MIT O SVEĆENIČKOJ PEDOFILIJI

Je li celibat uzročnik pedofilije među svećenicima ili je to samo mit?

U vezi s temom svećeničkoga celibata i seksualnoga zlostavljanja maloljetnika postavljaju se barem tri važna pitanja. Prvo, je li svećenički celibat uzrok seksualnoga zlostavljanja djece? Drugo, zašto su svećenici primorani živjeti u celibatu? Treće, što je uzrok zlostavljanju djece u Crkvi? U ovomu ćemo poglavlju pokušati odgovoriti na ova tri važna pitanja.

pedofilija u katoličkoj crkvi, svećenici pedofili, je li celibat uzrok pedofilije

Prvo, i najvažnije, je li svećenički celibat uzrok seksualnoga zlostavljanja djece?

Sudac Richard Posner piše: “Problem svećenika koji seksualno zlostavljaju dječake bio bi riješen da se svećenici mogu ženiti.”[1] Je li točno da katolički svećenici ne bi seksualno zlostavljali djecu da se mogu ženiti?

Mnogi su ljudi pokušali odgovoriti na ovo pitanje, a odgovor je bjelodan. Michael Castleman u časopisu Psychology Today, u članku pod naslovom “Beyond Bed-Apple Priests: Who The Pedophiles Really Are”, ističe: “Čitajući medijske izvještaje čovjek bi zaključio da su katolički svećenici odgovorni za glavninu pedofilskih zlostavljanja. Istina je, međutim, da je među svećenicima vrlo malo seksualnih zlostavljača.”[2] Dr. Philip Jenkins, ugledni profesor povijesti i religijskih studija na Sveučilištu u Pennsilvaniji i autor knjige Pedophiles and Priests: Anatomy of a Contemporary Crisis u izdanju Oxford University Pressa, kaže:

Istražujući više od dvadeset godina pedofilske slučajeve, nisam pronašao ni jedan dokaz koji bi potvrdio zaključak da su katolički svećenici, ili svećenici neke druge Crkve koji žive u celibatu, skloniji nedoličnu ponašanju ili seksualnomu zlostavljanju djece od svećenika drugih denominacija – ili pak od ljudi izvan svećeničkoga staleža. Uza sva nastojanja medija da ovaj problem prikažu kao krizu celibata, ta je optužba potpuno neutemeljena. (…) Problemom “pedofilskih svećenika” ne bavim se zato da bih obranio loše svećenike ili poročnu Crkvu (nitko me ne može proglastiti katoličkim apologetom jer uopće nisam katolik). Brine me mogućnost da se opravdana srdžba, izazvana nedoličnim ponašanjem nekolicine svećenika, pretvori u neopravdane napade na nedužne svećenike. Priča o nedoličnu ponašanju svećenika dovoljno je loša već sama po sebi i bez pretvaranja u eksploziju fanatizma protiv Katoličke Crkve.[3]

Ernie Allen, predsjednik Nacionalnoga centra za nestalu i zlostavljanu djecu, primjećuje: “Mi ne smatramo Katoličku Crkvu rasadištem ovoga [zlostavljanja] niti sredinom u kojoj bi ovi problemi bili više izraženi nego drugdje. Mogu vam bez oklijevanja reći da smo na takve slučajeve nailazili u mnogim religijskim sredinama, počev od putujućih evangelista, preko svećenika najrazličitijih Crkava pa sve do rabina i drugih.”[4] Ovomu se zaključku priklanja i profesor filozofije dr. Thomas Plante koji u časopisu Psychology Today piše:

Ne treba misliti da katolički svećenici seksualno zlostavljaju djecu više od svećenika drugih denominacija ili muškaraca općenito. Prema dostupnim podatcima (kojima se može vjerovati jer dolaze uglavnom iz opsežna izvještaja s koledža kaznenoga pravosuđa John Jay College of Criminal Justice iz 2004. i iz nekolicine drugih istraživanja), maloljetnike je u protekloj polovici stoljeća seksualno zlostavljalo 4% katoličkih svećenika u SAD-u. Tijekom toga vemena nisu objavljeni nikakvi dokazi koji bi upućivali na mogućnost da je ovaj broj veći nego kod svećenika drugih religijskih tradicija. Brojka od 4% niža je nego kod nastavnika (5%) u istomu razdoblju i upola je manja od brojke koja se odnosi na muškarce općenito.[5]

Osiguravateljska društva opstaju u poslu zahvaljujući, između ostaloga, i izračunu vjerojatnosti da će doći do nekoga događaja, recimo smrti, prometne nesreće ili zlostavljanja. Tim je društvima, i iz financijskih razloga, jako stalo do objektivnih standarda u dokazivanju. Newsweek je 2010. izvijestio:

Od sredine 1980-ih naovamo osiguravateljska društva nude osigurninu i za seksualno nedolično ponašanje kao dopunu osiguranju od odgovornosti; njihova vlastita istraživanja pokazuju da rizik od seksualno nedolična ponašanja katoličkih svećenika nije ništa veći nego kod drugih religijskih zajednica. Osiguravateljska društva koja pokrivaju sve religijske denominacije, kao što je Guide One Center for Risk Management, koje posluje s više od četrdeset tisuća klijenata iz različitih crkava, ne zaračunavaju veće premije Katoličkoj Crkvi.[6]

Da je tome tako, potvrđuju mnogi psiholozi, istraživači i mnoga osiguravateljska društva: svećenički celibat ne uzima se kao čimbenik rizika kada je riječ o seksualnomu zlostavljanju djece.

Iako mediji posvećuju znatno više pozornosti katoličkim svećenicima nego seksualnim zlostavljačima izvan Crkve, seksualno je zlostavljanje puno učestalije unutar obitelji nego kod svećenika, bez obzira na denominaciju kojoj pripadaju. Puno je vjerojatnije da će počinitelj zlostavljanja biti osoba koja živi u homoseksualnoj zajednici ili očuh nego katolički svećenik. Masovni mediji često pozivaju na ukidanje svećeničkoga celibata, a nitko ne traži ukidanje homoseksualnih zajednica ni zabranu razvoda i sklapanje novoga braka.

Nažalost, seksualno zlostavljanje maloljetnika uobičajeno je i u školama. Charol Shakeshaft, istraživačica sa Sveučilišta Hofstra, istražila je stope seksualnoga zlostavljanja u školama i osvjedočila se da u njima postoje ozbiljni problemi. “Mislite li da Katolička Crkva ima problem?” pita ona. “Vjerojatnost da će nastavnik u školi seksualno zlostavljati učenika stostruko je veća nego da će to učiniti svećenik.”[7] Ovdje se i opet pokazuje nedosljednost medija u pristupu ovomu problemu jer naslovnice ne upozoravaju na ozbiljnu opasnost od nastavnika pedofila. Tom Hoopes će reći: “Prema izvještaju Ministarstva obrazovanja iz 2002., od 6 do 10% svih đaka u javnim školama žrtve su seksualnoga zlostavljanja još prije stjecanja diplome – što je doista zapanjujuć statistički podatak.”[8] On dalje kaže: “Unatoč tome, u prvoj polovici 2002. godine 61 najčitanija novina izvijestila je o 2000 slučajeva seksualnoga zlostavljanja u katoličkim ustanovama, pri čemu se većina njih odnosila na iskaze iz prošlosti. U istomu razdoblju rečene su novine samo četiri puta izvijestile o tome da je savezna vlada otkrila puno veći skandal vezan uz seksualno zlostavljanje u javnim školama.”[9]

Ovime ne želimo prikazati stvarnost boljom nego što ona jest niti želimo umanjiti problem vezan uz slučajeve seksualnoga zlostavljanja u kojima su počinitelji katolički svećenici. Seksualno zlostavljanje maloljetnika od strane bilo koga zlo je prema moralnomu zakonu i težak zločin prema građanskomu zakonu. Ništa – ni jedna situacija, ni jedan motiv, ni jedan izgovor, ne može, u etičkomu i zakonskom smislu, opravdati ovaj zločin – ni pod kojim okolnostima. To što maloljetnike zlostavljaju svećenici čini učinjeno zlo još gorim. Svećenici su, poput crkvene zgrade, ili kaleža, posvećeni da bi služili Bogu i kao što je moguće svetogrdno zlorabiti crkvenu zgradu ili kalež, tako i svećenik može svetogrdno zlorabiti svoju svećeničku službu. Teolog Germain Grisez reći će da je, budući da je svećenikovo tijelo posvećeno služenju Bogu, “svetogrdno svako kršenje šeste zapovijedi od strane bilo koga ili s bilo kim tko se obvezao na celibat i čistoću radi kraljevstva nebeskoga”.[10]

