Nova kolumna patera Marka Glogovića

Ako želite biti kršćanin, mora vas dobro ‘propuhati’ Duh Sveti

Po samoj  Isusovoj definiciji, Duh Sveti stvara iznenađenja, ne možemo Ga staviti u jednu ladicu, ima svoju posebnu logiku i surađuje s onima samo koji su „rođeni od Njega“. I da, On puše. Odnosi prašinu, lomi granje, skida šešire, nosi u sebi kapljice kiše…

Duh Sveti

Ilustracija

„Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi niti kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.“ (Iv 3, 8)

Vjerojatno smo već više puta slušali ovu Isusovu izjavu, koja je zapisana u Ivanovom evanđelju, unutar kratke ali znakovite diskusije koju je Gospodin vodio s Nikodemom, „farizejom i uglednim Židovom“ kako je prije pojašnjeno u tekstu. Razmišljao sam o tim riječima, pročitanim i izrečenim na jednom nedavnom skupu molitveno-humanitarnog karaktera, koji je okupio stotinjak roditelja i djece, i to djece s poteškoćama u razvoju. Cijeli je susret bio upravo to – „šum Duha“. Gitare, plač, smijeh, trčkaranje i ples, pljesak i pokoja suza, žamor, dva i pol sata svetog nemira. Bebe pjevaju u jezicima, roditelji dižu ruke u karizmatskom slavljenju (s fotoaparatima i bočicama-dudama) a vaš omiljeni kolumnist sjedi i u krilu drži skoro-pa-jednogodišnjeg Arona, koji se mudro smješka, obilno nahranjen kašicom, koja mu se malo i puno razmazala po licu. Popivši i svoj čaj, smiješak mu prelazi u otvoreno podr(i)ugivanje meni žednomu, dok blaženo štuca u ritmu, čini mi se, one neprimjerene pjesme „Bolje biti pijan (od čaja od komorača) nego star (k’o ti što me držiš i ljuljaš)“. Na dodatak, uskoro sam postao kolateralna žrtva „obavljanja u pelene“, na što je mali imao opet samo mudar smiješak. Da, tako je lako i moderno „raditi to“ po kleru. Ja ovu prljavu rabotu u žargonu nazivam diktatura proljevterijata ali neka, daj Bože da firma „Violeta“ ima za koga proizvoditi to što proizvodi. Gladeći po mnogo rijetkoj kosici maloga anđela, smislio sam jedan haiku:

Mojsijev brat

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sanja zemlju s onu stranu pupka

Bez noćnih mora

(Mislim da zaslužujem Zlatni trešnjin cvijet Japanske Akademije haiku poezije, ako tako nešto postoji. Mislim da tako svi misle. Uopće nisam ohol i hvalisav.)

Aron je zaspao, a ja sam, promatrajući oko sebe i slušajući o „rođenima od Duha“ dobio inspiraciju. Ah da, zaboravih napisati jedan detaljčić: susret je organizirala naša ekumenska molitvena zajednica (koja se sastaje svake prve subote, hehe, na dan Bezgrešnog Srca Marijina, hehe) te sada imamo kompletniju sliku događaja: svećenik s bebom u krilu, protestanti s Biblijom, djeca koja boluju od raznih bolesti, nekoliko trudnica iz naših kuća za samohrane majke, dvorana unutar jednog sportskog objekta. „Vjetar puše gdje hoće…“ dakle, čak i izvan crkvenih zgrada, čak i između različitih kršćanskih denominacija, čak i po onima, nad onima, u onima koji ne mogu, kako to jadno i u neznanju misli svijet, tom svijetu nešto posebno dati.

Strašno je i pomisliti, da eto u Belgiji imamo i eutanaziju takve djece… Isti je duh u Kainu, u faraonu, u Herodu, u Hitleru i Staljinu. Isti duh koji „laže, krade, ubija“ (usp. Iv 8, 48) i mrzi čovjeka od početka. Do kraja. Uvijek govorim, da smo svi na neki način i na nešto bolesni. I da je najgora moguća bolest zapravo – grijeh. I da nas Bog ne dijeli na zdrave i bolesne. I da je svako dijete, samo i uvijek dijete. U trenutku ovakvih razmišljanja, spontano mi dolazi jedna djevojčica, grli me i kaže: „Samo sam te htjela zagrliti“ i vraća se drugoj djeci… Razumijem savršeno, što misli Gospodin kada kaže, da Kraljevstvo Božje pripada malenima, i da će samo oni koji budu kao djeca moći ući u taj Božji svijet, u tu vječnu ljubav. Razumijem Isusa i kada Ga gledam okružena djecom, dok jedno postavlja u sredinu i s velikom ozbiljnošću govori, kako primamo Njega i Njegovog Oca, kada primamo jedno takvo malo dijete. I da činimo Njemu, ono što činimo djeci (usp. Mt 25, 40). Eto, ovaj vjetar s Neba, puše ondje gdje je najviše prisutna – zemlja. Bolesnima, odbačenima, slabima, ovisnima, malaksalima, usamljenima, malenima, slomljenima, onima koji se odupiru bezboštvu i nepravdi.

 Strašno je i pomisliti, da eto u Belgiji imamo i eutanaziju djece… Isti je duh u Kainu, u faraonu, u Herodu, u Hitleru i Staljinu. Isti duh koji „laže, krade, ubija“ (usp. Iv 8, 48) i mrzi čovjeka od početka

Ovaj dragi gospon Nikodem nije baš razumio Isusa, a bio je „netko i nešto“ u društvu. Joj što volim titulice… Skoro kao fritulice… On je svakako, kao farizej i uvaženi Židov „čuo šum“ tog Vjetra, čuo ga je u sinagogi i u svojoj stranci, u svojoj osobnoj molitvi i u raspravama na ondašnjim učilištima… Ali nije znao „odakle dolazi niti kamo ide“ kako reče Rabbi Ješua. Da je shvaćao Božju riječ koju je svakodnevno čitao, vidio bi da pred njim stoji utjelovljena Riječ, Mesija kojega su istraživali, čekali, žudili, slavili, a kad je došao, onda su Ga razapeli. „Ti si učitelj u Izraelu, pa to ne razumiješ…“ (r. 10) kori ga Gospodin, u daljnjem razgovoru. No, razumjet će kasnije, kad „posloži kockice“ u svom srcu. Htio bih reći, da je kršćanstvo u biti „propuhanost Duhom Svetim“ u smislu kako čitamo u ovom evanđelju. Sveti Ivan će u svojoj poslanici kasnije napisati, kako nismo Kristovi, ako nemamo Duha Isusa Krista uskrsloga. Na početku Staroga zavjeta, Duh lebdi nad vodama; na početku Novoga zavjeta, Duh osjenjuje utrobu Blažene Djevice Marije. Kroz cijelo Sveto Pismo, u hrvatskom prijevodu, nalazimo petstotinjak puta Njegovo Ime, u različitim oblicima: Duh Jahvin, Duh Gospodnji, Duh Božji… A ponekad je sporno misli li se na Duha ili duha, zbog pisanja velikim slovom originalnog novozavjetnog teksta. Crkva se rodila na dan Pentekosta, na Pedesetnicu. Sakramenti Crkve vidljivi su znakovi nevidljivog djelovanja Duha. Isus Ga naziva „Braniteljem“ i „Tješiteljem“, iz Vjerovanja znamo da je „Gospodin i Životvorac“ a kršćanska Ga starina naziva i „Poljupcem Oca i Sina“ i mnogim drugim nazivima. Ako zanemarimo Duha, što nam ostaje? Kakva nam je molitva? Kakva su nam djela, ako nisu Njime nadahnuta? Kako možemo poznavati Boga, ljubiti bližnjega, praštati neprijateljima, svjedočiti i slijediti Isusa Krista, ne biti krivo navezani na stvorenje… Ako nismo konektirani na „Silu Odozgor“? Po samoj dakle, Isusovoj definiciji, Duh Sveti stvara iznenađenja, ne možemo Ga staviti u jednu ladicu, ima svoju posebnu logiku i surađuje s onima samo koji su „rođeni od Njega“. I da, On puše. Odnosi prašinu, lomi granje, skida šešire, nosi u sebi kapljice kiše… Ne udara samo u jednu stranu… Kad je bura, čisti bakterije i dišemo lakše i zdravije. Kad je jugo, gubimo snagu i otkrivamo svoje boljke. Lijepu nam je sliku za razmatranje dao Isus! Kasnije će reći sv. Pavao, da smo hram Duha Svetoga. I još toliko toga možemo o Trećoj Božanskoj Osobi naći u Pismu, i u našoj predaji, i kod zapisa mistika i iskustava svetaca.

 Kako možemo poznavati Boga, ljubiti bližnjega, praštati neprijateljima, svjedočiti i slijediti Isusa Krista, ne biti krivo navezani na stvorenje… Ako nismo konektirani na „Silu Odozgor“?

Ja nisam nažalost svet, ali poznata su mi mnoga vlastita i tuđa iskustva djelovanja Duha Svetoga, baš u situacijama kada nismo na to spremni, ili kada sami nismo u stanju nešto učiniti… Duh priskače u pomoć našim vapajima! Duh nam daje da govorimo upravo onda kada i kako trebamo govoriti! Kada razgovaram s trudnicom koja planira abortus, zazivam Duha Svetoga, jer savršeno dobro znam da su moje riječi uzaludne, ma kako lijepo zvučale, ako nisu natopljene, pomazane Duhom. On čini dobro, ne ja. On poznaje rane (i njihove uzroke i posljedice) i On je melem, ne moja inteligencija ili elokvencija. Doživio sam „krštenje Duhom Svetim“ kada sam se najmanje nadao: biskup odgovoran za Obnovu u Duhu u Poljskoj, 1999., položio je na mene ruke i progovorio sam drugim, čudnim jezicima. Pred desecima tisuća ljudi, molitelja, na godišnjem karizmatskom okupljanju. Bog je upotrijebio baš „pravi“ trenutak, kad me bilo i strah i sram, kad je neprestano padala gusta kiša, kad sam bio cijeli dan gladan i mokar, kad sam trebao ići na skroz drugo mjesto… Doživio sam silni dodir Duha, koji me srušio na zemlju, učinio da satima plačem i dao jednu neviđenu radost nakon svega. Te sam iste godine započeo službeno s apostolatom za život. Može li to biti slučajnost? Nisu slučajne ni epizode koje svi ponekad imamo, ako smo u Duhu i istini, i kao takvi klanjamo se Ocu, kako Isus objašnjava u Ivanovom evanđelju u poglavlju nakon razgovora s Nikodemom. Naime, događa se da neki drugi duhovi ne mogu izdržati prisutnost Božjeg Duha u vjernicima, te manje ili više naprasito se objavljuju i protestiraju. Tako, ulazim jednom u poštu, odjeven svojim bijelim habitom. Službenik za pultom započinje kanonadu bogopsovke, kao da je sam u zgradi, bez ikakvih obzira i/ili kulture. Sjedim jednom na ćevapima (naravno, ne doslovno), kadli grupa nekih brkatih macana (tzv. lokal-patrioti) blago vjerojatno natopljenih šljivo-gorivom, kao naglo omamljeni, krenuše sa svojim (s)ekspoze-om. Od ljutog luka navriješe mi suze na oči, a od pornosonije (upravo sada izmislih ovaj izraz, ekvivalentan pornografiji, u zvučnom smislu) mi je došlo da vratim ćevapčiće na tanjur. Što ipak nisam učinio. Pravi primjer sukoba duhova možemo iščitati iz primjera jedne naše štićenice, nazovimo ju Nina. Zlo se toliko razbjesnilo na njezinu odluku da ne pobaci dijete, da joj je liječnik sam ponudio plaćanje istog! Samo zato jer ju je dečko napustio. Kao da je jedina samohrana majka na svijetu! Kao da će pobačaj riješiti taj problem! Ne samo to, već joj je pri sljedećem pregledu naredio hitan abortus, jer da je „plod sav u cistama, bez ruku i nogu, a srce jedva kuca“ i slično. Nina je bila izvan sebe od straha. No, pošli smo po drugo mišljenje i uspostavilo se da je prethodni ginekolog krivo izračunao datum začeća, te je smatrao dijete starijim nego jest, što se nije poklapalo s tjelesnim karakteristikama nerođenog djeteta… Papa Franjo je jednom prilikom zgodno rekao, da „…Svako nerođeno dijete, nepravedno osuđeno da bude pobačeno, ima lice Isusa Krista, ima lice Gospodina koji je već prije rođenja, i poslije, tek što je bio rođen, iskusio odbacivanje svijeta“ te dodao kako je „Jednako tako i sa starijim ljudima. Iako je nemoćna ili je na kraju svojih dana, starija osoba nosi u sebi Kristovo lice. Njih se ne može odbaciti, kako predlaže „kultura odbačenoga“! Ne može ih se odbaciti! – ponovio je Sveti Otac u Rimu u rujnu 2013.

