U veljači i ožujku 1865. redovnik iz lokalnog samostana predstavio je skromnu studiju od 44 stranice u kojoj je sažeo osam godina rada i na tisuće pokusa lokalnom Društvu za istraživanje prirodnih znanosti (Brno, danas u Republici  Češkoj).

To je bila studija koja će u konačnici biti katalizator za naše razumijevanje mehanizma nasljeđivanja, i koja će položiti temelje modernoj genetici. No, prvo predstavljanje ove studije nije naišlo na osobit interes. Ležala je zanemarena 35 godina, dok ju nije otkrio redovnikov biograf u kutiji papira koji su trebali biti spaljeni! Tada je autor bio mrtav već 16 godina.

Njegovo prezime je bilo Mendel, a krsno ime Ivan. Ulaskom u samostan dobio je ime Grgur, a  upravo je pod tim imenom danas svjetski poznat. Njegov otac bio je zemljoradnik koji je ratovao u Napoleonovim ratovima. Imao je vlastiti posjed ali je bio obvezan raditi tri dana u tjednu za Gospodara Manora. Inteligentan hortikulturist, učio je svoga sina umijeću presađivanja biljki. Mendelova majka bila je kći vrtlara. Od nje dječak je naučio voljeti cvijeće i vrtove. Mendel je rođen 1822. u Heinzendorfu, selu u podnožju Moravskih planina. Njegovi roditelji su vjerojatno bili njemačkog podrijetla s mješavinom Slavena.

Tri osobe igrale su važne uloge u njegovom intelektualnom razvoju: seoski učitelj, perceptivan, dobronamjeran i energičan (Thomas Makitta); grofica Waldberg, Gospa od Manora, koja je inzistirala na tome da bi seoska djeca trebala učiti prirodnu povijest i prirodne znanosti (što je bilo neobično za to vrijeme); i seoski svećenik Johann Schreiber, iskreni župnik, zainteresiran za društveni napredak i poboljšanje hortikulturnih metoda. Schreiber je izvršio dubok utjecaj na dječakovu budućnost.

Mendelova nadprosječna inteligencija rano je prepoznata. Završio je školovanje s pohvalama iz svakog predmeta- izuzev vjeronauka! Očigledno je bio vrijedan daljnjeg školovanja. No uvijek slaba financijska situacija njegove obitelji dodatno je oslabila teškom nesrećom njegova oca. Mladić se borio za svoj studij unatoč financijskim nedaćama i misterioznoj bolesti, vjerojatno psihičkog podrijetla, oko dvije godine nakon završetka škole. Kada se činilo da mora napustiti svoje studiranje, njegova sestra Tereza nesebično mu je dala svoj dio imanja.

To je omogućilo Mendelu da studira filozofiju, religiju, fiziku i matematiku u Olmützu. Iznova su ga pomele živčane bolesti i depresije. No, privukao je pozornost profesora fizike, Friedricha Franza, koji ga je usmjerio u svete redove preko Altbrunn samostana augustinaca u Königinklosteru. Primljen je kao novak 1843. Godine.

Prema Monsignore van Lierdeovom istraživanju o karakteru i vjerskoj naravi Mendela (“Novant’ anni delle Leggi Mendeliane”, 1956.), mladić je u dobi od 19 godina roditeljima rekao da želi postati svećenik. Van Lierde je smatrao da je Mendelov život u samostanu model svećeničkog ideala, koji spaja poniznost, pravednost, ljubav i čestitost s domoljubljem i društvenosti.

Unatoč tome, Mendel se pokazao beskorisnim kao župnik! Opat, visoko inteligentan čovjek imenom Napp, napisao je kako je ovaj neuspjeh uglavnom nastao radi nepremostive stidljivosti koja bi ga preplavila kada bi se suočio s bolesti ili boli. Doista, reče Napp, njegova hipersenzibilnost opako ga je razboljela – stari bauk živčane bolesti!

Mendel je dobio priliku da predaje u jednoj lokalnoj srednjoj školi. U tome je bio uspješan i omiljen među učenicima, te je odlučeno da bi trebao polagati ispite kako bi postao stalni učitelj. No, intelektualni velikan bio je slab ispitanik! Nije posve nepoznata stvar, koju će i svatko tko je podučavao velik broj učenika potvrditi. To bi mogla biti i lekcija za pedagoge koji se previše oslanjaju na rezultate ispita pri ocjenjivanju intelektualnih sposobnosti.

Unatoč njegovom neuspjehu na ispitima 1850., pronađena su sredstva da Mendel uđe na Sveučilište u Beču 1851. kao student Filozofskog fakulteta. Ponovo, u svibnju 1856. pao je ispite.

Međutim, do tada već se desetak godina bavio botaničkim istraživanjima, koji će kulminirati 1865. u njegovom značajnom, ali sasvim pogrešno shvaćenom i podcijenjenom izdanju. U malenom dijelu samostanskog dvorišta, koji nije bio veći od prosječnog dvorišta u predgrađu, Mendel je izvodio pokuse križanja graška (na 28.000 sadnica graška!) te otkrio osnovne tajne nasljeđivanja, danas poznate kao Mendelovi zakoni nasljeđivanja.

Kao i gotovo svi znanstveni radnici, Mendel se vodio idejama prethodnika na svom polju istraživanja. Samostan, koji je brojio svega dvanaestak članova, bio je dinamično središte kulture i znanosti. Opat Napp bio je orijentalist. Ostali članovi isticali su se ili u umjetnosti ili u znanosti. Vrt je stvorio briljantan botaničar. Samostanska knjižnica je mogla ponuditi radove Mendelovih prethodnika za proučavanje. Osnovna razlika između Mendelovih istraživanja i istraživanja ostalih bila je da su oni radili nasumično, dok se on koncentrirao na temeljito proučavanje jedne vrste te analizirao rezultate s velikom pažnjom na detalje. Napravio je skok u razumijevanju što je obilježje genija. Zašto njegov rad nije ostavio dubok dojam kakav je i zaslužio? U prvom redu, u suštini je genija da bude ispred svoga vremena. No to se odnosilo i na Mendelovog suvremenika, Charlesa Darwina, čija su djela zasigurno izazvala neposrednu pomutnju, tim više što su se suprotstavila ortodoksnim vjerskim uvjerenjima toga vremena. Govorilo se kako je Mendelova primjena algebre u botanici bila velik kamen spoticanja u vrijeme objavljivanja. Do nedavno, statistika se obično smatrala nepoželjnim nametanjem u biološkim radovima. Tek 1937., kada je prisutna spisateljica, koja je planirala postati botaničarka, odlučila uzeti matematiku kao drugi predmet, to se smatralo beskorisnim izborom. Međutim, 1938. novoimenovani mladi profesor botanike, genetičar, bio je iznimno radostan kada je saznao da ima studenta koji je također matematičar. Postupno, tijekom nekoliko posljednjih desetljeća, matematička analiza je postala važna u biologiji i medicini. Mendel nije bio cijenjen jer je bio stoljeće ispred svog vremena.

Moramo se sjetiti da Mendel nije bio zainteresiran za promociju poput današnjih znanstvenika.  Svoj rad pročitao je samo jednom (u dva navrata) i objavio samo jednom. Nismo čak ni znali kome je poslao nekoliko svojih kopija. Današnja medijska industrija objavljuje bilo kakva znanstvena otkrića, čak i ona upitnog značaja diljem svijeta. Takvi kanali nisu postojali u Mendelovom miljeu. Odlučio se na nesretan izbor kada je svoj rad poslao jednom od vodećih botaničara toga vremena, Carl Wilhelm Naegeliu, profesoru botanike u Münchenu. Ovaj gospodin prvo je odgovorio zaštitničkim, neohrahrujućim pismom. Dopisivanje, koje je bilo neredovito i neproduktivno, trajalo je osam godina. 1884., godine kada je Mendel umro, Naegeli je objavio djelo od 800 stranica u nasljedstvo, koje ni jedan put ne navodi Mendela, i koje je danas zasluženo zaboravljeno, izuzev za povijesne znatiželjnike.

„U odnosima ljudi postoji plima.“ Ponekad se čini kao da određene ideje plutaju zrakom, spremne da ih dohvati više od jednog osjećanog mislioca. Krajem 19. stoljeća, nakon smrti Mendela, nekoliko važnih otkrića, poput onog kromosoma i njihovog značaja, popločala su put uvažavanju njegovog rada. 1900. tri različita botaničara radeći u tri različite države otkrili su i objavili značaj Mendelovih eksperimenata. U ožujku 1900. nizozemski botaničar de Vries pročitao je rad o ponašanju križanaca Njemačkom botaničkom društvu. Jedan mjesec kasnije, Correns iz Tübingena objavio je rad u časopisu toga Društva pod nazivom „Pravilnik Gregora Mendela o ponašanju rasnih križanaca“. Correns je skovao pridjev „mendelovski“, koji se odnosio na zakone nasljeđivanja. Naposljetku, u istom časopisu bečki botaničar Tschermak objavio je rad „Umjetno križanje graška“. Svaki od ove trojice bio je mišljenja da je predvodnik na svome polju sve dok nije naišao na rad Mendela. Sva trojica također su bila dovoljno iskrena i velikodušna da u tisku priznaju zasluge zaboravljenom geniju.

Što se dogodilo s Mendelom tijekom posljednjih devetnaest godina njegovog zemaljskog života? Dijelio je sudbinu mnogih obećavajućih znanstvenih istraživača- „šutnuli su ga uza stepenice iz laboratorija u Sobu odbora“. Godine 1868. anonimno je izabran za Opata samostana u Brnu. Vrijeme nakon toga bilo je ispunjeno primanjem poziva iz Crkve, Vlade, znanstvenih društava, odbora svih vrsta itd. Njegovi dani istraživanja bili su prošlost. Od 1874. godine vodio je bitku s državom u vezi prijedloga oporezivanja svoga samostana. Ista žilavost u naravi na kojoj se temeljio njegov uspjeh u istraživanjima dovela je do nepopularnosti tijekom ove bitke.

Mendel je umro u siječnju 1884. godine. Njegovi omiljeni nećaci, sinovi velikodušne Tereze, bili su s njima kada je umro. Mendel je pomagao ovim mladićima kroz medicinsku školu u Beču, čime je otplaćivao sestrinu ljubaznost, koja mu je pomogla da i sam stekne visoko obrazovanje.

„Prorok nije bez časti, osim u svojoj zemlji.“ Čak nakon što je Mendelov rad od strane botaničara diljem svijeta dočekan pljeskom, građani Brna odbili su prijedlog o podizanju spomenika na Klosterplatzu, kako zbog  mogućeg ometanja lokalnog sajma, tako zbog neprijateljstva koje je dolazilo od antiklerikalne frakcije. Međutim, spomenik je podignut 1910. Godine 1965. grad Brno dostojanstveno je proslavio stogodišnjicu Mendelovog velikog dostignuća. Danas se diljem svijeta naziva „ocem genetike“.

Želiš li upoznati još velikih znanstvenika vjernika klikni NA LINK!

Izvor:  “ANNALS AUSTRALASIA” , rujan 1994. | Prevela: Anita Ćosić