Prije negoli su ukalupljene u današnji pojam, teorije zavjere postojale su oduvijek – kao i same zavjere, uostalom. Brut, Kasije i Trebonije proveli su zavjeru protiv Gaja Julija Cezara, a Juda Iškariotski i glavari svećenički protiv Isusa Krista, a to su tek zavjere koje prve padaju na um. Shvatimo li izdaju uvjetno kao „zavjeru jedne osobe“, a zavjeru kao „kolektivnu izdaju“, povijest čovječanstva možemo ispisati i kao povijest zavjera i izdaja. Kao što Stari zavjet nudi rodoslovne formule poput „Abraham rodi Izaka, Izak rodi Jakova“ itd., povijest izdaja mogla bi ići obratnim smjerom, počevši od svakoga od nas, preko onih koje smo izdali, do Abrahama. (Štoviše, cjelokupni smisao kršćanstva moglo bi se sažeti kao pokušaj što neznatnije izdaje Isusa Krista: budimo grješni kao Petar, a ne kao Juda!)

Pod tim nazivom glasovite od druge polovice 20. stoljeća, teorije zavjere moguće je usporediti, po središnjoj svrsi objašnjavanja svijeta, odnosno njihove pretenzije razotkrivanja razloga zbog kojih svijet jest takav kakav jest, s usmenom predajom (teorije zavjere kao nasljednice „urbanih legendi“) i s mitovima drevnih civilizacija, koje su svojim sljedbenicima – kao i teorije zavjere, političke ideologije ili religijska vjerovanja danas – pružale osnovni okvir razumijevanja svijeta. Mit, baš kao i usmena predaja, pa tako i teorija zavjere, u osnovi je priča. Obično govori o iskonskim i posljednjim stvarima, nastanku i nestanku čovjeka i svijeta. Teorije zavjere žele objasniti zašto neki fenomen jest takav kakav jest, nerijetko rekonstruirajući raznorazne postanke i anticipirajući kojekakve smakove.

Osim o samim teorijama zavjere koje se tiču jednoga konkretnog događaja – poput, primjerice, slijetanja na Mjesec ili atentata na Johna F. Kennedyja – danas je već moguće govoriti o čitavim „sustavima zavjere“ koji mnoštvo rasutih teorija sklapaju u jednu zavjereničku „nadteoriju“, gdje je više teorija zavjere međusobno povezano, i u tom se smislu teorije zavjere već počinju približavati mitovima povezanim u mitologiju, kao i vjerovanjima povezanima u religiju. U tome smislu, imamo zaokruženi sustav zavjere Davida Ickea, vjerojatno najglasovitijeg (i najzloglasnijeg) zavjereničkog teoretičara, koji u sebe tek uklapa nove teorije zavjere, poput onih vezanih uz pandemiju koronavirusa. Prema Ickeu, tajna društva koja tisućljećima upravljaju svijetom, a čiji su tajkunske dinastije i najmoćniji političari tek najvidljiviji eksponenti, svoju moć crpe od humanoidnih reptila iz druge dimenzije.

Međutim, nisu samo teorije zavjere „teorije zavjere“, nego svaki pogled na svijet – političko-ideološki, vjerski ili neki treći – uključuje i neku vrstu teorije zavjere. Pojednostavljeno: ljevica podrazumijeva zavjeru buržoazije protiv radničke klase, desnica zavjeru globalističkih elita protiv nacionalnih suvereniteta… I dok će suvremene teorije zavjere govoriti o zavjeri američke „duboke države“ protiv Donalda Trumpa ili o zavjeri Billa Gatesa protiv čovječanstva posredstvom koronavirusa, ne treba zaboraviti niti da kršćanstvo između ostalog počiva na „teoriji zavjere“ palih anđela protiv Stvoritelja. Teorija zavjere, dakle, gotovo da je nužna sastavnica svakoga idejno-vrijednosnog sustava vjerovanja.

Budući da teorije zavjere uglavnom imaju i svoju političku dimenziju, predstavljajući po svojoj naravi otpor društvenim elitama koje kreiraju dominantne predodžbe stvarnosti, pojam „teorija zavjere“ danas je prerastao i u etiketu kojom nositelji moći žele delegitimirati društvene dijagnoze koje potkopavaju njihov autoritet. Pri promišljanju teorijsko-zavjereničkog fenomena danas, ključno je istaknuti kako ih ne treba, kao što bi srednjostrujaški mediji i politički establišment željeli, a priori odbaciti. Granica između istine i laži ne prostire se između medijskog narativa i teorija zavjere, nego obuhvaća elemente i jednoga i drugoga. Sama ta činjenica, dakako, ne može značiti niti suprotnu krajnost, odnosno da teorije zavjere valja u cijelosti, nekritički prihvaćati.

I dok predaja obično lokalizira izvorno univerzalnu mitsku tradiciju, nerijetko se vežući uz konkretne lokalitete i stvarne osobe, teorije zavjere, posebice u apokaliptičnom ozračju poput današnjeg, nerijetko obrću taj povijesni proces i, polazeći do konkretnih javnih osobnosti – kao što je, na primjer, Bill Gates – prerastaju u nauk o naravi cjelokupne zbilje. Usredotočimo se ovdje samo na dvije najaktualnije teorije zavjere: QAnon i „Plandemiju“. Iako ih masovni mediji jednoglasno proglašuju posve neutemeljenima, one obje počivaju na određenim logičnim i zdravorazumskim postavkama, kao i specifičnostima kulturnoga konteksta koji glavni svjetski mediji sukreiraju, pa ga pri promišljanju utemeljenosti teorija zavjere (ne)svjesno ignoriraju.

QAnon je teorija zavjere ponikla na rubnim medijima, gdje ju je utemeljio korisnik nepoznata identiteta, poznat samo kao Q, koji se samopredstavljao bivšim obavještajcem s uvidom u pozadinske procese američke politike i društva, a u svojim kriptičnim, heraklitovski fragmentarnim objavama nagoviještao dolazak dana u kojemu će Trump svijetu obznaniti kako je on još uvijek predsjednik SAD-a, dok će istodobno vojska – koju on, unatoč Bidenovoj izbornoj pobjedi, još uvijek kontrolira – kroz svojevrsni puč uhititi i pravdi privesti mnoštvo utjecajnih političara, korporacijskih magnata i pop-kulturnih figura koje zapravo pripadaju sekti pedofila-sotonista predanoj sustavnom podvođenju maloljetnika za vlastite predatorske seksualne potrebe.

Iako sama po sebi djeluje nadrealno, ova teorija dubinski je utemeljena u američkome kulturnom i intelektualnom krajobrazu posljednjih nekoliko godina. Premda je teorija zavjere konzervativne provenijencije, QAnon je izravna nuspojava liberalnog MeToo pokreta koji simboliziraju osobe poput Harveyja Weinsteina ili Jeffreyja Epsteina – filmski industrijalci i tobožnji humanitarci koji su gradili paralelne sustave moći za seksualno zlostavljanje i podvođenje punoljetnih i maloljetnih djevojaka. Pri Epsteinovim zabavama na privatnim otočjima i sličnim egzotičnim lokalitetima sudjelovali su i politički klanovi (npr. Clinton), predstavnici britanske kraljevske obitelji, a nakon neočekivanog razvoda bračnog para Gates, svjetski mediji pišu kako je Melinda zahtjev za okončanjem braka podnijela nakon što su privatni Billovi sastanci s Epsteinom procurili u javnost.

U isto vrijeme, američko društvo obilježava sveopći pad povjerenja u institucije od tradicionalnih crkava do etabliranih političkih stranaka i medija, a kultura, obrazovanje i legislativa iz godine u godinu postaju sve permisivnijima i hipeseksualiziranijima. Konzervativac koji je izgubio povjerenje u „službeni narativ“ vidi kako su se protiv Trumpova predsjednikovanja doslovce urotili politički establišment, masovni mediji, korporativni divovi i popularna kultura, i iz blage retradicionalizacije općega morala koju je Trump kao predsjednik zagovarao izrodila se mesijanska vizija političkoga Spasitelja staroga svijeta koji nestaje pred konzervativčevim očima.

Slično je i s „Plandemijom“, kao još uvijek ne posve iskristaliziranom teorijom zavjere koja se grana u mnoge „podteorije“; neke razumnije, a neke bezumnije. Ono što, međutim, nije odveć nerazumno jest uviđati senzacionalističku izgradnju društvene psihoze kroz medijsko izvještavanje o koronavirusu, uočavati proturječja Svjetske zdravstvene organizacije, gajiti sumnjičavost prema cjepivima (Angela Merkel – koju nitko ne drži teoretičarkom zavjere – izjavila je kako se nikada ne bi cijepila AstraZenecom) te propitkivati svrsishodnost globalnoga „zatvaranja“ kao protulijeka virusu. Osvijestimo li potom kako primjerice, Gates financira svaku od navedenih točaka – medije koji proizvode paniku, Svjetsku zdravstvenu organizaciju i farmaceutsku industriju, dok tvrtke poput Microsofta zahvaljujući „lockdownu“ obaraju rekorde profitabilnosti – fokus na Gatesa kao vladara iz sjene činit će se manje iracionalnim, pri čemu posljednja dvojba ostaje: je li Gates ponajveći svjetski altruist koji krize razrješuje, ili najnemoralniji svjetski investitor, koji u njih ulaže?

Propitivati se može i podrijetlo virusa (potječe li sa šišmišje poslastice ili iz slabo održavana wuhanskog laboratorija?), kao i njegove posljedice – mnogobrojne grabežljive društvene skupine izvanredno stanje zasigurno žele iskoristiti za vlastite interese. Ni strah od „svjetske vlade“ nije (posve) neutemeljen: javni intelektualci kao što su Yuval Noah Harari ili Slavoj Žižek javno su pozvali na općeljudsko povezivanje na svjetskoj razini kako bismo se uspješno obračunali s pandemijom. Klaus Schwab iz Svjetskog ekonomskog foruma u prikrajku već dugo čeka prigodu za transformaciju globalnoga društva, što ne čitamo na alternativnim medijima, nego u knjigama koje sȃm piše (Veliko resetiranje, koautor Thierry Malleret). Na svijetu vjerojatno supostoji barem nekoliko stotina zavjera utjecajnih društvenih krugova. Ali znači li to da je virus nepostojeć, bolest bezopasna, Biden lažni predsjednik, Trump Mesija, a Gates antikrist? Naravno da ne.

Teorije zavjere, dakle, nerijetko ispravno prepoznaju unutarnja proturječja službenog narativa – koji ih ne uviđa – ali istina koju izriču može se jedino osloviti, kao u mitu ili predaji, simboličkom istinom. Ono što je u teorijama zavjere problematično njihova je podvojena narav. S jedne strane, one neobično često kreću s logičnim i zdravorazumskim pitanjima, no s druge strane, odgovori koje nude počesto spadaju u sferu posvemašnje fantazmagorije. Lucidno raščlanjujući nelogičnosti „službenih istina“, teorije zavjere na njih se običavaju nadovezati tezama koje nije moguće prigrliti razumski – sjetimo se Ickeovih humanoidnih reptila – već jedino vjerom. Riječ je o mitskome pogledu na svijet, i upravo u tome leži parareligijski potencijal teorija zavjere.

Na vjerski element utkan duboko u suvremene teorije zavjera nadovezuje se i simboličko nasljeđe tradicionalnih religija, posebice kršćanstva, na čijim institucionalnim razvalinama teorije zavjere i počinju cvjetati. U QAnonu, to nije samo preuzet koncept Sotone kao uosobljenoga, vrhovnog zla koje štuju silovatelji iz političke i kulturne elite, nego Trump prerasta u svjetovnog Mesiju, a Q-ove glasovite sintagme o „velikom buđenju“ i nadolazećoj „oluji“ ispostavljaju se QAnonovim verzijama apokalipse i Sudnjega dana. U nekim inačicama „Plandemije“, Gates preuzima antikristov identitet, a cjepivo označava „žig Zvijeri“ iz Knjige otkrivenja.

Onkraj pojmovne i konceptualne aparature proizišle iz kršćanstva, teorije zavjere imaju ono ključno što pogled na svijet čini vjerskim. Kao što je Søren Kierkegaard pokazao sintagmom „skok vjere“, vjerovati se ne može (samo) pomoću razuma; da bismo vjerovali, potrebno je uvidjeti granice vlastitih spoznajnih mogućnosti i usuditi se, riskirati prepustiti se vjeri. Zagovornici QAnona i „Plandemije“ teorijsko-zavjereničkim zaključcima neobično često pristupaju izrazito dogmatski, držeći ih se svom snagom vlastita uvjerenja. To uvjerenje, zanimljivo je primijetiti, nerijetko nadilazi vjeru ogromne većine kršćana ili pripadnika drugih tradicionalnih religija. Štoviše, dolazimo do paradoksa da teorije zavjere preotimaju vjernike Crkvi, preobražavajući ih u sljedbenike vlastitih novoformiranih, neformalnih sekti.

Dakle, teorije zavjere kao parareligiju utemeljenu na vjeri u teorijsko-zavjereničku dogmatiku, za kršćanske vjernike – uglavnom razočarane nesposobnošću vlastitih pastira da se nose s izazovima vremena – predstavljaju značajno iskušenje. Budući da duhovno opustošenim Zapadom već neko vrijeme dominira verzija kršćanstva iz koje je isisana sva metafizička draž i istinska uzbudljivost svjesnoga i rizičnog „skoka vjere“ kroz opredjeljenje za nauk Isusa Krista, kao i verzija kršćanstva koje se svodi na podružnicu globalnog NGO sektora ili self-help pseudofilozofiju za duhovni wellness, je li čudno da sljedbenici QAnona i „Plandemije“ pokazuju snažniju i strastveniju vjeru u teorije zavjere negoli kršćani u kršćanstvo?

Takve vjernike treba podsjetiti: teorije zavjere suvremeni su mitovi, uglavnom neizmjerno pojednostavljeni, koji sekularnome čovjeku 21. stoljeća služe kao parareligijski nadomjestak za ono što kršćanstvo doista i nudi. Ako biste najradije bili dijelom globalnog sukoba između dobra i zla – što je impuls koji glavninu sljedbenika privlači k teorijama zavjere – vjerojatno ste zaboravili da, samim svojim bivanjem, već i jeste dijelom kozmičkog nadmetanja dobra i zla, u kojemu vam neće biti suđeno samo prema tome kako ste se odredili prema makropolitičkim prijeporima, nego i prema najbanalnijim i prividno najdosadnijim aspektima svakodnevnog života. Cjelina ljudske egzistencije prožeta je dahom transcendentne pustolovine; od najvećeg uloga, k tome.

Kristijanizirajmo stoga otrcano komunističko geslo: živimo kao da smo usred Tisućugodišnjeg kraljevstva, pripremajmo se kao da će sutra Sudnji dan!