KOMENTAR HRVOJA VARGIĆA

Kad sljedeći put netko kaže da EU i UN obvezuju Hrvatsku na ‘pristup slobodnom pobačaju’, evo što mu odgovorite

Naš suradnik Hrvoje Vargić raskrinkava strategije kojima pro-choice organizacije, manipulirajući dokumentima EU i UN-a, vrše politički pritisak u svrhu liberalizacije Zakona o pobačaju. Iako je naoko riječ o detaljima, oni su dio dobro osmišljenje strategije u kojoj ništa nije slučajno.

Nedavno je ministar Kujundžić u intervjuu za N1 izjavio da će uključiti Crkvu u izradu novog Zakona o pobačaju te da je smisao tog Zakona da bude što manje pobačaja. “Bit će poduzete mjere da se to što manje događa. Da se zaštiti majka i da joj se ponude modeli sigurnosti za nju i za nerođeno dijete da se ne odluči na pobačaj”, rekao je ministar.

Iako bismo na prvu mogli pomisliti kako je pobačaj uvijek težak izbor za ženu te da bi i lijevima i desnima trebalo biti u interesu da se žena na njega ne mora odlučiti, ne trebamo brzati sa zaključcima. Iz Ženske mreže Hrvatske stigao je vrlo brzo i žestok izraz nezadovoljstva. Među ostalim, u izjavi smo čuli kako CEDAW (UN-ova Konvencija o suzbijanju svih oblika diskriminacije žena) obvezuje Hrvatsku da poduzme mjere koje omogućuju „pristup slobodnom pobačaju“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bilo je riječi o tome i kako Crkva nema što tražiti u pripremi istog Zakona. Neka bude rečeno da je Ministar izjavio kako će u pripremu Zakona biti uključeni – svi. Dakle, svi će biti uključeni, ali Crkva neka ne bude, to je logika Ženske mreže.

Zabrana govora

Naravno, nije bilo riječi o tome da će hijerarhijska Crkva sudjelovati u procesu kao zakonodavac, što bi narušilo načelo sekularnosti. Riječ je bila o tome da će i njen glas biti uključen u demokratski proces. Čemu onda pribjegavanje ideološkom isključivanju neistomišljenika iz demokratskog procesa? Liberalna demokracija počinje upravo tamo gdje se u bitnim stvarima ne slažemo i gdje smo osmislili procedure kako bismo se eventualno nekako dogovorili. U taj proces bi trebali biti uključeni svi ključni igrači kako bi se različita mišljenja čula i u idealnom slučaju, kritički promotrila. Čak i da Crkvi oduzmemo bilo koju nadnaravnu vrijednost koju si prisvaja, ne vidim logiku isključivanja iz rasprave uvjerljivo najveće nevladine organizacije u državi. Tko predstavlja toliki broj ljudi, trebao bi i sjediti za stolom ako želimo da odluka bude stvarno demokratska.

No, što se ovdje zapravo događa? „Zabrana govora“, isključenje i odbacivanje temeljne su strategije pomoću kojih ideologija u modernom društvu izvršava svoju moć. „Od srednjeg vijeka postoje luđaci čiji diskurs ne može biti u opticaju kao diskurs ostalih, njihov se govor smatra ništavnim i bezvrijednim, on ne nosi ni istinu ni značenje, ne ulijeva povjerenje u ispravnost.“ Ovu analizu napravio je ni manje ni više nego postmodernistički filozof Michael Foucault.

Iako mu je filozofija u velikoj mjeri pogrešna, ovdje savršeno pogađa ono što Ženska mreža čini kako bi nedemokratskim metodama „onesposobila“ neprijatelje. Govor Crkve se isključuje iz „dopuštenog govora“, njen diskurs „ne može biti u opticaju kao diskurs ostalih, njihov se govor smatra ništavnim i bezvrijednim“. To odbacivanje se danas, tvrdi Foucault, vrši kroz govor i „znanje“.

“Znanje” i pravovjerje

“Znanje” na temelju kojeg se isključuju neistomišljenici iz društva predstavlja upravo pozivanje na autoritet dokumenata kao što je CEDAW. Prizivom na autoritet svom prakticiranju moći dajemo privid znanstvenog autoriteta. Taj autoritet naravno sve opravdava, pa i korištenje totalitarnih metoda prakticiranja moći. Crkvu možemo isključiti iz rasprave jer nas u tome pokriva autoritet „znanja“ (dobro, i „progresa“).

U ime CEDAW-a, Crkvu se isključuje jer je poznata po tome da se otvoreno zalaže „protiv prava na pobačaj“, kako bi to rekla Ženska mreža. „Znanstveni“ diskurs ujedno navodi kako CEDAW Hrvatsku obvezuje na pristup slobodnom pobačaju, spolnom odgoju itd.

CEDAW ima i svoju Kongregaciju za nauk koja interpretira njegove odredbe, a ime joj je UN Odbor za praćenje provedbe CEDAW-a. Kongregacija (odnosno, Kongregacije – jer ih ima više) redovito izdaju naputke državama kojima se brine da nauk ostaje pravovjeran i da se ispravno provodi. Pročelnik jedne od sličnih Kongregacija, UN-ov specijalni izvjestitelj za ljudska prava, 2016. je posjetio Hrvatsku i izrazio svoju zabrinutost zbog toga što se organizacije povezane s Crkvom opiru implementaciji reproduktivnih prava i što se previše doktora poziva na priziv savjesti te ne izvršavaju pobačaje.

S obzirom na to da je izgledno kako će se „znanstveno“ citiranje CEDAW-a sve više povećavati kako se rasprava o Zakonu o pobačaju bude približavala, predlažem da promotrimo i dekonstruiramo taj diskurs.

Reproduktivno zdravlje i usluge

U završetku svog obraćanja ministru, Ženska mreža govori kako pitanje pobačaja nije pitanje svjetonazora, nego pitanje prava žene na „adekvatnu zaštitu spolnog i reproduktivnog zdravlja“.

Kad govore o „pravu“ žene, pretpostavljam da članice Ženske mreže misle na „pravo“ u pravnom, a ne filozofskom smislu (s obzirom da se pozivaju na razne pravne dokumente).

U međunarodno-pravnim dokumentima „reproduktivno zdravlje“ je pojam koji se prvi puta spominje 1994. na UN-ovoj Konferenciji o populaciji i razvoju (ICPD) u Kairu, gdje je korišten kao zamjena za raniji pojam „kontrole populacije“ (eng. population control). Nakon što su pod kišobranom „kontrole populacije“ nastale ozbiljne zloupotrebe ljudskih prava poput prisilnih pobačaja, kampova za sterilizaciju i tzv. femicida (ubijanja ženske djece radi preferencije prema muškoj), delegati u UN-u su odlučili napustiti ove pogrešne i neefikasne politike.

Program djelovanja konferencije u Kairu prvi je u međunarodnoj pravnoj terminologiji definirao pojam „reproduktivnog zdravlja“. U paragrafu 7.2. govori da je ono „stanje potpunog fizičkog, mentalnog i društvenog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti ili slabosti, u svim stvarima vezanim za reproduktivni sustav i njegove procese. Reproduktivno zdravlje…uključuje pravo muškaraca i žena na informiranje i pristup sigurnim, efektivnim, dostupnim i prihvatljivim metodama planiranja obitelji po vlastitom izboru, kao i metoda kontrole začeća koje nisu protivne zakonu, te pravo pristupa prikladnim zdravstvenim uslugama koje će omogućiti ženama da prođu sigurno kroz trudnoću i porod…“

Isti dokument definira i usluge povezane s reproduktivnim zdravljem, a u njih spadaju „informiranje i rutinske usluge za prenatalnu skrb, normalan i siguran porod te post-natalnu skrb, pobačaj (kako je naveden u paragrafu 8.25); informiranje, edukacija i komunikacija o reproduktivnom zdravlju… edukacija i savjetovanje o seksualno prenosivim bolestima, uključujući HIV/AIDS itd.“ Dakle, pobačaj je dio usluga povezanih s reproduktivnim zdravljem na način kako je spomenut u paragrafu 8.25.

