U Britaniji se trenutno “slavi”, ili barem obilježava, pedeseta obljetnica Zakona o pobačaju iz 1967. Zakon je legalizirao pobačaj do 28. tjedna od začeća (1990. razdoblje je smanjeno na 24 tjedna – iako, u slučajevima invaliditeta pobačaj danas može biti učinjen sve do trenutka rođenja).

Namjera zakona iz 1967. nije bila legalizacija pobačaja na zahtjev. Da je to bila izričita svrha, nikada ne bi dobio premoćnu podršku parlamentarnih zastupnika na slobodnom glasovanju. 223 je glasalo za zakon, a samo 29 protiv. Kako bi se pobačaj mogao legalno izvesti, dva liječnika se moraju složiti “da bi nastavak trudnoće uključivao rizik za život trudnice, ili narušavanje tjelesnog ili mentalnog zdravlja trudnice, ili bilo kojeg djeteta u njenoj obitelji, veći nego kada bi trudnoća bila prekinuta”; ili “da postoji značajan rizik da bi dijete ako se rodi patilo od takvih tjelesnih ili mentalnih abnormalnosti da bi bilo značajno hendikepirano”.

Nakane Parlamenta je, međutim, brzo i masovno izvrnula medicinska struka i industrija pobačaja. U posljednjih pola stoljeća 8,894.355 trudnoća prekinuto je pobačajem. Izračunato je da je to jednako jednoj smrti svake tri minute.

Ovo se masovno uništenje ljudskih embrija dogodilo unatoč laganom pristupu umjetnoj kontracepciji, čime je posredno pokazana pogrešnom jedna od ključnih tvrdnji protivnika crkvenog nauka o ovoj temi – da prianjanje uz Humanae Vitae vodi do toga da se pobačaj koristi u svrhu kontrole rađanja. Dogodilo se također jasnim kršenjem kaznenog zakona.

Gotovo svi pobačaji se izvode na temelju toga da bi se neizvođenjem pobačaja riskiralo “narušavanje tjelesnog ili mentalnog zdravlja trudnice”. Većina pobačaja se događa unutar ove grupe zato što bi, navodno, u suprotnome mentalno zdravlje žene bilo narušeno. Tvrdnja da bi nepočinjenje pobačaja više naštetilo ženinom mentalnom zdravlju nego njegovo počinjenje je, zapravo, vrlo sporna. Ali, u svakom slučaju, individualna psihološka ili psihijatrijska procjena zakonski je nužna kako bi se došlo do takvog zaključka. U većini slučajeva takva se procjena ne čini niti razmatra. Zapravo, liječnici tako lagodno shvaćaju svoje zakonske – da ne kažem moralne – dužnosti da se formulari koji se odnose na pobačaj često unaprijed potpisuju kako bi se proces ubrzao.

Uvođenje onoga što je praktički jednako – ali nije zamišljeno da bude – pobačaju na zahtjev je, u nekom smislu logično, dovelo do pritiska od strane pobačajnog lobija da se proces u potpunosti dekriminalizira. Ovime se, međutim, ne namjerava pobačaj još više pojednostaviti. Svrha je ukloniti čak i teoretsku mogućnost da liječnici mogu biti tuženi za kršenje onoga što je još uvijek kazneno pravo.

S druge strane argumenta, postojali su ponovljeni pokušaji za smanjenjem razdoblja trudnoće unutar kojeg je pobačaj legalan. Mišljenje javnosti u Britaniji se, kao i drugdje u Europi, promijenilo. Prvenstveno zahvaljujući napretku tehnologije i nevoljkim, ali uvjerljivim, medijskim prezentacijama stupnja tjelesnog razvoja nerođenog djeteta u utrobi u ranim fazama trudnoće, većina ljudi sada smatra kako pobačaj uključuje oduzimanje života ljudskoj osobi. Ali opasnost u Parlamentu je da će svaka nova inicijativa za ograničenjem uvjeta za pobačaj u jednom području voditi do neke neželjene liberalizacije u drugom, kao što je proizvodnja embrija i genetsko eksperimentiranje.

Situacija u Hrvatskoj je drukčija. Na učestala jadikovanja koja se čuju kako je hrvatsko društvo “podijeljeno” u brojnim pitanjima, iako su razumljiva, trebalo bi također gledati kao na ono što ona obično jesu – pokušaj nametanja sekularističkog, anticrkvenog, antiživotnog pristupa, koji je bio dominantan pod komunizmom, na novu državu koja nema potrebe ni želje za njime. Bez jasnih razlika u mišljenju, istina nikada neće prevladati i, posljedično, demokracija će biti samo privid.

Stoga je zdrav napredak to što se laičke skupine u Hrvatskoj glasno zalažu za prava nerođenih. Crkvena hijerarhija općenito nije bila vrlo učinkovita u tome. Danas je to prije svega zadaća laika. U Britaniji Katolička Crkva se nije uspjela efektivno boriti protiv Zakona o pobačaju: tadašnji nadbiskup Westminstera, kardinal Heenan, kasnije je gorko žalio zbog toga. Otkako samo došao u Hrvatsku nisam čuo nijednu propovijed o pobačaju, a izjave službene Crkve o ovoj temi su uvijek vrlo nijansirane.

S druge strane, kada hrvatski političari kažu bilo što o pitanju zaštite života, lako se vidi zašto ispitivanje javnog mnijenja pokazuje tako nisko mišljenje javnosti o političarima. Moguće je razumjeti – a da se ne složimo s njime – političara koji tvrdi da su u pogledu pobačaja važna samo prava žene, zato što nerođeno dijete – ili “fetus” – nije čovjek i prema tome nema prava. Iako bi radikalni ljevičari koji dijele ovo mišljenje bez sumnje bili šokirani time, ta tvrdnja, zapravo, nije bez sličnosti s onom koju su uoči Američkog građanskog rata iznijeli politički vođe zemalja SAD-a koje su imale robovlasništvo. Crnački rob je smatran nečime što nije u potpunosti čovjek te stoga nije posjedovao cijeli spektar ljudskih prava, a ta se ‘činjenica’ trebala odraziti i u zakonu. Baš kao što su robove mogli legalno posjedovati i odbaciti njihovi vlasnici, tako i nerođenu djecu mogu posjedovati i odbaciti njihove majke. U oba slučaja praktički rezultat ovog umanjenja ljudskosti je teška nepravda. Ipak, u oba ova slučaja zagovornici pogleda koji idu u korist robovlasništva i pobačaja barem su govorili, i govore, iskreno.

Puno je teže intelektualno poštovati tvrdnje koje, općenito, ne dolaze s lijeve strane političkog spektra, već od ljudi koji kažu kako predstavljaju kršćansko – obično nazvano ‘demokršćanskim’ – gledište. Ovi se ljudi predstavljaju kao vjerni katolici i, naravno, sretni su kada dobivaju glasove hrvatskih vjernika. U pravilu su spremni prihvatiti da ljudski život počinje kada je dijete začeto, ali onda tvrde da bi bilo pogrešno uvrstiti to u kazneni zakon. Ponekad sugeriraju da bi bilo bolje informirati, savjetovati i pomoći, negoli prijetiti kaznom. To može biti točno, takva je pomoć zasigurno poželjna, ali znači li to da nerođeno dijete prema tome ne bi trebalo imati pravnu zaštitu?

Ponekad ljudi pribjegavaju dobro poznatoj i nepravednoj tehnici isticanja nekog vrlo teškog, ali i rijetkog slučaja. U Engleskoj je tradicionalno upozorenje protiv te tehnike sadržano u staroj pravnoj maksimi “teški slučajevi čine loš zakon”. Uistinu se čini okrutnim reći da, na primjer, žena koja je zatrudnjela zbog silovanja unatoč tomu mora roditi, a ne pobaciti. Nije li dovoljno patila? Zašto sada mora podnositi neželjenu trudnoću koja je u sebi suprotna onome što trudnoća treba biti – donošenje na svijet djeteta koje od začeća utjelovljuje duboki čin ljubavi? Ali ovo nije dobar argument, čak ni i u tom vrlo teškom slučaju. Nerođeno dijete nije ništa skrivilo. Zašto bi on ili ona izgubio/la svoj život? Kako može drugi moralno pogrešan čin – pobačaj – biti opravdan prethodnim – silovanjem?

Drugi primjer neodgovornog komentara koji se može naći na usnama hrvatskih političara je tvrdnja da zabrana pobačaja nikada ne bi “uspjela”, misleći pri tome da nikada ne bi bila učinkovita. Istina je da proglašenje bilo kojeg oblika ljudskog ponašanja nelegalnim nikada u potpunosti ne zaustavlja to ponašanje. Ako je želja dovoljno snažna, negdje i nekako će se dogoditi. To je argument da je određene aktivnosti bolje regulirati, nego pokušati ih suzbiti. Ali pobačaj ne spada u ovu kategoriju.

Evo zašto. Postoje neka djela koja su tako bitno u suprotnosti s vrijednostima društva da, iako ih ono ne može eliminirati, i iako ih se ne može čak ni učinkovito destimulirati, moraju biti jasno i javno zabranjena. Tijekom godina, precizna ravnoteža i sastav tih vrijednosti, a time i kategorije takvih djela, sigurno su se promijenili – ali ne do neprepoznatljivosti. Prijestupe koje društvo odbija prihvatiti kao zakonite, ali koje je vrlo teško spriječiti, su, na primjer, seksualni zločini poput pedofilije ili incesta, uzimanje ili preprodaja teških droga i odnedavno takozvani “zločini iz mržnje”, uključujući “govor mržnje”. Štoviše, s obzirom na to da se većina ubojstava događa između članova obitelji, ili kao rezultat nekog strastvenog čina, i ubojstvo bi se moglo ubrojiti u zločine koje je uglavnom nemoguće spriječiti. Ali ipak je riječ o zločinu.

Izvršenje pobačaja očito nije u istoj kategoriji kao ovi zločini što se tiče motivacije, ali ono što se ovdje želi istaknuti je nešto drugo. Reći, kao što to neki čine, da zato što čin ne može biti uspješno spriječen kriminalizacijom zakon nema svrhu je non sequitur – jer taj se prigovor može primijeniti na mnoga kaznena djela koja nisu pobačaj.

Slučaj pobačaja je ipak u jednom smislu jedinstven. Nerođeni ljudski život je najranjiviji život. Način na koji postupamo s njime pokazuje nam kakav pogled imamo na život kao takav. Država, ako ima ikakvu svrhu, zasigurno postoji kako bi zaštitila život. Ako to ne može učiniti, gubi autoritet. Ali ako to i ne pokušava činiti, gubi moralni legitimitet.

Ovo nipošto nije religijska tvrdnja. Nju se treba prihvatiti kroz filozofski i politički spektar, bez obzira na vjeru. Štoviše, postoji argument da bi za nevjernika štićenje ljudskog života trebalo biti značajnije nego za vjernika. Kao katolik, vjerujem da sve duše pobačene djece uživaju Nebo – Benedikt XVI. je razriješio čak i problem limba. Ali u očima nevjernika nerođeno dijete gubi apsolutno sve – u tom strašnom smrtonosnom trenutku boli kada izvršitelj pobačaja odrađuje svoj posao.

Ako je nerođeno dijete čovjek, čak – da unesemo u raspravu argument onih koji imaju sumnje o čemu je riječ u trenutku neposredno nakon začeća – ako postoji samo mogućnost da je čovjek – država ima dužnost zaštititi ga. Takva je dužnost u sličnim slučajevima uvijek izražena u kaznenom zakonu. Istina je da će društvo, ne država, naposljetku imati veći utjecaj na učestalost pobačaja. Ali društvo u kojem država ne uspijeva intervenirati kako bi zaštitila nevini život – kakve god okolnosti bile, koliko god je slučaj uznemirujuć, kakva god bila očekivana učinkovitost – je društvo koje, na kraju krajeva, uopće ne poštuje život. Kampovi smrti dvadesetog stoljeća pokazuju kamo takav stav vodi.

Robin Harris | Bitno.net

Preveo Ivo Džeba