosno: moram sve držati pod kontrolom (ne mislim ovdje na svekrve, samo ih slučajno spominjem, hehe). Izmolit ću tri devetnice tjedno, zadovoljit ću postom i pokorom pomalo teške i pomalo neshvatljive potrebe Svevišnjeg za mojim osobnim mukotrpnim duhovnim angažmanom i nikomu od mojih ništa se loše neće i ne može dogoditi, u nijednom smislu. Uz to, ne smijem plakati, biti ljut, svima se moram svidjeti, za sve imati vremena, svime uvijek mudro i savršeno upravljati. Malo morgen.

Gospodin ne želi da obavljamo dužnosti zbog dužnosti, ili zbog dobrog osjećaja nakon obavljene dužnosti. Ne želi da Mu služimo jer moramo. Takva je duhovnost usiljena i naporna, dovodi do živčanog sloma, ili do emocionalnih raspada odnosno do polarizacije odnosa s bližnjima, te do svega tomu sličnoga, ali ne da mi se sada sve to nabrajati unedogled. Moraš prvo shvatiti osnovno: čovjek si! Samo si čovjek. Od Boga ljubljeni čovjek! Koliko god se trudili, a truditi se ipak moramo koliko možemo, ipak ne ćemo sve moći urediti po svome. Upravo tu vidimo važnost predanja, čina u kojemu u Božje ruke prepuštamo sve što imamo i jesmo, prošlost, sadašnjost i budućnost, ljude i poslove i planove, svjesni da ne živimo u savršenom svijetu i da ni mi nismo savršeni. Iza pojedinih duhovnih praksi naime, može stajati veliki egocentrizam. „JA“ nešto plemenito činim, ja vladam situacijom, ja sve što činim ispravno činim… Takvi će se ljudi na početku Mise lupati u prsa govoreći (u srcu) njegov grijeh, njezin grijeh, njihov preveliki grijeh… Jer, oni sami ne griješe, naravno. Spasenje ne dolazi po titulama niti po visini milostinje a niti po mudrovanju drugima, kako god sveto zvučalo to moraliziranje. Ili nasljedujem Krista ili ne. To je sva mudrost. Zato, glava gore i srca gore. I kad mi nismo blizu Gospodinu, On je blizu nama. Bog nam je u Isusu objavio jedini pravi (iako uski) put i što god da nam se dogodilo ili događa, s Gospodinom sve sigurno ima neku svrhu i On u svakom problemu daje i rješenje. Hrabro samo.

„Gospodin je blizu!“ On nam pokazuje iz dana u dan kako nam je bliži nego itko drugi i kako nas Njegova blizina liječi i oslobađa. Iako znam da „ja sijem a drugi će žeti“ Gospodin mi je zadnjih mjeseci kao nikada prije dao da vidim koliko je milosrdan djelima svojih ruku te uistinu radi na sve moguće načine, samo da Ga upoznamo i Njemu se predamo. Tako, sudjelovao sam u bodrenju molitvene inicijative 40 dana za život u pet naših gradova. U crkvama, dvoranama i bolnicama susreo sam i mnogu braću i sestre za koje sam nekada prije molio, kojima sam propovijedao. Zagrlio sam mladića koji je bio na samrti zbog prometne nesreće, a koji se nakon bolesničkog pomazanja ustao i danas najnormalnije živi. Držao sam nekoliko dječice u krilu, koja su se rodila iako su roditelji bili okarakterizirani kao „neplodni“. Došla mi je djevojka, koja je ozdravila od raka maternice prije nekoliko godina. Jedan mi se bračni par obratio sa zahvalom Bogu, jer im je spašen brak u krizi, nakon jedne duhovne obnove. Oslobođeni od depresije, strahova, raznih tjelesnih bolesti, nesanica, noćnih mora, pa sve do moralno nečistog načina života, alkoholizma, kocke, droge… Naravno, nema veće sreće kada vidim dijete koje se „nije trebalo roditi“… A takve susrećem baš posvuda, slava Bogu! Zapravo, više se ne čudim čudima. Čudim se samo sebi, jer ih često u svojoj krhkosti zaboravim. A čuda Božje ljubavi nikada nisu bila tako svakodnevna i upečatljiva! A nama je počesto sve crno i ubitačno. Možda zato, jer ne čekamo na čudo? Ili zato jer ga ne znamo primiti? Ili zato jer ne doživljavamo sam život i vjeru kao jedno osobito i prvenstveno čudo? Kad si s Gospodinom, baš sve je čudesno i sve je čudo!

Evo što mi se dogodilo nedavno.

Zove me mladi oženjeni otac jednog djeteta, te plače kako je drugo dijete „prebrzo došlo“ i njegova se supruga sprema na abortus. Vapi da mu pomognem da ju uvjerim kako je to veliko zlo i kako nema razloga da se takvo što učini. Tražim i dobivam njezin broj i s njegovim dopuštenjem zovem suprugu. Kroz dva puna tjedna svako smo se malo čuli, a ja sam joj pokušao objasniti čudo i blagoslov i tajnu i dar života, s teološke, filozofske, ekonomske, političke, medicinske, biblijske, antropološke, apologetske i svake druge strane. Slušala je, nešto prihvaćala, nešto osporavala, no na kraju svega šalje mi poruku: „Hvala na svemu, ja sutra ipak idem u bolnicu, oprostite mi, jednostavno nisam spremna na drugo dijete.“

Kleknuo sam i upitao se, u čemu sam pogriješio? Zašto nisam mogao doprijeti do te majke, koja priznaje kucanje još jednog srdašca u sebi, ali ga ne prihvaća? Nisam se ipak predao. Nazvao sam nekolicinu vjernih vjernika i zajedno smo organizirali noćno bdijenje. Baš smo žestoko slavili i plakali pred Bogom, slamali smo srca u vapaju, tražeći Ga da On na svoj način i u svoje vrijeme, spasi ovo svoje najmanje dijete te sve one koji ga ne žele… Jer, očito, moje riječi ili nisu bile i Njegove već samo moje ili mi je kroz ovu priliku Gospodin htio otkriti i nešto dublje i veće. Na primjer to, da previše stavljam na svoju pamet i uzdam se u svoje iskustvo i talente više nego li u Njega… I što se dogodilo?

Ujutro me zove majka, te mi sva potresena priča kako se uputila u bolnicu s novcima, no na samom izlazu iz stana kaže joj sinčić: „Mamica, sanjao sam da ću dobiti seku… Kad ćeš mi roditi seku?“ Žena se zabetonirala na vratima, znajući da nitko nije znao za trudnoću, osim muža, te potpuno sigurna kako se o bebi nije pričalo pred malenim sinom, koji uostalom i ništa ne bi shvatio, zbog svoje dobi. U trenutku je prihvatila znak i glas Božji upućen preko djeteta, te mi je javila kako joj je sada sve jasno i pita na koji račun udruge može uplatiti novce (1800 kn: cijena života nevinoga) određene za pobačaj…! Meni je trebalo dva tjedna, Gospodinu dvije minute. Još jednom mi je pokazao kako ja trebam ozbiljno moliti, a On će ozbiljno raditi. Zar to nije čudo? Imamo pravo na ovakva čuda! Gospodin nam je blizu! Podučava nas i podupire, krijepi i vodi. Blago Njegovima!

A Njegovi ne izgledaju uvijek „onako kako bi trebali izgledati“. Jok. Svakako trebate pogledati igrani film o jednom takvom Božjem čudnovatom trubaduru, originalu, pustolovu, iskrenom tražitelju evanđeoskog Isusa, grešniku i svecu, američkom pjevaču-sviraču Richu Mullinsu. Film se zove Ragamuffin, odnosno Odrpanac. Nevjerojatno dojmljiva i poučna priča, puna zaista izvrsnih, revolucionarnih čak duhovnih zaključaka. Od srca preporučam. Baš po životu ovog neobičnog umjetnika, shvaćamo kako je „Naš Bog, silan Bog i Kralj…“ (pjesma koju je napisao i uglazbio) život mješavina različitih uspona i padova, neprestana borba i često nelogično hodočašće kako pustinjama tako i prašumama. Mislim da nisam gledao bolji film u životu, barem ne dramu prema stvarnim događajima. Nadahnjuje te da opet i opet tražiš Krista, s kojim je pravi život prava avantura, uvijek bolno stvarna ali i stvarno ljekovita na boli. Slomljenost ovog čovjeka, izliječena kasnije u korijenu, zacijelila je kasnije milijune… Čudo Božje. Naš Bog silno voli odrpance. Ja bih htio biti odrpanac. Ali zasad još ne smijem, jer me tituliraju s „mnogopoštovani“ pa nije zgodno. Ne znam kakav bismo mi imali komentar, da netko bosonog dođe u crkvu, poput ovog Richa. Bosonogi Isus na križu i vitrajima sigurno bi ostao bez teksta. Jer evo Mu sličnoga. Film je fantastičan. Gospodin radi očito izvan svih klišeja i uniformiranosti. Bože, ne daj da nam pobožnost bude samo maska, nikada. Amen.

Ne znam da li da se smijem ili plačem, ali uglavnom proživljavam seriju anafilaktičkih šokova (eh da me čuje dr. House/dr. Haso) kada mi dođu neki dragi ne-odrpanci koji mi govore sljedeće i slično tomu: „Izvukli ste mi svu negativnu energiju… Recite mi što vidite glede čovjeka s kojim živim… Hoću li zatrudnjeti sljedeći mjesec?… Da li molite i za pse?… Samo da vas dotaknem!… Grizem nokte; možete li me toga osloboditi?“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No, postoje i puno ozbiljnije molbe i prohtjevi, koji zvuče pobožno, ali… Samo zvuče, i buče. Nedavno me pošteno ogorčila molba stanovite grupe, koja je ofenzivno inzistirala tzv. „polaganje ruku“. Naime, slavio sam im euharistiju, održao klanjanje, predmolio krunicu i razmatrao otajstva, ispovijedao, podugo propovijedao, vodio u razgled samostana, održao pro-life predavanje… Oko sedam sati je trajao program u crkvi! I kavica u pauzi. Međutim, to nije bilo „to“. Onako umornom, nabreklih vena i gladnom, malaksalom, hipertenzičnom i hipertoničnom, dolaze euforični, ozareni u licu neki dragi ljudi puni duhovnih darova, moleći da ih dodatno (po osmi put valjda) blagoslovim i tim činom. Ja sam ih prvo uvjeravao da su već višestruko blagoslovljeni, da nema potrebe još dodatno blagoslivljati („Uvijek je pater potrebno, uvijek!“) i da zaista više ne mogu jer dadoh sve od sebe („Niste još dali! Odmarat ćete se u nebu!“). Ali ni makac od svojega, pa je čak jedna gospođa zaprijetila pisanjem nekakve peticije, samo ne znam kome.

Čujem i drugu neku osobu, kako viče u hodniku ispred sakristije, kako su svi prevareni jer im je voditelj autobusa obećao i jamčio polaganje ruku, i da će tražiti lovu natrag i bla bla bla bla nešto nešto bla bla bla. I još bla bla. Tada više nisam izdržao. Razderao sam habit, uzdigao redovničku krunicu o pojasu, duboko potegnuo zrak iz nešto obješenog abdomena-mauzoleja tolike janjadi- i obrušio se (bez polaganja ruku), iako klerički uljudbeno umjereno (čitaj: grdo ali fino), kao sokol na djevojku što mu ono zulum učinila i goru zapalila, da se izrazim sevdalinski.

„Pa nije vam polaganje ruku osmi sakrament! Vi svi brijete na energije, samo ste ih katolicizirali! Svaki vikend kod drugog karizmatika, samo obilazite ljude i fantazirate, mislite da će vam svaki problem nestati kad vas dodirnem, e pa neće i e pa neću! Nemam čudesni štapić! Nisam automat! Ne radim zaštitu protiv uroka! Blagoslov nije magija! Bili ste već stotine puta i padali isto toliko, pa dokle braćo rimokatolici?? Ohladite malo! Dajte se više uozbiljite i budite zreli kršćani i ne fanatizirajte fanatici jedni fanatičarski! Nema savršenog zdravlja na ovome svijetu i čak i ne treba biti!“

I tako redom, sve po spisku, kak’ se veli. Pokunjeni su se vratili u bus, zaboravivši sedam sati radosti i slavlja, a ja sam morao popiti jednu pravo dobru šljivu, tamo od Brčkog, inače konfisciranu od ilegalne ponude nekog „nuditelja“ iz istog autobusa, pa mi je bilo ipak malo bolje.

Šalu na stranu, ali zaista se više i ne čudim ogromnom broju svećenika koji ne žele ni čuti za prekrasnu praksu polaganja ruku; dobru, korisnu, plodonosnu, molitvenu praksu blagoslivljanja dodirom svećeničke ruke. Međutim, uz toliku mnogu gluhoću i zaslijepljenost, nevjerojatnu i iritantnu nezrelost i ignoranciju, teško je sada to više i nekome od uvaženih klerokolega dokazati.

Svećenik u svim sakramentima polaže ruke. Ruke svećenika su pomazane. Isus je poslao apostole da polažu ruke, mažu uljem, izgone zloduhe itd. Svećenik kao čovjek apsolutno nema nikakvu super-silu: kao službenik Crkve ima silu Duha koji Crkvu vodi. Veliki broj slušatelja duhovnih obnova u biti (prema mojoj procjeni sa nekih 650 seminara) ne sluša što se govori, niti u Božjoj riječi niti u propovijedi. I tu se skriva vješto i lukavo srž problema. Jer, da se sluša, čulo bi se: „Čovjek ne ozdravlja; ne budite zagledani u zlo – gledajte u Isusa; ne postoje brza i lagana životna rješenja, prečaci su u stvari loši; ako prolazite tjeskobu i strah i psihičko-duhovne napetosti, trebate se također pitati ‘Što mi Gospodin preko toga poručuje?’ Čitajte Božju riječ i živite je“ i slično.

Našem je vjerničkom puku također već ušlo u uho i srce i medijsko napuhavanje svakojakih „ljudi s čudesnim moćima“ pa nije čudo da smo izgubili i zbog toga svijest o Božjim metodama iscjeljenja i oslobođenja pa se onda bezgranično ganjaju „čudotvorni svećenici“. Svakako, patnja nas može zaslijepiti, tako da ne vidimo izlaz ili da izlaze tražimo na krivim mjestima. Stoga patnja treba biti predana Isusu Kristu, koji liječi cijeloga čovjeka i na nebrojeno mnogo načina, ne samo „polaganjem ruku“. Apeliram na razum. „Idem si malo poštelati koljeno kod fra…“

Ne, to nije u redu, nikako. S kojim motivima pristupaš bilo kojem obredu u crkvi? Trenutni osjećaj mira i zadovoljstva nije motiv s kojim Gospodin može raditi ozbiljno u tebi. Gdje nema vjere, rađa se praznovjerje. Vjere nema gdje nema pouke. Zato je izrazito važna ta blažena nova evangelizacija, o kojoj svi nešto govore i već dugo govore. Ne smiješ podleći kultu ličnosti: ovaj svećenik ne iscjeljuje, onaj da: idem onomu. Pedeset puta godišnje. Ne znam zašto bježi kad me vidi… Je li se uistinu nešto dogodilo nakon tolikog „padanja u Duhu“ ili je to samo nabačena šminka? Poneki se pri tom blagoslovu ponašaju upravo groteskno i patetično! Zbog naguravanja onih koji su nebrojeno puta primali taj blagoslov, ne stignu ga primiti oni koji uistinu trebaju pomoć. Uvjeren sam da vriska i ostale manifestacije koje ponekad prate duhovne obnove, ponajviše dolaze od ljudi koji su emocionalno ranjeni i trpe, te podsvjesno žele da ih drugi vide, primijete, zagrle. Kao da viču: „Tu sam! Trebam ljubavi! Trebam čovjeka! Trebam iskustvo Božje ljubavi!“ Nisu svi automatski opsjednuti đavlom i demonima, a nisu ni svi automatski psihički bolesni. Ja ne razumijem, kako to kad ja vodim obnovu, gotovo nikada nigdje nitko nije vikao i tresao se, te imao ostale brojne „reakcije“, barem se ja ne sjećam…? I zašto 99,9% „reakcija“ imaju osobe ženskog spola? Je li to zbog majke Eve?

Ja molim glasno, slavim punim plućima, pjevam anđeoski (dobro, skoro anđeoski) i zazivam sve srčano i srdačno, ali nikada ništa, kod mene nema „reakcija“. Očito je moja molitva preslaba. Znam da zvuči sarkastično, ali zaista, u čemu je stvar? Onda pitanja: „Koliko seansa košta? Mogu li dobiti tu silu od vas?“ I takvih sam se bisera načuo. Oholost, osjećaj neke posebnosti zbog „dubljeg znanja“, površnost i kratkotrajna euforija: to nije seminar niti je to duhovnost draga Gospodinu. Ispričavam se zbog iskrenosti i otvorenosti. Zapravo se ne ispričavam. Samo „daj, daj, daj“ i mnogi postanu tromi, kasnije razočarani, pa nije ni rijetkost da se skroz udalje od Crkve.

