ZASLIJEPLJENI SCIJENTIZMOM (2)

Scijentizam je neodrživ i svijet nema drugog izbora nego vratiti se – filozofiji

Objavljujemo drugi dio izvrsnog eseja američkog filozofa Edwarda Fesera o zabludama scijentizma. Prvi dio možete pročitati OVDJE.

Foto: Shutterstock.com

Kako sam argumentirao u prvom dijelu, scijentizam – gledište da je sve pravo znanje znanstveno znanje – pobija samog sebe ili je trivijalan. Usto, ako se u njemu ustraje, on vodi do pozicije eliminacijskog materijalizma, prema kojem je ljudski um fikcija – ne postoje razmišljanje, percepcija, htijenje, želja itd. Ta pozicija ne samo da je nekoherentna, nego potkopava mogućnost postojanja znanosti – onoga što scijentizam tvrdi da promiče.

Zašto bi ikoga privlačilo tako bizarno i zbrkano gledište? Odgovor je – da parafraziram misao Ludwiga Wittgensteina iz drugog konteksta – da nas „slika opčinjava”. Hipnotizirani dosad neviđenim prediktivnim i tehnološkim uspjesima moderne znanosti, suvremeni intelektualci zaključuju da scijentizam mora biti istinit, pa da sve što proizlazi iz njega – koliko god bilo nestvarno ili naizgled nekoherentno – također mora biti istinito. No to je čisti sofizam. Ako nam određena metoda proučavanja prirode omogućava visok stupanj prediktivne i tehnološke moći, sve što to pokazuje jest da je ona korisna za bavljenje onim vidovima prirode koji su predvidljivi i može ih se kontrolirati. Ne pokazuje nam da ti vidovi iscrpljuju prirodu, da u prirodnom svijetu ne postoji ništa više osim onoga što metoda otkriva. Ne pokazuje ni da nema racionalnih načina istraživanja stvarnosti osim onih koji uključuju empirijsko predviđanje i kontrolu. Pretpostaviti drukčije je pogrješno pustiti da nam metoda diktira što spada u stvarnost, a ne pustiti da stvarnost odredi koje su metode prikladne za njezino proučavanje. Ako mi nošenje infracrvenih naočala za noćno promatranje omogućava da iznimno dobro percipiram određeni dio svijeta, iz toga ne slijedi da na svijetu ne postoji ništa osim osim onoga što mogu vidjeti kroz te naočale, ili da su racionalne samo one metode istraživanja stvarnosti pri kojima se nose naočale.

Da na svijetu doista postoji više od onoga što scijentizam dopušta vidljivo je iz onoga što je dosad rečeno. No to je vidljivo čak i iz izjava same znanosti. Razmotrite ovaj odlomak iz pera Bertranda Russella (još jednog sekularističkog mislioca, nimalo motiviranog simpatijom za religiju):

Tekst nastavlja ispod oglasa

Ne shvaćamo uvijek u kolikoj je mjeri apstraktna informacija koju daje teorijska fizika. Ona postavlja određene temeljne jednadžbe koje joj omogućuju da se bavi logičkom strukturom događaja, a istovremeno ostavlja posve nepoznatim što je intrinzični karakter događaja koji imaju tu strukturu. Mi znamo intrinzični karakter događaja samo kad nam se oni dogode. Ništa nam u teorijskoj fizici ne omogućava da kažemo išta o intrinzičnom karakteru događaja igdje drugdje. Oni mogu biti baš poput događaja koji se događaju nama, ili mogu biti sasvim drukčiji na posve nezamislive načine. Sve što nam fizika daje su određene jednadžbe koje daju apstraktne osobine njihovih promjena. No što se tiče toga što je to što se mijenja, iz čega se mijenja i u što se mijenja – što se toga tiče, fizika je nijema. („Moj filozofski razvoj”, str. 13)

Pod „intrinzičnim karakterom događaja kad se događaju nama”, Russell misli na „subjektivni” svijet „izgleda” koji sačinjava naše svjesno iskustvo. Taj svijet – svijet koji (kako smo vidjeli u prvom dijelu) „objektivistički” pristup scijentizma smatra nečime čega se treba stidjeti, a što u skladu s time eliminacijski materijalist nastoji posve eliminirati – za Russella je to ono što najpotpunije znamo. U usporedbi s time, znanje koje nam daje fizika je „u tolikoj mjeri apstraktno” – hoće se reći, fizika ide tako daleko u smjeru apstrahiranja iz predmeta svojih istraživanja svega što se ne uklapa u njezine kvantifikacijske metode – da ostavlja „posve nepoznatim” što je zapravo unutarnja priroda tih predmeta, osim njihovih osobina koje se mogu matematički definirati. A kako fizički svijet nije puka apstrakcija – sama fizika pretpostavlja da on nije izum uma i da mi možemo znati za njega percipirajući konkretnu stvarnost – oni doista moraju imati neku unutarnju prirodu. Da doznamo što je njihova unutarnja priroda, i da znamo išta drugo o čemu empirijska znanost šuti, moramo otići dalje od znanosti – do filozofije, prave „paradigme racionalnosti”, kako se izrazio John Kekes.

No može li nam filozofija stvarno išta reći? Zar filozofi nisu poznati po tome što se međusobno ne slažu? Čak i ako prihvatimo da je svijet više od onoga što nam znanost kaže, zar ne bi ipak bilo opravdano da dignemo ruke i zaključimo da što god to „više” moglo biti, jednostavno ga je nemoguće znati – da je scijentizam stav koji je razumno zauzeti u praksi, čak i ako je u teoriji problematičan?

