HRVOJE VARGIĆ O PRIZIVU SAVJESTI (1)

Istina o prizivu savjesti: Nije ga ‘izmislio’ papa, utemeljen je u međunarodnom pravu, a postoji i u profesionalnoj vojsci

“Ne bi mogao postojati liječnik koji ne bi htio liječiti pacijente, ne bi mogao postojati ginekolog koji ne bi htio liječiti reproduktivne bolesti. No, pobačaj na zahtjev nije ni liječenje, niti prevencija, ni rehabilitacija, on nema terapeutsku svrhu. On je usluga, koja u većini država biva legalizirana kao izuzetak od zabrane ubijanja, odnosno izuzetak od liječnikove dužnosti da štiti život i da ne šteti pacijentu.”

Foto: Freepik

U zadnje vrijeme tema prava na priziv savjesti u medicini sve je više predmetom javne rasprave. Čini se kako priziv savjesti predstavlja velik problem, dapače, jedan od najvećih problema ljudskih prava današnjice. Protivnici prava na priziv savjesti kažu da se tu radi o takozvanom prizivu savjesti[1] i da je to zapravo „odbijanje vršenja legalne medicinske usluge ili zahvata.“[2]

Kritike u medijima su česte i žestoke. U ovom članku sagledat ću najčešće kritike koje se pojavljuju te ispitati drže li vodu. Polazim od toga da pravo na priziv savjesti treba zaštititi sve dok se ne dokaže suprotno. Većina država danas štiti pravo na priziv savjesti, kao i Republika Hrvatska u nizu svojih zakona i podzakonskih akata.[3] Kao iznimke često se spominje pet država: Finsku, Island, Švedsku, Bugarsku i Češku.[4] No, ono što se često ne spominje jest da i neke od tih država imaju mehanizme zaštite priziva savjesti, iako on nije zakonski zaštićen. Primjerice, u Finskoj bolnice prakticiraju preraspodjelu zaduženja medicinskog osoblja kako nitko ne bi morao sudjelovati u praksama protivnim njegovoj savjesti.[5]

Ono što je u društvu široko prihvaćeno, u javnoj raspravi treba stajati kao prihvaćena teza, sve dok ju prikladni argumenti ne ospore. Na ovaj način i pravo na priziv savjesti možemo shvatiti kao nešto što je prihvaćeno i što ne treba posebno dokazivati. Teret dokaza, kako to mislioci ponekad kažu, je na strani koja osporava pravo na priziv savjesti. Dakle, oni koji osporavaju pravo na priziv savjesti moraju dokazati zašto je njihova pozicija bolja i zašto bismo trebali odbaciti priziv savjesti kao pravo. Stoga i ja neću „dokazivati“ da je priziv savjesti pravo, nego analizirati ključne prigovore i kritike, kako bih ispitao imaju li dovoljnu težinu.[6]

Tekst se nastavlja ispod oglasa

1. „Priziv savjesti je izmislio papa“

Krenut ću s najslabijim prigovorom, čije rješavanje nam neće puno toga razjasniti. No, ima smisla početi s lakšim sadržajem kako bismo se zagrijali za temu.

Prvi argument protiv priziva savjesti jest da je to kršćanski izum. Tako je, primjerice, „teološka aktivistkinja“ Lana Bobić u emisiji Peti dan, doslovno ponavljajući riječi jednog aktivističkog dokumenta,[7] ustvrdila kako „priziv savjesti dolazi iz kršćanstva“[8] ili kako je jedan portal prenio riječi dr. Jasenke Grujić, „priziv savjesti izmislio je papa“[9] i to u enciklici Evangelium vitae.

Na prvu bi se tko mogao zapitati u prilog čemu ovaj argument uopće govori. Kako bi pravna stručnjakinja s Harvarda Mary Ann Glendon rekla za Opću deklaraciju o ljudskim pravima „pitanje ne bi trebalo biti tko je prvi imao ideju, nego je li ideja dobra.“[10] To je li priziv savjesti izmislio papa, Gandhi ili Marx ne bi trebalo imati nikakve pretjerane veze s time hoćemo li ga prihvatiti ili ne.

Ipak, nešto drugo je posrijedi. Dr. Grujić nam sama pojašnjava o čemu se radi: „To je religijski priziv, nametanje svog religijskog uvjerenja.”[11] Nakon što je priziv savjesti „izmišljen“ u enciklici Evangelium vitae, pojašnjava Grujić, „Crkva učinila upad u sekularni poredak.“[12] Poanta je, dakle, da ako je priziv savjesti nastao u religijskom okruženju, onda nema što raditi u sekularnom javnom prostoru, tj. u javnim bolnicama. Ova vrsta argumenta, strategija je protivnika priziva savjesti kojom se priziv savjesti želi „obilježiti“ kao nepoželjan i isključiti iz javnog diskursa. Ona je dio šire „promijeni okvir i preimenuj“ (eng. reframe and rename) strategije pro-choice aktivista kojom se želi „preuzeti“ koncept savjesti u svrhu veće dostupnosti pobačaja.[13]

Rado bih potrošio nekoliko redaka argumentirajući zašto priziv savjesti, čak i ako potječe iz kršćanstva, ne predstavlja kršenje načela razdvojenosti Crkve i države. Na sličan način, pojam osobe potječe iz kršćanstva pa nikom ne pada na pamet odbacivati cijeli pravni sustav kao ne-sekularan jer se on temelji na tom pojmu.[14] Ipak, neću ići u tom smjeru. Radije ću pokazati kako je priziv savjesti postojao i prije kršćanstva i Evangelium vitae.

Opće je mjesto da se priziv savjesti pojavljuje već vrlo rano u pisanoj povijesti čovječanstva. Poznata je priča iz 13-14. st. pr. Kr. o egipatskim primaljama koje su odbile poslušati naredbu kralja da ubijaju židovsku mušku novorođenčad (Izl 1, 15-17). U 5. st. pr. Kr. u Sofoklovoj Antigoni mlada djevojka „odbija poštovati svjetovni zakon koji joj zabranjuje da pokopa braću koja su poginula u pobuni protiv vlastitog kralja.“[15] U Drugoj knjizi o Makabejcima (cca 124.g. Pr. Kr.), Židovi se odbijaju podvrgnuti helenističkim zakonima koji su od njih tražili, pod prijetnjom smrtne kazne, da prikažu žrtvu na žrtveniku državnog kulta i jedu svinjetinu u znak odricanja od židovskoga Zakona i podlaganja zakonu i kultu države.[16] Naravno, ovi primjeri pokazuju kako je priziv savjesti postojao de facto i prije kršćanstva, ali ne i de iure.

De iure, tj. kao pravni institut, biva uspostavljen u 20. stoljeću, ali puno prije enciklike Evangelium vitae koja je objavljena 1995. Općenito se uzima da je temelj priziva savjesti kao pravnog instituta uspostavljen na suđenjima u Nürnbergu, gdje se nacističkim vođama sudilo za zločine počinjene u drugom svjetskom ratu.[17] Tamo je međunarodnopravna komisija ustvrdila kako „činjenica da je osoba slijedila naredbe svoje Vlade i naređenih, ne oslobađa ju od odgovornosti koju ima unutar međunarodnog prava, s obzirom da je moralni izbor toj osobi bio moguć.“[18] Paralele možemo pronaći i unutar američkog pravnog sustava, gdje Thomas Jefferson tvrdi kako: „Nijedna odredba u našem Ustavu ne bi trebala biti draža čovjeku nego ona koja štiti prava savjesti pred postupcima civilnog autoriteta.“[19] Na sličan način, James Madison je nazivao savjest „najsvetijom od svakog posjeda.“[20] Savjest je visoko cijenio i Gandhi, koji je poznatu rečenicu da „u stvarima savjesti, zakon većine nema mjesta“[21] izjavio u vrijeme kada se autor Evangelium vitae, Ivan Pavao II., rodio.

Zaključci iz Nürnberga su nedugo zatim pretočeni u Opću deklaraciju o ljudskim pravima koja u čl. 18. govori da „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti“[22], a identična odredba je unesena u čl. 9. Europske konvencije o ljudskim pravima,[23] čl. 18. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima,[24] kao i u mnoge druge međunarodne sporazume.

Priziv savjesti je u nacionalno zakonodavstvo prva unijela Velika Britanija 1967. (28 godina prije Evangelium vitae), istovremeno s ozakonjenjem pobačaja.[25] Francuska je isto učinila 1975.[26] (20 godina prije Evangelium vitae), kada je ministrica zdravstva Simone Veil ustvrdila kako je „očigledno da nijedan liječnik ili medicinski tehničar neće ikada biti obavezan izvršiti pobačaj.“[27] Sličnu praksu su slijedile sve druge države kada su ozakonile pobačaj ili eutanaziju.

Primjera se može nabrojati još, ali nema potrebe. Već iz svega napisanog jasno je da zaštita priziva savjeti postojala i puno prije enciklike Evangelium vitae te da se ona može smatrati civilizacijskom stečevinom. Utoliko je ovaj prigovor protivnika priziva savjesti činjenično netočan te treba biti odbačen.

