U posljednjem stoljeću prečesto su istinu instrumentalizirale ideologije, a dobro je svedeno samo na horizontalnu razinu bez pozivanja na Boga. Baš zato što ljudi sve teže prihvaćaju ‘direktnost i tvrdoću’ istine i dobra, kako to kaže Aleksandar Solženjicin, ljepota ima poseban poziv danas

Foto: Shutterstock.com

Smatram kako se u korijenu političke korektnosti nalazi jedna plemenita ideja: ta da se jedni prema drugima u političkoj areni trebamo odnositi s pristojnošću, da se trebamo izražavati lijepo i s međusobnim uvažavanjem, da ne bismo trebali vrijeđati jedni druge i pozivati na mržnju.

Činjenica pluralizma

Politička korektnost nastala je radi pluralizma. Nakon drugog crkvenog raskola, otkrića Novog svijeta i razvoja nove prirodoznanstvene metode, početkom Novog vijeka nestalo je unificiranog i jedinstvenog pogleda na svijet unutar Zapadne civilizacije. Našli smo se u situaciji da se oko temeljnih društvenih vrijednosti ne slažemo i da se vrlo teško, čak i nemoguće, događa da se složimo.

Bila bi to tek zanimljiva natuknica u udžbenicima povijesti da nam vjerski ratovi 16. i 17. stoljeća nisu pokazali da nepremostive razlike u mišljenjima mogu dovesti do toga da umjesto suživota završimo u krvoproliću. Jedan od ciljeva političke zajednice, oko čega se svi slažu, je osiguranje mira i sigurnosti građana. Trebalo je, dakle, osigurati mir u trenucima kad smo se zbog razlika u mišljenjima htjeli poubijati.

Nije pluralizam, dakako, samo činjenica modernog zapadnog društva. Od najranijih stoljeća kršćanstva imamo pojavu različitih razumijevanja i interpretacije dogmi koje su dovodile do toga da pape i anti-pape sazivaju suprotstavljene sinode, biskupi izopćavaju jedni druge, a teološke rasprave često poprimaju vrlo ružan karakter. Sveti Bazilije u djelu De spiritu sancto za rasprave nakon Nicejskog koncila kaže: “Bučna vika onih koji kroz neslaganje ustaju jedni protiv drugih, nerazumljivo brbljanje, zbunjeno odzvanjanje neprekidne galame, sada ispunjava gotovo cijelu Crkvu…”

Odium theologicum ili teološka mržnja je pojam nastao u unutarcrkvenim raspravama. A to da on nije neka stvar daleke prošlosti svjedoče i aktualne i često vrlo ružne rasprave oko posljednje papinske pobudnice Amoris Laetitia.

Dakako, Crkva nije parlament i u njoj Duh Sveti predstavlja poseban princip jedinstva, koji različitosti vodi ka dubljem jedinstvu putem Učiteljstva, osjećaja vjere (sensus fidei) Božjeg naroda i jedinstva s Papom. No, i tada Duh Sveti Crkvu ujedinjuje u različitosti, a ne istosti.

Tolerancija i politička korektnost

Jasno nam je iz ovih kratkih natuknica da će pluralizma mišljenja uvijek biti (druga je stvar gdje ćemo povući granicu legitimnog pluralizma, ali to je predmet druge rasprave) te da on može rezultirati krvoprolićem (kao u slučaju vjerskih ratova) ili jednostavno širenjem mržnje koja suživot čini prilično nepodnošljivim. S obzirom na to da smo ipak morali živjeti zajedno unatoč neslaganjima, civilizacijski doseg predstavljale su dvije vrednote: prvo tolerancija, a kasnije i politička korektnost.

Tolerancija nam je u suštini rekla:

“Slobodno se nemojte slagati, slobodno se mrzite, ali se ne smijete ubijati.”

Jasno je da ona nije predstavljala ideal civilizacije ljubavi. No, bila je nužni minimum za ostvarenje suživota – ne moramo se slagati, ali se ne smijemo ubijati. Prepoznajući kako je tolerancija tek podnošenje drugoga, a ne i istinska ljubav, neki katolici spremni su je u potpunosti odbaciti. To je pogrešno jer iako tolerancija nije vrhovna vrednota čije ispunjenje rješava sve probleme čovjeka i društva, ona je ipak nužna kao prvi korak ka ljubavi. Tolerancija se odnosi na one koje ne podnosimo (a ne na one koji su nam dragi), a prvi korak ka ljubavi je da ih počnemo podnositi – tolerirati. To ujedno naravno ne znači slagati se i odobravati sve što kažu.

Ljubav je zahtjevna i treba mnogo rasta i sazrijevanja, a kako smo shvatili da i unutar Crkve vrlo lako širimo mnogo odium theologicuma, bilo bi svrsishodno naučiti prvo međusobno se podnositi i ostvariti suživot. Neki naprotiv zbog krajnjeg ideala odbace prvi korak ka njemu.

No, prihvaćajući prvi korak spoznali smo da se ne možemo zadržati na njemu. Ako tolerancija ostane puko podnošenje drugoga, doći ćemo do toga da on predstavlja latentno akumuliranje mržnje u društvu. Prestali smo ubijati se pištoljima, ali se mrzimo i ubijamo riječima.

Pa kad smo spoznali da je pluralizam i dalje činjenica i da je prilično teško graditi zajednicu gdje različite skupine šire mržnju jednih prema drugima, političkom korektnošću se pokušalo omogućiti da se u javnim raspravama držimo određenih pravila uljuđenosti. Cilj je bio ostvariti atmosferu u kojoj se može zajednički živjeti, a ne samo preživljavati. To je dakle bio civilizacijski doseg: ako se već ne slažemo, da barem budemo uljudni jedni prema drugima i ne vrijeđamo se.

Zloupotrebe stvarnih vrednota

Prva zloupotreba se dogodila s liberalne strane kad je politička korektnost postala negacija svoje izvorne ideje. Umjesto da omogućava suživot različitim političkim koncepcijama, u ime same sebe počela je mnoge govornike isključivati iz dopuštenog javnog razgovora. Nisi politički korektan prema standardima koje smo sami postavili? Onda ne možeš sudjelovati u političkoj areni, cenzurirat ćemo te.

Rekao bih da je korijen ove zloupotrebe u tome što je politička korektnost apsolutizirana i nije stavljena u kontekst drugih vrednota nužnih za zreo politički razgovor – istinoljubivosti i (samo)kritičnosti. Jer dok se u raspravama uvažavamo i ne vrijeđamo, mi se istovremeno ne možemo odreći težnje za zajedničkom istinom. Političke rasprave su ujedno rasprave o zajedničkim ciljevima, zajedničkom dobru i zajedničkim istinama. Mi u politici nužno i neizbježno raspravljamo o istinama koje se tiču svih i ne možemo se zadovoljiti s tim da će na kraju svatko otići samo sa svojom istinom.

Čak i ako zauzmemo neku relativističku ili skeptičku poziciju da nitko nema pravo pretendirati na istinu, čak i tada ćemo inzistirati da je bar jedna istina vrijedeća za sve – naime ta da istinu nitko ne može spoznati ili da ona ne postoji. Dakle, nužno svi težimo bar jednoj univerzalnoj istini pa stoga i imamo dužnost gajiti vrlinu istinoljubivosti.

No, ne bi bio problem pokazati kako u praktičnim pitanjima nema relativista među nama i da svi mi držimo bar nekolicinu istina za objektivne i univerzalno vrijedeće. Nužno stoga politička korektnost ne smije izbrisati težnju za istinom, a koja po definiciji uključuje kritičnost (od grč. krino – razlučivati, razdvajati, prosuđivati).

Također, u ime političke korektnosti doslovno se počelo tiranizirati neistomišljenike.

Na američkim sveučilištima redovita je pojava da se zabranjuju govori konzervativaca ili religioznih osoba. Vjerojatno je tomu razlog što je organizirana implementacija političke korektnosti došla od američke ljevice, a mnogi od implementatora te ideje nisu zapravo željeli omogućiti uvažavanje i suživot svojim zakletim neprijateljima – konzervativcima. Na kraju, iako u korijenu političke korektnosti možemo pronaći plemenitu težnju, mnogi od propovjednika iste su je zapravo samo htjeli iskoristiti za pobjedu nad protivnicima. Danas zloupotrebe političke korektnosti prepoznaju i mnogi liberali, kao na primjer kod nas dr. Enes Kulenović s Fakulteta političkih znanosti, koji govori o njezinu “dogmatizmu” i priziva konačnu propast.

