Dobro je za one koji su odrasli u velikim zemljama da provedu neko vrijeme u malim, i obrnuto. To nije samo pitanje proširenja uma, nego mijenjanja percepcija i prioriteta – uključujući one političke.

Kao svi antisocijalisti, vrlo sam sumnjičav prema pozivima na “zajedništvo” – zajedništvo unutar naroda, ili između naroda, ili u zajednicama i između zajednica. “Zajedništvo” je često uzvik ljudi koji žele kontrolirati i potisnuti, izravno ili neizravno, kritiku, neslaganja i drugačija stajališta od vlastitih. Klasični napad iz usta komunista – kao u Jugoslaviji – na neprijatelje bio je prozivanje da potiču “razjedinjenost”. Slično tomu, danas postkomunistička ljevica napada svakoga tko izrazi rezerviranost u pogledu nekontrolirane imigracije, istospolnog braka, ili mitologije klimatskih promjena, kao “razjedinitelja” ili gore od toga.

Život u Hrvatskoj je u određenoj mjeri izmijenio moj pogled. U Britaniji sam bio klasični liberal, što je savršeno u skladu s biti konzervativac. Još uvijek vjerujem da su otvorena rasprava i neslaganje korisni. Ali manje sam liberalan nego što sam bio, i skloniji vidjeti potrebu za nacionalnim jedinstvom – na pravim temeljima.

Velika Britanija, poput Sjedinjenih Američkih Država, predmet je poplave nepravednih medijskih osvrta – Brexit je internacionalističkoj, liberalnoj ljevici uvredljiv gotovo koliko i Trump. Ali Velika Britanija i Amerika se mogu pobrinuti same za sebe. Hrvatska je, slično tomu, predmet rastuće oluje kleveta, kao što se svatko tko prati međunarodne vijesti može osvjedočiti – a Hrvatska se ne može pobrinuti sama za sebe.

To je djelomično zbog toga što je Hrvatska mala, zato što je kao država relativno nova, zato što nema povijesno utemeljenu državnu politiku (za razliku od Srbije), zato što je zapadnjacima uvijek teško shvatiti imena i činjenice i zato što je nasljeđe Drugog svjetskog rata diljem cijelog svijeta još uvijek puno emocionalnog i ideološkog prizvuka. Međutim, to je i zbog toga što Hrvatska vlada nije poduzela ni najmanji napor kako bi Hrvatskoj osvjetlala obraz u inozemstvu. Uzevši u obzir uključene ljude, pitanje je bi li uspjela da je pokušala. Ali pokušaj bi bio dobar početak.

U nedostatku korisne vladine aktivnosti, obrana hrvatske reputacije ostaje isključivo na privatnim pojedincima i skupinama. Na neki je način to zdravo. Ali donosi i opasnosti. Dijelom zbog dugih godina suzbijanja i iskrivljavanja informacija pod komunizmom, oni koji zagovaraju hrvatsku stranu danas su u tu svrhu često loše opremljeni. Nedostaje im tehnike, ravnoteže i discipline.

Neprijatelji Hrvatske trenutno su izabrali temu koncentracijskog logora Jasenovac kako bi ju iskoristili, i mora se reći da su vrlo učinkoviti u tome. Srpska vlada uspjela je uspostaviti bliske odnose, za koje se ne bi baš reklo da su izgrađeni isključivo na zajedničkim uvjerenjima, s određenim glasnim židovskim skupinama kako bi prikazala Jasenovac kao hrvatski Auschwitz, štoviše, kao “gori od Auschwitza”, prema jednom istaknutom komentatoru. Predsjednik Vučić je toliko entuzijastičan u vezi toga da Srbija navodno planira potrošiti dvadeset milijuna eura na stvaranje velikog filmskog projekta za međunarodnu publiku. Možda će se za scenarij pobrinuti Aleksandar Vulin?

Istina je da je broj ubijenih u sklopu jasenovačkog kompleksa iznimno teško procijeniti i da je bio predmet brojnih manipulacija i preuveličavanja. No hrvatskoj poziciji ne pomažu tvrdnje da je Jasenovac bio “jednostavno” radni logor, ili da u njemu gotovo nitko nije umro. Štoviše, grublji pokušaji osporavanja preuveličavanja po pitanju Jasenovca idu na ruku drugih, ali međusobno povezanih, jednako opasnih i zlonamjernih skupina koje žele prikazati Hrvatsku kao zemlju zahvaćenu povijesnim “revizionizmom” i “oživljavanjem” Ustaša. Takva besmislica, jednom kada ju počne širiti netko s doktoratom, postaje “dokaz” kojeg Googleov stroj za laganje širi na sve strane kako bi ga loše informirani i nemarni novinari, a oni su u većini, mogli ponavljati.