2. Pravo na priziv savjesti nije utemeljen u međunarodnom pravu

Spomenuo sam već kako je pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti zaštićeno čl. 18 Opće deklaracije o ljudskim pravima, čl. 9. Europske konvencije o ljudskim pravima i mnogim drugim međunarodnim sporazumima, kao i čl. 40. Ustava RH.[28]

Ipak, Lana Bobić nas upozorava da „ne miješamo slobodu savjesti s prizivom savjesti“ jer su to „dvije različite stvari“[29],  a dr. Grujić ističe kako se „miješa Deklaracija o ljudskim pravima koja garantira slobodu savjesti, vjeroispovijesti, slobodu mišljenja… Ali to nije priziv savjesti.“[30]

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Istina je da priziv savjesti nije identičan sa slobodom savjesti, ali iz nje proizlazi. U svom općem komentaru br. 22 iz 1993., UN-ov odbor za ljudska prava tako je ustvrdio da „iako Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima ne spominje izravno pravo na priziv savjesti, takvo pravo se može izvesti iz članka 18., ukoliko se obveza nošenja oružja može ozbiljno kositi sa slobodom savjesti.“[31] Predsjedavatelj radne skupine je tada ustvrdio kako priziv savjesti „nije priziv na vojnu službu kao takvu, nego na namjerno ubijanje drugih ljudskih bića.“[32] Na sličan način, u praksi Europskog suda za ljudska prava pravo na priziv savjesti protiv vojne službe priznato je 2000. u slučaju Thlimmenos protiv Grčke također na temelju prava na slobodu savjesti.[33]

Nedvojbeno je, dakle, da je pravo na priziv savjesti utemeljeno na pravu na slobodu savjesti jamčenu međunarodnim sporazumima.[34] No, prigovorit će neki, ovo pravo je zajamčeno samo kad se odnosi na vojnu službu. Činjenica jest da pravo na priziv savjesti nastaje prvo u kontekstu vojne službe, ali se tu ne zaustavlja. Prvi zahtjevi za priznavanjem prava na priziv savjesti pojavljuju se ubrzo nakon nastanka Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948., Europske konvencije o ljudskim pravima iz 1953. i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. te se primarno odnose na služenje vojnog roka.[35]

Ono što pritom treba razumjeti jest da u vrijeme nastanka spomenutih deklaracija i sporazuma pobačaj gotovo niti u jednoj državi nije bio legalan (a da ne govorimo o umjetnoj oplodnji, eutanaziji ili abortivnim pilulama), s obzirom da se smatrao direktnim kršenjem prava na život nerođenog djeteta te je bio dopušten samo ako je život majke bio ugrožen.[36] S obzirom na to, u ranim godinama modernog projekta ljudskih prava, niti nije bilo potrebe za prizivom savjesti u medicini. Države koje su prve legalizirale pobačaj, poput Engleske, Francuske, Italije, Njemačke, Poljske ili Belgije, u pravilu su to činile kao izuzetak od zabrane ubijanja[37] te su istovremeno u svoje zakone unosile odredbe koje su štitile liječnike da ne moraju sudjelovati u tim postupcima protivno svojoj savjesti.[38] Tako je pravo na priziv savjesti mutatis mutandis preneseno i na medicinsko područje,[39] smatrajući da nitko ne smije biti prisiljen oduzeti život drugom ljudskom biću protivno savjesti.

Kako su države gotovo univerzalno priznavale pravo na priziv savjesti u svojim zakonodavstvima,[40] ta je tema došla i u domenu međunarodno-pravne zaštite. Tako je, primjerice, Helsinški završni akt iz 1975. istaknuo da će se države članice priznati i poštivati „slobodu pojedinca da prakticira vjeru ili uvjerenje u skladu s diktatima vlastite savjesti,“[41] a Parlamentarna skupština Vijeća Europe u Rezoluciji 1763 iz 2010. ustvrdila da: “Niti jedna fizička ili pravna osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom, niti će ju se na bilo koji način diskriminirati ukoliko odbije izvršiti, osigurati prostorije za izvršavanje, pomoći izvršavanju ili se sama podvrgnuti abortusu, izvršiti pobačaj ili eutanaziju, ili bilo koji drugi čin koji bi iz bilo kojeg razloga za posljedicu imao smrt ljudskog fetusa ili embrija.”[42] U Rezoluciji 1928 (2013) ista institucija pozvala je države da „osiguraju pravo dobro definiranog priziva savjesti u vezi s moralno osjetljivim pitanjima, poput vojne službe ili drugih usluga vezanih za zdravstvenu skrb i obrazovanje.“[43]

Kad se neka od ovih rezolucija spomene, kritičari obično istaknu kako one nisu obvezujuće. Istina, treba priznati da su ovo preporuke i da nisu pravno obvezujuće. Nadam se samo da će se kritičari ovoga sjetiti kada budu na temelju mnoštva pravno neobvezujućih mišljenja i preporuka raznih UN-ovih tijela gradili tezu kako u međunarodnom pravu postoji „pravo na pobačaj.“[44]

No, iako spomenute Rezolucije nisu pravno obvezujuće, Povelja EU o temeljnim pravima jest. Ona u čl. 10.2. kaže: „Priznaje se pravo na prigovor savjesti, u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tog prava.“[45] Člankom 6. Lisabonskog ugovora ova Povelja uzdignuta je na razinu međunarodnog sporazuma te je kao takva postala pravno obvezujuća za sve članice EU, pa tako i Hrvatsku. Vidljivo je da se u njoj priziv savjesti definira široko, tj. ne ograničuje se samo na služenje vojnog roka. Dakle, ne stoji tvrdnja kako „priziv savjesti“ u medicini nije međunarodno priznato pravo.[46]

3. U profesionalnoj vojsci nema priziva savjesti

Sljedeći prigovor prizivu savjesti se nadovezuje na netom osporenu tvrdnju kako se priziv savjesti odnosi isključivo na služenje vojnog roka. Članica Platforme za reproduktivna prava nedavno je u emisiji Otvoreno ustvrdila da „kao što u profesionalnoj vojsci nema priziva savjesti, ne može ga biti niti u medicini.“[47] Prigovor počiva na tvrdnji kako je bavljenje medicinom slobodan odabir, za razliku od služenja obaveznog vojnog roka.[48]

Započnimo s činjenicama. Prvo, nije sasvim točno da u profesionalnoj vojsci nema priziva savjesti. Recimo, američko Ministarstvo obrane (Department of defense) ima vrlo jasnu uredbu u kojoj daje pravo aktivnim vojnicima na priziv savjesti. U toj uredbi, između ostalog kaže kako član Službe (tj. vojnik) „može dobiti administrativno odvajanje, ili restrikciju vojnih dužnosti, zbog priziva savjesti prije nego završi rok službe na koji se obvezao“[49] te da klasifikaciju „prizivača savjesti“ može dobiti svaki pojedinac koji se na temelju savjesti protivi sudjelovanju u ratu u bilo kojem obliku, čije je protivljenje temeljeno na moralnim, etičkim ili religioznim uvjerenjima te čiji je stav čvrst, fiksan, iskren i dubokog uvjerenja.[50]

Poznat je i slučaj Njemačka protiv N.[51] gdje je aktivni vojnik izrazio prigovor da ne može sudjelovati na projektu povezanom s ratom u Iraku kojeg je smatrao protivnim međunarodnom pravu i vlastitim uvjerenjima. Ovaj vojnik, očigledno, nije imao opći priziv savjesti – bez problema je sudjelovao u vojnim aktivnostima svoje države. Ipak, rat u Iraku je smatrao neopravdanim te je odbio vršiti aktivnosti povezane s ulogom Njemačke u tom ratu. Nakon što je obavijestio svoje nadređene o svom prizivu, oni su započeli postupak pred Vojnim sudom, koji ga je proglasio krivim te je otpušten iz vojske.[52] Slučaj je završio na Federalnom upravnom sudu Njemačke koji je poništio prethodnu odluku Vojnog suda uz objašnjenje kako sloboda savjesti također vrijedi za vojnike u aktivnoj službi, koji „se mogu osloniti na njihovo osnovno pravo na slobodu savjesti, što je različito od ustavnog prava na prepoznavanje kao prizivača savjesti.“[53] Dakle, iako ovaj vojnik nije imao opći priziv savjesti koji se odnosi na civilni vojni rok, kao profesionalni vojnik nije se lišio slobode savjesti zaposlenjem u vojsci.

Slično možemo tvrditi i za liječnike. Liječnik se ne lišava svojih temeljnih prava samo zato što je ušao u određenu profesiju. Kako to kaže Heiner Bielefeldt, Spacijalni izvjestitelj UN-a o slobodi vjere ili uvjerenja: „Potpisivanjem ugovora o zaposlenju, zaposlenici se ne odriču svojeg prava na slobodu mišljenja, savjesti, vjere ili uvjerenja.“[54]

Čovjek koji ulazi u određenu profesiju prihvaća određene standarde ponašanja, ali temeljna ljudska prava dolaze prije tih standarda. Primjerice, profesionalni vojnik koji ode u rat riskira pogibiju, ali se istovremeno ne odriče prava na život. Tako njegov nadređeni ne bi mogao proizvoljno oduzeti vojniku život, samo zato što je ovaj profesionalac. Ljudska prava poput prava na život, zabrane mučenja i ponižavajućeg postupanja te slobode savjesti, mišljenja i vjeroispovijesti, smatraju se osnovnim pravima na kojima društvo počiva te države obično u svojim Ustavima naglašavaju kako ta prava ne mogu biti ograničena ni u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države, a to čini i Ustav RH u čl. 17.[55]

Pogrešna pretpostavka na kojoj ovaj prigovor počiva jest da je izvršavanje pobačaja bitni (esencijalni) dio ginekologije. Kao što ne može postojati profesionalni vojnik koji ima opći priziv savjesti ili kirurg koji se protivi operacijama, tako ne može postojati ginekolog koji ne vrši pobačaje.

