ZASLIJEPLJENI SCIJENTIZMOM (1)

Edward Feser o zabludama scijentizma: Evo zašto tvrdnja da je sve stvarno znanje uvijek znanstveno pobija samu sebe

Tvrdnja da je scijentizam istinit nije znanstvena tvrdnja, nešto što se može utvrditi korištenjem znanstvenih metoda. To da je znanost uopće jedan racionalan oblik propitivanja (ili čak jedini racionalan oblik propitivanja) nije nešto što se može znanstveno utvrditi

Foto: Shutterstock

Scijentizam je gledište da je sve stvarno znanje znanstveno znanje – da nema racionalnog, objektivnog oblika propitivanja koji nije grana znanosti. Barem trunak scijentizma prisutan je u razmišljanju onih koji odbacuju etičke prigovore kloniranju ili istraživanju embrionalnih matičnih stanica kao inherentno „antiznanstvene”. Znatno ga je više u djelima pisaca Novog ateizma, poput Richarda Dawkinsa i Christophera Hitchensa, koji tvrde da kako religija nema znanstvenog temelja (ili oni tako misle), ona „prema tome” nema nikakvog racionalnog temelja. Vidljiv je čak i kod sekularnih konzervativnih pisaca poput Johna Derbyshirea i Heather MacDonald, čije su kritike njihovih kolega desničara koji su vjernici tek malo manje prijezirni od kritika Dawkinsa i društva. Čini se da je kultura općenito vezana uz rudimentarni scijentizam – „vjera” je često suprotstavljena „znanosti” (to čine i oni prijateljski nastrojeni prema onome prvome), kao da je „znanost” sinonim za „razum”.

Unatoč pozi racionalnosti koju zauzimaju njegovi pristaše, scijentizam ima ozbiljan problem: on ili pobija samoga sebe, ili je trivijalan. Uzmite prvi dio ove dileme. Tvrdnja da je scijentizam istinit nije znanstvena tvrdnja, nešto što se može utvrditi korištenjem znanstvenih metoda. To da je znanost uopće jedan racionalan oblik propitivanja (ili čak jedini racionalan oblik propitivanja) nije nešto što se može znanstveno utvrditi. Znanstveno propitivanje počiva na nizu filozofskih pretpostavki: da postoji objektivni svijet izvanjski umovima znanstvenika; da ovim svijetom upravljaju kauzalne pravilnosti; da ljudski intelekt može razotkriti i točno opisati te pravilnosti itd. Budući da znanost pretpostavlja te stvari, ne može pokušavati opravdati ih a da argumentiranje ne ide u krug. A ako čak ne može utvrditi da je to pouzdan oblik propitivanja, teško može utvrditi da je to jedini pouzdan oblik. Oba bi zadatka zahtijevala „izlaženje” iz znanosti i otkrivanje s te izvanznanstvene točke gledanja da znanost daje točnu sliku stvarnosti – a u slučaju scijentizma, da samo znanost to čini.

Racionalno istraživanje filozofskih pretpostavki znanosti se tradicionalno smatralo područjem kojim se bavi filozofija. Filozofija ne proučava samo te pretpostavke. Tu je i pitanje kako protumačiti što nam znanost govori o svijetu. Na primjer, sastoji li se svijet temeljno od supstancija ili od događaja? Što je to biti „uzrok”? Ima li samo jedna vrsta uzroka? (Aristotel je smatrao da ih ima barem četiri.) Koja je narav univerzalija koje se spominju u znanstvenim zakonima – koncepata poput kvarka, elektrona, atoma itd. – pa i u jeziku općenito? Postoje li one iznad specifičnih stvari koje ih oprimjeruju? Znanstvena otkrića mogu donekle rasvijetliti takva metafizička pitanja, ali ne mogu nikada na njih u potpunosti odgovoriti. No ako znanost mora ovisiti o filozofiji da opravda svoje pretpostavke i da protumači svoje rezultate, lažnost scijentizma čini se dvostruko potvrđenom. Kako zaključuje konzervativni filozof John Kekes (poput Derbyshirea i MacDonald, poznati sekularist):

Tekst nastavlja ispod oglasa

„Zato je filozofija, a ne znanost, jači kandidat za paradigmu racionalnosti.”

