NOVA KOLUMNA PATERA MARKA

Dragi moji, krize i križevi su dobri – vidimo što smo i vidimo tko je Gospodin

To me frapiralo i ubediralo! Ta spoznaja, da u mnogočemu, ma gotovo u svemu želim i radim na tome, da pobjegnem od križa! Ja! Od moje „ulaznice za Nebo“! Molim se tako, djelujem tako, slažem si tako život, činim sve duhovne i materijalne napore. samo da uteknem od te muke i tereta, kojim je križ! Ne želim biti sam, ne želim biti bez novca, ne želim izaći iz svoje komocije…

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Ljetni su mjeseci, potrebno nam je neko duhovno, pa i duhovito osvježenje. Kaže Božja riječ za Crkvu, da je kao Žena „u mukama rađanja“ (Otk 12, 2) ali bez brige, tu sam ja, koji čak i u vrijeme svetog i slanog godišnjeg odmora nalazim svakako vremena, da svojim najdražim (virtualnim) prijateljima uputim svoju „epiduralnu“ kolumnu. Da nam bude svima lakše disati. Osobito onima koji se guše dobivši račun za večeru u restoranu na moru. Ja sam tražio jeftiniju „pizzu bez tijesta“ za nas, domaće turiste, pa iako ju nisam dobio, jedna vrlo ljubazna konobarica, razveseljena mojim ljetnim humorom, još donekle prisebna nakon cjelodnevnog trčkaranja i udovoljavanja gostima, dobrostivo je dodala još jednu maslinu. I to je nešto. Prolazim prelijepim Dubrovnikom i vidim oglas: „Besplatno testiranje na HIV, sifilis, hepatitis…“ I pomislim kako ipak ima nešto u tom famoznom gradu što se (masno) ne naplaćuje! No dobro, uzevši svoju jedinu suprugu na plažu (Bibliju, naravno) te dječicu (zrnca krunice, naravno) povukoh se „na samotno mjesto, u osamu“ s Učiteljem i razmatrah riječ koju mi je dao u časoslovu: „Ako se na mene ne oslonite, održati se ne ćete“ (Iz 7, 9) te „Blagoslovljen Gospodin dan za danom, nosi nas Bog, naš Spasitelj“ (Ps 68, 19).

Oče dobri i ljubljeni, što to poručuješ svom tvrdoglavcu, tu na stijeni, na obali mora, na gromadi koju lagano zapljuskuje prelijevajuće plavetnilo, dok naježeni ježinci nepomično stoje (leže, sjede) pripijeni uz kamen, čekajući da tabani neopreznih kupača nastradaju, baš kao što su nastradali ultra-bijeli Šveđani na našem suncu oko 13.30h, sada reš pečeni i u očajničkom pitanju zašto ne postoji Nivea mlijeko za sunčanje sa zaštitnim faktorom 150…? „Ako se na mene ne oslonite…“ Prečesto se oslanjam samo na sebe, na svoje zamisli, talente, postignuća i na kraju, vršim svoju volju. I padnem, kao neka žena koja se netom prije poskliznula na alge, ulazeći u more. Što znači, zapravo, osloniti se na Gospodina? Kao što se Isus Krist „oslonio“ na križ, tako i ja trebam dopustiti da On križa moj život: ići putovima kojima ne želim ići, biti s onima koji su mi mrski i odbojni, ulaziti u pustinju koju želim zaobići, prihvatiti smrt da bi zavladao život, napustiti svoj način življenja sebi i zbog sebe, da bi On mogao živjeti kroz mene, za mene i za druge. Osloniti se na Božje vodstvo znači imati potpuno, čak ludo povjerenje u Njegovu snagu, jer ja sam preslab da se nosim sa stvarnostima koje me uništavaju. To znači, prepustiti Njemu da On na svoj način oblikuje i vodi moju svakidašnjicu, koliko god boljela ta operacija, mene bolesnoga. Jer, oslonim li se na sebe, na bližnje, na novce, na tijelo, na idole, na fantaziju: „održat se neću.“ Bez Boga nema šanse, nimalo, da se ne izubijam i satrem nošen olujama dana, tjedana i mjeseci. Istiniti govori istinu; ta sam je Istina. Ili Bog, ili grijeh. Ili On, ili ja. Gledam kako dječica plove razdragana na madracima u moru; bez njih se ne bi održala na valovima. Izgubili bismo snagu, boreći se s morem samo svojim snagama. Zato je ovaj madrac Božje bezgranično milosrđe! Svetoj Faustini je upravo tako objavljeno: „Moje milosrđe posljednja je daska spasa za one koji se utapaju“. Kad god sam htio nešto što Gospodin nije blagoslovio i želio, nastradao sam. Kad god sam imao božanstva umjesto jedinoga pravoga Boga, potonuo sam. Hvala Gospodu što se ne boji dubina i što mu mrak oceana nije prepreka da prihvati za ruku baštinike sudbine raznovrsnih Titanika.