Pobačaj u međunarodnim dokumentima

Paragraf 8.25 počinje zanimljivom tvrdnjom: „Ni u kojem slučaju pobačaj ne treba biti promoviran kao metoda planiranja obitelji.“ Zanimljivo, to gotovo nikad čujemo od zagovaratelja prava na pobačaj. Isti paragraf govori i nešto slično onome što je izjavio ministar Kujundžić: „Prevencija neželjenih trudnoća treba biti najviši prioritet i svaki pokušaj treba biti učinjen kako bi se eliminirala potreba za pobačajem.“ Ujedno, ICPD u paragrafu 7.24 govori kako države trebaju „učiniti potrebne korake kako pomogle ženama da izbjegnu pobačaj, koji ni u kojem slučaju ne smije biti promoviran kao metoda planiranja obitelji.“ Čudno, Ženska mreža u ime „ženskih ljudskih prava“ kritizira ministra zato što je izjavio nešto gotovo identično UN-ovim dokumentima o ovom pitanju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No, je li uz prevenciju Hrvatska ujedno dužna osigurati tzv. „pravo na pobačaj“? Prema ICPD-u, to nikako nije slučaj. Paragraf 8.25 govori: „Bilo koje mjere ili promjene vezane za pobačaje unutar zdravstvenog sustava mogu biti određene samo na nacionalnoj ili lokalnoj razini na temelju nacionale zakonodavne procedure. U situacijama gdje pobačaj nije protuzakonit, takav pobačaj treba biti siguran. U svakom slučaju, žene trebaju imati pristup kvalitetnim uslugama za upravljanje komplikacijama nastalim pobačajem. Post-abortivno savjetovanje, edukacija i usluge planiranja obitelji trebaju biti ponuđene brzo, što će također pomoći da se izbjegnu ponovljeni pobačaji.“

UN-ove konferencije nakon Kaira zauzimaju slična stajališta. Četvrta svjetska konferencija o ženama koja se održala 1995. u Pekingu, u točkama j) i k) svoje Platforme djelovanja u potpunosti preuzima definicije reproduktivnog zdravlja, usluga i prava od ICPD-a. Također, konferencije koje se održavaju svakih pet godina kako bi napravile reviziju ICPD-a i pekinške Platforme, ostaju unutar okvira definicija zadanih u Kairu te ne uključuju nikakvo „pravo na pobačaj“.

Konačno, što o pobačaju govore UN-ovi sporazumi (eng. treaties)? Sporazumi su zapravo i jedina stvar koja nas u punom smislu pravno obvezuje jednom kad ih ratificiramo. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u čl. 25 spominje reproduktivno zdravlje, ali u njega ne uključuje pobačaj. A što kaže famozni i često spominjani CEDAW? Spomenuo bih ovdje da CEDAW može značiti dvije stvari – Konvenciju o sprečavanju svakog oblika diskriminacije nad ženama (gdje „C“ znači eng. Convention) te UN-ov odbor za praćenje implementacije ove Konvencije (gdje „C“ znači eng. Committee). Sama Konvencija ne spominje pobačaj ni na jednom mjestu, kao što ga ne spominje niti jedna druga UN-ova Konvencija. Stoga, kada razni javni akteri počnu govoriti kako nas CEDAW obvezuje na nešto, oni očito misle na neku od izjava UN-ovog Odbora. Treba naglasiti da te izjave nisu pravno obvezujuće, a često su i u kontradikciji sa slovom temeljnih dokumenata koje navodno tumače, što ću kasnije detaljnije objasniti.

Dakle, kada vam netko sljedeći puta kaže kako UN zahtijeva od Hrvatske da zakonski omogući ženama „pravo na pobačaj“, slobodno mu odgovorite da je to nonsens. Sami UN-ovi dokumenti jasno govore da se zakonsko uređivanje pitanja pobačaja treba određivati na nacionalnoj i lokalnoj razini.

A što s EU?

Tako je s UN-om, no kakva je situacija s EU? Može li EU „pritisnuti“ Hrvatsku da legalizira „pravo na pobačaj“? Iako će lobisti, neki političari, a možda i Premijer, sutra tvrditi da može, to naprosto nije činjenica.

Pobačaj jednostavno nije područje nadležnosti EU, nego je to pitanje koje se uređuje na nacionalnoj razini. Prema čl. 5 Ugovora o EU, EU ima nadležnost samo u onim područjima u kojima su joj države članice prenijele ovlasti u temeljnim ugovorima, a sva ostala područja po definiciji ostaju nadležnost država članica. U odgovoru na jedno pitanje euro-zastupnika upućeno Europskoj Komisiji, odgovor je glasio kako „Komisija ne zauzima nikakvu poziciju za ili protiv pobačaja, zbog činjenice da ne postoji zajednička legislatura po tom pitanju“ (Odgovor Komisije, H-0239/07, 26. Travanj, 2007.). Slično je utvrdilo u Vijeće EU: „S obzirom na pravo na pobačaj, Vijeće želi obavijestiti cijenjenog zastupnika kako pitanje pobačaja s pravnog aspekta spada u nadležnost država članica“ (Odgovor Vijeća, E-4955/06, 19. ožujak, 2007.).

Ujedno, EU u pravilu zauzima stav po pitanju „reproduktivnih prava“ na način da kaže kako prihvaća sve ono što je navedeno u ICPD-u, što je već više puta učinila. Primjerice, to je ustvrdila u čl. 18 jedne Uredbe iz 2006., kao i u drugoj Uredbi još 2003. Dakle, EU ima sličan stav kao UN – pobačaj je stvar nacionalnog zakonodavstva, a „reproduktivna prava“ se trebaju shvatiti u skladu s ICPD-om.

Također, Komisija ne bi trebala financirati pobačaje u trećim zemljama. “Komisija ne daje poticaje koji bi podržavali sterilizaciju ili pobačaj u zemljama u razvoju“ (Odgovor Komisije, H-0670/02, 24. listopad, 2002.).

No, kako onda dolazi do situacije da razne nevladine organizacije i UN-ovi odbori i izvjestitelji interpretiraju UN-ove i EU dokumente kao da bi sadržavali zahtjev da države moraju omogućiti „pravo na pobačaj“?

Kongregacije bez legitimiteta

Veliki problem predstavlja činjenica da tijela koja prate provedbu UN-ovih sporazuma nerijetko izlaze iz područja svog mandata te daju interpretacije koje nadilaze ono što piše u temeljnim sporazumima. Oni zapravo vrlo često postaju lobistička tijela koja agitiraju za jednu specifičnu ideologiju pomoću koje interpretiraju ljudska prava. Zato ćete i često vidjeti vrlo usku povezanost UN-ovih izvjestitelja i odbora s organizacijama civilnog društva. Izjave koje jedni i drugi daju u pravilu su vrlo slične i u pozivaju se jedni na druge kako bi si međusobno dali legitimitet.

Uzmimo ovaj primjer. Odbor za praćenje implementacije CEDAW-a u svojim smjernicama redovito potakne države da uključe organizacije civilnog društva u provedbu ljudskih prava (nedavni primjer iz 2015.). Štoviše, navedeni Odbori nerijetko i svoja izvješća sastavljaju na temelju izvješća i suradnje nevladinih organizacija (vidi npr. čl. 9. i 12. izvješća iz 2005.). Za uzvrat, nevladine organizacije se u svojim javnim pamfletima i lobističkim aktivnostima redovito pozivaju na iste Odbore tako im dajući legitimitet. Na taj način čine savršeni zatvoreni krug u kojem te kadija tuži i kadija sudi.

Ovo je bilo također vidljivo u izradi Istanbulske konvencije (IK). Konvencija je napisana po identičnom rječniku iz medijskih objava nevladinih organizacija i posebnih izvjestitelja. Kako bi svoju moć dodatno potvrdili, istom Konvencijom uspostavili su i GREVIO, čime su civilno društvo praktički stavili iznad legitimiteta država. Civilno društvo koje nitko nije izabrao sada ima moć kontrolirati demokratski izabrane zastupnike.

Kao što nevladine organizacije nemaju politički legitimitet službene interpretacije ljudsko-pravnih dokumenata, važno je naglasiti da ga nemaju ni UN-ovi posebni izvjestitelji, Odbori za praćenje i sl. Hrvatsku obvezuju temeljni sporazumi koje je ratificirala, ali izvješća gore spomenutih tijela nisu pravno obvezujuća. Štoviše, Hrvatska ne samo da može odbiti neke od preporuka koje ova tijela predlažu, nego i ima pravo interpretirati razne odrednice Konvencija u skladu s vlastitim Ustavom, vrijednostima i zakonodavstvom.

Zato treba reći i da interpretativne izjave poput one koju je Hrvatska najavila uz ratifikaciju IK nisu potpuno bezvrijedne, kao što je većina javnih aktera tvrdila zadnjih dana. Stvar je da se međunarodna ljudska prava stvaraju međunarodnim sporazumima i tzv. običajnim pravom. A običajno međunarodno pravo može nastati kada se države konstantno drže određene prakse kao da bi bila međunarodno-pravno obvezujuća, iako to nije. Stoga su i rezervacije i interpretacije bitne kako se ne bi stvorilo običajno pravo prešutnim konsenzusom država.

I to je smisao onoga što nevladine organizacije i razni odbori i izvjestitelji čine međusobno si dajući legitimitet. Iako međunarodni dokumenti ne obvezuju države članice na osiguravanje „slobodnog i široko dostupnog abortusa“, konstantno ponavljaju suprotno pritišćući države da osiguraju „pravo na pobačaj“. Na taj način žele stvoriti običajno međunarodno pravo znajući da se manje države neće htjeti suprotstavljati velikom UN-u ili Europskoj uniji, a i da dužnosnici država često ne znaju kako izvješća posebnih izvjestitelja nisu pravno obvezujuća.

Zašto to čine, koji im je krajnji cilj? Mislim da postoje dva bitna razloga. Jedan je propagiranje specifične ideologije koja svoju moć želi zacementirati kroz zakonodavstvo. Drugi je financijski, s obzirom da je industrija reproduktivnih usluga veliki biznis – organizacija Planned Parenthood samo u Americi ima godišnju prihod veći od 1.3 milijarde dolara. Pobačaj je također „usluga“ koja donosi prihode i koju se želi učiniti što dostupnijom i javno financiranom.

Igre riječi i strategija rezanja salame

Pitanje koje se legitimno postavlja jest kako razna tijela onda mogu interpretirati Konvencije na način koji ne odgovara onome što piše u njima? Odgovor leži u činjenici da se ideološke borbe danas vode u području jezika. Evo primjera kako to izgleda u praksi.

Prisjetimo se rečenice iz ICPD-a koja kaže: „U situacijama gdje pobačaj nije protuzakonit, takav pobačaj treba biti siguran.“ Što ovo točno znači? Kako smo vidjeli na nizu drugih mjesta, UN ne poziva na nikakve promjene zakonâ o abortusu s obzirom da je to nadležnost država članica. UN prepušta državama da legaliziraju ili ne legaliziraju pobačaj. Ono na što UN poziva jest da one članice koje ga odluče legalizirati, omoguće da on bude siguran.

S katoličkog gledišta ovo ne bi trebalo biti problematično. Naravno, katolik ne može željeti da abortus bude legalan. No, ako je već legalan, nema moralnog problema s time da bude i medicinski što sigurniji za ženu. U svakom pobačaju postoji bar jedna žrtva, a opravdano je htjeti da ne budu i dvije.

No, možemo vidjeti kako razni odbori i tijela interpretiraju UN-ove dokumente na način koji ne odgovara njihovom stvarnom sadržaju. Tako UN-ov posebni izvjestitelj za ljudska prava izražava zabrinutost prizivom savjesti jer on onemogućuje pristup sigurnom i legalnom pobačaju. Ženska mreža Hrvatske traži „široko dostupan pobačaj“. Međutim, u temeljnim međunarodnim dokumentima nigdje ne stoji da pobačaj treba biti široko dostupan, niti legalan.

Ovdje se radi o malim pomacima u riječima, koje predstavljaju velike promjene u značenju. ICPD kaže da pobačaj „gdje je legalan, treba biti siguran“ (eng. where legal, it should be safe), dok razni službeni i nevladini lobisti pozivaju vlade da osiguraju „siguran i legalan pobačaj“ (eng. safe and legal abortion). Mala je razlika u riječima između „gdje je legalan, treba biti siguran“ i „treba biti siguran i legalan“. Maknete kondicional i dodate veznik „i“ i promijenili ste cijelo značenje rečenice. Sada ujedno pozivate države da legaliziraju pobačaj, što prije nije bio slučaj. Time ujedno odstupate od namjere i smisla dokumenta koji interpretirate jer ste u potpunoj kontradikciji s njegovim drugim odredbama koje kaže da zakonsko uređenje pobačaja treba biti određeno na nacionalnoj razini.

Zato ćete, između ostalog, uvijek čuti razne međunarodne dužnosnike kako koriste sintagmu „siguran“ (eng. safe) kada pozivaju na legalizaciju pobačaja. Efekt koji to proizvodi je sljedeći: izgleda kako je sve u skladu s ICPD-om jer koristite riječi „siguran“ i „legalan“ koje se koristi i ICPD. Ako vas tko prozove, uvijek možete izvesti neku verbalnu vratolomiju kako biste pokazali da je sve u skladu s ICPD-om. No, kako ste promijenili smisao riječima, vi sada jasno sugerirate državama da legaliziraju pobačaj. S obzirom da većina delegata i ljudi kojima se obraćate nema dovoljno stručno oko da primijeti vašu verbalnu eskapadu, oni misle kako ih pozivate da implementiraju ono što piše u ICPD-u (naravno, dijelove gdje se govori o nacionalnom uređivanju tog pitanja niste uopće spomenuli). Ujedno, želite dovoljno jako pritisnuti kako bi države mislile da je vaša sugestija pravno obvezujuća. Time stvarate cijelu silu tzv. „,mekog zakona“ (eng. soft law) koji nije pravno obvezujuć, ali ima snažnu lobističku snagu, a ujedno stvarate i praksu kojom će se potencijalno stvoriti običajno međunarodno pravo.

Ove male promjene u rječniku koje donose velike promjene smisla, dio su tzv. „strategije rezanja salame“ (eng. ‘salami’ strategy). Ova strategija kaže da treba napredovati malim, jedva prepoznatljivim promjenama. Kao kada režete salamu, nakon što odrežete jednu tanku krišku, nećete zapaziti da se cijela salama puno smanjila. No, nakon nekoliko jedva vidljivih iteracija, promjena postaje velika i značajna. Tako funkcioniraju ove jezične igre, a u Hrvatskoj smo ih vidjeli i u drugim situacijama. Npr. spolni odgoj u pravilu u sve države dolazi prvo u obliku koji nije osobito radikalan (tek nekoliko detalja otvara vrata kasnijoj radikalizaciji) pa je u tom obliku došao i kod nas. IK ne donosi baš eksplicitno veličanje rodne ideologije, ali definira rod bez povezanosti sa spolom, što taman dovoljno otvara prostor da se kasnije rodna ideologija u njega ugnijezdi.

Jezik kao prakticiranje moći

Slične igre riječi se događaju i u EU. Iako, kako smo vidjeli, EU nema nadležnost u pitanju zakonskog uređenja pobačaja, razni lobisti i zastupnici svejedno ubacuju u različita izvješća poziv državama da osiguraju „siguran i legalan pobačaj“. Iako niti ta izvješća nisu pravno obvezujuća (što također treba imati na umu kad se sutra u raspravi o Zakonu o pobačaju netko bude pozivao na neki od tzv. own initiative reports EU), ona stvaraju „meki zakon“ i uputno je razumjeti na koji način funkcioniraju.

Uzmimo primjer od prije nekoliko mjeseci kada je Europski Parlament (EP) glasao o Godišnjem izvješću o stanju ljudskih prava i demokracije u svijetu za 2016. Izvješće je do pred sam kraj bilo vrlo korektno i izvjestiteljica je uspjela postići konsenzus među različitim političkim grupama oko tzv. kompromisnih amandmana. Ipak, u zadnji tren prije glasanja u Izvješće su ubačena dva amandmana. Prvi je ustvrdio da su „usluge sigurnog pobačaja važne za spašavanje života žena“ (sic), izrazio žaljenje da su spolna i reproduktivna prava žena još uvijek ideološko ratno polje te pozvao EU i države članice da „prepoznaju spolna i reproduktivna prava žena… uključujući sigurne i legalne usluge pobačaja.“

Dakle, dolazimo u situaciju gdje jedno partikularno EU Izvješće poziva na nešto (siguran i legalan pobačaj) što izlazi izvan nadležnosti EU te je u potpunoj suprotnosti s odredbama ICPD-a, s kojima bi trebalo biti u skladu. Još jedna stvar je zanimljiva. Ovo žaljenje da su „spolna i reproduktivna prava još uvijek ideološko bojno polje“, neopisivo podsjeća na zaključak Ženske mreže Hrvatske kada u pismu Kujundžiću kažu: „Pitanje pobačaja nije pitanje svjetonazora, već je to pravo žene…“ Ova sličnost (kao i mnoge druge koje možemo lako primijetiti) ne treba nas čuditi ako znamo da su gornji amandman u EP-u gotovo sigurno pisali lobisti, a ne političari, kao što je slučaj i s pismom Ženske mreže. Fraze koje se koriste kako u EU izvješćima tako i u javnoj raspravi, nastaju u lobističkim kuhinjama i think-tankovima koji stoje iza njih, političari i pravni dokumenti samo su usta kroz koja oni zbore.

Drugi amandman spomenutom Izvješću pozvao je EU da nadoknadi sredstva za financiranje „spolnih i reproduktivnih prava i usluga“ koja su nestala nakon ponovnog stupanja na snagu Mexico City politike SAD-a. Ta politika kaže da SAD neće financirati organizacije koje u trećim zemljama izvršavaju ili promoviraju pobačaj. No, sredstva za reproduktivno zdravlje ostaju ista, što samo znači da ona neće biti potrošena na pobačaj, nego na nešto drugo. U kontekstu toga možemo razumjeti da ovaj amandman zapravo poziva EU da osigura sredstva za financiranje isključivo onih organizacija koje vrše pobačaje, s obzirom na to da Mexico City politika ne smanjuje ukupna sredstva za ostale usluge reproduktivnog zdravlja, niti za organizacije koji ih vrše. Ovo je očito u neskladu s tvrdnjom Komisije da EU neće poticati vršenje pobačaja u trećim zemljama, no jedna stvar je još zanimljivija. Kome je točno u interesu da EU financira organizacije koje vrše pobačaje? Pa očito, upravo tim organizacijama! Prema tome, ne trebamo biti Sherlock Holmes da zaključimo tko je napisao ovaj amandman, a kojega su euro-zastupnici samo potpisali. (Svaka sličnost s GREVIO-m nije slučajna.) Nije li Foucault bio briljantan kad je rekao da se moć vrši kroz jezik!

I sutra ćemo u raspravi oko Zakona o pobačaju slušati neke od fraza: pobačaj nije svjetonazorsko pitanje, to je pravo žene; pobačaj spašava živote žena, CEDAW zahtijeva da Hrvatska osigura široko dostupan i besplatan pobačaj, pravo na pobačaj je dio spolnih i reproduktivnih prava žene, zabrana pobačaja povećava smrtnost majki pri porodu itd.

Nedvojbeno je da će mnoge pro-life organizacije i pojedinci podastrijeti podatke i argumente kojima će pokazati da ove fraze ne stoje. Neki bi mogli osjetiti frustraciju time što zagovaratelji pobačaja neće ni trunke promijeniti svoju retoriku nakon što ovi podaci i argumenti budu izneseni. „Kako su iracionalni ti pro-choiceri“, mogli bismo pomisliti. Ali to bi bilo pogrešno, nisu oni iracionalni. Oni samo svoj diskurs ne usmjeravaju prema otkrivanju i komuniciranju istine, nego prakticiranju moći. Logika istine je da vlastite stavove korigiramo kad ih činjenice ospore. Logika moći je jače pritisnuti kad nam se činjenice suprotstave.

Ako mogu predložiti jednu stvar, onda je to da pro-life strana ne smije zauzeti isti pristup. „Drugi su prvi počeli“ nije dovoljno opravdanje. Ne smije upasti u zamku korištenja jezika za isključivanje, etiketiranje, sve jače ponavljanje fraza i stvaranje ideološkog „znanja“. Kako bi rekao Solženjicin: „Jedna riječ istine nadjačat će cijeli svijet!“

Također, nikada u borbi za istinu i život nerođenih, ne smijemo ispustiti iz vida dostojanstvo majki. Zalagati se za dostojanstvo i dobrobit i majke i djeteta, put je kojim trebamo ići.

Hrvoje Vargić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 29. ožujka 2018.

Možda vam se svidi