Slučajevi seksualnoga zlostavljanja u kojima su počinitelji svećenici imaju posebnu težinu i zato što svećenik ovim svojim nedoličnim ponašanjem izdaje povjerenje koje prema njemu gaje ljudi za koje je odgovoran i za koje je dužan duhovno se skrbiti. “Ovu izdaju povjerenja možemo usporediti s izdajom domovine,” reći će Grisez, “tu je uvijek prisutna opasnost da se nanese golema šteta duhovnim dobrima za koja je Crkva odgovorna – dobrima koja su neizmjerno dragocjenija čak i od sama ljudskoga života. Šteta nanesena duhovnomu dobru žrtve često je golema i u pastoralnomu smislu nepopravljiva.”[11] Slučajevi zlostavljanja maloljetnika od strane svećenika potkopavaju javnu percepciju svećenika, odbijaju ljude od evanđelja i udaljavaju vjernike od sakramenata, napose sakramenta ispovijedi. Seksualno zlostavljanje maloljetnika, neovisno o počinitelju, uvijek je neetično i protuzakonito, a kada to čini svećenik, nepravda dobiva još više na težini.

Treba, međutim, reći i to da je nepravedno lažno optužiti ili oklevetati nedužna. Velika većina svećenika – kao i velika većina nastavnika i roditelja – trude se oko dobrobiti drugih i nikada i ni na koji način ne zlostavljaju druge. Nepošteno je izdvajati katoličke svećenike i donositi stereotipne sudove o njima prikazujući ih pokvarenima i izopačenima. U svakoj većoj skupini ljudi, pa tako i među liječnicima, nastavnicima, vrtlarima, trenerima ili svećenicima – postoji određen postotak “pokvarenih jabuka”. Svećenike – kao, uostalom, ni druge ljude – nije potrebno kažnjavati niti ih treba smatrati krivim sve dok se ne dokaže suprotno. Iako manji broj svećenika seksualno zlostavlja maloljetnike, najveći je broj svećenika nedužan kada je riječ o ovim zločinima. Poput goleme većine nastavnika, liječnika ili trenera, većina je svećenika nedužna i s njima se treba ophoditi kao s časnim ljudima koji se trude biti korisni ljudskoj zajednici.

Pa ipak, mnogi ljudi vide problem u celibatu. Iako je samo po sebi jasno da se ukidanjem svećeničkoga celibata ne može ukloniti seksualno zlostavljanje, jer je dokazano da i svećenici drugih denominacija seksualno zlostavljaju maloljetnike, mnoge ljude ozbiljno brine problem celibata.

Zašto su katolički svećenici primorani živjeti u celibatu?

U ovomu je pitanju prisutan nesporazum. Nitko nije “primoran” živjeti u celibatu jer nitko nije primoran biti katolički svećenik. Svećenici u slobodi izabiru obvezu celibata kako bi služili Božjemu kraljevstvu. Ova je odluka slična odlasku u marince. Postajući svećenik ili marinac čovjek slobodno odabire naporan život jer želi na poseban način služiti Bogu ili domovini.

Povijest je puna primjera ljudi koji su se odrekli braka i seksa u ime višega cilja kojemu su naumili bespogovorno služiti. Prvi tajnik Ujedinjenih naroda Dag Hammarskjöld odlučio je živjeti u celibatu da bi se mogao što uspješnije posvetiti uspostavi mira u svijetu. Mahatma Gandhi je prihvatio celibat u nastojanju da svojoj zemlji donese slobodu. George Friedrich Händel nije se ženio kako bi se mogao posvetiti glazbenomu stvaralaštvu. Katolički svećenici odabiru celibat u želji da što potpunije ljube Boga i bližnjega, da nasljeduju Isusa i budu njegovi svjedoci.

Prije no što je postao papa Bededikt XVI., kardinal Joseph Ratzinger izrekao je ove riječi o značenju celibata:

Odricanje od braka i obitelji treba, dakle, shvatiti u svjetlu ove vizije: odričem se nečega što, ljudski govoreći, nije samo najprirodnije, već i najvažnije. Uzdržavam se od stvaranja novoga života na stablu života i živim u vjeri da je moja domovina u Bogu – olakšavajući tako i drugima da povjeruju u kraljevstvo nebesko. Svjedočim za Isusa Krista, za evanđelje, ne samo riječima, već i posebnim načinom života i stavljam mu ovakav svoj život na raspolaganje… Riječ je doista o životu koji sve stavlja u Božje ruke i odriče se upravo onoga što ljudski život ispunja budućnošću koja obećava.[12]

Svećenik svjedoči da je služenje Bogu važnije od svega drugoga; on to ne čini samo na riječima, već to pokazuje i svojim načinom života.