Problem je taj što je i to filozofska tvrdnja, podložna filozofskoj kritici, i za svoju obranu traži filozofsku argumentaciju. Sam pokušaj izbjegavanja filozofije čovjeka upleće u njezino prakticiranje. Kako je filozof i povjesničar znanosti E. A. Burtt ustvrdio u svom klasiku The Metaphysical Foundations of Modern Physical Science („Metafizički temelji moderne fizikalne znanosti”):

Tek što se pokušaj da se pobjegne od metafizike stavi u oblik propozicije, on već uključuje veoma značajne metafizičke postulate. Zato se u pozitivizmu [tj. scijentizmu] nalazi iznimno suptilna i podmukla opasnost. Ako ne možete izbjeći metafiziku, kakvu ćete metafiziku njegovati kada tvrdoglavo pretpostavljate da ste slobodni od te grozote? Naravno da se podrazumijeva da će se u tom slučaju na vašu metafiziku gledati nekritički jer je nesvjesna. Usto, ona će se drugima prenijeti mnogo brže od vaših drugih predodžbi jer će se širiti insinuacijom, a ne izravnim argumentiranjem… Povijest uma prilično jasno otkriva da mislilac koji osuđuje metafiziku… ako je to čovjek uključen i u kakvo važno istraživanje, on mora imati metodu, i bit će u velikoj i trajnoj napasti da od svoje metode napravi metafiziku, tj. da u konačnici pretpostavi svemir takve vrste da njegova metoda mora biti prikladna i uspješna… No u mjeri u kojoj se se pozitivistički um nije uvježbao u pažljivom metafizičkom razmišljanju, njegova nastojanja u tom smjeru djelovat će otužno, nedoraslo, čak i nestvarno. (str. 228-229)

Nemamo izbora nego baviti se filozofijom. Jedino je pitanje hoćemo li to činiti dobro ili loše. Oni koji su predani scijentizmu pretvaraju se da to ne čine, ali ono što su stvarno učinili je da su (kako piše Burtt), „od svoje metode napravili metafiziku”. A kao što smo vidjeli, radi se o vrlo lošoj metafizici. Samo će oni što ne izbjegavaju filozofiju – a naročito oni što se ne bave njome pretvarajući se da se ne bave – to dobro raditi.

Što s neslaganjem među filozofima? Mnogi od tzv. „tradicionalnih problema” filozofije zapravo nisu stariji od znanstvene revolucije. Oni su posljedica sve jače tendencije kroz nekoliko proteklih stoljeća da se neopravdano privilegira ono što Hayek naziva „objektivističkom” metodom empirijske znanosti (opisanom u prvom dijelu), i da je se primjenjuje na područja u kojima je neprikladna, kao što je etika i analiza ljudskog mišljenja i djelovanja. Redefiniranje prirodnog svijeta u isključivo objektivističkim okvirima učinilo je da se afirmacija moralnih vrijednosti, nesvodivo mentalni fenomeni i slobodna volja čine misteriozno „dualističkima”. Čini se da poricanje stvarnosti tih stvari vodi do nihilizma, pa čak (kako smo vidjeli u prvom dijelu) i do nekoherentnosti. Neslaganje unutar moderne filozofije uglavnom je posljedica te slijepe ulice, budući da mislioci raspravljaju koja je točno inačica te dvije nesretne krajnosti najbolja – ili barem najmanje loša. Koliko su god intelektualci općenito vezani za scijentistički duh doba, tek nekolicini pada na pamet istraživati pretpostavke koje su dovele do slijepe ulice. Daleko od toga da bude naklonjeno scijentizmu, neslaganje koje opterećuje suvremenu filozofiju uglavnom je posljedica scijentizma, ili barem metodološke pristranosti koju je scijentizam uzdignuo na razinu ideologije.

Što se dogodi kad odbijemo ovu pristranost? Pravi odgovor je, po meni, povratak filozofskoj mudrosti antike i srednjeg vijeka. Njihova je fizika, kako su nam pokazali Galileo, Newton, Einstein i društvo, doista bila manjkava. No njihova metafizika nikad nije nadmašena. Imali su svojih neslaganja, ali tradicija koju su zasnovali ima zajedničku jezgru – tradiciju koja ide od Platona i Aristotela do Akvinčeve visoke skolastike, pa sve do njezinih današnjih nastavljača – koja ih izdvaja od dekadentnih filozofskih sustava modernih filozofa. Ta jezgra sačinjava „vječnu filozofiju” (philosophia perennis), bez koje se sklad zdravog razuma i znanosti, pa čak i koherencija same znanosti, ne može razumjeti. U toj se vječnoj filozofiji nalaze racionalni temelji teologije i etike.

Ne treba reći da je to duga priča, koju sam ispričao u svojim knjigama The Last Superstition: A Refutation of the New Atheism i Aquinas. No ono što je ovdje rečeno trebalo bi biti dovoljno da samo oni što znaju nešto o filozofiji i njezinoj povijesti i koji su se ozbiljno uhvatili u koštac s njezinim pitanjima imaju pravo govoriti o racionalnim kvalifikacijama teologije i tradicionalnog morala. A to definitivno ne uključuje zaslijepljene scijentizmom.

Izvor: Edward Feser / Public Discourse

Prijevod: Ana Naletilić


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 6. studenoga 2018.

Možda vam se svidi