Druga zloupotreba – politička nekorektnost

Uvidjevši promašaje političke korektnosti, mnogi su odlučili reagirati njezinom suprotnošću – političkom nekorektnošću. U njoj treba također prepoznati dobru namjeru – ljudi su jednostavno htjeli slobodu da mogu izreći i nepopularne stavove bez straha da ih se cenzurira jer su nekoga uvrijedili. I to je dobro – sloboda da izrazimo svoje mišljenje čak i kad je nepopularno proizlazi iz dostojanstva ljudske osobe. Trebalo je u politički govor ponovno uvesti težnju za zajedničkom istinom, kao i vrline istinoljubivosti i kričnosti.

No, i ta ispravna težnja danas je zloupotrebljena. Druga je zloupotreba došla s desne strane. Kako je primijetio Goran Andrijanić, mnogi su promašaje političke korektnosti iskoristili “ne kao prigodu za objektivnost, nego tek kao pokriće za ispaljivanje uvreda na račun svojih neistomišljenika. Za podilaženje najnižim strastima”.

Ovaj uvid odlično pogađa situaciju. Politička nekorektnost je pod aureolom kričnosti i borbe za istinu zapravo odbacila onaj civilizacijski doseg da se u političkim raspravama ne vrijeđamo i ne širimo mržnju. Čini se da se u korijenu ove zloupotrebe nalazi slična motivacija kao u prvom slučaju. Umjesto volje za istinom, u organiziranoj implementaciji političke nekorektnosti nalazila se volja za poražavanjem protivnika.

Ne samo to, nego politički nekorektni odgovori su često i vrlo neargumentirani. Umjesto da kritički propituju, često se svode na “vulgaran” stil odgovora. Odbacivanjem civiliziranosti u komunikaciji doprinijeli su i smanjenju kritičke argumentiranosti rasprave, dok se nedostatak istinoljubivosti ili intelektualnog poštenja ogleda u svjesnoj banalizaciji i ismijavanju protivničkih stavova. To dakako onemogućuje ikakvu razložnu raspravu.

Sve ovo bi moglo ostati tek sporedna analiza na jednom kršćanskom portalu, da ne uviđamo kako se sve više kršćana na ovaj ili onaj način priklanja političkoj nekorektnosti. Nedavno sam, primjerice, dobio poziv jednog katoličkog prijatelja da “lajkam” Facebook stranicu koja je jedna od mnogih sličnih koje u istu kašu spajaju katoličku inspiraciju i političku nekorektnost. Vidio sam ujedno da je nekolicina mojih drugih katoličkih prijatelja već to učinila, uključujući i jednog svećenika. Jadan od statusa koje braća katolici na dotičnoj stranici objavljuju je:

“ruže su crvene

naša ljubav sve je veća

u svako doba godine

ljevičari su degenerična nakupina smeća”

U drugoj objavi na istoj stranici kritizira se feminizam, a objava je popraćena slikom „Arijska obitelj” nacističkog slikara Wolfganga Willricha. Ako mi je dopušteno spekulirati, rekao bih da je autor pretpostavljao da prosječni čitatelj neće znati koje je porijeklo ove slike, a istovremeno će njezina simbolika odaslati snažnu političko-nekorektnu poruku.

Primjera ima nebrojeno, a ne priliči ih ovdje u nedogled nabrajati. Zbog ove fasciniranosti dijela katolika političkom nekorektnošću, želja mi je detaljnije analizirati ovaj fenomen.

U čemu je greška?

Držim da kršćani upadaju u zamku političke nekorektnosti iz nekoliko razloga: krivog shvaćanja istine, nerazlučivanja duhova i pogrešnog poimanja radikalnosti.

1. Krivo shvaćanje istine

Čini se da većina kršćana pronalazi sebi opravdanje za nekorektnost u tome da oni govore istinu pa da nije bitno na koji način ju govore. Istinu treba izreći, a tko ju ne može prihvatiti – njegov problem.

Ovakvo stajalište je dakako tek pola istine. Istina, promatrana cjelovito, ne može se svesti samo na tvrđenje istinitih činjenica, iznošenje ispravnih tvrdnji. Istinita činjenica mora se promatrati u odnosu na cjelinu, na totalitet tj. na cijelu Istinu. Pojedinačna činjenica posebice treba biti stavljena u odnos prema cjelovitoj istini o dobru osobe. Primjerice, ako je nekom srce prispojeno na aparate i ne smije se uzbuđivati, nećemo mu priopćiti kako ga je žena prije par godina prevarila jer će ta istinita činjenica biti u neskladu sa stvarnim dobrom osobe (konkretnije, ubit će ga).

Dakako, teška istina će vas osloboditi, ali samo ako ste ju u tom trenutku sposobni nositi. Drugačija istina će vas samo satrati. Politička nekorektnost u pravilu ne pokazuje nikakav interes za osobnu priču drugoga, za njegovu sposobnost da “nosi” pojedinu tvrdnju.

Pojedinačna istina koja je u neskladu s dobrom osobe ostaje činjenično ispravna, ali u odnosu (relativno) prema cjelovitoj Istini postaje laž. Zato su mnogi u ime nekih pojedinačnih istina učinili najstrašnije grozote. Ideologija je ujedno privlačna jer uvijek parazitira na nekoj partikularnoj istini koja joj daje atraktivnost, a onda tu istinu iskrivljuje ili ju apsolutizira na uštrb stvarnih apsoluta (npr. osobe).

“Apsolutiziranje onoga što nije apsolutno nego relativno zove se totalitarizam. … A što bi nas moglo spasiti osim ljubavi?” kaže papa Benedikt XVI. i na drugom mjestu nastavlja: “Zrela vjera ostvaruje jedinstvo samo u ljubavi. Sv. Pavao nam nudi osnovnu formulu kršćanske egzistencije: istinovati u ljubavi. U Kristu su istina i ljubav jedno… istina bez ljubavi je kao ‘cimbal što zveči’.”

Problem političke nekorektnosti je što ne shvaća suštinsku povezanost istine s ljubavlju. I posljedično, ne uviđa povezanost istine s blagošću i milosrđem.

2. Nerazlučivanje duhova

Neki će rado primijetiti kako Isus nije bio neki sentimentalac, kako je bičem rastjerao trgovce u hramu (Iv 2, 13-25), govorio rečenice poput “Leglo gujinje!” (Mt 12, 34), a Petra nazvao “sotonom” (Mt 16, 23).

Iako istinita, ovo je također samo polovična slika Isusova ponašanja. Na drugim mjestima upoznajemo, primjerice, Isusa koji ne odgovara na optužbe (Iv 19, 9), koji je milosrdan i koji oprašta (Iv 8, 11). U najmanju ruku, ovi različiti načini Isusova postupanja trebaju nas upozoriti da moramo u svakoj situaciji razlučiti što bi Isus učinio i kako bi se ponio.

Ovaj zadatak nije banalan. Znak nezrelosti u razlučivanju, čak i stanovitog egoizma, jest unaprijed postaviti sebe u poziciju pravednika. Kada želimo svojoj ljutnji ili frustraciji dati oduška, uvijek je lakše uljuljati se u lažnu sigurnost da je ta ljutnja zapravo bijes pravednika.

No, proučavamo li životopise svetaca, a promotrimo li i svakodnevno iskustvo u kršćanskim zajednicama, vidjet ćemo da je to jedna od temeljnih zamki u koje nas đavao hvata. Ljudi koji su težili svetosti uvijek su sebe vidjeli kao velike grešnike, pročišćujući svoje motive i djela do najsitnijih detalja, sve dok ne bi predali Bogu i posljednji trag zla u svojoj duši. Umjesto “Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi…”, svetac će uvijek pomisliti “Bože, milostiv budi meni grešniku!” (Lk 18, 11-13)

U knjizi “Božje je ime milosrđe” papa Franjo primjećuje: “Đavao ne uvodi u napast uvijek putem laži. U temelju napasti može postojati neka istina, ali doživljena u zlom duhu. Takvo je učenje bl. Petra Fabera: ‘… đavli, u mnogim stvarima govore istinu, ali ne govore je u Duhu istine, koji je Duh Sveti.’ (…) Iz ovog proizlazi da ideologija uvijek treba biti prosuđivana, ne zbog svojeg sadržaja, već zbog duha koji je podržava.”

Pavao nam kaže: “Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.” (Gal 5, 22) Širi li politička nekorektnost ove plodove? Jasno je da ne. A shvaćajući ovo, možemo zaključiti i iz kojeg duha proizlazi.

Problem političke nekorektnosti često nije u sadržaju onoga što govori (iako i tu ima dosta problema), nego u duhu iz kojeg progovara.

3. Krivi pojam radikalnosti

Često se politička nekorektnost opravdava tvrdnjom da je kršćanstvo za radikalne, a ne za slabiće. Npr. popularan je citat C. S. Lewisa: “Ako tražiš religiju zbog koje ćeš se osjećati ugodno, svakako ne preporučujem kršćanstvo” ili Johnny Casha: “Biti kršćanin nije za mlakonje.”

