Znate li koju je riječ ugledni Oxfordski rječnik izabrao za riječ godine 2016.? To je „post-istina“ (eng. post-truth, neki su to preveli i kao “post-činjenično”).

Prema njihovoj definiciji ona označava društveno stanje u kojem „pozivanje na emocije ili osobna stajališta imaju veći utjecaj na formiranje javnoga mnijenja nego objektivne činjenice“.

Riječ postoji u politologiji već dulje vrijeme, ali sada su je aktualizirali uglavnom lijevo-liberalni mediji pronalazeći u njoj, kako tvrde, dobar opis za ono što se događa u retorici populističkih političara. Takvi političari, nastavljaju lijevi analitičari, koriste društvene mreže i internet kako bi biračima ponudili svoju verziju događaja i fenomena koja „s objektivnim stanjem nema veze“. I tako ostvaruju uspjeh.

Riječ je, očito, dobila politikantsku funkciju i koristi se, uglavnom, kako bi posrnuli sustavi političke i medijske moći diskreditirali one koji su srušili njihov autoritet. Kako je dobro primijetio poljski filozof Marek Cihocki, „odvajanje činjenica od vrijednosti“ intelektualni je projekt kojega promatramo već desetljećima – postmodernistički filozofi već su davno objavili kako „istina ne postoji“, a „vrijednosti“ mogu postati tek psihoanalitičkom temom. Tako se danas, piše Cihocki, onim lijevo-liberalnim intelektualcima koji plaču nad „post-činjeničnošću“ može samo poručiti – „sami ste si krivi“.

Ali, unatoč politizaciji, nema sumnje kako riječ prenosi doista postojeći fenomen koji opisuje ponašanje političara i aktivista sa svih strana.

Što nas dovodi do pitanja kako se mi kršćani, oni koji bi trebali biti vjerni Onome koji je „put, istina i život“ trebamo ponašati u ovo doba „post-istine“?

Čini mi se da nam je prva kušnja u svakodnevnim raspravama koje društvo u kojemu živimo vodi mogući gubitak one kreposti o kojoj su sveci ispisali stranice i stranice pohvale – a to je krepost blagosti.

U vremenu inflacije „istina“ njihovo legitimiranje kao da ovisi o emotivno-intelektualnoj agresivnosti koju ulažemo u prezentiranje onoga što smatramo istinitim. Ako svoju istinu ne izlažeš dovoljno „agresivno“ i „atraktivno“, onda nešto nije u redu ili s tobom ili s „istinom“ za koju se zalažeš.

Tu, čini se, nema previše mjesta za blagost i sve više kršćana počinje tu krepost osjećati kao prepreku u vođenju rasprava o gorućim društvenim pitanjima. Ona biva doživljavana kao slabost, čak i kao strano tijelo u kršćanskom diskursu, navodno nametnuto diktatom „političke korektnosti“. Ona nas čini nemoćnima, kažu, sprječava nas nametnuti sebe i svoja stajališta u javnoj areni prepucavanja o svim mogućim pitanjima. Treba je izbaciti iz naše retorike, a umjesto nje biti militantan i odlučan, gaziti verbalno naše neprijatelje i vratiti im jednakom mjerom iste netrpeljivosti kojom oni časte nas.

Doista, kada pratim u medijima i na društvenim mrežama neke hrvatske komentatore koji vole sebe opisivati kao nadahnute katoličanstvom imam dojam da slobodu od političke korektnosti doživljavaju ne kao prigodu za objektivnost nego tek kao pokriće za ispaljivanje uvreda na račun svojih neistomišljenika. Za podilaženje najnižim strastima.

Sjećam se, jedna od stvari koja me je kao „friškog“ obraćenika oduševljavala u Crkvi, u postupcima onih vjernika koji su utjecali na mene, bila je predanost Istini prepoznata u njihovu ponašanju.

Predanost kao odluka donesena u potpunom povjerenju u Boga, ona koja je brisala svaku sebičnost, opsjednutost vlastitim egom i njegovim frustracijama. U Crkvi sam pronalazio ljude koji nisu bili bolesno zaokupljeni sobom, svojim interesima i svojim malim idejama ili ideologijama, nego ljude koje je predanost Isusu temeljito promijenila i okrenula ih prema bližnjemu, prema ljudima oko njih.

Blagost (ili kako nekada bibličari prevode istu grčku riječ – krotkost) uvijek sam osjećao kao znak te predanosti i iskustva ljubavi koja se mora dijeliti dalje.

Ili riječima sv. Pavla, čovjeka kojega doista ne možemo opisati kao slabića i mlakonju:

„Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti.“ (Gal 6, 1-3)

Nema vam to nikakve veze s bontonom ili malograđanskom uglađenošću u izražavanju, a svakako još i manje s “političkom korektnošću”. Riječ je o stanju nutrine, stanju srca iz kojeg isijava Ljubav koja ga nastanjuje. Nije to nikakva slabost, defetizam, kukavičluk, nedostatak muškosti… Upravo suprotno – riječ je o stavu prema drugome nezamislivome bez hrabrosti i snage. Ali, one hrabrosti za koju treba poniznost, predanost.

Pa zašto onda sve rjeđe možemo uočiti tu i takvu blagost u retorici jednog dijela naših katoličkih intelektualaca? Je li riječ o nepovjerenju u Istinu koja ih vodi (ili bi barem to trebala)? Izvjesnom kompromisu sa svijetom, pristajanju na njegova pravila koja nam govore da pobjeđuje onaj koji je u ljudskom smislu jači? Malim osobnim frustracijama i kompleksima zamaskiranim u „posvećenost velikim idealima“? Strahu od doba „post-istine“?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Vjerojatno je od svega pomalo.

Ali, ono što bi nam trebalo biti jasno jest da bez nasljedovanja Isusova blaga i ponizna srca nećemo ostvariti niti jednu pobjedu.

Niti na bojišnici kulturnih ratova, niti na onoj koja je važnija i gdje zapravo sve počinje – bojišnici našega srca.

Goran Andrijanić | Bitno.net