„Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime.” (1 Sol 4,13)

Onima među nama koji su odgojeni slušajući spomenuti nauk svetoga Pavla može biti teško shvatiti uvjerenje da smrt ima posljednju riječ. Možemo iskusiti one tračke užasa i očaja koji su progonili antičke narode u njihovim prikazima Hada u književnosti – mračnoga i melankoličnoga mjesta, nastanjenoga tmurnim sjenama. 1  Čak ni židovski narod, kako čitamo u Starome zavjetu, nije jasno razumio što dolazi poslije smrti, pa psalmist u očaju uzvikuje:

„Jer mi je duša zasićena patnjama,
moj se život bliži podzemlju.
Broje me k onima što u grob silaze,
postadoh sličan nemoćniku.
Među mrtvima moj je ležaj,
poput ubijenih što leže u grobu
kojih se više ne spominješ,
od kojih si ustegao ruku. [… ]
Vapijem tebi, Jahve, iz dana u dan,
za tobom ruke pružam.
Zar na mrtvima činiš čudesa?
Zar će sjene ustati i hvaliti tebe?
Zar se u grobu pripovijeda o tvojoj dobroti?
O vjernosti tvojoj u propasti?
Zar se u tmini objavljuju čudesa tvoja
i tvoja pravda u zaboravu?” (Ps 88)

Bez vjere u Kristovo uskrsnuće pomisao da su mrtvi „na boljemu mjestu” i „u miru” postaje naivnim, sentimentalnim razmišljanjem. Bez toga alternativa – da oni jednostavno više ne postoje – postaje mnogo uvjerljivijom. No samo zato što je u nju lakše vjerovati ne čini je nimalo manje strašnijom. Strah od smrti nije svojstven isključivo primitivnim, praznovjernim narodima. Moderno doba, sa svojim velikim postignućima u znanosti i u ovladavanju prirodom, nije uništilo taj strah. Čak i naši prosvijećeni suvremenici, racionalisti, pate od toga straha, što je dojmljivo izraženo u pjesmi “Thoughts of a Dying Atheist” („Misli ateista na samrti”) britanskoga benda Muse:

„Znam da se taj trenutak bliži
i da ne možemo učiniti ništa.
Pogledaj okom nevjernika –
bojiš li se umrijeti?
Mene to strašno plaši
i sve što vidim je kraj.
Mene to strašno plaši
i sve što vidim je kraj.”

Strah od smrti ne može se objasniti naturalističkim pozivanjem na naš instinkt samoočuvanja. Radi se o nečemu mnogo dubljemu. Razumnije je tvrditi da mi podsvjesno smatramo da ima nešto pogrešno u smrti, nešto što zapravo nije prirodno. Postoji čežnja za vječnim životom. Ta čežnja nije to da se naša trenutna egzistencija nastavi unedogled (što bi bilo nepodnošljivo breme), nego čežnja za puninom života. Veliki strah koji je kroz cijelu povijest mučio čovječanstvo jest da je ta čežnja uzaludna, da ćemo se u svojoj čežnji za vječnim životom razočarati. Drugim riječima, strah od smrti odsutnost je kršćanske nade. U antici su ljudi vjerovali u zagrobni život, ali taj zagrobni život bio je slabašno postojanje, takvo da je Homer dao mrtvome Ahileju da uzvikne kako bi radije živio na Zemlji kao siromašan radnik, nego vladao u Hadu nad svima mrtvima. A ta čežnja za vječnim životom nije nešto što mi želimo samo za sebe: želimo to i za one koje volimo – odatle želja, koju se nalazilo u svim kulturama i vremenima, da se komunicira s mrtvima; odatle i pogrešan i duhovno opasan poriv za čaranjem i dozivanjem mrtvih.

Ovaj uvod poslužio je kao pozadina za nedavno objavljen članak u vezi sa sve većim brojem kompanija koje koriste umjetnu inteligenciju kako bi napravili chatbotove preminulih, poznate pod različitim nazivima: deadbotovi, griefbotovi, pa čak i „posmrtni avatari”. Tih se kompanija pojavilo dovoljno kako bi nastala industrija sa zbirnim imenom – „industrija digitalnoga posmrtnoga života” (digital afterlife industry, DAI). 2 Taj posljednji termin izražava jednu od mnogih stvari koje su pogrešne kod tih kompanija: ljudsku se čežnju za životom nakon smrti iskorištava radi profita, a komunikacija s mrtvima pretvara se u robu. Čovjek više ne mora, kao kralj Šaul prerušen i pod okriljem noći, tražiti vješticu iz En Dora kako bi uznemiravao one koji su preminuli (1 Sam 28,7-25). Samo trebate otvoriti aplikaciju na svojemu telefonu – i utipkati podatke sa svoje kreditne kartice.

„Polaganje nade u znanost i tehnologiju nikada ne može zadovoljiti našu čežnju za vječnošću, jer one ne mogu pružiti stvarnu vječnost, nego samo njezin iluzorni, oslabljeni oblik.”

Te nas kompanije možda ne bi trebale iznenađivati. Papa Benedikt XVI. u svojoj je enciklici Spe salvi – U nadi spašeni („Enciklika vrhovnog svećenika biskupima, prezbiterima i đakonima, zavjetovanim osobama i svim vjernicima laicima o kršćanskoj nadi”) napisao kako su se prvi kršćani, poput svojih suvremenika, morali suočiti s pitanjem smrti. Slike Krista na njihovim sarkofazima pokazuju nam njihov odgovor, naročito po dva načina na koji je Krist na njima prikazan – kao filozof i kao pastir. Prema papi Benediktu:

„Filozof je bio netko tko je znao kako poučavati bitnome umijeću: umijeću bivanja autentično čovjekom – umijeću življenja i umiranja. […] Krajem trećega stoljeća […] prvi put pronalazimo [.. lik Krista kao istinskoga filozofa, kako u jednoj ruci drži Evanđelje, a u drugoj štap putujućega filozofa. On svojim štapom pobjeđuje smrt; Evanđelje donosi istinu, koju su putujući filozofi uzalud tražili. Na ovoj slici – koja je tada kroz dugo razdoblje postala uobičajenom karakteristikom umjetnosti sarkofaga – jasno vidimo što su i obrazovani i priprosti ljudi pronalazili u Kristu: on nam govori tko čovjek uistinu jest, i što čovjek mora činiti kako bi bio uistinu čovjekom. Pokazuje nam put, a taj put je istina. On sam je i put i istina, i on je, prema tome, također i život koji svi mi tražimo. On nam također pokazuje put onkraj smrti. Jedino onaj tko može to učiniti istinski je učitelj života.” 3

Ta je predodžba nade u modernome vremenu doživjela transformaciju – bolji bi opis bio da je doživjela izopačivanje: „Do toga vremena povratak onoga što je čovjek izgubio izbacivanjem iz raja očekivalo se iz vjere u Isusa Krista – tu se nalazilo ‘otkupljenje’. Sada se to ‘otkupljenje’, obnova izgubljenoga ‘raja’ više ne očekuje od vjere, nego od novootkrivene poveznice između znanosti i prakse. […] Tako i nada kod Bacona stječe novi oblik. Ona se sada naziva – vjerom u napredak.” 4

S tom vjerom u napredak dogodio se pomak mjesta izvora naše nade – ona se više ne nalazi u Bogu, nego u znanosti i tehnologiji. Sva ljudska egzistencija – uključujući i smrt – mora doći pod tehnološku kontrolu. Besmrtnost raja – ili nešto slično tome – moramo ostvariti svojim vlastitim snagama. Činjenica da neke od tih kompanija pokušavaju prodavati iluziju vječnoga života otkrivaju njihova imena, poput jednoga spomenutoga u članku – Eternos. I to je najviše što oni mogu iskreno tvrditi – da prodaju iluzije.

Sociolog s kojim se u članku vodio razgovor rekao je da se neki ove tehnologije boje, a drugi je pak vide kao „dodatak tradicionalnim načinima prisjećanja na preminule voljene osobe, poput posjećivanja groba, vođenje nutarnjih monologa s preminulima, ili gledanje fotografija i starih pisama”. Razlika između tih stvari ne može biti većom. Pisma je napisala ta osoba, to su fotografije te osobe, čak i ako je ona sada preminula. Ta je osoba u tim uspomenama ostavila nešto od sebe. Avatar napravljen uz umjetnu inteligenciju nije ta osoba. Čak i ako govori njezinim glasom, on samo replicira zvučne valove. Čak i ako šalje poruke koje nalikuju načinu kako je osoba pisala, to je samo oponašanje načinâ govora. Ako te kompanije tvrde da daju nešto više od toga – lažu. Upravo tu u svoj jasnoći možemo vidjeti da stavljanje naše nade u znanost i tehnologiju nikada ne može zadovoljiti našu čežnju za vječnošću, jer one vječnost ne mogu dati u stvarnosti, nego samo u iluzornome, blijedom obliku. Znanost i tehnologija mogu napraviti mnogo dobrih stvari za nas, ali one nas ne mogu otkupiti. U njima nikada nećemo pronaći odgovor na konačna pitanja o životu i smrti. Papa Benedikt nastavlja:

„Čovjeka ne otkupljuje znanost – čovjeka otkupljuje ljubav. To se primjenjuje čak i u okvirima ovoga sadašnjega svijeta. Kada netko u svojemu životu doživi iskustvo velike ljubavi, to je trenutak ‘otkupljenja’, koji njegovome životu daje novi smisao. No i on će uskoro shvatiti da sama po sebi, ta ljubav koja mu je dana ne može riješiti pitanje njegovoga života. To je ljubav koja ostaje krhkom. Nju može uništiti smrt. Ljudskome biću treba bezuvjetna ljubav. Treba mu sigurnost uz koju će reći: ‘Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.’ (Rim 8,38-39) Ako ta apsolutna ljubav – sa svojom apsolutnom sigurnošću – postoji, onda – i jedino onda – čovjek jest ‘otkupljen’, što god da mu se dogodi u njegovim danim okolnostima. To znači reći: Isus Krist nas je ‘otkupio’ (Gal 2,20).” 5

U članku se pripovijedaju priče o dvojici muškaraca – jednome, kojemu je dijagnosticiran rak, a koji razvija AI chatbot za svoju buduću udovicu, i drugome, koji koristi chatbotove kako bi „razgovarao” sa svojim preminulim kćerima. Obojica traže onu ljubav koja otkupljuje, ali traže je na krivim mjestima, gdje se mogu jedino držati tehnologije koja nudi iluziju te ljubavi. Prvi čovjek izražava svoju rezignaciju (što nije isto što i nada) kada izjavljuje: „Za nekoliko tjedana me neće biti, a nitko ne zna što očekivati na drugome svijetu.”

Lako je ovo smatrati samo još jednim primjerom toga kako današnje društvo ide u krivome smjeru. Kršćanska nada u uskrsnuće pokretala je radost koja je bila ovladala starim svijetom, donoseći svoje obraćenje. Ona to može ponovno učiniti. Krist je došao kako bi otkrio da ljudska želja za vječnim životom, za komunikacijom s mrtvima, nije uzaludna. On je došao ispuniti tu želju, i to na način koji daleko nadmašuje očekivanja svega čovječanstva. Crkva na Zemlji, Crkva u čistilištu, i Crkva u raju nisu izolirane i odsječena jedna od druge, jer one su jedna Crkva, Tijelo Krista, koji je pobijedio smrt. Bog, riječima samoga Isusa, „Nije […] Bog mrtvih, nego živih.” (Mk 12,27)

Kada kršćani dopuste da ta nada – koja je jača od smrti – preobrazi njihov život, ona se širi. U svijetu prožetome vatrom kršćanske nade te kompanije jednostavno ne bi bile zamislive. Ako je to vrsta svijeta u kojoj želimo živjeti, onda moramo ozbiljno shvatiti prijekor svetoga Pavla. Jer predugo smo tugovali „kao drugi koji nemaju nade”, jer nismo bili vjerovali da „postoji Onaj koji me prati čak i u smrti, i čiji su mi štap i palica utjeha, i ‘zla se ne bojim’ (Ps 23,4)”. 6

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

Footnotes

  1. Vidi Homerovu Odiseju, knjiga XI.
  2. Hollanek, Tomasz, Katarzyna Nowaczyk-Basińska. “Griefbots, Deadbots, Postmortem Avatars: on Responsible Applications of Generative AI in the Digital Afterlife Industry,” Philosophy & Technology 37, br. 2 (2024): 1-22.
  3. Benedikt XVI., Spe Salvi, 6
  4. Spe Salvi, 16
  5. Spe Salvi, 26
  6. Spe Salvi, 6