Činjenice treba istražiti, a posmrtne ostatke ekshumirati, kako bi se utvrdila potpuna istina o Jasenovcu – kao što to treba učiniti kako bi se utvrdila potpuna istina o masovnim ubojstvima koja se vode pod zajedničkim nazivom “Bleiburg”. Ali to je posao kojeg pažljivo i vjerodostojno trebaju odraditi stručnjaci, uz određenu mjeru međunarodne uključenosti. To zasigurno neće ići brzo. U međuvremenu, Hrvatskoj bi – a to znači samim Hrvatima u odsutnosti bilo kakvog službenog vodstva – bilo mudro držati se vrijednosti i uvjerenja koje ih povezuju kao narod. Trebat će im to sidro.

Dva su izvora kolektivne snage i nacionalnog jedinstva koje bi Hrvati danas trebali naglašavati. Oba su međusobno povezana, ali se razlikuju. I iako je možda potreban promatrač rođen u Engleskoj kako bi to napisao u ovom obliku, velika većina Hrvata to već zna i prepoznaje.

Prvi stup hrvatskog nacionalnog jedinstva je Domovinski rat. Nije bitno koje je slogane ili zastave netko u određenom vremenu koristio. Svrha je bila ista i bila je časna – nacionalna samoobrana. Vojnici su se borili protiv svih izgleda i na kraju su nadjačali. Rane godine rata bile su gorke. Konačna pobjeda u Oluji bila je trijumfalna. Malo ih je u modernoj povijesti koji se mogu usporediti s onime što je malena hrvatska zemlja – potpomognuta, naravno, hrvatskom dijasporom – postigla tih godina.

U svim ratovima su počinjani zločini, a ovaj sukob nije bio iznimka. Ali, unatoč iskrivljenim presudama Haškog suda i negativnim primjedbama britanskih, francuskih i nizozemskih političara, povijest će se s pravom sjećati hrvatskog rata za nacionalno oslobođenje kao inspirirajuće priče o junaštvu i ustrajnosti. Umjesto da slušaju bojažljivce, gunđala i apologete velikosrpske agresije, hrvatskoj javnosti bi bilo bolje prisjetiti se što je američki ministar obrane Jim Mattis rekao hrvatskom ministru obrane, kada je general Krstičević prošlog ljeta posjetio Washington. General Mattis je opisao Oluju kao “operaciju koja se proučava u američkoj vojsci kako bi se pokazalo kako dobro vođena, uvježbana i opremljena snaga s dobrim političkim vodstvom može promijeniti tijek povijesti”. Nastavio je, još uvijek govoreći o Hrvatskoj:

“Ovdje imamo veliko poštovanje prema svojem prijateljskom savezniku. To je mala zemlja, ali samo bih rekao, kao što mi kažemo, da njena snaga nadmašuje veličinu. Vi ste prekrasan uzor.”

Drugi stup narodnog jedinstva za Hrvatsku je povijesna uloga Katoličke Crkve. Bez Crkve, Hrvati bi već prije mnogo stoljeća izgubili svoj identitet. Bez Crkve, nikada ne bi povratili slobodu od komunizma – ne samo zato što je vjera njegovala domoljublje, nego zato što je vjera pružila višu ljestvicu vrijednosti za život nego što bi to moglo učiniti bilo koje svjetovno uvjerenje. Patiti za svoju zemlju plemenita je stvar. Patiti za svoju vjeru je uzvišena stvar. A kada je oboje spojeno – kao što je bilo, na najpoznatiji, ikako ne jedini, način, u iskustvu blaženog Alojzija Stepinca – to postavlja uzor kojega će nove generacije nasljedovati i koji time oblikuje budućnost.

Stepinac je sredinom 1950-ih, u kućnom pritvoru u Krašiću, bolestan i vjerojatno otrovan, mnogo razmišljao o budućnosti i molio za nju. Bio je svjestan rizika kojeg će generacije koje su tada odrastale pod komunizmom trpjeti, zbog nedostatka odgovarajuće vjerske formacije. Ali istovremeno je bio uvjeren da će se mladi vratiti Crkvi, kroz njihovu svijest o njezinoj povijesnoj ulozi u očuvanju naroda. Rekao je:

“Bolno doduše jest, što nisu čvrsto vezani uz Crkvu, no za one dane, nitko neće biti tako lud, da ne bi priznao, što je Crkva učinila za naš narod, kad su ga gotovo svi ostavili”.

Isto vrijedi i danas. Mnogi su mladi Hrvati gorljivi katolici, ali mnogi nisu. Međutim, vrlo je malo onih koji ne razumiju da duguju svoju nacionalnu osviještenost, svoju državnost i svoju slobodu hrabrom Stepincu i onima koje je on nadahnuo.

Ta dva stupa jedinstva – Domovinski rat i Katolička Crkva – dovoljno su snažni kako bi poduprli Hrvatsku, što god da njezini neprijatelji pokušali protiv nje. Ponekad se ne čini tako. Ne čini se ni meni kada čitam posljednje laži iz Beograda, ili Londona, ili – najgore od svega – one iz Zagreba. Ali, budući da se može osloniti na ta dva čvrsta stupa, Hrvatska bi se trebala smatrati uistinu blagoslovljenom.

Robin Harris | Bitno.net