Najbrojnija lokalna Crkva u Siriji koja je u uniji s rimskim biskupom je Melkitska grkokatolička Crkva s patrijarhom u Damasku. Oni su do XVIII. st. pripadali pravoslavnim Crkvama. Sam naziv dolazi od aramejske riječi „melek“ koja znači kralj, pri čemu je izraz melkiti značio „kraljevi ljudi“. Taj naziv su prije svega dobili kao pogrdan od strane svojih protivnika. Njihovi protivnici su bili kršćani Bliskog istoka koji nisu prihvatili autoritet IV. ekumenskog koncila u Kalcedonu 451. godine. Oni koji su prihvatili odluke tog koncila, koji je osudio herezu monofizitizma, ostali su u zajednici s Rimom, ali su bili pod jurisdikcijom patrijarha u Antiohiji, a politički pod kontrolom Carigrada – otud i naziv melkiti, njihovi protivnici su ih smatrali slugama kralja tj. cara. Stoga melkiti sve do 1054. godine pripadaju univerzalnoj Crkvi, a nakon istočne šizme oni postaju dio pravoslavnog kršćanstva.

Od sredine VII. st. komunikacija između melkita i zapadnog kršćanstva je bila dosta otežana, budući da su oni od tada pod vlašću muslimana. Izraženiji kontakti će se dogoditi za vrijeme križarskih vojni, kada je osnovano Jeruzalemsko kraljevstvo nakon što su križari 1098. zauzeli Jeruzalem. Nažalost, ti će doticaji produbiti rascjep između melkita koji tada pripadaju pravoslavlju i katolika. Naime, katolički vođe kraljevstva i kneževina na Bliskom istoku vodit će antimelkitsku politiku, tj. odobravat će na svojim područjima samo rimski, zapadni liturgijski obred. Krajem XIII. st. muslimani opet vraćaju potpunu kontrolu nad Svetom zemljom, te doticaji između melkita i Rima postaju opet otežani. No, to razdoblje će omogućiti da se zacijele rane koje su nastale tijekom katoličke prisutnosti na Bliskom istoku.

Početkom XVII. st. Rim će početi slati misionare na taj teritorij. Oni će imati ponešto olakšan posao jer će već nalaziti na tom području kršćane, a među njima i pravoslavne melkite. Među misionarima prednjače jezuiti, kapucini, karmelićani i franjevci. Sve češći kontakti rezultiraju time da se početkom XVIII. st., točnije 1709. godine, patrijarh Ćiril V. odlučuje priznati autoritet rimskog biskupa kao vođe Crkve. To će dovesti do šizme među samim melkitima 1724. kada je izabran za patrijarha Ćiril VI. koji se nije svidio carigradskom patrijarhu zbog daljnjeg pro-rimskog stava. Carigrad će pokušati smijeniti legalno izabranog patrijarha i postaviti svog kandidata opata Jeremiju. To će dovesti do razdvajanja. Jedan dio ostaje vjeran Carigradu i pravoslavlju i počinju se identificirati kao Antiohijska pravoslavna Crkva, dok oni koji priznaju vlast Rima zadržavaju naziv melkiti. Rim je prilikom unijaćenja ostavio sav tradicijski polog kojeg su oni nasljedovali. Tako današnji melkiti i dalje imaju bizantski liturgijski obred, njihovi se svećenici i dalje žene, te im je duhovnost izrazito istočno-mistična. Također, od samog početka melkiti su težili arapskom jeziku u svome djelovanju jer je on bio govorni jezik pučanstva, pa samim time najpogodniji za misijsko i pastoralno djelovanje.