Nedavno sam tako tumačio jednoj mladoj djevojci, kako predbračni život kojega živi sa svojim dečkom, ne može biti ni njoj niti njemu a niti njihovima s obje strane, na blagoslov. Imajući intimu s njim, koja nije u domeni milosti već grijeha, preuzima bez zaštite sakramenta braka, sve duhovne stvarnosti koje se nalaze u momku. Živi u klasičnoj iluziji, da će sve biti dobro, jer se vole. „Volio sam jednom jako u životu svom“ i slične ne-svetopisamske sentencije pokazuju i dokazuju da je ljubav moguće izgubiti „kao zimu jesen, a sa tobom bio sam zanesen“ te naposljetku, možeš dati i „sve pariške kapije“ ali ipak „stranci, postali smo stranci…“ No, djevojka u svom izboru vrijednosti koje nameće svijet a ne Stvoritelj svijeta, zaboravlja da nema prave ljubavi, ako nema poslušnosti Božjim zapovijedima. Kad-tad, bez pravog pokajanja, bez povratka Gospodinu, i ova će „ljubav“ izgorjeti, dosaditi, biti prevarena, odbačena, slomljena, razočarana. Jer, sto posto, bez ikakve dvojbe, sigurno da sigurnije ne može biti: grijeh ne rađa ništa dobro. Grijeh ubija i najljepše ljubavi. Naša „dobra volja“ ili „pozitivna energija“ ili „trud i nastojanja“ da se održi ljubav, bez Božjih principa, nema nikakve šanse kada računi dođu na naplatu. Nažalost, to je tako. Jer, sotona nas je zavarao i kad nas uhvati u zamku „svi to rade“ te „…iznad nas zora sviće, ljubav naša vječna bi(t)će“ kroz čin grijeha slama ono dobro, koje Bog radi u čovjeku. A sve zbog toga, jer bježimo od križa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To me frapiralo i ubediralo! Ta spoznaja, da u mnogočemu, ma gotovo u svemu želim i radim na tome, da pobjegnem od križa! Ja! Od moje „ulaznice za Nebo“! Molim se tako, djelujem tako, slažem si tako život, činim sve duhovne i materijalne napore. samo da uteknem od te muke i tereta, kojim je križ! Ne želim biti sam, ne želim biti bez novca, ne želim izaći iz svoje komocije, ne želim biti odbačen i prezren, ne želim se drugome zamjeriti, ne želim vršiti pokoru, ne želim ozbiljno preurediti svoj život, ne želim trpjeti i suočavati se sa svojim slabostima: jer to je križ, to križa moje planove, to me ubija! Ali, upravo to me želi spasiti! Upravo je križ i raspeće mojega ega put u uskrsnuće. Gospodin Bog, kada želi od svojih načiniti zrele vjernike, dopušta im križ. Šalje ih u pustinju. Šiba nas, kao bura dalmatinske škure. Siječe nas kao mladice loze „da donosimo više roda“ (usp. Iv 15, 2) Odjeljuje nas od društva, dozvoli neku bolest, razara neke veze, uzima sigurnost, pušta da paničarimo kao ono apostoli na uzburkanom jezeru, kad su galamili na uspavanog Ješuu na krmi lađe.

Osobno, kada sam bio na stvarnom dnu dna, u tamnom, užasnom grobu, potpuno sam i na rubu sloma svih vrsta, u trenucima koji se ne mogu opisati riječima a sam spomen na njih jezovito zaboli do besvijesti: upravo tada, u moru suza i bezumnih već vapaja, pretvoren u živu ranu, baš tada, baš u toj agoniji svega i lud od svačega, kad sam priznao da JA više ne mogu, da nemam izlaza, da ne znam kako si pomoći, da nema više načina da riješim svoje probleme… Baš tada, Bog je preuzeo komandu. Jer, naučio sam lekciju. „Ako se na Njega ne oslonim, već sam srušen“. Ono što želim reći je sljedeće: krize i križevi su, dragi moji ratni drugovi, dobri za nas. Vidimo što smo mi i vidimo tko je Gospodin. Dok smo u grijehu, slijepi smo. I padamo u prvu rupu na „širokom putu u propast“ kako se izrazio Isus, blagoslovljeno Mu ime. Gledam tako, u šumicu jablana i čempresa na jednoj hridi preko puta plaže, zahvaljujući Tati na nebesima za to što mi je u Sinu raširio ruke pozvavši me u svoj zagrljaj, i razmišljam dalje: čime sam Ga najviše povrijedio, da Mu sada, ovdje, odmarajući u Njemu, mogu reći koliko Ga volim i koliko mi je žao… Pokaži mi moga Izaka, da ga mogu predati kao Abraham. Pokaži mi moje zlatno tele, da ga mogu srušiti i slomiti (i prodati u prvoj zlatarnici) kao Mojsije. U tom razmatranju, zazovem Duha Svetoga, jer pisano je „Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji“ (Rim 8, 14) i On mi je pokazao tragičan temelj i srž svakog, pa i mojeg grijeha (iako smo, u pravilu, mi svećenici i redovnici bezgrešni, aha, yeah, aha): u stanju grijeha, duša prestaje voljeti Stvoritelja, Spasitelja i Tješitelja-Branitelja. Voleći više i jače drugu osobu, stvar ili čak neku ideju, sistem, laž, ego… Manje, a zapravo uopće ne ljubim Njega. I ta me misao pogodila, kao ovo naše sunce, drito u klerikalni mozak. Smatram da ne postoji ništa gore, ništa teže i gorče na svijetu, nego iskustvo kada te netko prestane voljeti. Jesi li imao i imala takvo blagoslovljeno iskustvo? Jer, ono što je poganima na prokletstvo, kršćaninu je na blagoslov. Ma kako boljelo.

Kao svećenik, ne prođe nekoliko dana da ne čujem žalosne, bremenite tupom boli priče ljudi, koji su to doživjeli: sin, kćer, muž, žena, prijatelj, zaručnica… Prestao i prestala me voljeti. Bez obzira na zakletve, saveze, zajedništvo, romantiku, intimu, nacrtana srca i poklonjene ruže, usprkos svoj postojećoj negda toplini, obećanjima, pjesmama, izlascima, parkićima, fejsbukiranju, pa i dogovorenom vjenčanju: ljubav je nestala, nema je više, amen. Welcome to Mirogoj. Ajme, koliko sam se takvih sudbina naslušao u ispovijedima i razgovorima…! Nevjerojatno koliko. Sve izgleda sunčano i krasno, a onda neočekivano, potres. A MI TO ČINIMO GOSPODINU. Kad se ne oslanjamo na Njega, kad smo u grijehu: mi Ga u biti prestajemo voljeti. Kad ustrajavaš u grešnom načinu života, ne ljubiš svoga Boga. Ne ljubiš Onoga koji te beskrajno i bezuvjetno i savršeno i zauvijek voli. Prestaješ Ga voljeti, jer voliš više grijeh. Iskoristio si Ga maksimalno, lagao Mu, glumatao pred Njime, uzimao dobra koje ti je davao, a onda Ga ostavio. Eto, to Mu činimo kad povjerujemo zloduhu, svijetu i tijelu. Neopisivo to boli: ne voljeti izvor ljubavi, Ljubav samu. Grijeh razdire srce Isusovo. Drugi i drugo postaju bogovi. A tako živeći, ne živimo uistinu, već životarimo, hraneći se zabludom i maštom. Svaki moj grijeh je šamar Isusu, pljuvačka u Njegovo lice, trn u Njegovu glavu. Vjeruj mi, dragi Čitatelju (uglavnom drage Čitateljice, hehe) potresla me ova istina do srži mog bića na godišnjem odmoru: za što okrivljujem bližnje, sam činim Gospodinu. Ja, Njegov uzvišeni svećenik i sluga, ja Božji pismoznanac i učitelj Zakona, prečesto sam farizejski moralizirao i nisam živio ono što sam propovijedao, dvolično sam i oholo postupao, govoreći Isusu da Ga volim, no djelima nijekao tu izjavu. Strašno je kada te prestanu voljeti, nema riječi za opis tuge koja pogađa našeg najboljeg Prijatelja, kad Mu okrenemo leđa. A On je svoja leđa postavio za nas. Bez Njega, apsolutno nema sreće i nema zadovoljstva. Ništa Ga ne može zamijeniti, varamo se grdno ako mislimo drugačije.

No, ako se zaustavljamo samo na svojim propustima i padovima, đavao nas može uvaliti u gorčinu koja prerasta u očaj. Muku sam mučio s jednom osobom, koja si nikako nije mogla oprostiti abortus. Što god bih rekao, nije vrijedilo. Njezinim su mislima zavladali strahovi do te mjere, da je gubila svijest. Svakodnevno je proživljavala istu paklenu shemu: prisjećanje, prisilne misli, napadi duha samoubojstva, crnilo bez kraja. Tražeći izlaz iz tunela samo-okrivljavanja, upala je u konzumaciju marihuane, pa u zagušljivost noćnih klubova, pa u mamurluk. Žudeći za pravom ljubavi, neprestano je mijenjala partnere, padajući sve dublje u ponor. Svaki joj se sljedeći partner činio kao „onaj pravi“ ali joj nijedan nije mogao dati oprost i milosrđe, i onu pravu ljubav, koje nema kad nema božanskoga u ljudskome. Nema ljubavi do Ljubavi. „Ako se ne obratite, propast ćete“ kaže Isus u evanđelju. No, samo malo, nemoj ju osuđivati! „Mjerom kojom mjeriš druge, i tebi će se mjeriti“ kaže isti Mesija. Zar ti nemaš situacija, u kojima si pokleknuo, dobio opekline, bio poklopljen, zastranio? Kad osuđuješ druge, sjeti se svoje prošlosti. Ja se prisjećam, kako sam nekoć davno povrijedio gorko nekoga tko mi je toliko značio i tko mi je bio toliko dobar. Kad sam shvatio kako me demon prevario, nisam duge mjesece mogao doći k sebi. I skužio sam da sam mnoge tako povrijedio. Ne znam jesi li u životu učinio nešto zaista loše, nešto što te ponizilo do moždane srži, nešto toliko jadno da si ne možeš oprostiti? Nešto poput ovoga abortusa? Nešto poput bračnog preljuba? Nešto poput prekidanja kontakta s rođenim bratom na desetljeća? Nešto poput uvlačenja u drogu bližnjih? Mnogi se vjernici bore upravo s tom traumom gorke rane iz prošlosti, no kažem ti autoritetom Pisma i iskustva: ti moraš sebi oprostiti! „Sin je Božji došao da uništi djela đavolska“ (1 Iv 3, 8) a neopraštanje sebi jest jedno od tih djela oca laži.

