„Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.“

Citirani ulomak, pročitan i na misi ove nedjelje, predstavlja početak Evanđelja po Luki (Lk 1,1-4). Osim što mu daje određeni povjesničarski duh te opisuje autorovu intenciju, taj je kratak odlomak zanimljiv i zbog spomena osobe kojoj je Evanđelje upućeno. No, kako je u tekstu spomenuto tek njegovo ime, nužno se postavlja pitanje – tko je bio taj Teofil, kojemu su osim Evanđelja po Luki upravljena i Djela apostolska (Dj 1,1)?

Kako su oba spomenuta djela pisana grčkim jezikom, Teofil (izv. θεόφιλος) se istovremeno može protumačiti i kao osobno ime i kao svojevrsni počasni naslov, budući da njegov prijevod označava „onoga koji ljubi Boga“ ili, u kroatiziranom obliku imena, Bogoljuba. Doista, u ono vrijeme takva je svojevrsna titula ponekad pridavana učenim Rimljanima ili Židovima pa je takvo tumačenje stoga omogućilo razvoj teorije o tome kako citirani proslov zapravo i nije usmjeren jednoj konkretnoj osobi, već svakome tko se smatra „Božjim prijateljem“. No, premda je takvo tumačenje moguće čak i ukoliko se dokaže povijesno postojanje konkretnog Teofila, iz povjesničarske su perspektive puno zanimljivije teze koje opisuju konkretnu povijesnu ličnost.

Prema jednoj takvoj koptskoj tradiciji, Teofil je bio istaknuti aleksandrijski Židov. S druge strane, uporaba pridjeva „vrli“ (izv. κράτιστος, lat. optime) uz njegovo ime, upućuje i na mogućnost da se radilo o istaknutome rimskom službeniku, možda u rangu provincijskog upravitelja. Naime, upravo u takvom smislu ta se riječ koristi u preostala tri njena spomena u Lukinom tekstu; sva su tri – bilo u obliku usmenog obraćanja uživo na dvoru bilo u obliku uvoda u pisma – upućena upravo rimskim upraviteljima Feliksu ili Festu (Dj 23,26; 24,3; 26,25). Slično oslovljavanje rimskih službenika prisutno je i u djelima ne-kršćanske provenijencije, poput „Židovskih starina“ ili „Protiv Apiona“ Josipa Flavija. Budući da Židovi nisu mogli obavljati takve funkcije, vrlo je vjerojatno kako je primatelj Evanđelja stoga bio poganin, što bi objasnilo i naglašenost mogućnosti postajanja kršćanima i za pogane u oba biblijska teksta. Konačno, kako citirani proslov spominje da je Teofil već primio određena saznanja o Isusu, možda ga je moguće smjestiti među onodobne „bogobojazne“, odnosno one pogane koji su već u starozavjetnim židovskim spisima naslutili stvarnu božansku poruku te stali iščekivati dolazak Mesije, zbog ekskluzivnosti judaizma ipak ne mogavši sudjelovati u židovskim obredima.

Takvo tumačenje otvara i mogućnost da je Teofil, zainteresiran za daljnja saznanja o Radosnoj vijesti, sam od Luke zatražio detaljniji izvještaj. Kako Lukino Evanđelje i Djela apostolska zajedno čine čak 26% ukupnog sadržaja Novoga zavjeta, za njihovo je pisanje vjerojatno bilo potrebno nekoliko godina istraživanja. Stoga otvorenom ostaje i mogućnost da su Luka i Teofil bili u klasičnom rimskom klijentsko-patronatskom odnosu, odnosno da je društveno dobro situirani Teofil najprije financirao spomenuta istraživanja, a potom možda i distribuciju nastalih tekstova. Ukoliko je pritom – zbog nepopularnosti kršćana među onodobnom rimskom (i židovskom) elitom – želio ostati anoniman, moguće je i kako je Teofil zapravo tek pseudonim kojim je prikriven njegov stvarni identitet.

Drugo tumačenje Teofila kao rimskog poganina zainteresiranog za Krista počiva na terminima pravnog karaktera iskorištenima u citiranom odlomku – očevici, predaja, pomno ispitivanje, osvjedočenje itd. Naime, prisutnost tolikog broja značenjski tako određenih riječi u tako kratkom tekstu možda daje mogućnost zaključivanja kako je on zapravo bio upućen Pavlovom branitelju na suđenju u Rimu. S obzirom da Djela apostolska završavaju dok je Pavao još uvijek na životu, očekujući svoju presudu, moguće je da su oba Lukina teksta sastavljena i poslana u Rim kako bi tamo poslužila kao obrambeni dokazni materijal, odnosno objašnjenje o uzrocima Pavlovih putovanja i njegove misijske djelatnosti. No, s druge strane, u sačuvanim izvorima nigdje se ne spominje da se Pavlov branitelj zvao Teofil ili pak da je tražio da mu se pošalju kakvi spisi; apokrifni tekstovi kao odvjetnika spominju stanovitog Zenona ili Zenu, imenovanog i u Poslanici Titu (Tit 3,13).

Napokon, postoji i tumačenje koje, sasvim suprotno navedenima, smatra kako primatelj Lukine posvete nije bio Rimljanin ili kakav drugi poganin, već upravo Židov izuzetne važnosti – u povijesnim izvorima zabilježeni veliki svećenik Teofil, sin bivšega velikog svećenika Ane i šurjak poznatoga velikog svećenika Kajfe, na čelu Hrama od 37. do 41. godine. S obzirom da je onovremenu svećeničku elitu činila saducejska sljedba, takva posvećenost objasnila bi naglašenost pojedinih elemenata u Evanđelju, poput onih vezanih uz rituale Isusa i njegove obitelji u Hramu, izostanka izravnog spomena Kajfine uloge u njegovom raspeću, kao i naglaska na tjelesnom uskrsnuću i uzašašću na Nebo; također i brojnost parabola o nevjernom svećenstvu i potrebi za ispravnim rukovanjem blagom iz hramske riznice. Budući da saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće mrtvih, moguće je da je Lukino Evanđelje stoga predstavljalo pokušaj argumentiranog opovrgavanja saducejske filozofije. Krajnji cilj pritom je mogao biti utjecaj na velikog svećenika, kako bi on potom utjecao na ostale saduceje i njihov prestanak progona nad kršćanima.

Naposljetku, koincidirajući time s ostalim dokazima najbolje potkrijepljenim razdobljem nastajanja danas kanonskih Evanđelja u desetljećima tijekom kojih su očevidci Isusovog djelovanja polako počeli napuštati povijesnu pozornicu, potičući time potrebu da se njihova svjedočanstva zapišu, posljednje tumačenje u osobi Teofila vidi velikog svećenika Matatiju, sina spomenutoga velikog svećenika Teofila, koji je tu dužnost obnašao 65. i 66. godine. To što ga se pritom naziva očevim imenom ne predstavlja nikakvu prepreku – i sam Kajfa zapravo se zvao Josip, no Luka ga također radije naziva prema ocu.

No, bez obzira o kome zapravo bila riječ, upravo mogućnost ovakvoga širokog tumačenja Teofilovog identiteta – koji istovremeno može obuhvatiti i čitatelje poganskog i čitatelje židovskog podrijetla – jasno ukazuje na činjenicu da je Evanđelje, premda u svojoj posveti možda i spominje tek jednu osobu, zapravo upućeno svima.