Svjedočanstvo evanđeoskoga celibata je snažno. Kao što smo već spomenuli, blaženi kardinal John Henry Newman jednom je govorio o “smionosti vjere”. A što ako se pokaže da je kršćansko vjerovanje pogrješno? Što ako Isus nije Bog? Što ako Bog ne postoji? Bi li to i u čemu promijenilo vaš život? Ako je odgovor na ova pitanja niječan, ako se u vašemu životu ne bi ništa promijenilo kada bi se evanđelje pokazalo tek običnom bajkom, to znači da još niste spremni za odvažnost vjere. Celibat koji odabiremo radi kraljevstva Božjega (ovdje ne mislim na uzdržavanje od spolnoga odnosa iz drugih razloga) postaje logičan jedino ako se odlučimo na smjelost vjere. Osoba koja odabere celibat često ima presudan utjecaj na vjeru drugih ljudi. U životu nas često nadahnjuju herojska djela koja vidimo kod drugih; što je naša žrtva veća, to je veći njezin utjecaj na druge. Svećenik koji živi u celibatu nema vlastitu djecu, ali njegovo se očinstvo ostvaruje u njegovoj duhovnoj djeci koju pokreću njegova djela ljubavi, njegova požrtvovna ljubav koja i njih potiče na savršeniju ljubav.

Neki se ljudi sablažnjavaju kada vide da netko odlučuje živjeti u celibatu. Otac Richard John Neuhaus će reći: “Celibat je odvratan mnogim današnjim komentatorima, kako katoličkim, tako i onima koji to nisu, zato što se duboko protivi kulturalno uvriježenoj dogmi po kojoj čovjekovo ispunjenje i njegova autentičnost nisu mogući bez ovakva ili onakva spolnoga čina.”[13] U kulturi koja preko televizije, filmova i popularne glazbe propovijeda da seksualno ispunjenje spada među dobra bez kojih čovjek ne može celibat na koji se pojedinac odlučuje iz vjerskih razloga neizbježno se doima heretičnim. U kulturi kao što je naša herojsko svjedočenje ljudi koji se odriču braka i spolnoga života zato da bi svojim djelima svjedočili o primatu evanđelja važnije je no ikada.

Ali zar Bogu ne možemo služiti bez celibata? Naravno da možemo. Doista, ljubiti herojski Boga i bližnjega poziv je upućen ne samo svećenicima i časnim sestrama, već svakoj krštenoj osobi. Pa ipak, između života osobe koja živi u celibatu posvećenu Bogu i osobe u braku postoje važne razlike. Usporedimo, primjerice, čovjeka u braku i svećenika koji živi u celibatu.

Osoba u braku i svećenik koji živi u celibatu dužni su ljubiti Boga iznad svega drugoga, ali način na koji pokazuju ovu ljubav razlikuje se u važnim aspektima. Oženjen muškarac dužan je svoju ljubav prema Bogu iskazati tako da na prvo mjesto – iznad svih ostalih ljudi – stavi svoju ženu. Na drugo mjesto, poslije žene, dolaze njegova djeca. Oženjenomu muškarcu koji na ispravan način ljubi svoju ženu na počasnomu je mjestu dobrobit njegove obitelji. Svoju ljubav prema Bogu on pokazuje sebedarnom ljubavlju prema supruzi za koju se žrtvuje, a potom i prema svojoj djeci. Suprug koji zanemaruje ljubav prema supruzi i djeci, koji teži tome da učini “velike stvari” za druge – u svojemu poslu ili u svojoj župi – a ne izvršava svoju najvažniju odgovornost, ne postupa ispravno. Njegova djeca i njegova supruga imaju posebno pravo na njegovu pažnju, energiju i služenje, pravo koje drugi ljudi nemaju. Otac i suprug imaju posebnu odgovornosti prema ženi i djeci koja se očituje u skrbi za njihovu dobrobit i u stavljanju njihovih potreba ispred njegovih vlastitih potreba i želja šire zajednice.