Đavao želi da ti sebe neprestano analiziraš, osuđuješ, kriviš, mrziš. On želi da živiš u strahu i beznađu. Odvlači te od pouzdanja u Milosrđe. Kopka po tvojim ranama, s ciljem da se uvučeš u živo blato krivnje, koja ti je oproštena u sakramentu ispovijedi. Oprosti sebi, u Isusovo silno Ime. Oprosti sebi, što god se dogodilo. Oprosti sebi, jer je Jaganjac prolio svoju Krv zbog tebe i za tebe, i jer ne postoji zlo koje On ne bi mogao poništiti nad tvojom egzistencijom. Ako si pao/pala toliko nisko, toliko sramotno i odvratno, do neprepoznatljivosti svoga dostojanstva… Ako si sagriješio u tolikoj mjeri da se gadiš sebi i da od stida i depresije samo čekaš da nestaneš… Ako si nepojmljivo izigrao ili totalno izmasakrirala svetost svoje ili tuđe duše i tijela i postojanja i bivstvovanja… Imaš samo dvije opcije: ili sebi oprostiti, silom Odozgor, ili sebe i druge još dublje strovaliti u kandže neprijatelja. Koji će se naslađivati tvojim padom i bijedom. Dakle: ustani i hodi. Dakle, oprosti sebi i kreni dalje, predajući svoju „prošlost Božjem milosrđu, svoju sadašnjost Božjoj ljubavi a svoju budućnost Božjem promislu“ (Bl. Majka Terezija). Priča mi neki dan naš p. Mate iz Rima, kako je upoznao nekolicinu bivših robijaša koji su se obratili u zatvoru u Poljskoj. Sve odreda teški kriminalci, ubojice, silovatelji. Zahvaljujući nekom kapucinu, upoznali su Božju praštajuću ljubav. I odlučili su načiniti ogromnu prikolicu, u koju su stavili veliku i tešku sliku Milosrdnog Isusa. Čineći pokoru i svjedočeći putem, neprestano u molitvi, dio ovih obraćenika vuče prikolicu cestama, a dio ju gura. I tako nekoliko tisuća kilometara, sve do pape, do Rima. Slava Bogu za ovo nadahnuće. Njima je sve oprošteno, zašto tebi ne bi bilo? Vrati se Milosrdnome.

Nakon što sam tako razmišljao, odmarajući se s mojim jedinim „Big Brotherom“, prebacih se i na stih iz onog psalma (68) u kojemu nas Gospod poučava kako nas „nosi iz dana u dan“. Zaključio sam jedno: svakoga dana trebam obnoviti svoju ljubav Bogu. Svaki dan ima svoju muku (negdje reče Isus) i borbu, i svakoga dana trebam biti svjestan kako se ništa ne događa bez Njegovog dopuštenja. Zato ću svakoga dana prihvaćati i one teške stvarnosti, jer „križ je karijera kršćanina“ kako netko savršeno reče. Odustajući od života u grijehu (čitaj: prokletstvu) odnosno od kompromisa sa zlom, svakako moram patiti. No, slatka je patnja ona koja me vodi u Nebo. Nažalost, nama, kad nam ide dobro, ostavljamo svoga Prijatelja. U drugima vidimo ono, što sami u sebi ne želimo vidjeti. Opravdavamo svoje „danas“ onime svojim „jučer“ jer svojeg se „sutra“ bojimo. I tako ono „jučer“ nikako da zacijeli i bude oslobođeno. Boga smo zamijenili čovjekom i stvarima i osjećajima i utvarama, i dok se radikalno ne promijenimo, Gospodin će se skrivati i maskirati. Zato, prihvati svoj križ. Konkretno: razapni svoje strasti, svoj bunt, svoje licemjerje. Prestani služiti „dvojici gospodara“. Djevojko, ne spavaj sa svojim momkom: u čas u koji se ne nadaš, sve će ti krenuti nizbrdo, uz glasan tresak i slomljeno srce. Brate, potraži pomoć u ostavljanju droge, kocke i alkohola. Gospođo neka i gospodine neki, ne moli sto devetnica, a istovremeno proklinješ i kradeš i lažeš i zlostavljaš snahu. Ili čak i svekrvu. Ponekad. Skoro pa nikad, ali ipak se dogodi. (Ne daj Bože). Pomiri se s neprijateljima. Svime time ćeš pokazati Gospodinu da Ga voliš. Ne prestani voljeti svoga Isusa!!! Sjeti se iz kolikih te zasjeda i zamka izbavio! Sjeti se koliko ti je puta oprostio, obrisao suze, dotakao, zagrlio! Nitko, baš nitko na ovome svijetu, a pogotovo ništa na ovome svijetu, ne smije ti oduzeti prisnost s Isusom. Vrati Mu se, On te čeka, bez prigovora, bez kritike i provokacije, bez naplate, bez osude. Gospodin ti uvijek daruje drugu šansu. K Njemu možeš doći u svako vrijeme i ne postoji u Njemu drugo osim praštanja i ljubavi. One jedine prave.

Dok sam bio bogoslov, naše je svetište u Poljskoj (Jasna Gora) posjetio svete uspomene papa Ivan Pavao II. Tom je prilikom, okružen svitom ljudi okićenih svakojakim bojama i titulama, prolazio jednim hodnikom iz naše velike blagovaonice, prema crkvi. Mislio sam kako je to dobra prilika da ga dotaknem rukom, jer ga kasnije neću vidjeti izbliza. Kad sam se osmjelio, u zanosu sam događaja ispružio ruku, htio sam čak spomenuti Hrvatsku, kadli je moj rođeni tadašnji otac General Reda, marširajući uz Svetog Oca, ošamućen grajom, pljeskom, gužvom i kaosom, zamjenjujući me možda s dominikanskim ubačenim klero-agentima u sličnom habitu, pridigao u jednom kvazi-džudo pokretu moju desnicu i pritom mi svojom ljevicom zadao ne-baš-blagi udarac u rebarce, spriječivši moj velepobožni naum. Ode papa, ode otac General, ode svita u purpuru i brokatu, odoše ministranti u svili i kadifi, a ja ostadoh pokunjen i ranjen, hvatajući zrak. Klasika, Bosanđerosi vazda stradaju. Kako god ba okreneš. Međutim, No woman no cry, oprostio sam svom poglavaru i zadovoljio se slušanjem nagovora u crkvi. Kasnije sam se sjetio kako je Zakej bio u sličnoj situaciji. I ona žena koja je krvarila. I Bartimej, sin Timejev. Mnoštvo se uvijek guralo oko Isusa, priječeći svjesno ili nesvjesno, da konkretna osoba dođe do Njega. Mi danas imamo živoga, istoga, stvarnoga Isusa u svakoj crkvi, u svakom svetohraništu. Jedva čeka, da Mu dođeš. Možda će te ponekad poneki Njegovi današnji „tjelohranitelji“ odnosno mi, svećenici, zbog svojih mnogih slabosti i mana i grijeha i sablazniti, i sprječavati da Ga upoznaš i da Mu se približiš… No, ne gledaj na druge, ne gledaj na eksterijer ili interijer crkve, ne sudi, ne poklekni pred obzirima. Imaš Isusa, dođi Mu. Vrati Mu se. Osloni se na Njega, koji te iz dana u dan nosi i krijepi. Ako si u tjeskobi zbog sina, posla, prošlosti… To samo znači, da Mu nisi sve još predao i da nemaš potpuno povjerenje u Njegove odluke i putove. To znači, da još uvijek bježiš od križa. Makar si „praktičan katolik“ što god to značilo. I ja sam „praktičan katolik“ al pitaj one koji žive sa mnom… Kupajući se u moru ovoga ljeta, zamišljao sam kako je to predivno biti uronjen u milost… Prekrivaju te blagi valovi milosti, osjećaš vodu kao ulje pomazanja Duha Svetoga. Svaki je djelić tijela pod Njegovom vlašću, u Njegovom zagrljaju. Nema grijeha kojega Milostivi ne može oprostiti i zaboraviti. Otkrij ono što te dijeli od jedinog Dobra i ogrni se milošću, u ispovijedi, kao i u odluci promijene života. Što si dulje na cesti koja vodi u slijepu ulicu, teže ćeš naći put izlaza. Uostalom, ako ne vjeruješ iskusnom makar i malo luckastom, velečasnom, otvori svoju Bibliju i čitaj. Valjda ćeš vjerovati samome Stvoritelju.

pater Marko Glogović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 28. srpnja 2015.

Možda vam se svidi