Članak 3. Zakona o liječništvu RH definira da „svrha liječničke djelatnosti jest zaštita zdravlja pojedinca, obitelji i cjelokupnog pučanstva.“[56] Definirajući što liječnička djelatnost obuhvaća navode se pregledi, procjene stanja, liječenje i rehabilitacija te nekolicina drugih stvari, ali nigdje se ne uključuje pobačaj. Najbliže tomu dolazi „briga o reproduktivnom zdravlju te pomoć pri porođaju“, ali jasno je da pobačaj ne spada u brigu o (reproduktivnom) zdravlju niti prema međunarodnom pravu,[57] a niti prema medicinskoj etici i deontologiji.

Čl. 18. istog Zakona ističe kako je „Liječnik dužan provesti potrebne mjere prevencije, dijagnostike, liječenja, odnosno rehabilitacije svim osobama kojima je on izabrani liječnik ili koje su upućene od strane drugog liječnika radi pružanja zdravstvene zaštite.“[58] Teško je zamisliti kako bi se pobačaj na zahtjev mogao ubrojiti u liječenje ili rehabilitaciju. Naravno, postoje situacije u kojima su život ili zdravlje majke ugroženi u kojima je liječnik dužan pružiti pomoć, ali to je neprijeporno te je također definirano odredbama koje štite priziv savjesti.[59]

Etički okvir medicine postavljen je Ženevskom deklaracijom, suvremenom inačicom Hipokratove zakletve, koja kaže da liječnikova „najvažnija briga treba biti zdravlje pacijenta“ te da liječnik treba „apsolutno poštovati ljudski život.“[60] Međunarodni kodeks medicinske etike ujedno navodi da će „Liječnik uvijek imati na umu obavezu čuvanja ljudskog života.“[61]   Medicina je uvijek djelovala pod temeljnim principima da život treba biti očuvan i promoviran te da je liječenje prirodna svrha medicine.[62] Kad god je moguće, bolest treba biti izliječena i bol umanjena. Riječima dr. Leona Kass-a: “Liječenje je stoga središnja svrha medicine: liječiti, činiti cjelovitim, liječnikova je primarna dužnost.“[63]

Dakle, ne bi mogao postojati liječnik koji ne bi htio liječiti pacijente, ne bi mogao postojati ginekolog koji ne bi htio liječiti reproduktivne bolesti. No, pobačaj na zahtjev nije ni liječenje, niti prevencija, ni rehabilitacija, on nema terapeutsku svrhu. On je usluga, koja u većini država biva legalizirana kao izuzetak od zabrane ubijanja,[64] odnosno izuzetak od liječnikove dužnosti da štiti život i da ne šteti pacijentu.[65] I upravo zbog takve naravi pobačaja, on ne spada u nužnu svrhu liječništva, bez koje liječnik ne bi mogao biti liječnik.[66]

Druga stvar koju treba uzeti u obzir jest da je većina medicinskih djelatnosti visoko specijalizirana i da ne obavljaju svi liječnici određene specijalizacije sve djelatnosti koje spadaju u domenu te specijalizacije. Primjerice, ginekolozi u domovima zdravlja ne vrše kirurške zahvate, liječnici fetalne medicine većinom ne liječe reproduktivne bolesti žena, ako nisu vezane uz trudnoću i sl. U doba visoke subspecijalizacije medicine, bilo bi suludo inzistirati na tome da svaki liječnik mora obavljati svaki postupak u domeni njegove specijalizacije.[67] Stoga, usporedba s profesionalnom vojskom kojom bi se tvrdilo da netko ne može biti ginekolog ako ne vrši pobačaje, ne stoji.

Hrvoje Vargić | Bitno.net


[1] Autonomna ženska kuća Zagreb, Prijedlog izmjena zakona i podzakonskih akata koji svojim odredbama uređuju pravo odbijanja vršenja legalne medicinske usluge ili zahvata – tzv. priziv savjesti. [URL: http://www.azkz.net/dokumenti/c58d4b1b5d58aba7d528b3f671b7826d.pdf]. S obzirom da je ovo novinski, a ne znanstveni članak, nisam se trudio usklađivati način citiranja u različitim fusnotama u tekstu. Zahtjevnije čitatelje molim za razumijevanje.

[2] ‘Tome u medicini nema mjesta. Mora se odvojiti crkva od države’, Večernji list, 18. travnja 2019. [URL: https://www.vecernji.hr/vijesti/tome-u-medicini-nema-mjesta-mora-se-odvojiti-crkva-od-drzave-1314093]

[3] Zakon o liječništvu (NN, broj 121/03, 117/08, članak 20.); Zakon o dentalnoj medicini (NN, broj 121/03, 117/08, 120/09, članak 26.); Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji (NN, broj 86/12., članak 44.); Zakon o sestrinstvu (NN, broj 121/03, 117/08, 57/11, članak 3.); Kodeks medicinske etike i deontologije (NN, broj 55/08 i 139/15, čl. 2., točka 15.); Kodeks ljekarničke etike i deontologije (Farmaceutski glasnik, broj 4/96., čl. 12., točka 3.); Etički kodeks primalja (čl. 3., točka 20.).

[4] Grégor Puppinck, Conscientious objection in the medical field in European and international law. U: Grégor Puppinck (ed.) Law and Prevention of Abortion in Europe, Sallux, 2016, str. 225.

[5] Citizens’ initiative calls for right to conscientious objection in health care, Helsinki times, 29. kolovoza 2014. [URL: http://www.helsinkitimes.fi/finland/finland-news/domestic/11797-citizens-initiative-calls-for-right-to-conscientious-objection-in-health-care.html]

[6] Ujedno, fokusirat ću se samo na priziv savjesti vezan uz pobačaj, a druge teme (poput eutanazije ili kontracepcije) ostavit ću za drugu priliku.

[7] Sanja Cesar, Conscience-based refusal in reproductive medicine, CESI, str. 5. [URL: http://www.cesi.hr/attach/_c/conscienceobjection-eng~2.pdf]

[8] Lana Bobić, PETI DAN: Priziv savjesti / Brexit, 23. studenog 2018. [URL: https://www.youtube.com/watch?v=lrQG3bBjtXE&t=2502s]

[9] Martina Pauček Šljivak, Priziv savjesti je izmislio Papa, a u Hrvatsku ga je uveo Račan, index.hr, 22. travnja 2019. [URL: https://www.index.hr/vijesti/clanak/priziv-savjesti-je-izmislio-papa-a-u-hrvatsku-ga-je-uveo-racan/2079389.aspx]

[10] Mary Ann Glendon, Foundations of Human Rights: The Unfinished Business, 44 Am. J. Juris. 1 (1999), str. 6.

[11] Vidi fusnotu 9.

[12] Vidi fusnotu 2.

[13] Unconscionable: When Providers Deny Abortion Care, International Women’s Health Coalition, 2018., str. 31. [URL: https://iwhc.org/wp-content/uploads/2018/06/IWHC_CO_Report-Web_single_pg.pdf]

[14] Za utemeljenost prava na osobi vidi: John Finnis, Intention and Identity, Collected Essays: Volume II, Oxford University Press, Oxford, 2011.

[15] Usp. Jozo Čizmić, Pravo zdravstvenih radnika na „priziv savjesti“, Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 37, br. 1, 753-786 (2016), str. 759.

[16] Isto.

[17] O suđenjima u Nürnbergu vidi npr. Paul Roland, Nuremberg Trials: The Nazis and Their Crimes Against Humanity, Arcturus Publishing Limited, 2012.

[18] International Law Commission Yearbook, 1950, vol. II, pp. 374-378. Prijevod je moj.

[19] The Writings of Thomas Jefferson, H. A. Washington, editor (New York: Biker, Thorne, & Co., 1854), Vol. VIII, p. 147, to the Society of the Methodist Episcopal Church at New London, CT on February 4, 1809.

[20] The Federalist Papers No. 10 (James Madison).

[21] James C. Carper, Thomas C. Hunt, The Dissenting Tradition in American Education, New York, Peter Lang Publishing, 2007.

[22] Opća deklaracija o ljudskim pravima (NN 12/2009, čl. 18.)

[23] (Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst. MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, čl. 9.)

[24] Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (Službeni list SFRJ, br. 7/1971).

[25] Abortion Act 1967, sekcija 4. [URL: http://www.legislation.gov.uk/ukpga/1967/87/pdfs/ukpga_19670087_en.pdf]

[26] Čl. L.2212-8 Zakona o javnom zdravstvu (CSP – Code de la santé publique).

[27] Claire de la Hougue, The Deconstruction of the Veil Law on Abortion, European Center for Law and Justice. [URL: https://eclj.org/la-dconstruction-de-la-loi-veil/french-institutions/la-dconstruction-de-la-loi-veil]

[28] Ustav Republike Hrvatske (pročišćeni tekst, NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, čl. 40.)

[29] Vidi fusnotu 7.

[30] Vidi fusnotu 2.

[31] General Comment 22, Article 18 (Forty-eighth session, 1993). Compilation of General Comments and

General Recommendations Adopted by Human Rights Treaty Bodies, U.N. Doc. HRI/GEN/1/Rev.1, para. 11

(1994). Prijevod je moj.

[32] CCPR/C/SR, 1237, § 45.

[33] Usp. Dario Čehić, Ljudima koji ne haju za savjest sloboda savjesti ne znači baš ništa, zdravstveniodgoj.com, 17. prosinca 2014. [URL: http://zdravstveniodgoj.com/news/-ljudima-koji-ne-haju-za-savjest-sloboda-savjesti-ne-znaci-bas-nista]

[34] Za detaljnije objašnjenje kako se oz prava na slobodu savjesti razvilo pravo na priziv savjesti vidi: Emily N. Marcus, Note, Conscientious Objection as an Emerging Human Right, 38, VA. J. INT’L L. 507, 510 (1998).

[35] Vidi npr. slučaj Grandrath protiv Njemačke iz 1964.

[36] Grégor Puppinck, Abortion and the European Convention on Human Rights, Irish Journal of Legal Studies Vol. 3(2), str. 144.

[37] Grégor Puppinck, Conscientious objection in the medical field in European and international law. U: Grégor Puppinck (ed.) Law and Prevention of Abortion in Europe, Sallux, 2016, str. 227. Vidi također: Grégor Puppinck, Abortion and the European Convention on Human Rights, Irish Journal of Legal Studies Vol. 3(2), str. 163.

[38] Claire de La Hougue, Freedom of Conscience in The Medical Area, United Nations – Human Rights Council

Session 31, Geneva, The right to conscientious objection of medical practitioners Side event, 8th March 2016, str. 16-17. [URL: http://9afb0ee4c2ca3737b892-e804076442d956681ee1e5a58d07b27b.r59.cf2.rackcdn.com/ECLJ%20Docs/The%20right%20to%20conscientious%20objection%20of%20medical%20practitioners%2C%20Dr%20Claire%20de%20La%20Hougue.pdf]

[39] Usp. Jozo Čizmić, Pravo zdravstvenih radnika na „priziv savjesti“, Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 37, br. 1, 753-786 (2016), str. 757.

[40] Danas, primjerice, 47 američkih saveznih država, kao i federalna vlada, imaju zakonske odredbe zaštite priziva savjesti. Vidi: Holly Fernandez Lynch, Conflicts of Conscience in Health Care: An Institutional Compromise, Cambridge, MIT Press, 2008., str. 20. U Europi tek 5 država ne nudi zakonsku zaštitu prava na priziv savjesti, dok sve druge to čine. Vidi: Grégor Puppinck, Conscientious objection in the medical field in European and international law. U: Grégor Puppinck (ed.) Law and Prevention of Abortion in Europe, Sallux, 2016, str. 225. Neke od tih 5 država ne štite priziv savjesti niti povezan s vojnim rokom. Usp. Finland, European Bureau for Conscientious Objection. [URL: http://www.ebco-beoc.org/finland]

[41] Helsinški završni akt (Završni akt konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji) usvojen na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji, Helsinki, 1. kolovoza 1975. godine, dio 7.

[42] Rezolucija 1763, Pravo na prigovor savjesti u legalnoj medicinskoj skrbi, st .1. Parlamentarna skupština Vijeća Europe, 7.10.2010

[43] Rezolucija 1928, Očuvanje ljudskih prava u vezi s vjerom i uvjerenjem i zaštita vjerskih zajednica od nasilja, st 9.10. Parlamentarna skupština Vijeća Europe, 24.4.2013.

[44] Hrvoje Vargić, Kad sljedeći put netko kaže da EU i UN obvezuju Hrvatsku na ‘pristup slobodnom pobačaju’, evo što mu dogovorite, bitno.net, 29. ožujka 2018. [URL: https://www.bitno.net/academicus/filozofija-academicus/pobacaj-hrvoje-vargic/]

[45] Povelja Europske unije o temeljnim pravima (Službeni list Europske unije, 2016/C 202/02, čl. 10.2.).

[46] Ovime ujedno ne negiram činjenicu da države imaju široku „marginu prilagodbe“ kod uređivanja instituta priziva savjesti.

[47] Otvoreno: Tko se može pozvati na priziv savjesti?, HRT vijesti, 28. ožujka 2019. [URL: https://vijesti.hrt.hr/500040/otvoreno-tko-se-moze-pozvati-na-priziv-savjesti]

[48] Usp. Unconscionable: When Providers Deny Abortion Care, International Women’s Health Coalition, 2018., str. 5. [URL: https://iwhc.org/wp-content/uploads/2018/06/IWHC_CO_Report-Web_single_pg.pdf]

[49] “A Service member may be granted an administrative separation, or restriction of military duties, due to conscientious objection before completing his or her obligated term of service…” Department of Defense Instruction 1300.06 Conscientious Objectors (12 July 2017), čl.1.2., st. a.

[50] Isto, čl. 3.1.

[51] Bundesverwaltungsgericht [BVerwG], Juni 21, 2005, 120 DEUTSCHES VERWALTUNGSBLATT 1455 (2005) (Ger). U: Ilja Baudisch, Freedom of Conscience and Right to Conscientious Objection— Refusal to Obey to Military Orders—Legal Ban on the Use of Force (Article 2(4) UN Charter)—Right to State Self-Defense (Article 51 UN Charter)—Neutrality of States in Armed Conflicts, 100 AM. J. INT’L L. 911, 915 (2006).

[52] Hitomi Takemura, “The History of the Defence of Superior Orders and its Intersection with International Human Rights Law”, in Morten Bergsmo, CHEAH Wui Ling, SONG Tianying and YI Ping (editors), Historical Origins of International Criminal Law: Volume 3, Torkel Opsahl Academic EPublisher, Brussels, str. 733.

[53] Ilja Baudisch, Freedom of Conscience and Right to Conscientious Objection— Refusal to Obey to Military Orders—Legal Ban on the Use of Force (Article 2(4) UN Charter)—Right to State Self-Defense (Article 51 UN Charter)—Neutrality of States in Armed Conflicts, 100 AM. J. INT’L L. 912 (2006).

[54] Heiner Bielefeldt, and others, Freedom of Religion or Belief, An International Law Commentary, str. 304. U: Grégor Puppinck, Conscientious Objection and Human Rights: A Systematic Analysis, Brill Research Perspectives in Law and Religion, Vol. 1, Iss. 1, 2017., str. 34.

[55] Ustav Republike Hrvatske (pročišćeni tekst, NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, čl. 17.)

[56] Zakon o liječništvu (NN, broj 121/03, 117/08, članak 3.)

[57] Usp. World Youth Alliance, Reproductive Health White Paper, February 2012. [URL: https://www.wya.net/wp-content/uploads/2014/04/WYA_Reproductive_Health_White_Paper.pdf]

[58] Zakon o liječništvu (NN, broj 121/03, 117/08, članak 28.) Kurziv je moj.

[59] Usp. Zakon o liječništvu (NN, broj 121/03, 117/08, članak 19.)

[60] Ženevska deklaracija, [URL: http://neuron.mefst.hr/docs/katedre/med_humanistika/Medicina/MHIV/nastavni_mat/Zenevska_deklaracija.pdf]

[61] World Medical Association, The WMA International Code of Medical Ethics, Adopted by the 3rd General Assembly of the World Medical Association, London, England, October 1949, and amended by the 22nd World Medical Assembly, Sydney, Australia, August 1968, the 35th World Medical Assembly, Venice, Italy, October 1983, and the WMA General Assembly, Pilanesberg, South Africa, October 2006. [URL: https://www.wma.net/wp-content/uploads/2006/09/International-Code-of-Medical-Ethics-2006.pdf]

[62] Leon R. Kass, Neither for Love nor Money: Why Doctors Must Not Kill, 95 PUB. INT. 25, 29 (1989).

[63] Isto, str. 39.

[64] U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, čija je Republika Hrvatska pravna slijednica, to ipak nije bilo tako te je pobačaj legaliziran kao pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Vidi: Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN br, 18/78., 31/86., 47/89. i 88/09.)

[65] Claire de La Hougue, Freedom of Conscience in The Medical Area, United Nations – Human Rights Council

Session 31, Geneva, The right to conscientious objection of medical practitioners Side event, 8th March 2016, str. 14. [URL: http://9afb0ee4c2ca3737b892-e804076442d956681ee1e5a58d07b27b.r59.cf2.rackcdn.com/ECLJ%20Docs/The%20right%20to%20conscientious%20objection%20of%20medical%20practitioners%2C%20Dr%20Claire%20de%20La%20Hougue.pdf]

[66] Odbijanje vršenja pobačaja ili eutanazije zapravo stricto sensu i nije priziv savjesti jer ne postoji obveza liječnika da sudjeluje u aktivnostima koje nemaju za svrhu liječenje (u širem smislu, što bi obuhvaćalo i rehabilitaciju, dijagnostiku i sl.). Ipak, kako se područje medicine pravno proširilo i na aktivnosti poput pobačaja ili eutanazije, odbijanje vršenja tih procedura se pravno zaštitilo institutom priziva savjesti. Usp. Grégor Puppinck, Conscientious objection in the medical field in European and international law. U: Grégor Puppinck (ed.) Law and Prevention of Abortion in Europe, Sallux, 2016, str. 214.

[67] Kad bi npr. postojala subspecijalizacija koja bi se bavila samo abortusima, onda naravno ne bi imalo smisla da neki liječnik s prizivom savjesti subspecijalizira to područje. Svrha tog područja bila bi upravo vršenje pobačaja pa netko tko ne vrši pobačaje, ne bi mogao profesionalno vršiti tu službu. Etičke implikacije i smislenost ovakve subspecijalizacije trenutno ostavljam po strani.

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 1. lipnja 2019.

Možda vam se svidi