Budući da svećenik koji živi u celibatu nema ni ženu ni djecu, njegova je sebedarna ljubav raspršena – nije usmjerena prema određenoj osobi, već prema svima. Katolicima je svaki svećenik “otac”, a svećeniku je crkvena zajednica zaručnica. Laici polažu posebno pravo na svećenika koga doživljavaju kao svojega oca i od koga očekuju da se skrbi za njihovu duhovnu dobrobit, da ih ispovijeda, da im pomaže na njihovu putu prema Bogu. Prikladno je da svećenik bude bez vlastite biološke djece – da, kao otac, bude dostupan i odgovoran za mnoštvo svoje duhovne djece. U određenomu smislu svi su župljani njegovi sinovi i kćeri, oni su mu na prvomu mjestu i on im je dužan posvetiti posebnu brigu. Crkva je njegova zaručnica i on je često pozvan žrtvovati svoje vrijeme, svoje snage i svoju službu za njezinu dobrobit. Svećenik koji živi u celibatu u prilici je služiti svakomu tko je u potrebi, gdje god može i kad god može što više doprinijeti općemu dobru.

Nasuprot tome, suprug i otac dužan je služiti najprije vlastitoj obitelji i postupa naopako kada i najveću neimaštinu pokušava ublažiti dovodeći u neimaštinu vlastitu djecu. Oženjen muškarac ne može razdati sav svoj novac siromašnima, a da time ne dovede u oskudicu vlastitu obitelj. Svećenik može. Oženjen muškarac ne može otići u Afriku i služiti siročadi čiji su roditelji umrli od AIDS-a, a da time ne dovede u pogibelj vlastitu obitelj. Svećenik može. Suprug i otac doprinosi dobrobiti čovječanstva u prvomu redu kroz svoju obitelj, skrbeći se za suprugu i djecu. Suprug i otac služi općemu dobru tako što se skrbi ponajprije za osobno dobro onih za koje je najodgovorniji. Svećenik koji živi u celibatu može učiniti svojom “obitelji” svakoga tko je u velikoj tjelesnoj ili duhovnoj potrebi. On služi općemu dobru na izravan način. Poput braka svećenički je celibat rezultat slobodna izbora koji činimo radi Ljubavi, ali za razliku od oženjena muškarca, ljubav (agape) svećenika nije usmjerena isključivo na jednu osobu i nije usredotočena na jednu ženu, jednu obitelj, već je univerzalna i usmjerena prema svima. Pokojni Richard John Neuhaus će reći: “Ova se kriza odnosi na tri stvari: vjernost, vjernost i opet vjernost.”[14] Da su se svećenici držali svojih obećanja Bogu, da su bili vjerni svojim obvezama prema onima kojima služe, da su se pokoravali kanonskomu i građanskom pravu, spolnoga zlostavljanja ne bi ni bilo. Uzrok ovoga problema nije u celibatu, nego u pomanjkanju celibata. Teški grijesi i zločini neznatne manjine svećenika uništili su život mladim ljudima – žrtvama spolnoga zlostavljanja, podrovali duhovno zdravlje zajednice i stajali Crkvu milijune dolara – s time što je glavnina novca otišla odvjetnicima, a ne žrtvama. Glavni je uzrok problema u neznatnoj manjini svećenika koji su prezreli svećenički poziv i koji ne ljube i ne žrtvuju se za zajednicu kojoj su pozvani služiti.

Nažalost, pomanjkanje vjernosti pokazali su i mnogi biskupi. Kao što je papa Benedikt XVI., obraćajući se irskim biskupima,[15] istaknuo, mnogi biskupi nisu provodili kanonsko pravo koje predviđa strogu kaznu za teške zločine kao što je spolno zlostavljanje djece. Umjesto toga, mnogi su se biskupi ograničili na terapeutski pristup. Oni nisu uzimali ozbiljno tvrdnje o spolnomu zlostavljanju djece i nisu kažnjavali zlostavljače (što kanonsko pravo traži od njih), već su se zadovoljili time što su ih premjestili na neko drugo mjesto gdje su mogli nastaviti sa zlostavljanjem djece. Početkom 1960-ih stega je u Crkvi olabavila i od svećenika se sve manje tražilo ponašanje primjereno njihovoj službi. The National Review Board, koji je imao zadaću istražiti ovaj problem, istaknuo je da je jedan od uzroka koji su doveli do ove krize u “moralnoj mlitavosti i pretjeranoj blagosti”.[16]

