Budimo ushićeni zbog Gospodinove blizine poput Elizabete i Marije

U središtu današnjih čitanje je lik Nazaretske Djevice koja dolazi u pohode svojoj rođakinji Elizabeti noseći u svome krilu začetog Spasitelja. Sveti Luka tek jednom rečenicom opisuje njezin odlazak iz Nazareta u Judeju, ali tako sadržajnom da nam prenosi vjerodostojne osjećaje svega što se dogodilo: U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Sveti Evanđelist nam tako prenosi osjećaje Nazaretske Djevice koja prepoznaje svojom žurnom zadaćom biti na usluzi svojoj rodici Elizabeti. Marija koja u svome krilu već nosi Spasitelja najbolje može osjetiti potrebu onih kojima treba prisutnost živoga Boga, kako bi se još više okrijepili njegovom blizinom, te kako bi otkrili svoje poslanje u svijetu.

Pred ovim događajem Marijina dolaska u Elizabetinu kuću, bilo bi vrlo korisno da se i mi preispitamo u ovo sveto vrijeme došašća o stanju naših kuća, to jest obitelji. Tko nam ulazi u kuću i na koji način? Što nam donosi u obitelj, a što iz nje odnosi? Jesmo li zatvorili vrata (a time i srce!) možda pred nekim pred kime nismo trebali, a jesmo li otvorili nekome kome nismo trebali? Jer živimo u vremenu u kojemu nam više niti susjedi ne dolaze na neposredan način, te se čak ne zanimamo ni za život ni za smrt niti onih koji žive pored nas, pa bi se trebalo preispitati jesmo li time uljuđeniji i čovječniji. Štoviše, živimo čak i u nekom vremenu straha tko će nam sve pozvoniti na vrata, te dobro razmislimo prije nego pustimo nekoga da nam prekorači kućni prag. Mnogo puta to činimo s pravom, jer kućni prag i obiteljski dom bi morao biti svetinja, te dobro znamo da svakome nije mjesto u našoj obitelji, a napose ne za obiteljskim stolom.

Kućni prag bi doista morao biti istinska granica i razmeđe svjetova. Ali ta razlika i razdioba bi trebala biti između onoga što je sveto i svjetovno, a ne samo da bude između onoga što je privatno i javno. Jer nam se može dogoditi da strance i nepoznate osobe promatramo kroz zirak na vratima, te s njima saobraćamo s pristojne udaljenosti ili preko plota i kapije, jer nas je strah da nam ne provale i ne otuđe imovinu. Iz istog razloga su vrlo jasna pravila i za službene osobe, koje tek s dopuštenjem mogu prijeći preko kućnoga praga. No u isto vrijeme će nam se dogoditi da mi u svojoj svijesti, duši i srcu donesemo preko vlastitoga praga hrpu nečistoće kojom onečišćujemo taj sveti prostor obiteljskog življenja. Nadalje, putem medija bit će zagušen stvarni obiteljski život, zajedništvo i razgovor. Nametnuti će nam se kojekakve medijske zvijezde sumnjiva života kao pravi članovi obitelji, koje poznajemo bolje nego svoje ukućane, a da nisu uopće pozvonili i zatražili ući i prebivati u našem domu.

Elizabeta je svojom reakcijom na Marijin dolazak pokazala do čega je držala i što joj je bilo vrlo važno u životu, čime nama daje pravi primjer. Najvažnija stvar u njezinu domu bila je svetost i vjernost Gospodinu, te se zato i obradovala svojoj rođakinji Mariji koja joj je u svome krilu donijela živoga Boga. Samo ono što je Božje u njezinoj je kući moglo pronaći mjesta, te je tako i Marija bila najdraži gost, jer je u srcu nosila živoga Boga. I ne samo gost, ona je bila pravi član Elizabetine obitelji i doma, što je zaslužile ne samo po rodbinskoj vezi, nego po Božjoj milosti i daru kojim je ispunjavala sveti prostor njezine obitelji. Budimo stoga i mi poput Elizabete gostoljubivi prema Mariji i trudimo se ne otjerati je iz svojih domova psovkom, vulgarnošću i grijesima. Neka ona svojom svetošću bude dio naših misli, života i prostora. Njegujmo duhovnost čistoga uma, srca i odgovorno skrbimo o svojim obiteljima kako bi se u njima mogao nastaniti Božji Sin koji dolazi i želi s nama prebivati. Ne dopustimo da ljudske zabave i umjetni sustavi razonode prekriju i zaguše izvornu radost i oduševljenje poradi Boga koji se među nama nastanjuje.

Krenimo ususret Gospodinu, to jest u veliki preporod i obnovu, ali počnimo od sebe i od svojih obitelji. Očistimo najprije sebe i sveto tlo obiteljskoga življenja, oslobodimo svoje umove i domove od uljeza koji ih onečišćuju i od svake zle i škodljive prisutnosti. I to će već biti mnogo kako bi nam Božić mogao zasjati u radosti i svetosti. A dopustimo Mariji da uđe u našu kuću, da je ona postupno pretvori u Betlehem, u kuću kruha Božjega, to jest mjesto rođenja Božjega. Poput Marije i Elizabete budimo ushićeni zbog Gospodinove blizine, jer nam je neposredan. Pobijedimo mlitavost i bezvoljnost, trgnimo se i ne budimo usporeni i uspavani, nego oduševljeno hrlio ususret Spasitelju, te ga još oduševljenije dajimo kad ga primimo u srce. Neka u nama ne bude žurnije zadaće od one da po Kristu donesemo drugima istinsku radost Božje blizine, kao što je učinila bezgrješna Nazaretska Djevica.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.