Melkiti danas

Melkitska crkva danas broji oko 1,7 milijuna pripadnika.[1] Od toga u Siriji ih je oko 250 tisuća, nešto više od 400 tisuća u Libanonu, skoro 200 tisuća u Jordanu, 80 tisuća u Izraelu, 440 tisuća u Brazilu (najbrojnija zajednica), te još ponešto u SAD-u, Kanadi, Australiji itd. U Kuvajtu ih je 1990. godine bilo oko 4,5 tisuća, a prema službenim podacima za 2015. u toj državi nema više niti jednog pripadnika. U Iraku ih ima svega 200 prema službenim podacima. Rasprostranjenost pripadnika Crkve svjedoči o teškoj povijesti koju su imali. Naime, od vremena islamskih osvajanja (od sredine VII. st.) oni žive u izrazito neprijateljskom okruženju. To je mnoge vjernike primoralo na iseljavanje, posebice u novije vrijeme. Neki su bježali u prekomorske zemlje, dok su drugi iseljavali u neke od susjednih država koje nemaju neprijateljski stav spram kršćanstva. Zasigurno je danas u najtežoj situaciji zajednica u Siriji. Podatak o 250 tisuća sirijskih melkita se treba uzeti s dosta rezerve, jer ne znamo točno koliko ih se iselilo u zadnjih nekoliko godina od kad su počeli neredi u Siriji i od kad je Islamska država ušla na teritorij te države. Trenutno se u teškoj situaciji nalazi zajednica u Alepu (broji oko 18 000 vjernika) oko kojeg se vode teške borbe u kojima sudjeluju snage Sirijske vlade, sirijski pobunjenici i vojnici Islamske države. Naravno, daleko najgore bi ova zajednica prošla ako bi u Alep ušle snage Islamske države koje su se pokazale izrazito netolerantne spram kršćana. Grad je praktički sravnjen sa zemljom. Na području Damaska i Bosre (područje na kojem se nalazi oko 180 tisuća vjernika) nema aktivnosti Islamske države, ali je ovo područje izrazito pogođeno borbama sirijske vlasti i opozicije, te je i to sigurno utjecalo na položaj kršćana. Sljedeće važno središte je Homs, grad koji je gotovo do temelja uništen u borbama svih zaraćenih strana. Procjenjuje se da je grad 2008. imao preko 800 tisuća stanovnika, a sad je spao na svega 200 tisuća (prema procjenama). Prema podacima iz annuario pontifico, koji su za područje Sirije trenutno jako upitni, na tom području se nalazi oko 30 tisuća pripadnika melkitske zajednice. Posljednje središte melkitske zajednice u Siriji je Latakija. Do tog grada djelovanje Islamske države nije došlo, ali je grad i njegova okolica od 2011. područje stalnih sukoba opozicije i vlasti. Bremenita povijest zajednice se nastavlja i danas.

Uređenje

Na čelu Crkve se nalazi patrijarh čije središte je u Damasku. Na toj poziciji je od prosinca 2000. Grgur (Gregorij) III Lahama. Aktivno poziva kršćane da ostanu u Siriji unatoč teškoj situaciji, te čak kritizira europske zemlje zbog njihove politike poticanja iseljavanja stanovništva. Izrazito puno vremena i energije troši na upozoravanje svijeta na situaciju u Siriji. Uz patrijarha na čelu melkitska Crkva ima 32 biskupije od kojih se 9 nalazi u Siriji, te jedna u Iraku.

Melkitska zajednica je tradicijski povezana s jednom od najstarijih kršćanskih zajednica. Oni su izravni nasljedovatelji antiohijskih kršćana iz I. stoljeća. Onih istih koji su prvi koristili naziv kršćani za sebe. Danas su zajednica koja je u jako teškom položaju na svom autohtonom području. Sigurno neće izumrijeti jer većina pripadnika ne živi na Bliskom istoku, ali su u opasnosti da izgube svaku vezu sa svojim korijenima ako ih se uspije izbaciti iz Sirije. Ostali pripadnici u drugim državama Bliskog istoka (prije svega Libanon i Jordan) nisu u toliko teškom položaju.

Ante Vučić | Bitno.net

[1] Sve brojke su preuzete iz Annuario pontificio