Na sreću, situacija je sada puno bolja, barem kada je riječ o spolnomu zlostavljanju maloljetnika. Pravila što ih je 2002. prihvatila Konferencija američkih biskupa predviđa nultu stopu tolerancije na spolno zlostavljanje: “Nakon što svećenik ili đakon prizna i samo jedan čin spolnoga zlostavljanja, ili se on nepobitno utvrdi nakon odgovarajućega procesa u skladu s kanonskim pravom, takav svećenik ili đakon trajno će se ukloniti iz svećeničke službe.”[17] Katolička Crkva u SAD-u poduzima opsežne mjere u cilju sprječavanja zlostavljanja djece, koje su se pokazale vrlo djelotvornima. George Weigel piše: “Katoličanstvo je očistilo ispred svojega praga u Americi gdje je Crkva danas vjerojatno najsigurnija sredina za mlade ljude (godine 2009. zabilježeno je šest slučajeva spolnoga zlostavljanja: previsoka je to brojka, ali opet i ne tako visoka u zajednici koja broji šezdeset osam milijuna članova).”[18] Usporedbe radi, New York Post je izvijestio: “U njujorškim školama najmanje jedno dijete svakoga dana postaje žrtvom seksualnoga zlostavljanja.”[19] Kada je riječ o zločinima seksualnoga zlostavljanja djece, stanje u Katoličkoj Crkvi puno je bolje nego u drugim institucijama. Gotovo svi slučajevi zlostavljanja vezani uz Crkvu o kojima sada bruje masovni mediji dogodili su se prije trideset, četrdeset ili čak pedeset godina.

Popustljivost mnogih biskupa u ovoj stvari posljedica je, jednako tako, izostanka valjane pouke. Nakon Drugoga vatikanskog koncila u nastavnim programima sjemeništa i u “ažuriranju” gradiva mogla se uočiti određena doza dvosmislenosti s obzirom na stav o celibatu. Profesor na Sveučilištu Notre Dame Ralph McInerny u svojoj autobiobrafiji pod naslovom I Alone Have Escaped to Tell You prepričava jedno svoje zanimljivo iskustvo nakon Drugoga vatikanskog sabora:

Jedan svećenik, pavlin, koga sam poznavao dugi niz godina, koji je predano i uspješno obavljao svoje pastoralne dužnosti, došao je u Notre Dame na duhovnu obnovu. Jednoga smo dana ručali zajedno u Sveučilišnomu klubu. Nakon što smo se neko vrijeme prepustili ugodnim uspomenama na davne dane, primijetio sam da ga nešto muči i da želi podijeliti sa mnom svoja iskustva. Nagnuo se preko stola prema meni i šapćući mi rekao: “Rekli su nam da zaboravimo sve čemu su nas učili u sjemeništu.” Možda je onaj koji je govorio tim svećenicima posegnuo za hiperbolom, možda je, u nastojanju da privuče pozornost svojih slušatelja, retorički malko pretjerao. Možda. Ali učinak na mojega starog prijatelja bio je više nego očit. (…) Sada mu je rečeno da zaboravi sve ono što je odredilo njegov život. Kako da mu se ne zavrti? Nakon završenoga tečaja vratio se kući i poslije nekoliko godina napustio svećenički poziv, ispraćen optužbama o spolnoj neurednosti.[20]

Što je uzrok zlostavljanju djece u Crkvi?

Pretjerana popustljivost u pitanjima spolne etike u Crkvi i kulturi općenito objašnjava nam razloge zbog kojih je u određenomu vremenu – krajem šezdesetih i sedamdesetih – došlo do eksplozije seksualnoga zlostavljanja i zašto je broj slučajeva seksualnoga zlostavljanja nakon toga, osamdesetih, počeo strmoglavo opadati. Grafikon što ga je objavio National Review Board donosi statističke podatke o seksualnom zlostavljanju i broju svećenika koji su seksualno zlostavljali maloljetnike po godinama.[21]

Shematski prikaz prijava zlostavljanja i optužaba svećenika od 1950. do 2005. godine

002

1950-ih je zabilježen razmjerno mali broj slučajeva seksualnoga zlostavljanja, a jednako tako i krajem 1980-ih i 1990-ih. U vrijeme raširena odbacivanja tradicionalne spolne etike, 1960-ih i 1970-ih, u društvu općenito, a u Crkvi napose, broj seksualnih zlostavljanja naglo je porastao. Umjesto da se, s obzirom na to da im je dužnost to nalagala, pobrinu da se crkveni nauk jasno naučava, a stega odlučno provodi, mnogi su se biskupi pravili slijepi. Oni su, zahvaljujući ponajviše svojoj pasivnosti, otvorili širom vrata prevladavajućemu libertinskom duhu koji se počeo nekontrolirano širiti među sjemeništarcima i svećenicima.

Glavna krivnja za izbijanje ove krize leži na svećenicima koji nisu bili vjerni svojim obećanjima; dio krivnje leži, međutim, i na biskupima koji, također zbog pomanjkanja vjere, nisu upravljali Crkvom u skladu s kanonskim i građanskim pravom i nisu poučavali zdrav nauk, propustivši se pobrinuti da i drugi u njihovim biskupijama poučavaju zdrav nauk; i, treće i, po mojemu mišljenju ne toliko važno u usporedbi s krivnjom svećenika i biskupa – problem seksualnoga zlostavljanja još više se zakomplicirao zbog toga što je dio laika podupirao klerikalne ideje. Russell Shaw određuje klerikalizam kao

elitistički način razmišljanja, praćen odgovarajućim strukturama i modelima ponašanja, koji uzima zdravo za gotovo da su klerici – u katoličkomu kontekstu, uglavnom biskupi i svećenici – već po samoj naravi stvari superiorniji u odnosu na ostale članove Crkve te da stoga zavrjeđuju automatsku poslušnost. Pasivnost i ovisnost sudbina je laika. To, naravno, ne znači da je klerikalizam ograničen samo na klerike. Klerikalni način razmišljanja prisutan je i kod mnogih katoličkih laika.[22]

Klerikalizam je u pojedinim slučajevima naveo neke klerike i laike da zaniječu postojanje problema i njegovu ozbiljnost, zbog čega nisu poduzimali odgovarajuće mjere i nisu na pravi način reagirali na dojave o slučajevima seksualnoga zlostavljanja. U nekim slučajevima policija nije dosljedno provodila zakon, a tužitelji nisu dizali optužbe pravdajući to manjkom poštovanja prema svećenicima. (Apsurdno je što ni kritičari Crkve nisu pozivali na odgovornost takve policijske dužnosnike i javne tužitelje. Policajci su se često ponašali kao što su se ponašali biskupi – ali to nije nikoga sablaznilo, iako policajci, a ne biskupi, prisežu da će provoditi zakon.) Kao što će otac Neuhaus reći, “vjerni su katolici dužni pomoći Crkvi i biskupima koji čine sve kako se ti ljudi ne bi izvukli od odgovornosti. U ovomu primjeru vrlina poučljivosti uključuje poštovanje prema biskupima koje iziskuje da ih se podsjeti na njihovu dužnost i na dostojanstvo za koje su predodređeni. Premnogo ih je zanemarilo tu dužnost i srozalo to dostojanstvo”.[23] Laici imaju ne samo pravo, već i dužnost na prikladan način korigirati i podsjetiti na vjernost zaređenoga svećenika i biskupa koji zanemaruje ili čak dovodi u pitanje poziv koji od njega traži da služi drugima.

Sažimajući ovaj problem Richard Neuhaus će reći:

U središtu ove krize, koja se i dalje nastavlja, nalazi se jednostavna, koliko god bila teška, vrlina vjernosti. Na što ova kriza ukazuje? Odgovor je: ona ukazuje na tri stvari: na vjernost, vjernost i opet vjernost. Na vjernost biskupâ i svećenikâ nauku Crkve i vlastitim obećanjima; na vjernost biskupâ koja se pokazuje u nadzoru i osiguranju poslušnosti drugih tomu učenju i tim obećanjima te na vjernost laika koji biskupe i svećenike smatraju odgovornima.[24]

Pravi problem nikada nije bio u celibatu, već u vjernosti, ispravnije rečeno, u žalosnu pomanjkanju vjernosti. Seksualno zlostavljanje maloljetnika jedan je od najstrašnijih i najnapadnijih grijeha. Sablazan je prouzročilo to što mnogi u Crkvi ne žive u skladu s onim što Crkva naučava. Doista, kada bi svećenici i laici prihvatili ono što Crkva uči o sreći, ljubavi i spolnosti i kada bi živjeli u skladu s tim učenjem, seksualnoga zlostavljanja maloljetnika ne bi uopće bilo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Kaczora Sedam velikih mitova o Katoličkoj Crkvi. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku!


[1]  Richard Posner, “Contraception and Catholicism”, November 28, 2010., http://www.becker-posner-blog.com/2010/11/contraception-and-catholicismposner.html (15. prosinca 2010.).

[2]  Michael Castleman, “Beyond Bad-Apple Priests: Who the Pedophiles Really Are”, https://www.psychologytoday.com/blog/all-about-sex/201003/beyond-bad-apple-priests-who-the-pedophiles-really-are.html (25. srpnja 2011.).

[3]  Philip Jenkins, “Myth of the Pedophile Priest”, Zenit, March 11, 2002, http://www.zenit.org/article-3922?l=english (15. srpnja 2011.).

[4]  Navod je preuzet iz Pat Wingert, “Mean Men”, Newsweek, April 7, 2010, http://www.thedailybeast.com/newsweek/2010/04/07/mean-men.html (12. siječnja 2012.).

[5]  Thomas G. Plante, Ph. D., “Six Important Points You Don’t Hear about Regarding Clergy Sexual Abuse in the Catholic Church”, Psychology Today, March 24, 2010., http://www.psychologytoday.com/blog/do-the-right-thing/201003/six-importat-points-you-dont-hear-about-regarding-clergy-sexual-abus (25. srpnja 2011.).

[6]  Wingert, “Mean Men”.

[7]  Navod je preuzet iz Jon E. Dougherty, “Sex Abuse by Teachers Said Worse than Catholic Church”, NewsMax.com, April 5, 2004, http://archive.newsmax.com/archives/articles/2004/4/5/01552.shtml (25. srpnja 2011.).

[8]  Tom Hoopes, “Has Media Ignored Sex Abuse in School?”, CBS News, August 24, 2006, http://www.cbsnews.com/sto­ries/2006/08/24/opinion/main1933687.shtml (25. srpnja 2011.).

[9]    Ibid.

[10]   Germain Grisez, “Sin, Grace, and Zero Tolerance: An Exchange”, s odgovorom kardinala Averyja Dullesa, SJ, First Things 151 (Mar 2005): 27–36.

[11]   Ibid., str. 30.

[12]   Joseph Ratzinger, Salt of the Earth: Christianity and the Catholic Church at the End of the Milllennium: An Interview With Peter Seewald (San Francisco: Ignatius Press, 1997), str. 195. Usp. hrvatsko izdanje: Joseph Ratzinger, Sol zemlje, Vesela izdanja, Zagreb, 2011., str. 193−194.

[13]   Navod je preuzet iz Mary Eberstadt, “The Elephant in Sacristy”, The Weekly Standard 7, no. 39 (June 17, 2002), http://www.weeklystandard.com/Content/Public/Articles/000/000/001/344fsdzu.asp?page=3.

[14]   Richard John Neuhaus “Scandal Time (Continued)” First Things, June/July 2002., http://www.firstthings.com/ftissues/ft0206/public.html.

[15]   Papa Benedikt XVI., “Pastoral Letter of the Holy Father Pope Benedikt XVI to the Catholics of Ireland”, March 19, 2010, http://w2.vatican.va/content/benedict-xvi/en/letters/2010/documents/hf_ben-xvi_let_20100319_church-ireland.html.

[16]   Robert S. Bennett, at al., Report on the Crisis in the Catholic Church in the United States, pripremio: the National Review Board For Protection of Children and Young People (Washington D.C.: USCCB, 2004), str. 92.

[17]   United States Conference of Catholic Bishops, “Essential Norms for Diocesan/Eparchial Policies Dealing with Allegations of Sexual Abuse of Minors by Priests od Deacons”, June 16, 2011, http://old.usccb.org/ocyp/charter.pdf, no. 8.

[18]   George Weigel, “Church Gets an Unfair Rap”, Philadelphia Inquirer, April 11, 2010., http://m.sunjournal.com/node/827390.

[19]   Douglas Montero, “Secret Shame of Our Schools: Sexual Abuse of Students Runs Rampant”, The New York Post, July 30, 2001, http://www.nypost.com/p/news/item_IGmFG437dEYB9jg6CAY6TO.

[20]   Ralph McInerny, I Alone Have Escaped to Tell You: My Life and Pastimes (Notre Dame: University of the Notre Dame Press: 2006), str. 130. Više o Ralphu McInernyju čitatelj će naći u Christopher Kaczor’s O Rare Ralph McInerny: Stories and Reflections on a Legendary Notre Dame Professor (South Bend, Ind.: St. Augustine’s Press, 2011).

[21]   Iz http://douthat.blogs.nytimes.com/2010/03/30/the-pattern-of-priestly-sex-abuse/ (25. srpnja  2011.).

[22]   Navod je preuzet iz Carl Olson, “The Scandal of Clericalism”, Ignatius Insight Scoop, February 2008., http://insightscoop.typepad.com/2004/2008/02/the-scandal-of.html.

[23]   Neuhaus, “Scandal Time (Continued)”.

[24]   Ibid.

Objavljeno: 17. kolovoza 2016.

Možda vam se svidi