U prošlom članku analizirali smo odnos kršćanstva i znanosti u ranom srednjem vijeku. Ustvrdili smo kako su tadašnji redovnici bili gotovo jedini čuvari znanja nasljeđenog iz antike, a u pojedinim trenutcima su ga i oplemenjivali novim spoznajama. Sve to su činili slijedeći teorijski okvir kojeg su im ostavili crkveni oci, a taj je da je znanost pomoćnica teologije, te da se bez poznavanja prirode i njezinih zakona ne može izučavati Sveto Pismo. U ovome članku napravit ćemo još jedan korak naprijed i pregledati kakav je bio odnos kršćanstva spram znanosti i znanja u XI. i XII. st.

Socioekonomske karakteristike razdoblja

Nakon 1000. godine počinje razdoblje kojeg povjesničari nazivaju kasni srednji vijek. Valja napomenuti da je ovo konvencionalno određena godina, tj. da su je sami istraživači odredili kao takvu, no ljudi tog razdoblja nisu imali viziju neke epohalne promjene ili dolaska novog doba. Kasni srednji vijek po pitanju je socioekonomskih uvjeta potpuna suprotnost ranome. Upravo negdje u X. st. završava seoba naroda. Posljednja nova etnička skupina koja se doseljava u Europu su Mađari koji u Panonsku nizinu dolaze 896. godine, a po Europi harače sve do 955. kada ih na Leškom polju pobjeđuje car Oton I. Negdje u istom razdoblju prestaju i vikinški upadi. Nakon tih seoba Europa je ušla u puno mirnije razdoblje u XI. st. Paralelno s prestankom seoba ponovno će se početi razvijati jake i centralizirane države koje su bile u mogućnosti ponuditi red i stabilnost. Ovo će biti popraćeno i novim tehnologijama u poljoprivredi kao što su uzde za konja, plug s kotačima, te prelazak s dvopoljnog na tropoljni sustav. Na taj će način u društvu biti osigurana puno veća zaliha hrane negoli je to bio slučaj u prijašnjem razdoblju. Sigurnost i napredak poljoprivrede dovest će do rasta populacije. Uz takav demografski rast i novonastalu sigurnost dolazi do obnove gradova koji su gotovo nestali u prijašnjim stoljećima. Neki stari gradovi bit će obnovljeni, a neki novi će nastati. Naravno, lančano dolazi do daljnjeg razvoja ekonomskog sustava. Gradovi postaju centri obrtničke djelatnosti, ali ih treba opskrbljivati potrebnim dobrima. Na taj način dolazi do razvoja trgovine. Europa doživljava korijenite promjene u razdoblju od samo jednog stoljeća! Ovakve socioekonomske prilike utjecat će i na razvoj znanja i znanosti u tom razdoblju.

Razvoj katedralnih i urbanih škola

Nositelji obrazovanja u ranom srednjem vijeku, kao što smo vidjeli u prošlom članku, bili su samostani. Novi poticaj razvoju obrazovanja ponudit će karolinška renesansa koju će voditi redovnici. Na područjima gdje je njihova aktivnost bila najsnažnija, a to je najvećim djelom područje današnje Francuske, počet će se rađati katedralne škole u gradovima. Kao što im i samo ime kaže, te ustanove bile su organizirane u sklopu katedrala. Dok su u samostanima većinom bili redovnici obrazovani, u novim školama mogli su sudjelovati i laici, bilo kao učenici bilo kao profesori, iako su voditelji najčešće bili svećenici, a ustanova je bila pod pokroviteljstvom Crkve.

Najstarija poznata škola ovog tipa nalazila se u Laonu, a prvi put spominje se oko 850. godine. Vrlo važna je ona u Chatresu koja je počela cvjetati početkom XI. st., nakon reforme koju je proveo biskup Fulbert, kada ona postaje vodeća obrazovna institucija tog razdoblja. Značajna je i ona u Reimsu koju je u X. st. reformirao Gerbert iz Aurillaca nakon što se obrazovao u Španjolskoj i došao u doticaj sa znanjem koje je bilo akumulirano u islamskoj kulturi. U Parizu se škola organizirala oko katedrale Notre Dame, a po njezinom uzoru nastaju mnoge manje u istom gradu. U IX. st. javljaju se i prve takve škole u Engleskoj, kasnije se toliko šire da u XII. st. postoji, prema nekima, katedralna škola u Trodenheimu u Norveškoj po čemu bi to bila prva obrazovna institucija u toj skandinavskoj zemlji. Uskoro će se po uzoru na ove katedralne škole razvijati i sekularne, tj. one koje neće biti u izravnoj vezi s Crkvom.

Zlatno doba tih ustanova XI. je i XII. st.; time one postaju izravna preteča sveučilišta. Zajedno s preuzimanjem primata u obrazovanju od samostana one preuzimaju i primat u znanstvenoj djelatnosti. Kurikulum novih škola puno je širi negoli onaj u samostanskima. On se i dalje temeljio na sedam slobodnih vještina (kvadrivij i trivij), ali sada znatno prošireniji nego u prijašnjim stoljećima. Na već postojeće prijevode antičkih djela sada dolaze novi prijevodi s grčkog i arapskog na latinski, a otkrivaju se i neka djela koja su bila zapostavljena u ranijim stoljećima. Oni daju novi materijal kojim se proširuje opseg spoznaja i kurikulum u katedralnim školama. Temelj novog kurikuluma postaje Platon, posebice njegovo djelo Timej. Uz Platona i dalje su neizostavni antički klasici poznati i u prijašnjem razdoblju, a otkrivaju se i radovi Vergilija, Ovidija, Horacija, Cicerona. Značajni postaju moralisti Seneka i Kvintilijan, u logici se koristi Aristotel, te u izučavanju prava Digeste, odnosno kodificirano rimsko pravo cara Justinijana.

Jedna od važnih odlika novih centara obrazovanja sve je veći naglasak na razumu i logici u proučavanju svih aspekata prirode i društva, štoviše isti princip sve se više primjenjuje i na teologiju (ovo ne znači da i prije nije bilo tako, ali razvoj obrazovanja, sve veća dostupnost širim masama dovodi do toga da se takav princip udomaćuje u sve većem dijelu društva). Glavni predstavnici takvih strujanja unutar teologije su Anselmo Canterburyski (1033. – 1109.) i Petar Abelard (1079. – 1142.). Potonji je poznat po svom djelu Sic et non u kojem izražava mišljenje kako se do vjere dolazi preko sumnje. Za svog života postaje jako poznat po svojemu znanju logike te privlači mnogo studenata oko sebe. Na taj je način nakon obrazovanja na katedralnoj školi Notre Dame u Parizu osnovao vlastitu školu.

Potrebno je istaknuti dvije zanimljivosti koje su se pojavile u ovim novim centrima obrazovanja, a izravno su vezane uz istraživanje prirode. Prvo, sve više raste svijest o prirodnim zakonima (ista ona koja postoji u crkvenih otaca i ranosrednjovjekovnih autora), a s njom i želja za istraživanjem principa kauzalnosti u prirodi bez uplitanja nadnaravnog. Autori ne negiraju Boga, već tvrde da se prirodni zakoni trebaju istraživati bez uplitanja nadnaravnih elemenata (čudā) jer oni sami po sebi ne pripadaju prirodnom redu stvari i kao takvi ne mogu biti promatrani i stavljeni u određene znanstvene okvire. Drugo, čovjeka se promatra kao dio te prirode i kao takav isto je podložan promatranju i istraživanju te stavljanju u određene znanstvene kategorije. Ovo bismo slobodno mogli okarakterizirati kao srednjovjekovni naturalizam i humanizam. Ovakav način razmišljanja posebice je cvjetao u XII. st. Zbog svega navedenog povjesničari često ovo razdoblje nazivaju renesansom dvanaestog stoljeća. Bilo je neizbježno da ovakvi centri obrazovanja daju neke vrlo značajne intelektulce (i znanstvenike) toga doba.

Thierry iz Chartresa († pos. 1156.) poznat je po svojim izučavanjima Platona, posebice djela Timej. Primjenjivao je te spoznaje na knjigu Postanka zajedno sa stoicizmom i ponešto aristotelijanizma. Na taj način napisao je svoje djelo Hexameron. Kao što vidimo na njegovom primjeru, nastavila se tradicija, živa još od vremena crkvenih otaca, da se spoznaje o prirodi, bez obzira iz kojeg izvora, primjenjuju na tumačenje Biblije. Obrazovao se na katedralnoj školi u Chartresu gdje je bio i glavni predavač nakon završetka školovanja.