Ovdje dolazimo do drugog dijela dileme s kojom se suočava scijentizam. Njegov zagovaratelj sad bi mogao inzistirati: ako filozofija ima taj status, onda mora stvarno biti dio znanosti, budući da je (nastavlja se on tvrdoglavo odupirati) svako racionalno propitivanje znanstveno propitivanje. Problem je sada taj što scijentizam postaje potpuno trivijalnim, arbitrarno redefinirajući „znanost” tako da ona uključuje sve što bi se moglo iznijeti kao dokaz protiv nje. Što je još gore, to scijentizam usklađuje s gledištima s kojima bi on trebao biti inkompatibilan. Na primjer, promišljanje koje potječe od Aristotela, a koga je iznimno sofisticirano razvio Toma Akvinski, govori da kada shvatimo što je za jednu stvar to da bude uzrok druge, neumoljivo dolazimo do postojanja neuzrokovanog uzroka izvan vremena i prostora, koji trajno održava kauzalne pravilnosti koje proučava znanost, a bez kojeg one u načelu ne bi mogle postojati ni trenutka.

Ako se „scijentizam” definira tako široko da uključuje (barem u načelu) filozofsku teologiju ove vrste, onda gledište postaje posve prazno. Poanta scijentizma trebala je biti – ili se tako činilo uzevši u obzir retoriku njegovih najglasnijih pristaša – da pruži oružje kojim bi se područja propitivanja poput teologije mogla otpisati kao inherentno neznanstvena i iracionalna. (Argument ‘neuzrokovanog uzroka’ za postojanje Boga očito je kontroverzan, ali imao je, i danas ima, istaknute branitelje. Za čitatelje koje zanima, ja detaljno objašnjavam i branim taj argument – i pokazujem kako su ga Dawkins i društvo posve pogrješno razumjeli – u svojim knjigama The Last Superstition: A Refutation of the New Atheism i Aquinas.)

Konzervativci bi više i od koga drugoga trebali biti oprezni pred pretenzijama scijentizma, prokrustovske ideologije čije je pretenzije naročito dobro razotkrio F. A. Hayek, jedan od velikih junaka suvremenih konzervativaca (uključujući, možda naročito, sekularne konzervativce – sam Hayek bio je agnostik, za kojeg religija nije imala osobnu dimenziju). U svom trodijelnom eseju “Scientism and the Study of Society” (Scijentizam i proučavanje društva) [ponovno tiskanom u knjizi The Counter-Revolution of Science[1]], i u djelu The Sensory Order], Hayek pokazuje da je projekt ponovnog osmišljavanja ljudske prirode posve u okvirima kategorija prirodne znanosti nemoguć u načelu.

Razlog ima veze s onime što Hayek naziva „objektivizmom” inherentnim u scijentizmu. Moderna znanost nastala je najvećim dijelom iz praktičnih, političkih razloga – da ljude učini „gospodarima i posjednicima prirode” (kako je rekao Descartes), i da se „mehaničkim umjetnostima” (tj. tehnologijom) uveća „ljudska korisnost i snaga” (kako je rekao Francis Bacon). Taj se cilj mogao ostvariti samo usredotočivanjem na one vidove prirodnog svijeta koje se može strogo predviđati i kontrolirati, a to je pak zahtijevalo kvantitativnu metodologiju, i tako se matematiku počelo smatrati jezikom kojim je napisana „knjiga prirode” (poznata Galileova sintagma). A ipak, naše je obično, svakodnevno iskustvo svijeta posve kvalitativno – mi percipiramo boje, zvukove, toplinu i hladnoću, svrhe i značenja.

Kako pomiriti tu zdravorazumsku „očitu sliku” svijeta s kvantitativnom „znanstvenom slikom” (da posudimo poznate pojmove filozofa Wilfrida Sellarsa)? Odgovor je da ih se ne može pomiriti. Tako se zdravorazumsku, kvalitativnu „očitu sliku” počelo smatrati svijetom pukog „izgleda”, gdje samo nova, kvantitativna „znanstvena slika” komunicira „stvarnost”. Ono prvo bilo bi redefinirano kao „subjektivno” – boja, zvuk, toplina, hladnoća, značenje, svrha i slično, kako ih shvaća zdravi razum, postoje samo u umu. Za „objektivnu” stvarnost, koju otkriva znanost, a opisuje ju jezik matematike, smatralo se da čini svijet bezbojnih, bezvučnih, besmislenih čestica u pokretu. Ili, ako za boju, temperaturu, zvuk i slično treba smatrati da postoje u objektivnoj stvarnosti, oni moraju biti redefinirani – toplinu i hladnoću treba ponovno osmisliti u okvirima kretanja molekula, boju u okvirima odražavanja fotona na određenim valnim duljinama, zvuk u okvirima kompresijskih valova itd. Što zdravi razum misli pod „toplinom”, „hladnoćom”, „crvenim”, „zelenim”, „glasnim” itd. – time kakve su stvari na dodir, kako izgledaju, zvuče itd. u svjesnom iskustvu – otpada kao puka projekcija uma. Nova je metoda tako osigurala da će prirodni svijet kakvoga ga proučava znanost biti prebrojiv, predvidljiv, i da će ga se moći kontrolirati – upravo redefinirajući „znanost” kako se ništa što se ne uklapa u metodu ne smije računati kao „fizičko”, „materijalno” ili „prirodno”. Sve tvrdoglave fenomene jednostavno bi se „pomelo pod tepih” uma, i reinterpretiralo kao dio mentalne leće kroz koju percipiramo izvanjsku stvarnost, a ne kao dio same izvanjske stvarnosti.