Krivica je i na nama svećenicima, koji se zbog devijacija (koje svugdje postoje, naravno) odmah zatvaramo na svaku drugačiju karizmu, molitvu, pokret. Krivica je i na onima koji organiziraju razna duhovna okupljanja, tvrdeći često da će svi ozdraviti, da će sve biti divno i krasno, samo kad neki čudotvorac stavi ruke na glavu. Krivica je i u vjernicima, koji reagiraju samo srcem a isključe mozak; koji ne provjeravaju duhove, koji ne žive vjeru svakoga dana nego samo povremeno, koji se pomame za brzinskim olakšanjima trpljenja. A Gospodin kaže: „Nosi svoj križ, ako želiš biti moj učenik“. Ja nisam vjerovao u autentičnost karizmatskih pojava. Kao bogoslov, bio sam strašno protiv svega toga. Pokreti su mi bile sekte, razni karizmatici veliki šarlatani. Međutim, jednom sam „fore radi“ pristao da jedan fratar pri jednoj župnoj trodnevnici položi na mene ruke. Dok sam stajao u redu i čekao, smijuljio sam se i razmišljao kako ću ga razotkriti: neću zatvoriti oči, neću ga gledati u oči već u čelo, pa me neće moći hipnotizirati. Čim me dodirnuo, trenutno sam pao na leđa, svladan nekom toplinom i snagom, koju nisam mogao objasniti i koju stvarno nisam ni htio ni priželjkivao. Isto se dogodilo i nekolicini drugih bogoslova, koji su se zajedno sa mnom zafrkavali i izrugivali voditelju trodnevnice, odnosno njegovim karizmatskim „nebulozama“. Ali eto, ja sam to doživio i znam da nije bilo ni magije ni autosugestije ni hipnoze. Padala su „u Duhu“ i mala djeca i starci. Samo je župnik ostao čvrsto stajati, hehe.

Ne osuđujem dakle sam čin i svakako podržavam i zaista znam za mnoge divne stvarnosti koje su nastupile nakon polaganja ruku svećenika. Svećenik polaže ruke kao svećenik, laik kao laik: kao otac, prijatelj, brat u Kristu. Tu je ta „mala razlika“. No, iako podržavam ovaj način blagoslova (pomolim se za dotičnu osobu, stavim joj ruke na glavu i načinim znak križa na čelu) ne mogu više šutjeti od muke kad vidim što se događa: kaos, djetinjarija, fanatizam, kod mnogih i previše mnogih grupa i hodočašća. U svim tim našim bolima, pretjerujemo u gonjenju za duhovnim izvanrednostima. Molim vas, zainteresirane, ne idite svaki tjedan na polaganje ruku, također – ne glumatajte, ne silite se na prisilu, ne sablažnjavajte one koji su mladi u vjeri, ne iscrpljujte do iznemoglosti svoje svećenike i ne napadajte one koji to ne razumiju ili još nisu doživjeli i dobre strane karizmatske Obnove! Molim vas! Jer ovo što sam u zadnje vrijeme vidio uistinu je poražavajuće i krajnje neprihvatljivo, a svojim sam britkim komentarom dotakao samo vrh sante. Koja je potopila Titanika.

Gospodin ne želi cirkus i ne blagoslivlja čudaštvo u svom tom čudnovatom smislu. To je to što sam htio reći, i to je moje osobno mišljenje koje nikoga ne obvezuje pod kaznom izopćenja. Nalazimo se u teškim vremenima za Crkvu na Zapadu. Čitali smo: crkve se zatvaraju i prodaju, neke biskupske konferencije promiču nauk suprotan vjeri i moralu,okolo se šeću časne sestre koje podržavaju abortus i slično, sve je više kompromisa i straha. Poznati teolog isusovac o. Karl Rahner u jednoj je svojoj knjizi („Oblik Crkve koja dolazi“) napisao: „Ako smo pošteni, moramo priznati da smo, do zastrašujućeg stupnja, duhovno beživotna Crkva“. Mislio je na toliko toga, čega smo svi svjesni. Ta beživotnost je temelj propadanja. Svi smo pozvani na buđenje, na obraćenje. Možda je dolazak naroda s Istoka dio tog nedokučivog Božjeg plana, da probudi našu zajednicu? Kako bilo da bilo, odjavljujem se. Bole me ruke i od polaganja i od tipkanja. Gospodin je blizu! Laku noć tj. dobro jutro.

pater Marko Glogović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 30. rujna 2015.

Možda vam se svidi