Papa Franjo u petak, 5. ožujka, putuje u apostolski pohod Iraku. Tim povodom ponavljamo ovaj tekst našeg suradnika povjesničara Ante Vučića. Radi se o prvom tekstu iz niza o kršćanskim Crkvama na Bliskom istoku koje su prošle kroz pravi progon od strane islamističkih terorista. Niz je nastao iz želje za boljim upoznavanjem duhovnog bogatstva naše braće i sestara koje pripadaju Crkvama istočnog kršćanstva o kojima, nažalost, premalo znamo i s čijom se teškom sudbinom trebamo solidarizirati. Poseban naglasak stavljen je na Crkve Sirije i Iraka koje su u uniji s rimskim biskupom.

Zadnjih mjeseci često u medijima slušamo o teškom položaju kršćana na području Bliskog istoka zahvaćenog ratnim vihorom kojeg je prouzrokovala Islamska država (sada se naziva Kalifat). Među brojnim krivim informacijama koje se spominju nalaze se i one kako to nisu pravi kršćani, zatim da su to izvorni kršćani za razliku od npr. katolika koji to nisu, do toga da tamo uopće nema katolika itd. Među tom kakofonijom dezinformacija nalazi se i jedna točna, a to je da se nalaze u jako teškom položaju. No tko su kršćani Bliskog istoka, posebice područja koje je neposredno ugroženo barbarskim djelovanjem Kalifata?

Kratka povijest kršćanstva na Bliskom istoku

Na području današnje Sirije, Turske i Iraka vrlo rano su osnovane prve zajednice vjernika. Sigurno je najpoznatija Antiohija, u davnini dio Sirije a danas u Turskoj. U tom gradu prva zajednica vjernika osnovana je vrlo brzo nakon Isusova uzašašća kako nam svjedoče Djela apostolska. Značajno je da su u Antiohiji prvi put nazvani kršćanima (Dj 11, 26.). Na području Sirije sa središtem u Edesi tijekom II. st. postoji samostalna država unutar koje se razvija kršćanstvo neovisno od Rimskog Carstva. Na području Iraka u starom gradu Dura-Europosu pronađena je najstarija poznata crkva iz III. st. koju su koristili rimski legionari. Iz svega ovoga vidimo kako su vrlo rano na tom području bile rasprostranjene zajednice vjernika.

No danas su ti kršćani, s područja Iraka i Sirije, podijeljeni na više različitih Crkava i crkvenih zajednica. Jedni pored drugih žive i djeluju vjernici koji su dio velike pretkalcedonske skupine Crkava (orijentalni ortodoksni), zatim pravoslavni (istočni ortodoksni), pripadnici unijatskih katoličkih Crkava, pripadnici asirske istočne Crkve (često povezivani s nestorijancima), te ponešto protestanata. No kako je došlo do toga da na tom prostoru danas postoji toliko različitih Crkava?

Tijekom povijesti dolazilo je do nekoliko raskola uzrokovanih nesporazumima, političkim neslaganjima, te teološkim neslaganjima. Najstariji raskoli su bili kombinacija teološkog neslaganja i nesporazuma. Upravo iz njih svoje korijene vuku nestorijanci i orijentalne ortodoksne Crkve.

Nestorijansku Crkvu su osnovali biskupi koji se nisu slagali sa zaključcima Efeškog sabora iz 431. god. Za njih je to bilo naginjanje spram hereze monofizitizma.[1] Ime su dobili po glavnom zagovorniku carigradskom patrijarhu Nestoru. Tijekom prvih stoljeća svog postojanja to će biti brojna zajednica koja će se proširiti preko današnjeg Irana sve do granica Kine. Danas je to izrazito mala zajednica koja najveći broj vjernika broji upravo na području Iraka.