To je zaista istina, ”Kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe”(Mt 11,12). Međutim, i nije potrebna neka silovitost ili muževnost za sipanje frustracija i davanje oduška niskim strastima. Za korištenje grubog jezika i oštrih osuda nije potrebna neka zrelost, to smo svi radili u srednjoj školi.

Prava radikalnost je ona u kojoj smo dobili rat protiv sebe, u kojem smo ovladali sobom i iskorijenili zlo i niske strasti iz svoga srca. Za biti nježan na zreo način potrebna je puno veća zrelost nego za biti grub. Iskazati poštovanje onome s kim se ne slažem puno je zahtjevnije nego obezvrijediti ga.

Sv. Pavao, prototip muževnosti, radikalnosti i siline, upozorava nas: “Gnjev, srdžba, opakost, hula, prostota van iz vaših usta! Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu!” (Kol 3, 8-13) I drugdje: “Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti.” (Gal 6, 1-3)

Evanđeoski put – put ljepote!

Nakon što smo vidjeli neke od zamki zbog kojih kršćani upadaju u zamku političke nekorektnosti, pokušat ću ukratko skicirati put koji nam predlaže Evanđelje. Novost i originalnost kršćanstva nije samo u tome što kaže, nego i na koji način to kaže. “Nikada nitko nije ovako govorio!” (Iv 7, 46) rekli su za Isusa. Postoji specifičan evanđeoski način na koji su kršćani pozvani naviještati istinu.

Osim specifično kršćanskih vrednota poput blagosti koja je već obrađena drugdje i milosrđa koje su isticali posljednja trojica pape, želja mi je istaknuti jedan po mom mišljenju nedovoljno istražen put Evanđelja. To je put ljepote.

U dokumentu “Via pulchritudinis” iz 2006. Papinske akademije za kulturu ističe se kako je “ljepota privilegirani put za pristup onima koji se susreću s mnogim problemima u prihvaćanju nauka Crkve, pogotovo u pogledu morala”. U posljednjem stoljeću prečesto su istinu instrumentalizirale ideologije, a dobro je svedeno samo na horizontalnu razinu bez pozivanja na Boga. Baš zato što ljudi sve teže prihvaćaju “direktnost i tvrdoću” istine i dobra, kako to kaže Aleksandar Solženjicin, ljepota ima poseban poziv danas.

Solženjicin objašnjava da Ljepota ima posebnu moć privući nas velikom snagom i pridobiti čak i srce koje joj se tvrdoglavo opire. A s obzirom na to da se Istina, Dobro i Ljepota preklapaju, kako su naglašavali tradicionalni mislioci, s Ljepotom će ujedno doći i Dobro i Istina tj. Ljepota će odraditi posao svih troje.

Recimo to drugačije. Da ljudi teško danas čuju istinu i bivaju upućeni u moralno dobro, svima nam je poznato. Jedna je opcija “jače gurati” i na silu pokušati ljude natjerati da prihvate istinu, a druga je opcija krenuti suptilnijim putem ljepote.

Evo jednog primjera. Današnjim mladima izuzetno je teško prihvatiti crkveni nauk o seksualnosti. Vrijeme ih drugačije odgaja. No, neki svećenici poput don Damira Stojića ipak tolike mnoge mlade uspijevaju “zaljubiti” u življenje čistoće. I to ne rade tako da glasnije i strože izvikuju istinita pravila o seksualnosti. Naprotiv, pokušavaju pokazati zašto je življenje čistoće lijepo i odgovara najdubljim čežnjama ljudskog srca te vodi istinskoj sreći.

“Vjera se širi privlačnošću, a ne prozelitizmom”, kaže papa Benedikt XVI.

Tim putem nam je krenuti ako želimo nasljedovati Krista. Otkriti nam je ljepotu istine i prikazati ju na istinski lijep način. U ljepoti je tolika snaga i privlačnost da zapravo njome možemo ostvariti onu snagu i radikalnost koju nam politička nekorektnost lažno obećava. “Ljepota će spasiti svijet, a ta ljepota je Krist!” uzvikuje princ Miškin u romanu Dostojevskog Idiot.

Kakvog li paradoksa kršćanstva: da se snaga u slabosti otkriva, silovitost u blagosti, istina u ljepoti, a veličina u poniznosti! Kao ono kad se Kralj svemira u štalici rodio.

Hrvoje Vargić | Bitno.net