(Be)spolni odgoj

Odgoj

Stavimo na trenutak na stranu članak 63 hrvatskog Ustava u kojem jasno piše kako roditelji ‘imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece’. Stavimo ga, kažem, na stranu, iako su, svi smo bili svjedoci toga, i tiskani i elektronički mediji bili puni pravedničkog bijesa roditelja ateista kojima je bilo neprihvatljivo postojanje vjeronauka kao izbornog predmeta u državnim školama, i te kako su se pri tome pozivali na isti taj Ustav… kao i na sekularnost naše države. Što je sa sekularnošću jedne Njemačke… pa… valjda ta europska zemlja nije onda sekularna. Ili nije dovoljno sekularna po mjerilima naših liberala. Kakogod.

„Svjetonazorska indoktrinacija“ samo je jedan od izraza kojima se častilo odgajanje indoktriniranih nesretnika koji su odlučili izabrati taj predmet. Spominjani su hodnici, sveta voda kojom se oskvrnjuju u najboljem slučaju školske torbe prilikom blagoslova škole, plodova zemlje, dana kruha, koja god prilika već bila da se u školu ušuljaju ti sumnjivi tipovi u crnim mantijama u besramnoj želji da Duh Sveti dotakne dječje duše i štiti ih i ove školske godine. Sumnjivi tipovi u crnim haljinama na mala vrata se izbacuju iz školskih prostorija zajedno s Raspetim (barem su u dobrom društvu, a što drugo reći)… a na velika vrata, široka i jarko osvijetljena fleševima fotoaparata i kamera, ulazi jedan sasvim novi pogled na svijet, društvo i odgoj općenito.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zamaskiran ispod „pranja zubi i rukica prije doručka“ krije se prije svega jedan nepotizam par excellence, a u biti stvari preodgoj, temeljit, polusakriven iza namjere o općem dobru (tu se i krije cijela njegova perfidnost) – jedan novi svjetonazor, nazovimo ga onako kako i naslov ovog teksta govori – bespolni odgoj.

Zašto perfidan? Zato što se ovdje na jedan polulegalan način doslovce izvršava pranje mozga. Ne rukica, mozga. Kaže stara izreka da se drvo savija dok je mlado. Čitajući kurikulum i literaturu preporučenu osoblju za edukaciju, zaključujem da ćemo vrlo brzo imati puuuno savijenih grana. Ono što me najviše muči u cijeloj toj priči je činjenica da nisu roditelji ti koji će savijati grane.

A nije nam dano čak ni na izbor! Toliko o toleranciji, toliko o demokraciji, toliko o pravu da nam škola kao državna ustanova pruži odgoj koji ne će biti u sukobu s onim koji provodimo kod kuće. Da se vodilo računa o željama roditelja, onda bi nadležno ministarstvo ponudilo tri programa (pa kad šaljemo dijete na ekskurziju ponude nam  tri različita programa tri različite turističke agencije!!!), onda bi razrednici dobili naputak da sazovu roditeljske sastanke na kojima bi ti programi bili pročitani, a roditelji bi se izjasnili da li im je najprihvatljivija opcija 1, 2 ili 3. Kad bi se zbrojili rezultati, vrlo egzaktno i transparentno bilo bi vidljivo što roditelji u RH misle i žele. Vrlo jednostavno.

No čini se da to nije bio cilj. Cilj je bio na ho-ruk, po kratkom postupku uvesti najliberalniji mogući program s popriličnim brojem diskutabilnih točaka da se omogući (pre)odgoj od malih nogu. I tajming je savršen, i to im se mora priznati! Recesiji se ne nazire kraj, nezaposlenost raste nebu pod oblake što se svakako ne bi moglo reći i za plaće, ljudi su rezignirani i apatični i nemaju ni snage ni volje za reakciju. Teško je biti svjetonazorske bitke kad ne znaš što ćeš jesti sutra za ručak (i hoćeš li), i znali su to jako dobro oni koji su nam taj program uvalili.

Klikni like i prati nas na Facebooku:

Da pustim na trenutak bespolni odgoj, a prokomentiram zdravstveni. Roditelji školaraca jako dobro znaju kako izgledaju sanitarni čvorovi 99 posto hrvatskih škola. Minimum zdravstvenih standarda nije zadovoljen. Puknuti umivaonici i njihov premali broj, neispravne WC školjke, nedostatak papira i papirnatih ručnika…. u tom smislu „pranje rukica i zubića“ prije doručka (a hrana je tema za sebe, prebolna da bi se trenutno uopće načimala) izgleda prije svega kao dobar vic. Da se novac ulupan u ovaj „odgoj“ upotrijebio za obnovu sanitarnih čvorova, pripadajućih objekata uz sportske dvorane, tada se ne bi događalo da djeca vježbaju u jednoj robi istoj prije i poslije – smrdljivi i znojni poslije tjelesnog i možda bi zbilja vrijedila ona Mens sana in corpore sano, ovako se možemo samo zgražati, ali nemamo pravo na slijeganje ramenima i rečenicu: A to je sad tako! Dok se ljudi ne pokrenu, i bit će tako.

U međuvremenu će naša djeca izgovarati sljedeće rečenice: ‘Ja sam muškarac s vaginom’ i ‘Moj spol je ženski, a rod muški’. Zbilja ne pretjerujem – voljela bih da pretjerujem, no spomenute se mudrosti zaista nalaze u preporučenoj literaturi koja je sastavni dio programa. Pa vi sliježite ramenima.

Ono što mogu osobno garantirati jest, da će, pa makar dobio i jedan, moj sin reći: Ja sam muškarac s penisom. Moj spol je muški i moj rod je muški.

I reći će čistu istinu. Vjerujte mi na riječ. Provjerila sam.

Nikolina Nakić

Foto: Shutterstock.com


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. studenoga 2012.

Možda vam se svidi