Orijentalne ortodoksne Crkve prihvaćaju prva tri opća crkvena sabora (Nicejski, Carigradski i Efeški) dok su na četvrtom (Kalcedonskom, 451. god.) odbili prihvatiti zaključke o dvjema naravima koje posjeduje Isus Krist smatrajući da je to zastranjenje prema nestorijanizmu[2]. Prilikom toga su se biskupi koji su odbijali prihvatiti zaključke sabora odvojili. Zbog toga se te Crkve često nazivaju i pretkalcedonskima. Među njih danas spadaju: Kopti, Etiopljani, Sirijci, Armenci, Eritrejci i dio indijskih kršćana. Jedan dio pripadnika tih zajednica živi na području Sirije i Iraka i zahvaćeni su ovim ratnim vihorom.

No prilikom tih raskola nisu svi biskupi na tom području odlučili raskinuti veze s ostatkom Crkve. Oni će biti tijesno povezani s patrijarhom u Carigradu. Zbog toga će prilikom velike istočne šizme (1054. god.) ostati pod njegovim okriljem, tj. bit će pripadnici Pravoslavne Crkve. Na čelu pravoslavnih tog područja je antiohijski patrijarh.

Vjera

Kršćani Bliskog istoka često su bili žrtve progona/Foto: Shutterstock.com

Od VII. st. Rim je imao jako otežane kontakte s kršćanima Bliskog istoka jer su oni bili pod vlašću muslimana. Stoga je tijekom tog vremena nazočnost Rima na tim područjima bila izrazito mala (uz kratku epizodu križarskih vojni kad je osnovano Jeruzalemsko kraljevstvo). No, završetkom srednjeg vijeka došlo je do određenih kontakta, te su pojedini biskupi tijekom stoljeća izrazili želju jedinstva s rimskim biskupom. U pravilu je Katolička Crkva ostavila običaje (liturgiju i sl.) tim zajednicama, te se tim činom utjecaj rimskog biskupa ponovno vratio na to područje. To je bio ustaljen način vraćanja pojedinih biskupa u potpuno jedinstvo s Petrovom stolicom. Tim činom se stvaraju unijatske Crkve među kojima je, u Hrvatskoj, najpoznatija Grkokatolička (katolici bizantskog obreda).  Na Bliskom istoku postoji nekoliko Crkava koje su tako postale ponovno dijelom Katoličke Crkve sa svojim liturgijama i tradicijom.

Danas, kao što smo napomenuli, djeluje na tom prostoru i određeni broj protestanata. Oni se pojavljuju tijekom XIX. i XX. st. preko misionara i kolonijalnih djelatnika. Kao i svi ostali kršćani tog područja, nalaze se u jako teškoj i nezavidnoj situaciji.

Treba ovdje naglasiti kako su to većinom tradicionalne kršćanske Crkve (osim manjeg broja protestanata). Dakle, slično shvaćaju sakramente kao Katolička Crkva, slično shvaćanje crkvenosti, jako slično shvaćanje autoriteta (biskupstva). Sve imaju liturgiju. Neke od liturgija se prema predaji pripisuju samim apostolima. Dakle, vidljivo je kako se ne radi o nekim „čudnim“ kršćanima, niti se radi o nekim „izvornijim“ od katolika. To su tradicionalne zajednice koje čuvaju tradiciju često staru i po 20 st., a danas su u jako nezavidnoj situaciji, te su neke od njih praktički pred izumiranjem.

U narednim člancima iz niza “Kršćani Bliskog Istoka” bavit ćemo se Crkvama Sirije i Iraka koje su u uniji s rimskim biskupom.

*Pročitajte više: Papa u petak ide u Irak gdje će služiti misu po kaldejskom obredu – najarhaičnijoj kršćanskoj liturgijskoj baštini

—————————————-

[1] Monofizitizam je rana kršćanska hereza koja je tvrdila kako u Kristu postoji samo jedna narav i to božanska.

[2] Nestorijanizam je ranokršćanska hereza prema kojoj u Kristu postoje dvije naravi, čovječja i božanska, koje su toliko odvojene da je Marija rodila samo Krista (čovjeka), ali ne i Boga.