Adelard iz Batha (1080. – 1152.) Englez je koji je napustio svoje rodno mjesto na nagovor lokalnog biskupa. Odlazi u Francusku na obrazovanje prvo u Tours, a onda u Laon u katedralnu školu. Nakon toga se upušta u dugo putovanje po Mediteranu. Napisao nekoliko djela među kojima je najznačajnije Questiones naturales. Vjerojatno je jedan od prvih autora koji je upoznao zapad s arapskim (indijskim) brojkama. Teško je zamisliti njegov intelektualni razvoj bez katedralnih škola.

William iz Conchesa († pos. 1154) možda je i najznačajniji predstavnik naturalizma XII. stoljeća. Kao i Thierry, školovan je na katedralnoj školi u Chartresu. Bio je učitelj budućeg engleskog kralja Henrika II Plantageneta. Najviše se bavio kozmologijom i fizikom temeljenima na Platonovim principima. Najvažnije djelo mu je De philosophia mundi u kojoj raspravlja o fizici, astronomiji, geografiji, medicini itd.

Jedna osoba nam svjedoči da intelektualna djelatnost u tom razdoblju nije rezervirana samo za muškarce. Sveta Hildegarda iz Bingena (1098. – 1179.), benediktinka, poznata je po svojim djelima koja pokrivaju širok spektar intelektualne radoznalosti. Bavila se teologijom, filozofijom, istraživanjem prirode itd. Teško je zamisliti da svoje znanje nije prenosila i sestrama u samostanu. Physica je njezino djelo sastavljeno u devet knjiga u kojemu piše o biljkama, životinjama, stijenama i njihovim mogućim ljekovitim svojstvima, a u Causae et Curae istražuje ljudsko tijelo, njegovu povezanost s ostatkom prirodnog svijeta, te razloge nastanka i liječenja raznih bolesti.

Iz kratkog pregleda ovih nekoliko najznačajnijih figura tog razdoblja možemo razabrati nekoliko glavnih odlika dvanaestostoljetne renesanse. Prva i najupečatljivija je razvoj katedralnih škola u gradovima. Nove ustanove više nisu rezervirane samo za kler, već je i laicima dopušteno obrazovanje na njima. Rađa se jedna vrsta naturalizma i humanizma, a glavni temelj znanosti postaje platonizam. Intelektualci više nisu samo klerici, već i laici.

Prevoditeljska djelatnost

Ovakav intelektualni polet probudio je glad za novim znanjima. Tada je već postojala svijest na Zapadu o intelektualnom blagu koje se krije u islamskom i grčkom svijetu. Povremeni dodiri između tih svjetova, kao što je Gerbertovo istraživanje matematike kod muslimana, utisnuo je u svijest zapadnih intelektualaca spoznaju kako se „tamo“ krije mnogo toga. To će rezultirati golemim prevodilačkim pokretom tijekom XII. i XIII. st. Sve što je bilo dostupno na arapskom i grčkom vrijedni prevoditelji prevest će na latinski kroz razdoblje od jednog stoljeća. Pioniri ovog pothvata još će jednom doći iz redova Crkve. Prvi sustavni prevoditelj bio je benediktinac iz Monte Cassina Konstantin Afrički († 1098.). On je u drugoj polovici XII. st. preveo na latinski djela Hipokrata, Galena i drugih autora.

Centar prevoditeljske djelatnosti u XII. st. postaje Španjolska. Kako je rekonkvista napredovala, kršćani su dolazili u posjed velikih islamskih biblioteka. Najveća takva akvizicija dogodila se osvajanjem Toleda 1085. godine. Upravo tu razvit će se najveća prevoditeljska djelatnost. Jedan dio prevoditelja bili su španjolski poznavatelji arapskog jezika kao što su Ivan Seviljski, Hugo Santaljski i Marko iz Toleda. Drugio dio prevoditelja je dolazio iz ostatka Europe u Španjolsku gdje su učili arapski i prevodili. Među njima se ističu Robert iz Chestera, Herman Dalmatin i Platon iz Tivolija. Među svim prevoditeljima XII. st. najviše se ističe Gerard iz Cremone (1114. – 1187.) koji je preveo između 70 i 80 tekstova s arapskog. Ova djelatnost nastavila se i u narednom stoljeću gdje se najviše istaknuo dominikanac William od Moerbekea (1215. – 1286.) koji je preveo preko 40 Aristotelovih djela i radova njegovih komentatora.

Prevoditeljski posao bio je veoma iscrpljujući, intelektualno zahtjevan te je oduzimao mnogo vremena. Onaj tko se bavio tim poslom imao je malo ili gotovo ništa vremena za neki drugi posao koji bi mu omogućio egzistenciju. Upravo iz tih razloga pojavilo se sponzorstvo za prevoditelje. Glavni sponzori bili su biskupi Toleda, pojedini opati nekih samostana, učitelji katedralnih škola i vladari. Zanimljivo je da su sveučilišta bili slabi sponzori i ne baš aktivna mjesta prijevoda. Nadbiskupija u Toledu od samih je početaka financirala i organizirala prevođenje, dovodila je na svoj dvor prevoditelje, davala im određene pozicije koje su im osiguravale egzistenciju. Tako su kao kanonici u Toledu zabilježeni ovi prevoditelji: Gerard iz Cremone, Marko iz Toleda, Mihael Škot i Herman Dalmatin. Zanimljivo je da oni većinom nisu bili svećenici niti su imali pastoralne dužnosti, već im je ovakva pozicija osigurana kako bi se mogli u potpunosti posvetiti prevođenju. Poimenice kao sponzori ostali su nam zabilježeni i Thierry iz Chartresa, Sv. Bernard iz Clairvauxa, Petar Časni, opat samostana u Clunyju koji je sponzorirao prijevod Kur’ana, te car Fridrik II.

Važnost utjecaja prevoditeljske djelatnosti na znanost je nemjerljiva. Preko prevođenja arapskih i grčkih klasika zapadna civilizacija je došla u posjed nevjerojatnog opusa. Do tada nisu bila dostupna brojna djela grčke misli kao npr. Euklid (matematika), Galen i Hipokrat (medicina), Ptolomej (astronomija), te filozofija prirode od Aristotela. Također su prevođena i djela arapskih autora kao npr. Avicenna (pravim imenom Ibn Sīnā, medicina), Averroesa (pravim imenom ibn Rušd, pravo, medicina, filozofija, posebice komentari na Aristotela), i brojni drugi. Unutar jednog stoljeća došlo je do novih spoznaja koje su kvantitativno višestruko nadvladavale do tada dostupnu literaturu. Važan aspekt ovog događaja je upoznavanje kršćanstva s Aristotelom. Upravo će ovaj filozof i njegov svjetonazor oblikovati misao i znanost Zapada narednih stoljeća.

Razdoblje XI. i XII. stoljeća kojega smo nazvali renesansom srednjega vijeka naposljetku će predstavljati tek jedno prijelazno razdoblje prema još većoj eksploziji znanja i istraživanja. Još jednom smo mogli vidjeti da je kršćanstvo prednjačilo u novim idejama. Novi sustav obrazovanja koji je zamjenio dotadašnje samostanske škole nastao je uz katedrale, razvijao se unutar Crkve i bio financiran od strane lokalnih biskupa. Te škole su omogućile školovanje i svećenika i laika koji su kasnije jednakopravno mogli biti predavači, bilo na tim školama ili na vlastitima, te su tako stvarali nova znanja. Druga odlika ovog razdoblja, prevoditeljski posao, također je potekao iz krila crkve, odnosno, kao što smo vidjeli – iz samostana, a tijekom razdoblja najveće aktivnosti obilato je bio financiran od lokalnih biskupa (prije svega onoga u Toledu), opata samostana, katedralnih škola ili samih učitelja na tim školama. Upečatljivo je kako se pri izboru autora i djela nije gledalo vjersku pripadnost. Prevoidila su se mahom djela antičkih Grka i muslimana. Ovo sve bit će sastojci potrebni za novu eksploziju obrazovanja, znanja i znanosti koja će se dogoditi u XIII. stoljeću i koja će se nastaviti sve do danas. U sljedećem članku razmotrit ćemo nastanak srednjovjekovnih sveučilišta i njihov utjecaj na razvoj znanja i znanosti.

Ostale tekstove iz ovog niza pročitajte na linku OVDJE.

Ante Vučić | Bitno.net