Hoću reći, bez prozivanja ili nemilosrđa, ali važno je da govorimo i činimo istinu, čovjek koji tako olako šalje majku na abortus, sigurno nema Duha Svetoga u srcu, ma koliko se nazivao Hrvatom katolikom. Kada majka, koja je izabravši život izabrala Boga i primila snagu i prisutnost Njegova Duha, susretne osobu koja dakle ima nekog drugog duha u sebi, ne može a da se te dvije duhovne stvarnosti u ovoj našoj duhovnoj borbi, ne sukobe. Isto je sa onim svekrvama, prijateljima, roditeljima (itd.) koji savjetuju usmrćenje djeteta, jer je „premlada, prestara, već ima dvoje djece, nezaposlena“. Hoću reći, bez osude ali činjenično, da u takvim slučajevima nije samo u pitanju mentalitet ili povodljivost za svijetom ili interes ili nešto četvrto i peto, već duh protivan Bogu koji ustaje na Duha Božjega. Ne izdržava Njegovu prisutnost u duši i mora se očitovati, jer jednostavno mora. Naravno da kršćanin ispunjen duhom poroka, koji ne ispovijeda grijehe, ne prašta, ne živi Božje zapovijedi, ne može ni moliti ni ljubiti ni napredovati. Ne treba mu ni pričest ni krunica ni pop. I dok takav pati duboko u sebi i na krive načine ispunjava svoju prazninu, đavao se kesi i zadovoljno trlja pandže, da budem slikovit. Pitao me netko, može li svećenik biti u „sukobu duhova“? A ja odgovaram: a zašto ne bi mogao biti, samo ako to želi i na tome zdušno radi? Mi govorimo „Oče…budi volja Tvoja.“ A Bog odgovara „Dijete, volja je i tvoja“. Sveto Pismo sotonu naziva „duhom nečistim“ stoga će vrlo često upravo u području čistoće (srca, misli, nakana, djela) činiti napade i prepade. No, bitno je da se ne prepadnemo te da prihvatimo svjetlo Duha Svetoga koji prodire, aleluja, kroz svaku, baš svaku tamu.

Možemo se različito boriti s duhovnim, ali uvijek isključivo duhovnim oružjem. „Ovaj se rod može pobijediti samo postom i molitvom“ rekao je jednom Učitelj svojim apostolima… Sjećam se našeg duhovnika u novicijatu, patra Augustina, čije knjige možemo nabaviti i u nas. On je dakle svaku večer prije spavanja obilazio sobe i svakom je novaku (redovniku na početku formacije) govorio, umjesto „laku noć“ ovo: „Isus te voli“. Znate, kad 365 večeri čujete „Isus te voli“ nešto se dogodi u čovjeku, nešto se slama, nešto se budi. Ja to nikada prije nisam čuo, pa me šokiralo. Pomalo sam uvidio, ako me neki od poglavara nije volio, ili prijatelj, ili neki vjernik u crkvi: uvijek me i bezuvjetno voli Isus! Revolucija! Tako jednostavno. Ta je rečenica slomila razne duhove u meni i mojoj subraći. Neki nisu izdržali snagu Imena i snagu Ljubavi, te su otišli negdje drugdje. Strahovito sam zahvalan ovom svetom svećeniku na toj „Isus te voli“ katehezi i seminaru, tribini i evangelizaciji, egzorcizmu i blagoslovu. Možda to trebamo reći jasno i glasno svakom bogopsovaču, kockaru, dileru, ovisniku o pornografiji, aborteru? Možda im trebamo to i višestruko ponoviti? Možda trebamo, konačno, tako i živjeti – pokazujući svima s nekim drugim duhovima u sebi, ljubav, Božju ljubav? Možda konačno trebamo skužiti da nismo bolji od nikoga koga smatramo gorim…! „Pijanduro, idiote, pederu, stoko nadrogirana“ i slični epiteti i etikete nikoga neće ozdraviti, neće dovesti k Bogu. „Bog te ljubi“ može i hoće. A kad uz to kažemo „i ja te volim“ nema tog duha protivnoga Duhu koji će moći i dalje pustošiti dušom i otvarati nove rane.

Sjećam se našeg duhovnika u novicijatu, patra Augustina. On je dakle svaku večer prije spavanja obilazio sobe i svakom je govorio, umjesto „laku noć“ ovo: „Isus te voli“. Znate, kad 365 večeri čujete „Isus te voli“ nešto se dogodi u čovjeku

Kako imam „one dane u mjesecu“ odnosno dane pisanja ovih redaka, iskoristit ću priliku i ponuditi čitateljima jednu novu molitvenu stvar. Prigodom nezaboravne duhovne obnove u Makarskoj (pozdrav don Damiru, Hrvoju, Aljoši, Ankici, Mariju, Dijani, Moniki, s. Bernardini i s. Mihaeli…) otkrio sam slušateljima kako mi je glavna i temeljna, ljubljena pobožnost upravo pobožnost Duhu Svetomu. Žalio sam se, kako malo pjevamo i molimo se Njemu. Kako Ga nedovoljno poznajemo. Kako nismo svjesni sile koju nam nudi. Kako Ga se sjetimo uglavnom samo na Duhove i pri krizmi u župi. Te su riječi čuli neki u crkvi, te smo u razgovoru otkrili da bismo mogli nešto i konkretno učiniti. Najbolja je duhovna obnova ona s konkretnim plodovima! I evo ploda: jedna je obitelj odlučila tiskati čak sto tisuća letaka pobožnosti Duhu Svetomu!!! Zar nije to divno i predivno? Bog ih blagoslovio. Ove su molitve idealan početak jednog dubljeg zajedništva s Duhom Oca i Sina, jer bez Njega, što znamo i što možemo? Probaj svakodnevno započeti dan u Duhu Svetom, barem kratkim zazivom. Ova povezanost urodit će nevjerojatnim nadahnućima i vodstvom koje će te povesti ondje gdje nisi ni sanjao/la. Kliktat ćeš kao Isus „u Duhu Svetom“ kako piše u evanđelju, i vođen Njime bit ćeš svjestan svojeg poziva i izabranja kao ljubljenog djeteta Božjeg. Patit ćeš žalostan svaki dan, ako nećeš imati prilike čitati Riječ. A grijeh će ti postati kamen spoticanja, kojeg ćeš čim prije micati bagerom Milosrđa. U ispovijedi.

https://www.bitno.net/wp-content/uploads/2014/02/LETAK_Slava-svetom-duhu.pdf

LETAK_Slava svetom duhu

Vraćajući se na početak podugačkog ali ne i predugačkog teksta, završavam tumačenjem retka „rođeni od Duha“. Evo i slike, kao na početku: mali Aron, u mojemu naručju. Jest da se uprljao skroz-naskroz, jest da nerazumljivo priča, jest da stalno plače i negoduje… Ali ja ga držim i ne dam ga. Utapam se u njegovim očima, u kojima vidim Gospodina. Dao bih 6 litara krvi za njega. Jednom kad odraste, ako ovo djetinjstvo ljubavi ostane u njemu, te ako shvati da je ta ljubav Božja, i ako tu ljubav dalje poželi živjeti: rođen je od Duha. Ništa jednostavnije. I dalje će se prljati, i dalje će mnogima biti nerazumljiv i mnoge stvari sam neće razumjeti, ali ako se rodi Duhom, priznavajući jezikom i srcem (usp. Rim 10, 10) Isusa Krista kao svoga jedinoga Gospodina i Spasitelja, bit će spašen. O tome je riječ sa svima nama: sve je stvoreno zbog spasenja, zbog vječnosti. Ili ćemo ju osvojiti ili u nju nećemo ući, to je naš izbor. Duh Sveti nam je darovao Bibliju, sakramente, Crkvu, zajednice, pokrete; On je život našega života, duša naše duše. Ne smijemo ostati hladni na Njegov poziv i ne može nam biti svejedno što On osjeća i čini danas i ovdje. Najusrdnije te moli tvoj Marko, oj ej dragi kolumnjaro i kolumnjarko, da već sada zazoveš i još bolje upoznaš Onoga po kome je začet Gospodin Isus u svetohraništu bića Djevice Marije. Sigurno se nećeš razočarati, i sigurno se hoćeš iznenaditi.

Uz klereziju (kleričku poeziju) od ovoga puta uvodim i sljedeće novosti:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Riječ za razmatranje: „Živ sam otkada imam za koga umrijeti“. Nemam pojma gdje sam ovo čuo, ali znam da je iz neke pjesme. Ako nije religiozna šansona, ispričavam se duboko, ali nekako mi se jako sviđa.

Hajmo na posao ili Čin milosrđa i ljubavi: Najljepše te molim da danas (ne sutra) nekome pogledaš u oči i kažeš „Isus te voli. I ja te volim“. Najbolje nekome koga ne voliš.

Moja molitva za ove dane (dok čekam da mi svane, dok tješim jarane…): Moj ljubljeni Gospodine, jasno mi je da mi skoro ništa nije jasno, ali uzdam se u Tebe, ne u sebe; posrćem i padam, no rado prihvaćam Tvoju probodenu ruku, jer Te razumijem i jer Ti razumiješ mene. Samo Te podsjećam da smo na istoj strani i da si obećao da me nećeš napustiti nikada i nikomu, i da pod nikakvim uvjetima nema predaje neprijatelju. Hvala Ti na prisutnosti, koja mi je važnija od svega, i zbog koje sve mogu i hoću staviti na drugo mjesto (barem ću se truditi tako), jer Ti si moja prva i najvažnija Ljubav. Amen.

 

Klerezija, samo za ekstremne fanove

Sloboda narodu

 

Malo selo, zelen lug

Kroz Zagorje vozi cug

Oprosti nam Bože dug (kad MMF neće)

The Beatles & the bug

Bube su na glavi, to nisu godine, to su uši, žao mi je

 

Homeroidi su ljudi štono proučavaju Homera, valjda

 

A moja pleksiglasna leđa tuku sofisticiranim programima

Skovanim u blasfemičnim sivim stanicama nekih designera

O, sveti Bonifacije! Podrži nas daveže

Da veže nas latentna nit od srca do srca

Kao nekoć u tvoje vrijeme, u tvojoj misiji

 

Ne, neću zborit protiv masona

Nisu oni krivi za sve

Nema ovdje Eldorada

Armaturom duha probit ću zvijer

Prvo čovjek pa kršćanin

Prvo ljubav pa doktorat iz pastoralne teologije

 

Smiono gledamo skupa u zanosu uljuljani u mrežu

Između dviju palma na obali mora

Nas oko dva, dva i pol milijuna na istoj crti razgraničenja

Čekajući čudo. Čekajući novi dan.

Evo ga.

pater Marko Glogović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 26. veljače 2014.

Možda vam se svidi