Hayekovo je gledište bilo da sama narav objektivizma isključuje to da ga se koherentno ujednačeno primjenjuje na ljudski um. Budući da um jednostavno jest „subjektivno” područje takozvanog „izgleda” – tepih pod koji je pometeno sve što se ne uklapa u „objektivističku metodu” – ne može ga se čak ni u teoriji kvantifikacijskim modeliranjem asimilirati u materijalni svijet, jer taj svijet karakterizira materijalna znanost. Sama narav znanstvenog shvaćanja, onako kako su je definirali modernisti, tako sadržava ono što Hayek naziva „praktičnim dualizmom” uma i materije – dualizmom kojega nam nameće sama objektivistička metoda, čak i ako želimo poreći (kako je Hayek poricao) da odražava ikakav stvarni metafizički rascjep između mentalnog i materijalnog svijeta.

Bilo kakav pokušaj redefiniranja uma u „objektivističkim” okvirima, karakterizirajući njegove elemente u okvirima prebrojivih strukturalnih odnosa – pristup koji je sam Hayek ocrtao u knjizi  The Sensory Order – samo bi opet otvorio isti problem na višoj razini, i svaki bi vid uma koji se ne bi uklopio u ovu objektivističku redefiniciju jednostavno bio odgurnut u područje drugog reda, područje pukog „izgleda” (i na još dalje razine ako se metoda primijeni na područje drugog reda). Pokušaj scijentizma da primijeni objektivističku metodu na ljudski um tako prema Hayekovu gledištu sadrži gadnu regresiju, metodološko „trčanje za vlastitim repom” do u beskonačnost. Rezultat bi mogao pružiti određene uvide – tako je mislio Hayek – ali ne može pružiti potpuno razumijevanje.

Ironija je da upravo praksa same znanosti, koja uključuje formulaciju hipoteza, odvagivanje dokaza, osmišljavanje tehničkih koncepata i vokabulara, konstruiranje lanaca rezoniranja itd. – sve mentalne aktivnosti zasićene značenjem i svrhom – završava na „subjektivnoj” strani podjele u scijentizmu, strani „očite slike”, a ne na „objektivnoj” strani, strani „znanstvene slike”. Ljudska misao i djelovanje, uključujući i misli i djelovanje znanstvenika, po svojoj su naravi nesvodivi na besmislena, nesvrhovita kretanja čestica i slično. Neki mislioci predani scijentizmu to shvaćaju, ali zaključuju da pouka koju treba izvući nije da je scijentizam u krivu, nego da su ljudska misao i djelovanje fikcije. Prema toj radikalnoj poziciji – poznatoj kao „eliminativni materijalizam”, jer uključuje eliminaciju samoga koncepta uma umjesto da pokušava um svesti na materiju – istina u pogledu ljudskih bića je samo ono što se može izreći tehničkim žargonom fizike, kemije, neuroznanosti i sličnog. Ne postoje „razmišljanje”, „vjerovanje”, „želja”, „značenje” itd. Postoji samo ispaljivanje neurona, izlučivanje hormona, trzanje mišića, i drugi takvi fiziološki događaji. Ovo je definitivno manjinska pozicija čak i među materijalistima, no ima onih koji priznaju da je to neizbježna posljedica dosljednog scijentizma, i na tom je temelju promiču. No kako bi Hayek predvidio, sam pokušaj da se pozicija iskaže nužno, ali inkoherentno koristi koncepte – „znanosti”, „racionalnosti”, „dokazâ”, „istine” itd. – koji pretpostavljaju upravo ono što pozicija poriče, naime, stvarnost značenja i uma. (Imam više za reći o inkoherentnosti eliminativnog materijalizma ovdje i ovdje.)

No zašto bi ikoga privuklo tako bizarno i zbrkano gledište? A što bismo trebali staviti na mjesto scijentizma što dovodi do njega? Tim ću se pitanjima pozabaviti u drugom dijelu eseja.

Drugi dio eseja pročitajte OVDJE.

Izvor: Edward Feser / Public Discourse

Prijevod: Ana Naletilić


[1] Knjiga nije prevedena na hrvatski. Dostupan je srpski prijevod Branimira Gligorića „Kontrarevolucija nauke : istraživanja o zloupotrebi razuma” (CID, Podgorica, 1999.)

Tekst nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 7. kolovoza 2018.

Možda vam se svidi