Veo tajnovitosti obavija rad najneobičnijega liječničkog povjerenstva na svijetu. Možda je to zato što je zadaća toga povjerenstva proučavati čuda. Članstvo u tomu povjerenstvu donosi profesionalni prestiž i ugled, ali njegovi članovi, njih osamdesetak, ipak više vole anonimnost. To su većinom profesori medicine, dekani fakulteta i ravnatelji bolnica. Njihove su specijalnosti različite, među njima ima kirurga, okulista, hematologa, epidemiologa, toksikologa, kardiologa, onkologa, imunologa i drugih. Većinom su Talijani.

Nekoliko puta mjesečno njih sedmero dođe na Trg Pija XII. u Rimu, uđe u zgradu s kućnim brojem 10 i dizalom se uspne na treći kat, gdje u konferencijskoj dvorani na kraju hodnika zajedno održe sastanak. Njihovi su osobni podatci nepoznati javnosti. Poznato je samo ime predsjednika toga povjerenstva. Riječ je o Liječničkome povjerenstvu (Consulta Medica) koje djeluje pri Kongregaciji za proglašenje svetaca. Početci toga dikasterija sežu u 1588. kada je papa Siksto V. utemeljio Kongregaciju za obrede koja je među ostalim bila zadužena i za proglašenje svetaca. Godine 1969. Pavao VI. odlučio je podijeliti tu Kongregaciju na dva odvojena tijela. Tako su nastale Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu i Kongregacija za proglašenje svetaca.

Foto: Lawrence Lew, OP | Flickr.com

U skladu s katoličkim naukom i apostolskom tradicijom naučava se da postoje tri stanja Crkve. Članovi Crkve koji žive na zemlji čine putujuću ili hodočasničku Crkvu; oni u čistilištu trpeću Crkvu, a oni na nebu – slavnu Crkvu. Ipak, svi oni tvore jednu Crkvu te mogu moliti jedni za druge i zagovarati jedni druge pred Bogom. Ova se istina vjere naziva općinstvo svetih (communio sanctorum) i spominje se u Vjerovanju – najstarijoj apostolskoj ispovijesti vjere. Svecima se ne klanjamo. Klanjanje i slavljenje pripadaju samo i jedino Bogu. Molitvama koje upućujemo svecima tražimo od njih da nas zagovaraju i da se mole za nas Gospodinu. Zato u litanijama svecima odgovaramo: “moli(te) za nas”, a ne: “smiluj(te) nam se”.

Tijekom stoljeća Crkva je donijela kriterije za razlučivanje koje su osobe postale svete. Godine 1234. Grgur IX. objavio je nekoliko dekretala kojima je odredio proceduru procesa za kanonizaciju. Donio je propis po kojemu je za kanonizaciju nekoga sveca nužno ispunjenje dvaju uvjeta – utvrđena prisutnost herojskih kršćanskih krjeposti kod kandidata te proglašenje autentična čuda po njegovu zagovoru. Dakle, da bi netko bio proglašen svetim, nisu bile dovoljne samo krjeposti ili samo čudo. Bilo je potrebno i jedno i drugo. S vremenom su procesi za kanonizaciju počeli nalikovati sudskim procesima. Životopisi kandidata detaljno su ispitivani, najčešće su to činili ljudi koji ih nisu osobno poznavali, a i čuda su bila podvrgnuta temeljitu ispitivanju. Tako su glavnu ulogu u ovim procesima preuzeli odvjetnici, posebno stručnjaci za kanonsko pravo. Jedan od najvažnijih kanonista u povijesti Crkve, kardinal Prospero Lambertini, 1740. bio je izabran za papu i uzeo je ime Benedikt XIV. Njegovo djelo u pet tomova pod nazivom O beatifikaciji slugu Božjih i kanonizaciji blaženika (De servorum Dei beatificatione et beatorum canonizatione) postalo je temelj za donošenje suda o nečijoj svetosti i u Katoličkoj je Crkvi ono i danas na snazi.

Papa Benedikt XIV. (1675.-1758.) donosi sedam kriterija za utvrđivanje autentičnosti čudesa, Foto: Wikipedia

Benedikt XIV., kojega je Montesquieu prozvao “papa učenjaka”, bio je jedan od najvećih intelektualaca među papama. Poznat je, među ostalim, i po tome što je Kopernikove i Galileove knjige maknuo s indeksa zabranjenih knjiga. Definirao je sedam kriterija za utvrđivanje autentičnosti čudesa, posebice onih koji se tiču ozdravljenja: 1. bolest mora biti teška i teško izlječiva; 2. dijagnoza mora biti sigurna; 3. bolest mora biti organska; 4. nijedna terapija ne dovodi do ozdravljenja; 5. ozdravljenje mora biti trenutačno i neočekivano; 6. ozdravljenje mora biti potpuno; 7. ozdravljenje mora biti trajno.

Benedikt XIV. donio je i odluku po kojoj su za proglašenje kandidata blaženim potrebna dva potvrđena čuda po njegovu zagovoru, a za proglašenje svetim još dva.
Godine 1917. kanonizacijski je postupak uvršten u Kodeks kanonskoga prava. Dvije godine kasnije engleski je svećenik Canon Macken ovako opisao postupak Svete Stolice za proglašenje svetaca:

“U procesu kanonizacije sve se svodi na znanost. Pravne procedure civiliziranih naroda većim se dijelom temelje na ustaljenim metodama Crkve. Ali nigdje drugdje ne nalazimo tako nemilosrdan red i strogu disciplinu kao u procesu kanonizacije. Svaka se etapa toga procesa provodi s velikom pažnjom i preciznošću te gledano čisto s ljudske strane treba priznati: ako postoji bilo koja institucija, bilo koja poznata metoda istraživanja koja može dovesti do pune spoznaje istine, onda je to doista ta mirna i promišljena procedura Crkve. Glavni je cilj postupka izbjeći mogućnost pogreške ili prijevare i učiniti sve da istina zasja u punoj slavi i sjaju.”

Dana 22. listopada 1948., za vrijeme pontifikata Pija XII., utemeljeno je Liječničko povjerenstvo (Consulta Medica), u koje su bili pozvani najistaknutiji predstavnici medicinske znanosti u Italiji. Zadaća toga povjerenstva bila je donošenje službenoga mišljenja o slučajevima ozdravljenja povezanim s beatifikacijskim ili kanonizacijskim procesima. Godine 1983. Ivan Pavao II. je reformirao Kodeks kanonskoga prava i pojednostavio kanonizacijski postupak. Od tada je za proglašenje blaženim potrebno jedno čudo, a za proglašenje svetim još jedno.

Unutrašnjost arhiva Kongregacije u kojemu se čuva dokumentacija, Foto: snimka zaslona/YouTube

Utvrđivanje medicinskoga čuda odvija se u nekoliko etapa. Na samu početku, na lokalnoj se razini sastavlja dokument pod nazivom Positio super miraculo. Taj dokument sadrži kompletnu povijest bolesti pacijenta; sve dokumente u vezi s njegovom bolesti koje su napravili liječnici ili bolničari, kao i sve njegove nalaze, primjerice rendgenske slike ili nalaze biopsije. Obvezna su i pisana svjedočanstva bolničkoga osoblja, neutralnih promatrača, pacijentove obitelji te, na koncu, i samoga pacijenta, ako je živ.

U drugoj etapi ti se dokumenti šalju u Vatikan i tamo ih analiziraju dva člana Consulte Medice. Oni neovisno jedan o drugome proučavaju povijest bolesti i proces liječenja, a potom sastavljaju konačno izvješće u kojemu iznose svoje mišljenje o tome može li se ozdravljenje objasniti naravnim uzrocima ili je pak riječ o pojavi koja ostaje neobjašnjiva sa stajališta svih dosadašnjih spoznaja suvremene medicine. Utvrde li oba liječnika da je ozdravljenje moguće objasniti naravnim uzrocima, zahtjev za priznanjem čuda odbacuje se. Međutim, ako ni jedan ni drugi ne pronađu medicinsko objašnjenje, zahtjev se prosljeđuje na višu instancu.

Ponekad mišljenja te dvojice liječnika budu suprotna – jedno pozitivno, drugo negativno. Tada se konzultira trećega stručnjaka iz povjerenstva čije je mišljenje presudno. Donošenje konačnoga mišljenja ponekad dulje traje pa su potrebne dodatne konzultacije, a nekada i dolazak pacijenta u Rim na dodatne preglede. Tako je bilo primjerice tijekom beatifikacije franjevca o. Junípera Serre. U njegovu slučaju liječničke su konzultacije trajale dulje od pola godine. Na koncu je zaključeno da je ozdravljenje po njegovu zagovoru bilo doista čudesno. Općenito, u ovoj fazi postupka više od polovice prijavljenih slučajeva biva odbačeno.

Potom slijedi treća etapa, odnosno zasjedanje Consulte Medice kao revizijske medicinske komisije. Sedmorica liječnika sudjeluje na zasjedanju, a nakon upoznavanja s dokumentacijom konkretnoga slučaja glasuju o naravi toga ozdravljenja. Imaju samo dvije opcije: “naravno” ili medicinski “neobjašnjivo” ozdravljenje. Da bi Crkva
priznala čudo, liječnici moraju izglasati ovo drugo sa sljedećim omjerom glasova: 7 : 0, 6 : 1 ili 5 : 2. Ako glasanje završi s 4 glasa za i 3 protiv, Crkva neće priznati čudo jer mala prevaga ne jamči sigurnost. Kako kaže o. Bogusław Turek, podtajnik Kongregacije za proglašenje svetaca, u ovoj fazi liječnici odbacuju gotovo polovicu prijavljenih slučajeva.

Foto: Pikwizard

Kada Consulta Medica ustvrdi da je ozdravljenje medicinski neobjašnjivo, nastupa četvrta etapa. Kauza se prosljeđuje teološkome povjerenstvu koje mora potvrditi da se ozdravljenje dogodilo po zagovoru toga, a ne drugoga kandidata za beatifikaciju odnosno kanonizaciju. O tomu problemu odlučuju teolozi, a ne liječnici.

Većina članova Consulte Medice želi ostati anonimna za širu javnost. Zašto? Bogusław Turek smatra da ima više razloga za to. Kao prvo, svi liječnici prisežu da će obdržavati papinsku tajnu koja brani otkrivanje informacija o procesima koji su u tijeku. Drugo, žele biti slobodni u davanju svojih procjena. Objavljivanje identiteta liječnika i njihovo povezivanje s konkretnim slučajevima povećalo bi pritisak koji se na njih vrši izvana, pa i putem medija. Treće, kao liječnici oni se ozbiljno pridržavaju liječničke tajne koja ne dopušta otkrivanje podataka o nečijemu zdravstvenom stanju bez njegova pristanka. Na taj se način poštuje same bolesnike.Osim toga, ponekad i same strane u slučaju ne žele da njihov identitet bude otkriven javnosti. To je, primjerice, bio slučaj u procesu priznavanja čuda u beatifikacijskome procesu o. Mihaela Sopoćka. Učenik u sjemeništu u Białystoku pokušao je samoubojstvo. Svećenik iz sjemeništa našao ga je na vrijeme, ali mladić je bio u takvu stanju da je bilo potpuno sigurno da će umrijeti. Na putu do bolnice svećenik se molio za zagovor Mihaela Sopoćka, koji je godinama bio odgajatelj u tomu sjemeništu, i mladić je bio spašen, iako su liječnici ustvrdili kako je to s medicinskoga stajališta bilo nemoguće. Danas taj bivši sjemeništarac živi sretnim životom kao vjernik laik i – iz potpuno razumljivih razloga – ne želi obznanjivati događaje iz svoje prošlosti.

Transplantacijski kirurg prof. Raffaelo Cortesini jedan je od malobrojnih liječnika Consulte Medice čiji je identitet poznat javnosti. Provodio je prve operacije presađivanja bubrega, jetre i gušterače u Italiji. Nakon što se preselio u SAD, počeo je raditi na odjelu za patologiju na Sveučilištu Columbia u New Yorku. No
prije toga u Italiji je predsjedao Consultom Medicom punih 19 godina, od 1981. do 2000. Tijekom toga razdoblja nekoliko se puta susreo s poznatim američkim publicistom Kennethom L. Woodwardom i jednom mu je prigodom o svojemu radu za Kongregaciju za proglašenje svetaca rekao: “Da nisam osobno vodio te konzultacije, nikada ne bih vjerovao u ono što piše u tim izvješćima. Nemate pojma koliko su ti slučajevi upravo fantastični, nevjerojatni, i koliko su detaljno dokumentirani. Nevjerojatniji su od svega što možete pročitati u povijesnim romansama. Znanstvena fantastika nije im ni do koljena.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Dokazi nadnaravnoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje