Jedan izrazito široko rasprostranjeni mit današnjice je vjerovanje kako su ljudi srednjeg vijeka smatrali da je Zemlja ravna ploča. Ova pretpostavka je usko povezana i s mišljenjem da je tadašnja Crkva, odnosno kršćanstvo samo po sebi od svojih početaka bilo izrazito negativno nastrojeno spram znanosti i znanstvenih istraživanja i da je širilo razna praznovjerja među kojima je i ovo kojim ćemo se pozabaviti u ovom članku. No kao što ćemo pobliže vidjeti dalje u članku, ova tvrdnja nije održiva. Gotovo svi sačuvani izvori iz ranog kršćanstva i srednjeg vijeka koji spominju oblik Zemlje pokazuju kako je opće mišljenje bilo da je Zemlja okrugla, odnosno sferična. Takvo razmišljanje je preuzeto od ranijih grčkih mislilaca kao što su Pitagora, Parmenid, Platon, Aristotel, Euklid, itd. te rimskih: Plinije Stariji, Pomponije Mela, Makrobije itd.

Ovo su neki od ranokršćanskih autora i pripadajuća im djela koja potvrđuju kako su rani kršćani prihvatili mišljenja grčkih filozofa i znanstvenika o ovom pitanju:

Euzebije Cezarejski (oko 265. – 340.) u svom radu Konstantinov život knj. 2., pogl. 58., jasno piše kako je zemlja okrugla.

Grgur iz Nise (335. – 395.) u svom djelu O duši i uskrsnuću jasno pokazuje da je Zemlja okrugla i to objašnjavajući da sunce ne može osvjetljavati cijelu zemlju odjednom, već kad je s jedne strane sunce osvjetljuje s druge strane je sjena (mrak), a isto ponavlja u O stvaranju čovjeka (XXI, 3) gdje jasno naglašava kako to znanje preuzima od učenih geografa. Dakle, sam priznaje kako je to znanje stečeno od učenih znanstvenika-geografa i da mu nije potrebna Biblija za tu potvrdu.

Bazilije Veliki (329. – 379.) potvrđuje to u svoja dva djela od kojih je Hexameron zanimljiviji jer u njemu ističe mišljenje da postoji mnogo jezera, ali samo jedno more što mogu potvrditi oni koji su putovali oko zemlje (Homilija IV, 4). Dakle, ako Zemlja ne bi bila okrugla, njegova tvrdnja da su povezanost svih mora potvrdili oni koji su putovali oko Zemlje bila bi besmislena jer bez okruglog oblika planeta samo razmišljanje o putovanju oko njega i o povezanosti vodene mase bilo bi besmisleno.

Sv. Jeronim Dalmatinac (347. – 420.) u pismu upućenom Avitu potvrđuje razmišljanje ostalih crkvenih otaca (Lett., 124).

Sv. Augustin (354. – 430.) u svom najpoznatijem djelu De civitate Dei (16, 9) potvrđuje razmišljanje da je Zemlja okrugla, a isto potvrđuje u svojim djelima Homilije na prvu poslanicu sv. Ivana (10, 5) te u svojim Homilijama na psalme (61, 62, 69, 72). Vidljivo je da je i najveći i najplodonosniji teolog ranog kršćanstva nedvojbeno poznavao i prihvaćao mišljenje da je Zemlja okrugla.

Ovo mišljenje može se naći i u radovima Justina Mučenika (oko 100. – 165.), Klementa Aleksandrijskog (150. – 215.), Origena (185. – 254.), Ivana Zlatoustog (347. – 407.), itd. Ponovimo, ovo su ranokršćanski autori u čijim je spisima sačuvano tadašnje uvjerenje da je Zemlja okrugla, a ono se oslanja na razmišljanja grčkih i rimskih mislilaca staroga vijeka. Srednjovjekovni autori koji potvrđuju da je isto mišljenje bilo dominantno i u tom razdoblju su redom:

Beda Prečasni (672./3. – 735.) o okrugloj (sferičnoj) Zemlji piše u De rerum natura (46);

Ivan Škot Eriugena (815. – 877.) u svom djelu De divisione naturae (3, 32-33);

Albert Veliki (oko 1200. – 1280.) u djelu Liber cosmographicus de natura locum;

Toma Akvinski (1225. – 1274.) u svom djelu Summa teologiae isto jasno potvrđuje to shvaćanje (Summa teologiae 1., 47., 3.).

Isto se može iščitati iz radova Izidora Seviljskoga (556. – 636.), Hildegarda iz Bingena (1098. –1179.), Ivana Damaščanskoga (675. – 749.), Rogera Bacona (1214. – 1294.), Michaela Scota (1175. – 1236.), i drugih. Izrazito zanimljivi autori iz tog razdoblja su Ivan Sacrobosco (1195. – 1256.) i njegovo djelo De Sphera i nadbiskup Cambraija Pierre d’Ailly (1359. – 1420.) i njegovo djelo Imago Mundi. Ovi radovi bili su iznimno čitani tada, a Sacroboscov, napisan oko 1230. g., služio je i kao udžbenik za astronomiju na sveučilištima diljem Europe. Naravo, oba autora tvrde da je naš planet okrugao. Vidljivo je kako je mišljenje o sferičnom obliku Zemlje bilo općeprihvaćeno. Ono nije bilo takvo samo među crkvenim autorima, već i među svjetovnjacima kao što su Jean de Mandeville koji u svom putopisu iz 1370. spominje kako je Zemlja okrugla, isto piše Dante u Božanskoj komediji te engleski pjesnik Chaucer (1340. – 1400.). Ovo razmišljanje se pojavljuje i u manuskriptima kao što je Bodley 591 koji se čuva u Oxfordu. Postoje i „domaći“ znanstvenci koji potvrđuju sve navedeno, a jedan od njih je Herman Dalmatin koji je živio u 12. st. i piše u djelu De essentiis o obliku našeg planeta. Sve ovo nam ukazuje da je ljudima srednjeg vijeka itekako bilo poznato da je Zemlja okrugla.

Otkud onda ideja da su ljudi tada mislili da je Zemlja ravna ploča? Takvo razmišljanje je nastalo za vrijeme prosvjetiteljstva kada je vladalo opće mišljenje da je srednji vijek bio korak unatrag naspram prijašnjeg razdoblja u pogledu kulture, umjetnosti i nadasve znanosti te kako je kršćanstvu intrinzično neprijateljstvo spram znanosti. Racionalno i znanstveno doba novoga vijeka bilo je suprostavljeno „zaostalom“ i „mračnom“ razdoblju srednjeg vijeka koje je bilo prepuno praznovjerja i besmislica. Takvo gledanje na srednji vijek nije imalo za svrhu samo omalovažavati to razdoblje ljudske povijesti već i veličati novo doba kada ljudska vrsta, vođena prosvjetiteljima, izlazi iz tog doba mraka.

Glavni kreatori ove ideje su bili američki pisac Washington Irving (1783. – 1859.) koji ju je predstavio u svojoj biogafiji Kristofora Kolumba, zatim John William Draper (1811. – 1882.), američki znanstvenik koji je tu ideju popularizirao u svom antireligijskom djelu History of the Conflict between Religion and Science. Nakon toga ona je postala izrazito popularna i jako ukorijenjena u suvremenom društvu tako da i danas mnogi drže da je takvo mišljenje bilo dominantno u europskoj povijesti kroz 1000 godina „mračnog doba“.

Naravno, za takvo nešto su im bili i potrebni izvori. Već smo spomenuli da gotovo svi autori ranog kršćanstva i srednjeg vijeka zaključuju da je Zemlja okrugla. Namjerno koristim izraz gotovo svi jer su nam sačuvani radovi dvojice autora koji su tvrdili suprotno. To su Laktancije (265. – 345.) i Kozma (6. st.), bizantski redovnik. Oba ova autora su bila gotovo u potpunosti nepoznata u razdoblju srednjeg vijeka. Posebice je Kozma bio nepoznat na zapadu (a jednako i na istoku), gdje je tek početkom 18. st. njegovo djelo prevedeno na latinski, a krajem 19. na engleski. Upravo je ovaj engleski prijevod bio važan kao glavni dokaz da su ljudi srednjeg vijeka vjerovali u to da je Zemlja ravna ploča i da je sve to podržavala Crkva. Kozma je bio odličan kandidat za cijelu priču budući da je on dokaze o Zemlji kao ravnoj ploči pronalazio u Bibliji koju je doslovno shvaćao i tumačio. Oni koji su uspjeli „prodati priču“ da je ovakvo mišljenje vladalo u srednjem vijeku ujedno tvrde i da su odvažni znanstvenici i istraživači Kolumbo, Magellan i Vasco da Gama bili oni koji su opovrgli tu tvrdnju o ravnoj ploči. Posebno je tu važan Kolumbo za kojeg se redovito spominje kako su ga u Salamanki od njegovog poduhvata odgovarali učeni klerci koji su tvrdili da je Zemlja ravna. Istina je da su mu oni u Salamanki osporavali pretpostavku o malom obuju Zemlje. Oni su, kao i velika većina obrazovanih ljudi srednjeg vijeka (a vjerojatno i onih neobrazovanih koji su razmišljali o tome), znali da je Zemlja okrugla, ali su se sporili oko njezinog obujma. Njihovo osporavanje Kolumbove pretpostavke pokazalo se ispravnim. Odjeci te rasprave sačuvani su u izvještajima kojeg su napisali Kolumbov sin Fernando i kroničar Bartolomé de las Casas.

Ne treba napominjati da Katolička Crkva nikada nije zauzela isključiv teološki stav o obliku Zemlje. Već je Sv. Augustin, za kojega smo utvrdili da je prihvaćao mišljenje da je Zemlja okrugla, zaključio kako je pitanje oblika Zemlje u potpunosti nevažno za čovjekovo spasenje te samim time nije vjersko pitanje i Crkva se ne bi trebala njime zamarati već ga prepustiti prirodoznanstvenicima. Takav je stav bio i dalje prihvaćen u Crkvi sve do danas. Većina crkvenih autora je prihvaćala ovo mišljenje, odnosno, kako nam je vidljivo iz primjera Grgura iz Nise, prihvaćali su zaključke ondašnjih znanstvenika. Iz svega je vidljivo da srednjovjekovni ljudi i Crkva nisu vjerovali da je Zemlja ravna ploča niti su ljude prisljavali da vjeruju u to. Ova tvrdnja se na koncu pokazala kao jedna zanimljivo osmišljena kampanja prosvjetiteljskih intelektualca koji su na ovaj način željeli laskati sebi i svojoj “prosvijećenosti”. Izrazito žalosti činjenica da i danas mnogi ljudi (čak i obrazovani povjesničari) misle da su ljudi i Crkva srednjeg vijeka bili tako zaostali da su smatrali da je Zemlja ravna ploča, te toliko netolerantni da su to vjerovanje nasilno nametali drugima.