KRŠĆANI BLISKOG ISTOKA - PROGANJANA CRKVA (5)

Armenska katolička Crkva – nastala unutar naroda koji je prvi prihvatio Krista

Naš suradnik povjesničar Ante Vučić u nekoliko će nastavaka obraditi temu kršćanskih Crkvi na Bliskom istoku, Crkvi koje trenutačno prolaze kroz pravi progon od strane islamističkih terorista. Odlučili smo se na ovaj niz kako bismo bliže upoznali duhovno bogatstvo naše braće i sestara koje pripadaju Crkvama istočnog kršćanstva o kojima, nažalost, premalo znamo i s čijom se teškom sudbinom trebamo solidarizirati. Poseban naglasak dat ćemo na Crkve Sirije i Iraka koje su u uniji s rimskim biskupom. Ostale tekstove iz niza pročitajte OVDJE.

Church-Gyumri-2

Foto: asbarez.com

Armenski kršćani većinom pripadaju Armenskoj apostolskoj Crkvi (koja je odijeljena od Rima), no jedan nezanemariv dio pripada Armenskoj katoličkoj Crkvi (koja je u jedinstvu s Rimom). Armenija je u povijesti zabilježena kao prva nacija koja je postala kršćanske već početkom IV. stoljeća. No, nakon IV. ekumenskog koncila u Efezu (451. god.) oni se odvajaju od Katoličke Crkve, te postaju dijelom onoga što nam je danas poznato kao orijentalni ortodoksni kršćani.

Unatoč tome što su bili dijelom ili u blizini Rimskog, a kasnije i Bizantskog Carstva, razvijali su se odvojeno od ostatka kršćanstva. Nakon Efeza imaju svoje koncile, donose samostalne uredbe o funkcioniranju Crkve, prate svoju liniju biskupske sukcesije. Tako će biti sve do vremena križarskih pohoda kada će jedno kratko razdoblje vjernici iz Armenskog Kraljevstva u Ciliciji ući u jedinstvo s Rimom. No, taj pokušaj jedinstva će biti kratkotrajan, a nije ni uključivao cjelokupnu zajednicu. Ponovni pokušaj unijaćenja zbit će se na saboru u Firenci 1439. godine. Tada se pokušalo ostvariti jedinstvo s pravoslavnim kršćanima, te paralelno i s Armencima. Na žalost, ni taj trud nije imao neki trajniji učinak. Štoviše, do stvarnog jedinstva, nakon što je došlo do formalnog na samom saboru, nije nikada došlo.

Tijekom XVIII. stoljeća napokon će doći do jedinstva između jednog dijela armenskih biskupa s Petrovim nasljednikom. 1740. godine za patrijarha Kozana izabran je Abraham Petar I. Ardzivian (+1749.) koji je prije svog izbora postao katolik. Dvije godine nakon toga tadašnji papa Benedikt XIV. (1740. – 1758.) formalno osniva Armensku katoličku Crkvu. Kao što je bio običaj prilikom unijaćenja, tj. osnivanja istočnih sui iuris Crkava, Armenci su zadržali svoj tradicijski polog. To je podrazumijevalo liturgiju, svećenstvo koje stupa u brak i drugo.

Tada su Armenci zauzimali puno veći prostor nego danas, te su se većinom nalazili na području Male Azije pod vlašću Osmanskog Carstva. Početkom XX. stoljeća jača mladoturski nacionalistički pokret, te uskoro dolazi do progona neturskih etničkih zajednica. Već smo spomenuli genocid nad Asircima (Asorjima). No, puno veći i puno opširniji, te ujedno i najpoznatiji genocid tog razdoblja, bio je onaj proveden nad Armencima na području Male Azije. On se u većini civiliziranog svijeta danas smatra prvim genocidom dvadesetog stoljeća. Većina Armenaca s tog područja je tada ili bila ubijena, izgladnjela do smrti ili je pobjegla u neke od susjednih zemalja. Većina armenskih katolika pobjegla je u Libanon, Siriju, Irak ili Iran. Te tako danas na tim područjima postoje značajne njihove zajednice.

Armenci danas

Crkva broji oko 730 tisuća pripadnika.[1] Veliki broj ih se nalazi u prekoatlantskim zemljama, gdje su se iseljavali kroz zadnje stoljeće. Tako ih u SAD-u i Kanadi ima oko 35 000, Argentini oko 16 000, ostatku Latinske Amerike (s najvećim brojem u Meksiku) oko 12 000. U Europi ih je najviše u Francuskoj koja je postala utočište za oko 30 000 vjernika ove zajednice. Libanon, koji je ujedno i sjedište patrijarha, broji oko 12 000 vjernika. Određen broj ih se nalazi u Iranu, Egiptu, Turskoj. Većina vjernika, oko 600 000, nalazi se u bivšim sovjetskim republikama Armeniji, Gruziji, Rusiji i Ukrajini, te su pod upravom ordinarija za Istočnu Europu čije središte se nalazi u Gyumri u Armeniji.

Jedan dio, koji su trenutno najugroženiji, živi u Iraku i Siriji. O razlozima njihova teškog položaja pisali smo u prijašnjim člancima koji su se bavili crkvama Bliskog istoka. U Iraku je većina vjernika na području Bagdada, prema prošlogodišnjim podacima ima ih oko 1 700. Bagdad nije trenutno pod izravnom ugrozom pripadnika Islamske države, ali je u posljednjih tri desetljeća ovaj grad u stalnim ratnim sukobima, te se to odražava i na brojnost, te život vjernika. U Siriji ih prema dostupnim podacima ima oko 17 000. Od toga ih se na području Alepa nalazi oko 10 000, s tim da im se broj od 2010. godine, kad se počeli sukobi u toj državi, do danas gotovo prepolovio. Drugo središte u Siriji je Damask s okolicom, gdje se prema podacima za 2015. nalazi oko 4 500 vjernika. Ostali se nalaze na području grada Kamišli uz granicu Sirije i Turske, na području koje je pod kontrolom kurdskih snaga. Svi pripadnici Crkve u Siriji se nalaze na područjima koja su zahvaćena građanskim ratom, te divljanjem pripadnika Islamske države. To izrazito utječe na njihovu brojnost, ali i sami vjerski život. Vidljiv je stalni pad broja u posljednjih nekoliko godina od kad su počeli oružani sukobi.

Uređenje

Kao i kod ostalih sui iuris Crkava, na čelu Armenske katoličke Crkve nalazi se patrijarh. Njegovo sjedište je u Libanonu, u gradu Bejrutu, a nosi naslov katolikos patrijarh Cilicije. Trenutno je na toj dužnosti od 1977. godine Grgur Petar XX. Uz patrijarha Crkva broji još šesnaest biskupa, te 99 župa razasutih po svim kontinentima.

Armenci imaju posebnu liturgiju. Pripada istočnim liturgijskim tradicijama. Prema predaji ustanovio ju je Grgur Prosvjetitelj (257. – 331.), koji je obratio armenski narod na kršćanstvo. Jezik liturgije je armenski. Zanimljivost armenskih hramova je to što, za razliku od hramova građenih u bizantskom stilu, nemaju ikona. Narod je od oltara odijeljen zavjesom.

Ova Crkva je nastala unutar naroda koji je prvi prihvatio Krista. Svjedočanstvo je duge tradicije i postojanosti vjere naroda koji je gotovo cijelu svoju kršćansku povijest unutar neprijateljskog okruženja. Tijekom genocida nad Armencima od strane osmanskih vlasti tijekom Prvog svjetskog rata, dio vjernika je utekao na područje današnje Sirije i Iraka. Njihovi potomci stoljeće poslije opet su suočeni sa životnom ugrozom i egzodusom. Dijele tešku situaciju s ostalim sui iuris Crkvama Sirije i Iraka.

Ante Vučić | Bitno.net

——————————–

[1] Podaci preuzeti iz annuario pontifico za 2015.

Objavljeno: 15. srpnja 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi