FILOZOFSKA ANALIZA EINSTEINOVE MISLI (2)

Albert Einstein i (ne)vjera u Boga – analiza Tončija Matulića

Einstein je poimanje Boga već od svojih ranih godina života vezivao za jednu ‘kozmičku inteligenciju’ lišenu osobne dimenzije. Ta spoznaja dobiva na težini u susretu s jednom drugom spoznajom, naime o Einsteinovoj privrženosti Spinozinoj filozofiji, točnije njegovu poimanju osobe koja se pripisuje čovjeku te se stoga, kao takva, ne može ujedno pripisivati Bogu

Recently Updated1

EINSTEINOV POJAM BOGA?

Einstein je poimanje Boga već od svojih ranih godina života vezivao za jednu ‘kozmičku inteligenciju’ lišenu osobne dimenzije. Ta spoznaja dobiva na težini u susretu s jednom drugom spoznajom, naime o Einsteinovoj privrženosti Spinozinoj filozofiji, točnije njegovu poimanju osobe koja se pripisuje čovjeku te se stoga, kao takva, ne može ujedno pripisivati Bogu.[1]

Tekst se nastavlja ispod oglasa

»Poput Spinoze, Einstein je nijekao postojanje osobnoga Boga, oblikovanog prema, kako bismo to danas rekli, idealu supermana.«[2]

Ipak, bila bi nepravda kad bismo nijekali činjenicu Einsteinove bliskosti s židovsko-kršćanskim načinom govora o Bogu, koji istinu o Bogu preuzima iz pojma Boga koji objavljuje samoga sebe na nepogrešiv način i time se otkri­va kao istina koja u samoj sebi posjeduje sigurnost.[3] S druge pak strane, po Spinozinu nauku istina je mjera same sebe. Dakle, ono što je istinito ujedno je kriterij samoga sebe, ali i onoga pogrešnoga, prema analogiji ideje svjetla koje otkriva istinu svjetla i time ujedno i postavlja kriterij samoga sebe, ali i razotkriva tamu, tj. ono suprotno od svjetla. Prema Spinozinu nauku, onaj tko posjeduje jednu istinitu ideju istovremeno poznaje dvije stvari. Prvo, on najprije posjeduje jednu istinitu ideju. Drugo, on je posve siguran da ne može imati sumnje u istinitost svoje percepcije.[4] Zbog toga, čim je jedna stvar shvaćena ona nastavlja s pokazivanjem same sebe snagom same svoje istine bez da naknadno podastre dokaze. Slijedom toga, kad Bog objavljuje samoga sebe u našem mišljenju, naše je shvaćanje Boga dalje nošeno unutrašnjom snagom same njegove istine, jer sam Bog neprestano stimulira i potiče naše umove na sve prikladniji i potpuniji način.[5] S tim je u vezi važno imati na umu ono najvažnije u Spinozinu poimanju Boga, a to je da Spinozin Bog nije odvojen od svijeta, nego živi, djeluje i postoji u svijetu. Drugim riječima, svijet je u Bogu, ali i Bog je u svijetu. Stoga svijet, odnosno priroda nije ništa drugo doli način na koji sam Bog egzistira. Odatle nužno slijedi da ljudska svijest predstavlja način na koji sam Bog misli. Posljedično, osobno »ja« kao i sve ostale konačne stvari u svijetu nisu nikakve samostalne supstancije koje postoje u sebi, nego su modifikacije jedne jedine i jedinstvene božanske sup­stancije.[6] Dobro znana Spinozina sintagma Deus sive Natura (ili: Deus sive Substantia) svoje pravo misaono određenje ima u slijedećem poimanju: »Sve što jest, postoji u Bogu, i ništa ne može postojati niti biti shvaćeno bez Boga«, a to opet upućuje na slijedeći zaključak: naime, Bog i priroda se poistovjećuju te se, stoga, mogu uzimati u jednoznačnom smislu. Dakle, ili Bog ili Priroda, svejedno je. Utoliko, iz perspektive Spinozina nauka, čovjekov odnos prema Bogu niti sadržava niti može sadržavati određenu toplinu susreta među živim osobama, u smislu jednog neposrednog susreta zasnovanog na mogućnosti zbiljske komunikacije između, načelno govoreći, transcendentnoga i imanen­tnoga, tj. komunikacije utemeljene na kriterijima »vjere« i »vjerovanja«. Ta­kvi kriteriji upravo po Spinozinu nauku sačinjavaju najniži stupanj spoznaje, a to je upravo religiozna spoznaja koja se zasniva na osjetilima, neodređenom iskustvu i čuvenju. Religiozna je spoznaja zbog svoje načelne »neodređeno­sti« konfuzna i nepouzdana.[7] Prema Spinozinu nauku, čovjekov odnos prema Bogu može se zasnovati samo na logičkom ustrojstvu geometrijske preciznosti racionalne, tj. (prirodo)znanstveno-matematičke spoznaje, no ipak daleko najbolje snagom intuitivne spoznaje koja po Spinozinu nauku označava najviši stupanj znanja. Intuitivna spoznaja, naime, omogućuje

»…promatranje Boga i svijeta iznutra, onako kako Bog sebe i sve ostalo spoznaje. (…) To znači da potpunu sigurnost i sreću čovjeku može pružiti samo razumsko znanje, odnosno intelektualna intuicija i na njoj zasnovana intelektualna ljubav prema Bogu (‘amor Dei intellectualis’).[8]

Posljedično, po Spinozinu nauku nije moguće, dakako na osnovama stroge filozofske i (prirodo)znanstvene spoznaje svijeta, ni pretpostaviti niti potvrditi postojanje jednoga osobnog Boga koji se – kako to izričito zahtijevaju i svjedoče monoteističke religije židovstva, kršćanstva i islama – slobodno objavljuje čovjeku.

Predaleko bi nas odvela rasprava o Spinozinu nauku i njegovim spoznajnim implikacijama. Ovih je nekoliko natuknica sasvim dovoljno da se makar intuitivno dosegne Einsteinova misaona bliskost sa Spinozinim filozofskim uvi­dima, na kojima je potom gradio svoje poimanje Boga. Za Einsteina, naime, Bog objavljuje samoga sebe u zadivljujućoj harmoniji i racionalnoj ljepoti svemira, dakle u dvjema imanentnim dimenzijama jednog te istog predmeta, tj. svemira, kojeg je Einstein tako zdušno istraživao i proučavao. U tom je smislu sasvim indikativna jedna Einsteinova misao koju je, nota bene, formulirao već 1929. godine u pismu Eduardu Buschingu, inače autoru knjige Nema Boga, što ju je objavio pod pseudonimom Karl Eddi.[9]

»Mi sljedbenici Spinoze vidimo našeg Boga u divnome redu i zakonitosti svega što postoji i njegovoj duši kako ona samu sebe otkriva u čovjeku i životinji. Drugo je pitanje treba li vjerovanje u osobnoga Boga osporavati. Freud je usvojio to gledište u njegovoj zadnjoj publikaciji. Ja se osobno nikad ne bih upustio u takav posao.«[10]

Navedena misao sadržava dva sloja. Prvi se sloj odnosi na Einsteinovu osobnu potvrdu Spinozina poimanja Boga. Drugi se, pak, sloj odnosi na Einsteinovu sumnju u razložnost osporavanja pojma osobnoga Boga, a što će kasnije ipak osobno u više navrata učiniti, ali, čini se, ipak ne na način da zaniječe mogućnost postojanja osobnoga Boga uopće, nego na način da podastre argumente o svojem viđenju Boga. Za Einsteina, stoga, pitanje o postojanju Boga uopće nije važno, jer ono ne izražava njegovu izvornu osobnu preokupaciju. Naprotiv, njegova je preokupacija usredotočena isključivo na pitanje o naravi Boga, tj. o načelnom pojmu i praktičkom poimanju Boga u kontekstu nove

dinamičke i evolutivne – slike svijeta. U odgovoru na to pitanje Einstein istovremeno povlađuje i kritizira kršćansko poimanje Boga. Povlađuje uto­liko što ispovijeda »duboko uvjerenje o racionalnosti svemira«,[11] tj. o njegovoj inherentnoj zakonitosti i objektivnoj spoznatljivosti. Kritizira utoliko što smatra da je »osobni Bog antropomorfni koncept kojeg ja [Einstein, op. T. M.] ne mogu uzeti zaozbiljno«.[12] Međutim, odmah valja spomenuti da za Einsteina postoji intimna unutrašnja povezanost i isprepletenost između racionalnog (znanstvenog) i religioznog (tajanstvenog) humanog instinkta. Taj instinkt, shvaćen u smislu Spinozina koncepta intuitivne spoznaje, nošen je snagom intuitivnog poštovanja prema Bogu. To intimno poštovanje prema Bogu, dakako prema Bogu onkraj osobnog poimanja kojeg spominje Einstein, podudara se sa Spinozinim konceptom amor Dei intellectualis.

»Tumačenje religije, kakvo je ovdje ponuđeno, podrazumijeva ovisnost znanosti o religioznom stavu, dakle jedan odnos koji se u našem dominantno materijalističkom dobu olako zanemaruje. Dok je točno to da su znanstveni rezultati posve neovisni o religioznim i moralnim razmatranjima, ipak su svi pojedinci, a kojima dugujemo velika kreativna postignuća znanosti, bili prožeti istinskim religioznim uvjerenjem da je ovaj naš svemir nešto savršeno i da je moguće racionalnim naporom doći do znanja. A da ovo uvjerenje nije imalo tako snažan emocionalni naboj i da oni koji su tragali za znanjem nisu bili nadahnuti Spinozinom amor Dei intellectualis, teško da bi bili sposobni za takvu neumornu predanost koja je jedina kadra odvesti čovjeka do najvećih ostvarenja.«[13]

No, postavlja se pitanje o naravi spone između »religioznog uvjerenja velikih znanstvenika« i »njihova nadahnuća s amor Dei intellectualis«? Drugim riječima, što točno Einstein misli pod idejom »religioznog uvjerenja«? Naime, velika većina velikih prirodoznanstvenika koje ima na umu Einstein – kao što su primjerice Kepler, Kopernik, Galilei i Newton – bili su kršćani i njihova »religiozna uvjerenja« bila su kršćanski nadahnuta. No, ipak, Einstein uopće ne misli na njihova izvorno kršćanska religiozna uvjerenja, nego isključivo misli na »religiozno uvjerenje« ukorijenjeno u predanom znanstvenom istraživanju. Takvo istraživanje stvara uvjerenje

»…da zakoni prirode ukazuju na postojanje duha silno iznad onoga ljudskoga, pred čijim se licem mi s našim skromnim snagama moramo osjećati poniznima. Bavljenje znanošću stoga vodi do religioznog osjećaja posebne vrste, koji se bitno razlikuje od religioznosti naivnijih ljudi«.[14]

Iz toga se može razložno zaključiti da se Einsteinov pojam Boga podudara tout court s idejom konačne duhovne osnove čitavoga racionalnoga i spoznatljivog svemirskog reda. Ta duhovna osnova svemira ili – Einsteinovim riječi­ma – taj »duh silno iznad ljudskoga duha« neograničeno nadmašuje predmet s kojim se znanstvenik bavi kada proučava zakone prirode, a da pritom taj »duh« ipak nije ni izvan niti iznad znanstvenoga proučavanja, nego u samom njegovu središtu. H. Küng je tu činjenicu izrazio ovim riječima:

»Nije Bog nešto beskonačno ili čak nešto konačno pored ili iznad konačnoga. On je ono beskonačno u svemu konačnome, sam bitak u svemu bivstvujućem.«[15]

Naime, po Einsteinu znanstvenik u marnom istraživanju racionalne strukture svemira otkriva ujedno racionalnu strukturu Božjih zamisli, a što je izvorno Spinozin nauk. Međutim, sve to za Einsteina nema nikakve veze sa židov- sko-kršćanskim poimanjem osobnoga Boga koji se još dodatno na poseban i otajstven način objavljuje čovjeku usporedno – a za Einsteina protiv – apriorne zakonitosti i zadane racionalnosti prirode. Predodžba Boga kao osobe koja se oblikovala na osnovama kompleksa danosti židovsko-kršćanske vjere u posebnu Božju objavu, za Einsteina je jednostavno neprihvatljiva jer pati od jedne neoprostive boljke. Naime, židovsko-kršćanska objava, po Einstei­nu, omogućava i stvara antropomorfnu predodžbu Boga, tj. predodžbu koja tumačenje i razumijevanje Boga vrši na način pripisivanja ljudskih odlika i kvaliteta Bogu, što je, s jedne strane, svojevrsno osiromašenje pojma Boga, a s druge strane, eklatantno kršenje Dekaloga (usp. Izl 20, 4; Pnz 5, 8) koji izričito zabranjuje pravljenje bilo kakvog lika božanstva. Tu bi se činjenicu, po sudu M. Jammera, moglo smatrati uzrokom Einsteinova dosljednog odbacivanja antropomorfizma i antropopatizma u govoru o Bogu.[16] Einsteinovo odbacivanje pojma osobnoga Boga veže se, naime, za njegovo stalno i radikalno osporavanje mogućnosti atribucije ideje osobe Bogu, ukoliko je već sam čovjek titular osobe, a što je vlastito židovsko-kršćanskom shvaćanju, u smislu pripisivanja Bogu nadosobnog svojstva (ausserpersonlichen) koje je oslobođeno natruha puko osobnoga (Nurpersöndlichen) prisutnog u čovjeku. U tom se kontekstu, smatra Einstein, pojavljuje ideja Boga koju se naivno i lakomisleno obvezuje na ispunjavanje pukih ljudskih želja i potreba, a što je vlastitost primitivne religije straha i naprednije – biblijske – religije moral- nosti.[17] Ipak, Einstein u konceptu ‘nadosobnog’ prepoznaje nešto izuzetno vrijednoga:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

»Smatram da ono što je važno jest snaga tog nadosobnog sadržaja i dubina uvjerenja o njegovu neoborivom prvenstvu, neovisno o činjenici da se taj sadržaj pokuša povezati s božanskim Bićem, jer inače ne bi bilo moguće Budu i Spinozu ubrojiti među religiozne osobe. Posljedično, jedna religiozna osoba pobožna je u smislu da nema sumnji spram značenja i uzvišenosti onih ciljeva i nadosobnih svrha koji niti zahtijevaju da budu, a niti se mogu racionalno utemeljiti.«[18]

Očito je da za Einsteina upravo ideja ‘nadosobnoga’, dakako prethodno ispražnjena od svih monoteističkih i teoloških predodžaba osobnoga Boga, predstavlja samu srž i glavnu kreativnu snagu svih znanstvenih istraživanja u kontekstu njegova pojma kozmičke religije, kojeg je spomenuo već u prvom napisu o religiji i znanosti pojmom »kozmičkog religioznog osjećaja«.[19] Da ta spoznaja ima neupitnu vrijednost, svjedoči čitav niz Einsteinovih misaonih izvoda.

»Govoreći o duhu koji upravlja modernim znanstvenim istraživanjima, ja sam mišljenja da sva profinjenija promišljanja u domeni znanosti izbijaju iz dubokog religioznog osjećaja i bez tog osjećaja ona ne bi bila plodonosna. Vjerujem također da je ta vrsta religioznosti, koja se danas osjeća u znanstvenim istraživanjima, jedina kreativna religiozna aktivnost našega doba.«[20]

Moderno znanstveno istraživanje shvaćeno einsteinovski kao jedina kreativna religiozna aktivnost našega doba – pruža najljepše iskustvo što ga čovjek može imati i koje izbija iz osjećaja tajanstvenosti. To iskustvo »jest temeljna emocija koja stoji u dnu istinske umjetnosti i istinske znanosti«[21] Po Einsteinu, pak, najvažnija zadaća umjetnosti i znanosti sastoji se upravo u buđenju i podržavanju tog religioznog osjećaja među dobronamjernim primateljima.[22] U tom je smislu Einstein ustvrdio o sebi da, ako biti religiozan podrazumijeva taj osjećaj, onda za sebe može reći da je duboko religiozan čovjek. No, na istom mjestu priznaje da »ne može pojmiti Boga koji nagrađuje i kažnjava svoja stvorenja ili koji ima istu volju kakvu iskušavamo mi u samima sebi«.[23] No, nije to pravi razlog zašto je Einstein zanijekao ljudsku slobodnu volju, jer ona izvorno proizlazi iz njegove slike svijeta. Što se tiče ljudske slobodne volje, Einstein otvoreno kaže:

»Ne vjerujem u ljudsku slobodu u filozofskom smislu. Svatko djeluje samo pod utjecajem vanjskih pritisaka i u skladu s unutarnjom nužnošću. Schopenhauerova izreka ‘čovjek može činiti što hoće, ali ne može htjeti što hoće’ bila mi je realno nadahnuće od moje mladosti. Ona je bila trajna utjeha pred životnim teškoćama, mojim i tuđima, i neiscrpan izvor tolerancije.«[24]

No, Einsteinovo rješenje ljudske slobodne volje neraskidivo je povezano s njegovom slikom svijeta koja bitno podrazumijeva identičnost između ordo idearum i ordo rerum (Spinoza). Ta identičnost izvorno počiva na jedinstvenoj racionalnoj strukturi postojećega svijeta, koja se manifestira »kroz neograničeni determinizam i kauzalnost u prirodi, a koji isključuje mogućnost slobodne volje«.[25] Posljedično, ne iznenađuje činjenica da se i Einsteinova ideja religije bazira na čvrstom vjerovanju u determinizam, dakle vjerovanju u načelnu, strogu i sveodređujuću kauzalnost svih prirodnih fenomena. S tim u svezi Einstein je ustvrdio da »samo ideja Boga koji kažnjava i nagrađuje nije kompatibilna (osim na umjetan način) s tezom determinizma«.[26] Einstein je najviše zbog tih i sličnih izjava došao na zao glas među predstavnicima kršćanskih denominacija,[27] a što je ujedno imalo za posljedicu masovno odbacivanje Einsteinova koncepta ‘kozmičke religije’ među vjernicima. U tom je smislu sasvim indikativan sud P. Tillicha, protestantskog teologa i Einsteinova sugovornika:

»Da to nije bio Einstein, veliki preobrazitelj naše slike fizikalnoga svijeta, njegovi argumenti ne bi bili proizveli nikakvo uzbuđenje. Oni nisu ni novi niti u sebi snažni. Međutim, u Einsteinovim ustima, kao izričaj njegova intelektualnoga i moralnoga karaktera, oni su važniji od visoko sofisticiranog razmišljanja nekoga drugog.«[28]

Znači li sve to da je Einstein, poput Spinoze, bio apsolutni determinist i, posljedično, da njegov pojam Boga, kao uostalom i njegovo poimanje religije, boluju od nepopustljive »tvrdoglavosti« apsolutnog determinizma? Drugim riječima, u kakvog je Boga Einstein uistinu vjerovao? Izravni odgovor na to pitanje dao je sam Einstein:

»Vjerujem u Spinozinog Boga koji objavljuje samoga sebe u harmoniji postojećega, a ne u Boga koji sebe zaokuplja sudbinama i djelovanjima ljudskih bića.«[29]

Ovaj odgovor ima dva sloja. Prvi sadržava prešutno odbacivanje pojma oso­noga Boga monoteističkih religija. Drugi sloj sadržava Einsteinovo uvjerenje, nadahnuto Spinozinim naukom, da se Bog objavljuje u racionalnoj strukturi svemira i da, posljedično, bez ideje Boga ništa ne može biti spoznato. No, neminovno pitanje, vjeruje li Einstein uistinu u takozvanoga Spinozina Boga, dobilo je svoj konačni epilog u odgovoru:

»Ne mogu odgovoriti s jednostavnim da ili ne. Ja nisam ateist i ne mislim da se mogu nazvati panteistom. Mi se nalazimo u situaciji maloga djeteta koje ulazi u jednu veliku biblioteku punu knjiga napisanih različitim jezicima. Dijete sumnja da bi trebao postojati jedan tajanstveni red u uređenju tih knjiga, ali ne zna koji bi to red bio. Čini mi se da ovo predočava najinteligentnije ponašanje ljudskoga bića prema Bogu. Mi vidimo jedan zadivljujuće sređeni svemir koji poštuje precizne zakone, ali koje možemo shvatiti samo na mutan način. Naše ograničene misli ne mogu dosegnuti tajanstvenu snagu koja pokreće zviježđa. Opčarava me Spinozin panteizam, ali više cijenim njegov doprinos modernom mišljenju, jer on je prvi filozof koji tijelo i dušu razmatra u jedinstvu, a ne kao dvije odvojene stvari.«[30]

Spoznatljivost racionalne strukture svemira predstavlja temeljnu pretpostav­ku za svako suvislo i plodonosno znanstveno istraživanje. Ovo potonje, pak, omogućuje ljudskoj racionalnosti da se dovine do krajnjih visina harmonije svemira koja sama po sebi objavljuje Boga, a javlja se u našem razumu. U tom se jedinstvenom događanju za Einsteina, kao uostalom i za Spinozu, ljudska racionalnost otkriva kao pokretač ljubavi prema tajanstvenosti svemira koja upućuje na Boga. Drugim riječima, biti racionalan znači ljubiti Boga i obrnu­to, ljubiti Boga znači biti racionalan. Štogod se dublje zalazi u tajne prirode, to više raste poštovanje prema Bogu. Zbog toga obvezivanje na znanstveno istraživanje za Einsteina u krajnjoj liniji omogućuje mišljenje Božjih misli, jer ništa nije moguće shvatiti bez Boga.[31] Na pozadini Spinozina nauka takvo razmišljanje uključuje poistovjećivanje Boga i Prirode tout court, a koji uza­jamno sačinjavaju jednu uzročno povezanu cjelinu. Međutim, kod Einsteina je priroda, kao uzročno povezana cjelina, proizvela razumijevanje (Verstandlichkeit) Boga koje je toliko uzvišeno da ga ipak nije moguće svesti na puku logičko-uzročnu spoznatljivost prirode, već ga treba svrstati u odnos transcendentnoga karaktera s fizikalnim svijetom.[32] Odatle Torrance izvodi važan podatak za Einsteinov pojam Boga, a taj je da on, ipak, nije rigidni spinozist i, posljedično, da mnogo toga nije ne samo htio nego niti mogao prihvatiti iz Spinozine filozofije Boga, jer je bilo nespojivo s njegovom dinamičkom i evolutivnom slikom svijeta. Torrance ističe da ono što je Einsteina naviše privlačilo kod Spinoze jest njegovo odbacivanje kartezijanskoga dualizma. Einstein je, naime, bio protivnik svakog oblika dualizma koji je dovodio u pi­tanje jedinstveno poimanje svemira s inherentnom racionalnom harmonijom. To je, međutim, za Einsteina ujedno bio dvosjekli mač. S jedne strane, ostao je uvjereni zagovornik mogućnosti jedne unificirajuće teorije polja, odbacujući pritom svaki dualizam vremena-prostora, vala-čestice, teorije relativnosti kvantne teorije, dok su, s druge strane, Spinozina uzročna i logičko-matematička jednolikost svijeta odisale rigidnim i apsolutnim determinizmom koji je ipak morao biti u direktnoj suprotnosti s Einsteinovim realističkim i dinamičkim shvaćanjem otvorenosti svemira, kao i u suprotnosti s njegovim odbacivanjem euklidovskog zatvorenog sustava svijeta.[33]

OPASKA NA RAČUN EINSTEINOVA POJMA BOGA

Iz svega je razvidno da Einstein nije zanijekao Boga naprosto, nego samo pojam osobnoga Boga. Pritom je, međutim, važno primijetiti njegovo (ne)svjesno ili previđanje ili zanemarivanje važnosti i težine simboličkoga i analognoga teološkoga govora o Bogu kao osobi i, posljedično, govora o čovjeku kao osobi, a koji govor, dok isključuje mogućnost totalnoga poistovjećivanja među njima, istovremeno ukazuje na ideje apsolutne ovisnosti i radikalne mogućnosti. Posrijedi je uvijek teološki pokušaj da se, dakako u skladu s metodičkim kriterijima teološke znanosti, koliko je to moguće na razumljiv način izrazi apsolutno Otajstvo, a nipošto da se apsolutno Otajstvo svede na ono što ono uopće nije. Zbog toga bi se Einsteinu moglo djelomično dati za pravo, tj. u smislu opravdanog prigovora na račun čestih, nekad i da­nas, ikonoklastičkih i idolatrijskih pretjerivanja koja prelaze granicu dobroga ukusa u kontekstu kršćanske vjere u Boga. No, Einsteinu se iz strogo teološke perspektive ipak ne može dati za pravo iz jednostavnog razloga što »stav da je Bog osoba, da je on osobni Bog, jest jedna od temeljnih kršćanskih izjava o Bogu«.[34] Utoliko onda rezultira logičnim razjašnjenje Paula J. O. Tillicha, protestantskog teologa i kritičara Einsteinova pojma Boga, da je

»opće mišljenje klasične teologije, praktički u svim vremenima crkvene povijesti, da se predikat ‘osoban’ može izreći o božanstvu samo simbolički ili analogno ili ako je on istovremeno afirmacija i negacija. Očito da u svakodnevnom životu religije simbolički karakter ideje ‘osobnoga Boga’ nije uvijek ostvaren. To postaje opasnim samo kad se iskrivljavanje teorijskih i praktičkih posljedica izvodi iz neuspjelog ostvarenja toga [simboličkog karaktera ideje ‘osobnoga Boga’, op. T. M.]. Tada slijede napadi izvana i kritike iznutra, ali i moraju slijediti. Njih zahtijeva sama religija. Bez određenog elementa ‘ateizma’ nijedan se ‘teizam’ ne može održati.«[35]

Pojam osobnoga Boga stoga je nenadomjestiv u kršćanstvu. No, posrijedi nije tek puko pripisivanje ili čak čovjekova projekcija osobe na Boga.

»Tvrdnja da je Bog apsolutna osoba koja postoji u apsolutnoj slobodi nasuprot svega što On utvrđuje različitim od samoga sebe, samoočita je isto toliko koliko kad kažemo da je Bog apsolutni bitak, apsolutni temelj«[36]

svega što jest i što postoji. Karl Rahner skreće pažnju na nužnost logičke koherentnosti u govoru o Bogu. U skladu je s njom stoga nemoguće tvrditi da je Bog apsolutni temelj cjelokupne zbilje, a što se naslućuje kod Einsteina, a da istovremeno taj isti Bog ne bude ujedno osoba, tj. apsolutni temelj cjelokupnoga osobnog života. Jer, i Einstein je osoba. Utoliko je važno imati na umu činjenicu da se

„…dubinu bitka ne može simbolički izraziti objektima uzetim iz domene koja je niža od osobnoga, iz područja stvari ili podosobnih živih bića. Nadosobno nije određeno ‘Ono’ ili, još preciznije, nadosobno je određeni ‘On’ utoliko ukoliko je ujedno određeno ‘Ono’ i postoji iznad obadvoga. Međutim, ako je element ‘On’ ostavljen postrance, onda element ‘Ono’ transfor­mira navedeno nadosobno u određeno podosobno, kao što se to redovito događa u monizmu i panteizmu. Takvo neutralno podosobno ne može zahvatiti središte naše osobnosti. Ono može zadovoljiti naš estetski osjećaj ili naše intelektualne potrebe, ali ne može obratiti našu volju, ne može prevladati našu samoću, strah i očaj. (…) To je razlog zbog kojeg je simbol osobnoga Boga neophodan za živu religiju. To je uostalom simbol, a ne objekt i nikada ga se ne bi smjelo tumačiti kao objekt.«[37]

Iako je posrijedi na prvome mjestu obrana pojma osobnoga Boga, ipak je tu očita i skrb za samoga čovjeka. Naime, »u samoj svojoj konstituciji konačni duh uvijek doživljava samoga sebe na način da ima podrijetlo u drugome i da njegov bitak dolazi od drugoga te se zbog toga ono ‘od drugoga’ ne može protumačiti krivo kao nekakvo neosobno počelo«.[38] Utoliko čovjekova radikalna ovisnost od drugome, a koja se u zapadnjačkom kulturnom krugu naziva upravo pojmom osobe, otkriva zbilju koja ga se itekako tiče, jer ta zbilja je ona zadnja zbilja, shvaćena kao temelj, uvjet i mogućnost postojanja cjelokupne zbilje. Bog stoga nije nekakvo puko ‘ono’. On nije nekakva hlad­na kozmička inteligencija. Bog kao temelj svake osobnosti jednostavno ne može biti neosoban.[39]

EINSTEINOV POJAM BOGA U OKRILJU EINSTEINOVE SLIKE SVIJETA

Na samom početku svojih znanstvenih istraživanja, poglavito Newtona i Keplera, Einstein je bio uvjerenja da ne postoji logički put za spoznaju zakona prirode, jer ne postoji logička povezanost između fenomena i njihovih teorijskih načela. To je prilično dokazao u svojim istraživanjima Maxwellove fizike.[40] Ono što je pritom bitno jest zapravo jedan izvanlogički problem koji se svodi na pitanje o ontološkom odnosu između mišljenja i postojeće stvarnosti. Unutar prestabilirane harmonije svijeta, poznato je, ideje dolaze od Boga. One se javljaju u umu u skladu sa svjetskim redom. One se shvaćaju posredstvom intuicije koja se oslanja na simpatetičkom shvaćanju iskustva. Znanstvenik stoga treba ustrajati u svome konfuznom držanju spram nepovezanih rezultata empirijskoga istraživanja sve dotle dok mu se načela, što ih postavlja u temelju svojih dedukcija, sama ne razotkriju. Prestabilirana se harmonija (Leibniz) u fizikalnim istraživanjima otkriva kao istraživanje elementarnih zakona svijeta. A sama intuicija, koja se oslanja na iskustvo, u sta­nju je dovesti istraživača do tih elementarnih zakona. To su premise koje stoje iza Einsteinova uvjerenja o mogućnostima intuitivne spoznaje koja otkriva Božje misli. Posljedično, štogod se dublje zalazi u tajne svijeta, to analogno više raste poštovanje prema Bogu. To se može smatrati elementarnim »član­kom vjere« Einstenova pojma Boga, jer svatko tko ozbiljno sudjeluje u znanstvenim istraživanjima postupno dolazi do svijesti o duhu koji se objavljuje u zakonitostima svijeta, ali o duhu koji nadmašuje ljudski duh i potiče ga na ponizno štovanje. Sve to upućuje na već poznati zaključak da je Einstein bio duboko religiozna osoba, no njegova religioznost, kako je sam tvrdio, izlazi iz dubokog osjećaja divljenja i strahopoštovanja prema racionalnoj i spoznatljivoj harmoniji svijeta. Einsteinov ‘kozmički religiozni osjećaj’ morao je ostaviti duboki trag i na njegovo poimanje fizikalnoga svijeta. U tom smislu najznačajniji poticaj za promišljanje o odnosu Einsteinova pojma Boga i Einsteinove fizike daju tri njegove glasovite tvrdnje: Bog se ne kocka! Bog ne stavlja na tržište svoje stvari! Dovitljiv je Gospod Bog, ali nije pakostan!

U jednom pismu upućenom fizičaru Maxu Bornu, Einstein je ustvrdio:

»Kvantna mehanika je veoma vrijedna poštovanja. Međutim, unutrašnji glas mi kaže da to ipak nije ono pravo. Teorija daje mnogo, ali nas nimalo ne približava tajni Staroga. Uvjeren sam da se On ne kocka.«[41]

Drugim riječima, Bog se ne kocka! Izrečena je misao veoma bliska tvrdnji iz Spinozina nauka po kojoj »u prirodi ništa ne postoji kontingentnoga, nego su sve stvari determinirane nužnošću božanske naravi u postojanju i djelo­vanju«.[42] Stoga stoji zaključak da zbog odlučujućeg utjecaja Spinozina determinističkog nauka na Einsteinovo poimanje svijeta, Einstein nikada nije prihvatio zahtjev kvantne mehanike za napuštanjem determinizma i stroge kauzalnosti.[43] Prema tome, Einsteinovo isticanje tvrdnje ‘Bog se ne kocka!’ neraskidivo je vezano za njegovo temeljno uvjerenje da je svijet strogo racionalno uređen, te da u njemu nema mjesta za nikakvo ‘načelo neodređenosti’ (Heisenberg). Harmonija je svijeta neupitna. Slijedom toga, razložno je zaključiti da u Einsteinovim očima Bog uopće ne bi bio Bog kad se njegovo izvorno poimanje ne bi podudaralo s rigoroznim i objektivnim znanstvenim opisom unutrašnje harmonije svijeta, bilo da je riječ o opisu mikrofizike ili o opisu bilo koje druge razine fizičke stvarnosti.[44] ‘Bog se ne kocka!’ pretpostavlja, dakle, čvrsto vjerovanje u objektivnu spoznatljivost dinamičkih i neprekidnih struktura svijeta, kao i svih mogućih transformacija koje se do­gađaju u prostorvremenskoj stvarnosti svijeta. Strukture i transformacije prostorvremenske određenosti svijeta mogu se dokazati racionalno, ali samo na relativno elementarnoj razini, i to opet pomoću otvorenih struktura, ali koje su ipak matematički precizne u svojim formalizacijama. Utoliko tvrdnja ‘Bog se ne kocka!’ upućuje na zaključak da svaki priziv na slučajnost (chance) pred­stavlja prije svega negativan način mišljenja ili, radije, određeno ne-mišljenje, ali nipošto nešto što se može dovesti u vezu s determinističkom harmonijom svijeta i vladavinom strogog zakona kauzalnosti u njemu.

Nadalje, Torrance ističe da u temeljima cjelokupnog Einsteinova djela počiva prvenstvo svjetla, a ta je činjenica izražena već u židovstvu i kršćanstvu. Naime, konstanta svjetla uzduž čitavoga svemira predstavlja nosivi stup Einstenove ideje o Bogu koji se ne kocka, budući da svjetlost nije moguće definirati u odnosu na nešto drugo kao što je moguće definirati sva ostala tijela pojmovima prostora i vremena, a pojmove prostora i vremena u od­nosu na svjetlost. Svjetlost posjeduje jedinstveni metafizički i fizički status u čitavome svemiru. Svjetlost je konstanta označena kao ‘c’ u znanstvenim jednadžbama, poput one E=mc2. Kad brzina svjetlosti ne bi bila jedna konstanta, kad bi gibanje svjetla variralo i osciliralo na neki način, tada se ne bi radilo o sređenom poretku stvari, nego samo o uzročnim događajima i neredu. A upravo svjetlo otkriva i dekodira sređenu narav stvari. To je ujedno glavni motiv Einsteinova opiranja kvantnomehaničkom određenju značenja slučaja u znanstvenim objašnjenjima i formuliranju određene prirodoznanstvene teorije.[45] Einsteinovo uporno, a moglo bi se reći i tvrdoglavo insistiranje na tvrdnji ‘Bog se ne kocka!’ dovelo ga je do sumnjičenja, pa čak i optužaba za oživljavanje tvrdolinijaškog determinizma. Fizičar Max Born sigurno je jedan od najznačajnijih primjera za to. No, ipak je fizičar Wolfgang Pauli pokazao, iznad svega Bornu,[46] da Einstein uopće nije bio determinist, nego da je prije svega bio uvjereni realist koji je gajio duboko uvjerenje, dakako na liniji Maxwellove teorije polja i svoje opće teorije relativnosti, da prirodom strogo upravljaju dubinske razine spoznatljivih povezanosti što ih se ne može izražavati pojmovima klasične uzročnosti i tradicionalne matematike. Einstein je njegovao uvjerenje da se najdublje forme spoznatljivosti svijeta, koje iznose na vidjelo istraživanja teorija relativnosti i kvantne mehanike, ne mogu shvatiti pojmovima klasične uzročnosti. Te najdublje forme spoznatljivosti svijeta po Einsteinu zahtijevaju jednu ideju naduzročnost (Uberkausalitat) iza koje nije teško otkriti Einsteinovu genijalnu intuiciju jedne sasvim nove vrste matematičkog mišljenja koje tek treba osoviti na noge.[47] Nadalje, Einstein je, poput Barucha Spinoze, pripadao židovskoj zajednici te mu, kako je već ranije naznačeno, nije bila nepoznata zapovijed Deka- loga koja zabranjuje uprizorenje Boga u vidljivim slikama i predodžbama. Kod Spinoze ta činjenica dolazi do izražaja u njegovu odbacivanju osjetilne percepcije kao izvora objektivne i istinite spoznaje, o čemu je već bilo govo­ra ranije. Kod Einsteina ta činjenica dolazi do izražaja u njegovoj poznatoj tvrdnji ‘Bog ne stavlja na tržište svoje stvari’. Ta se tvrdnja odnosi na fiziku, tj. na područje njezina istraživanja. Iza te tvrdnje krije se Einsteinov stav da se istinske tajne prirode, dakle njezin spoznatljiv ali ipak sakriveni red ne može iščitavati iz puke pojavnosti fenomena niti se može izvoditi logičkim putem iz površinske analize ustrojstva prirodnoga fenomena, nego isključivo posredstvom hvatanja (tapping) Božjih misli i to na način kako nam ih on sam objavljuje u našim mislima. Posljedično, Einstein je duboko uvjeren da čovjek ne može vidjeti Boga, ali ga ipak može promatrati kroz svjetlo samoga njegova svjetla koje svijetli u harmoniji svemira. U tom je smislu indikativna misao izražena u Psalmu 36.: »Tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo« (Ps 36, 10). Vraćajući se opet ranijem poimanju konstante svjetla, kao najuzvišenijem dokazu stvorenoga svemira, potrebno ga je sada upotpuniti jednom činjenicom – naime, svjetlo je nevidljivo. Posredstvom dešifriranja matematičkih struktura nošenih svjetlosnim signalima, dolazi se do spoznaje prostorno-vremenskog svemira, bilo da je riječ o velikim ili malim dimenzijama. Novo shvaćanje svjetla prouzročilo je pravu znanstvenoistraživačku revoluciju, jer je nametnulo postulat po kojemu se nevidljivo ne može objašnjavati pojmovi­ma vidljivoga, nego upravo suprotno, dakle ono se vidljivo može objašnjavati pojmovima nevidljivoga. To, drugim riječima, znači da mi zapravo ne vidimo svjetlost, nego vidimo samo ono što je tom svjetlošću osvijetljeno.[48] Na taj način, govoreći Einsteinovim jezikom, mi otkrivamo stvarnost u njezinoj dubini i time ujedno hvatamo misli Starca (The Old One – Boga). Dubinska skrovitost prirodnih zakonitosti koja čuva Božje misli dala je Einsteinu glavni poticaj za formulaciju tvrdnje da ‘Bog ne stavlja na tržište svoje stvari’. Međutim, to uopće ne znači da je Einstein bio zaokupljen skrivenim uzrokom cjelokupne zbilje, kako to čini teologija, i koji bi ujedno bio odvojen od sređenoga poretka prirode pred našim očima. Einstein pogotovo nije bio zainteresiran za uzrok koji bi bio bitno drukčiji od same prirode. Jedino što je Einstein imao na umu bila je briga oko iskorjenjivanja okultizma iz prirode ili, slično rečeno, oko demitologizacije svijeta, budući da je već ranije naznačeno da mu je svaka ideja dualizma bila mrska, a okultizam preživljava baš zahvaljujući dualizmu, tj. onom nedorečenom odnosu između dvije krajnosti koje bezuspješno pokušava dualistički međusobno pomiriti. Einsteinov interes stoji on­kraj svake dualističke koncepcije svijeta i zahvaća u sfere najtajanstvenijih, najdubljih i, dakako, nevidljivih dinamičkih i ontoloških struktura sređene regularnosti fizikalnih realiteta na kojima se pojavne strukture te iste sređene regularnosti međusobno koordiniraju i od kojih bivaju kontrolirane. Ta je činjenica osobito dobro prepoznatljiva u epistemološkoj revoluciji prouzročenoj općom teorijom relativnosti, koja pokazuje da su teorijski i praktički faktori, tj. bitak i forma, međusobno povezani na svim razinama prirode, kao i u našoj spoznaji tih faktora. Znanstveno istraživanje, stoga, treba prodrijeti u najin­timniju konstitutivnu strukturu stvari, ali bez upotrebe slika ili predodžaba. Pritom, najskrovitija struktura koja ostaje nepromijenjena i pored sve relativnosti našega znanja ne može biti dosegnuta pukim promatranjem fenomena, nego isključivo dubinskom intelektualnom penetracijom ili, Spinozinom jezikom, najuzvišenijom od svih spoznaja – intuitivnom spoznajom. Vanjska forma površine postojećega dohvatljiva je našem promatranju. Međutim, ona intimna ontološka struktura, ono dubinski nevidljivo i kao takvo lišeno sli­kovnih predodžaba, to ostaje trajno i nepromjenjivo za svakog promatrača. Zbog toga ontološka struktura svijeta pruža najviši stupanj objektivnosti, jer ona leži ispod svih promatranih varijacija i kao ispod-stojeća osigurava in­tegrativnu snagu spoznatljivoga reda već na fenomenološkoj razini. Upravo intuitivna spoznaja prirode, tj. intelektualna penetracija u najdublju objektivnost i unutrašnje odnose, poštujući pritom razlike i relativnost pojedinačnoga promatračkog iskustva, ali bez da se dopusti njihova dezintegracija putem pluralističkog relativizma, sačinjava sukus objekta rigorozne znanosti.

Taj, možemo ga nazvati, ideal znanstvenoistraživačke djelatnosti, kojeg je Einstein izuzetno cijenio i ponajviše u govoru o religiji i Bogu istančano formulirao i propagirao, u suvremenom je znanstveno-tehničkom dobu često zanemaren i pogažen. J. Habermas je oštroumno ukazao na često (ne)opaženo(ne)svjesno vezivanje prirodne znanosti i prirodoznanstvenika za određene vrijednosne slike i predodžbe, osobne i kolektivne interese, a koji nemaju nikakve veze s objektivnošću znanosti, a još manje s objektom stroge znanosti.[49] U tom je smislu važno ukazati na opasnost ideološke zloupotrebe znanosti, dakako bilo koje njezine grane, a još je važnije ukazati na granice znanstvene objektivnosti, koje u primijenjenim istraživanjima nisu i ne mogu biti apsolutne. Sve to navodimo ne bi li se ponovno probudila svijest u znanstvenicima o onoj krajnjoj dimenziji ontološke dubine na koju je upućivao Einstein, a koja omogućava koordinaciju fenomena na površini pomoću one dublje, nevidljive, ali prisutne i spoznatljive strukture, te koja stoga omogućuje i nalaže jedinstveno mišljenje empirijskih i teorijskih činjenica, tj. fenomenološke i noumenološke razine stvarnosti. Samo je tako moguće dovinuti se do spoznaje stvari kakve one doista jesu u samima sebi. S mogućnostima takve spoznaje Einstein je bio životno zaokupljen. No, iza toga se krije jedna duboka razlika između Einsteina i Spinoze, ukoliko je Spinozinu filozofiju moguće iščitavati u svjetlu jednog židovskog oblika stare ideje latinskog stoicizma izražene u aksiomu Deus sive Natura. Ta je ideja, rečeno je već ranije, nosila u sebi jednu jedinu i jedinstvenu sve-određujuću i samo-posvećenu supstanciju (Bog ili Priroda) koju je Spinoza poistovjetio sa svijetom. Ona se, stoga, može shvatiti samo unutar logičko-uzročnoga lanca u svijetu. Spinozin Bog nije apsolutno transcendirajuća Zbilja koja, kao takva, apsolutno transcendira svijet, nego je njegov Bog u svijetu. Štoviše, svijet je način na koji sam Bog egzistira. Einstein, za razliku od Spinoze, smatra da ‘Bog ne stavlja na tržište svoje stvari’. To znači da se najdublji smisao zadivljujuće spoznatljivosti svijeta ipak nalazi u Bogu, kao njegovu neshvatljivom (tajanstvenom), ali transcendentnom temelju[50]. Znanstvenik je u istraživanju obavijen divljenjem i prožet eksperimentalnim strahom pred ipak zadivlju­jućom shvatljivošću svijeta. No, taj svijet u konačnici uvijek ostaje nečim neuhvatljivim, tj. vrijednim najvišeg divljenja i najdubljeg poštovanja. Zbog toga griješe svi, a posebno znanstvenici koji na temelju nekoliko izvršenih eksperimenata, prikupljenih činjenica ili pročitanih teorija izjavljuju tvrdnje s predznakom konačnog rješenja, kao da se tu radi o pučkoškolskim igrarijama. To je ideologija, a ne znanost. Jer, najdublja bit svijeta ostaje čovjeku nedostupna. I baš je to razlog zbog kojeg je »znanost bez religije šepava«.[51] Einsteinova tvrdnja da ‘Bog ne stavlja na tržište svoje stvari’ dočarava njego­vo duboko uvjerenje po kojemu se najdublje tajne svijeta ne mogu dešifrirati putem analiza puke površine fenomena, nego putem intelektualne penetracije u najdublje i najintimnije ontološke strukture prirodnoga reda.

Posljednja u nizu poznatih Einsteinovih uzrečica glasi: ‘Dovitljiv je Gospod Bog, ali nije pakostan’. Uzrečica je izvorno zapisana njemačkim jezikom[52] ponad jednog malog kamina u dvorani za sastanke Odsjeka za matematiku Sveučilišta Princeton. Pribranom meditacijom nad tom uzrečicom, imajući pritom na umu Einsteinov genij i njegov cjelokupni doprinos razvoju znanosti i tehnike, može se doći do još većeg uvida u Einsteinove genijalne misli o Bogu. Bog je u svakom slučaju za Einsteina dubok – štoviše, predubok – no u njemu nema nikakve varke ili primisli na obmanu. Ideju Božje dovitlji­vosti najbolje može shvatiti onaj tko predano radi na pronicanju najdublje i najintimnije ontološke strukture prirodnoga reda, kao što je to činio Einstein. Uzrečica, nadalje, može značiti da je Bog dubok, ali nije pogrešan. Time se izražavaju kompleksnost i suptilnost, jednostavnost i krajnja povjerljivost svijeta, jer njegov temelj nije bilo tko, nego Bog. Imanentni red svijeta koji je skriven iza zamršenih i često zagonetnih povezanosti u svojoj je biti ipak dostojan našeg ljudskog povjerenja, jer usprkos svim svojim iznenađenjima nedorečenostima za nas, svijet nije ni proizvoljan niti divlji, nego je jedinstven i vrijedan najvišeg divljenja i najdubljeg povjerenja radi racionalne sređenosti i spoznatljivosti. U tom je smislu korisno opet pozvati se na fizikalnu narav svjetla. U svemiru se sva tijela u gibanju definiraju u odnosu na prostor i vrijeme, dok se prostor i vrijeme definiraju u odnosu na svjetlo. Svjetlo nije definirano u odnosu na nešto drugo, nego u odnosu na samo sebe. Svjetlo predstavlja veliku svemirsku konstantu, budući da su sve stvari koje poznajemo u svijetu spoznate i definirane u odnosu na svjetlo. Konstanta svjetla jest veličina na koju se možemo nepromjenjivo osloniti. Konstanta svjetla, dakle, ne zavrjeđuje povjerenje, ona nam ga sama ulijeva. Neovisno o činjenici što se u atomskim i subatomskim, zemaljskim i astrofizikalnim istraživanjima svijeta ili, jednom riječju, u istraživanjima zbilje, dokle god se može dosegnuti u prostorvremenu, često susreće s problemima koji izgledaju izvan vladavine fizikalnih zakona, ipak konstanta svjetla sa svojim jedinstvenim metafizičkim statusom neprestano raspiruje divljenje i podupire povjerenje u Boga, jer On se ne igra i On neće prevariti ili obmanuti svoje istraživače. Konstanta svjetla podupire stav da je na razini fizikalne zbilje Bog itekako dovitljiv upravo zbog svih dinamičkih, raznolikih i mnogovarijabilnih struktura koje ispunjaju svemir s tijelima u gibanju. Einstein je bio blizak tim idejama, usprkos kvantnim teoretičarima koji su doveli u pitanje nepromjenjivost dubinskoga reda u subatomskom kraljevstvu, u kojemu priroda ponekad otkriva svoje lice u diskontinuitetu i stoga iracionalno. Sam Einstein suočavao se sa sličnim problemom u kontekstu implikacija opće relativnosti na razumijevanje zakrivlje­nosti prostora u ne-euklidovskom svemiru.[53] Kako bilo, učestalost s kojom je Einstein povezivao pojam prirodnoga reda s pojmom Boga daje nam za pravo zaključiti da upravo ideja reda predstavlja jedno od posljednjih općeprihvaćenih vjerovanja do koje teško da se može prodrijeti eksperimentom. Jer svaki racionalni red smjera onkraj samoga sebe, tj. prema onom krajnjem i neuhvatljivom temelju cjelokupnoga reda. Pred tom tajnom mora zastati dah. Ne zaboravimo: toj se tajni Einstein neprestano divio. Nije li to dostatan razlog da se Einsteina otrgne iz zagrljaja ‘ateizma’ i da ga se izruči u naručje Starca (The Old One), tj. Boga, kojemu je vazda nijekao osobnost, ali nikad mu nije zanijekao umnost, preciznost, jasnoću, mudrost, svemoć i sveznanje? Jer čini se da nema nikakve sumnje da bi već za samoga Einsteina izričito nijekanje Boga kao transcendentnoga temelja cjelokupnoga prirodnoga reda naznačilo kraj svakom racionalnom mišljenju, a time bi stavilo u pitanje mogućnost bilo kakve racionalne znanosti.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Na samome kraju preostaje uvjerenje da bi se – iako Einstein nije prihvaćao židovsko, kršćansko i islamsko poimanje Boga Stvoritelja kao osobnog bića, koji posredstvom transcendentno-imanentnog zakona providnosti trajno komunicira s ljudima, i to na način koji nadilazi granice strogo fizikalnih zakona ipak moglo reći da njegovo poimanje Boga kao zadnjeg transcendentnog temelja cjelokupne zbilje predstavlja jedan od najznačajnijih doprinosa moderne prirodne znanosti teološkim istraživanjima o nastanku, naravi i gibanju svemira, te njegovoj dubinskoj strukturi i njegovim temeljnim zakonitostima. Osim toga – iako je Einstein bio izričito protiv takozvanih religije straha i moralne religije, a kakvu je prepoznavao u Svetom pismu židovskoga naroda i kršćanskome Novom zavjetu, te iako je izričito zagovarao takozvanu kozmičku religiju, tj. jedan tip religioznosti kojemu je stran pojam antropomorfnoga Boga, a priznaje i divi se strogo kauzalnoj zakonomjernosti svekolikoga zbi­vanja u svemiru – ipak ostaje neupitnom činjenica da je pred cijelim svijetom svjedočio vlastito divljenje i poštovanje prema tajnama harmonije svemira koje se nije ustručavao povezati s imenom Boga.

Tonči Matulić, Filozofska istraživanja

Preneseno s dozvolom autora.

Prvi dio teksta vidi OVDJE


 

[1] Usp. Thomas Forsyth Torrance, »Einstein, Albert (1879-1955)«, u: Dizionario Interdisciplinare di Scienza e Fede. Cultura scientifica, filosofia e teologia [ur. Giuseppe Tanzella-Nitti – Alberto Strumia], sv. 1-2, Citta del Vaticano – Roma 2002., sv. 2, str. 1728-1739, ovdje posebno str. 1731-1732.

[2] M. Jammer, Einstein and Religion, str. 47.

[3] Usp. T. F. Torrance, Einstein, Albert (1879–1955), str. 1732.

[4] Usp. Baruch Spinoza, Ethica more geometrico demonstrata (1677.), XLIII [hrv. prijevod: Benedikt de Spinoza, Etika dokazana geometrijskim redom, Demetra, Zagreb 2000.].

[5] Usp. T. F. Torrance, Einstein, Albert (1879–1955), str. 1733.

[6] Usp. H. Küng, Postoji li Bog?, str. 125.

[7] Usp. Ivan Devčić, Pred Bogom blizim i dale­kim. Filozofija o religiji, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb 1998., str. 28.

[8] I. Devčić, Pred Bogom blizim i dalekim.

[9] Usp. K. Eddi [E. Busching], Es gibt keinen Gott. Bekenntnisse eines Unbekannten, Koch, Neff & Oetinger, Stuttgart 1929.

[10] Einsteinovo pismo upućeno E. Buschingu, 25. listopada 1929. godine, a sačuvano u Einsteinovu arhivu. Ovdje navedeno prema: M. Jammer, Einstein and Religion, str. 51.

[11] A. Einstein, Ideas and Opinions, str. 39. Usp. također: A. Einstein, »Religija i znanost«, str. 35.

[12] Einsteinova pisma upućena M. W. Grossu i M. Magalaneru, 26. travnja 1947. godine, a sačuvana u Einsteinovu arhivu. Ovdje nave­deno prema: M. Jammer, Einstein and Reli­gion, str. 138.

[13] A. Einstein, »Religion and Science: Irreconciliable?«, str. 20 (emfaza je u tekstu).

[14] Einsteinovo pismo upućeno mladom učeniku P. Wrightu, 24. siječnja 1936. godine, a sačuvano u Einsteinovu arhivu. Ovdje navedeno prema: M. Jammer, Einstein and Religion, str. 93.

[15] H. Küng, Postoji li Bog?, str. 581 (emfaze su u tekstu).

[16] Usp. M. Jammer, Einstein and Religion, str. 93.

[17] Usp. A. Einstein, »Religion and Science«, str. 1-2. Isto također vidi u: A. Einstein, The World as I See It, str. 24-26; usp. i A. Einste­in, »Religija i znanost«, str. 31-33.

[18] A. Einstein, »Science and Religion«, str. 44. Isto također vidi u: A. Einstein, Out of My Later Years, str. 29; A. Einstein, »Znanost i religija«, str. 44.

[19] Usp. A. Einstein, »Religion and Science«, str. 2; A. Einstein, »Religija i znanost«, str. 33.

[20]»Einstein’s Interview with J. Murphy and J. W. N. Sullivan in 1930«, u: M. Jammer, Einstein and Religion, str. 68-69.

[21] Friedrich Herneck, »Albert Einsteins gespro- chenes Glaubensbekenntnis«, Naturwissenschaften, sv. 53 (1966), str. 198.

[22] Usp. A. Einstein, »Religion and Science«, str. 3; usp. A. Einstein, »Religija i znanost«, str. 34.

[23] F. Herneck, »Albert Einsteins gesprochenes Glaubensbekenntnis«, str. 198.

[24] Ibid.

[25] M. Jammer, Einstein and Religion, str. 74.

[26] Einsteinovo pismo upućeno Gelleru, 17. trav­nja 1933. godine, a sačuvano u Einsteinovu arhivu. Ovdje navedeno prema: M. Jammer, Einstein and Religion, str. 86.

[27] Opširan i detaljan prikaz polemičkih reakcija, ali i nekih Einsteinovih odgovora vidi u: M. Jammer, Einstein and Religion, str. 93-151.

[28] Paul Tillich, »Das Problem des ‘personlichenGottes«, u: Paul Tillich, Gesammelte Werke, sv. 12, Evangelisches Verlagswerk, Stuttgart, 1971., str. 300.

[29] Einsteinov telegram upućen 1929. godine newyorškom rabinu S. Goldsteinu. Ovdje navedeno prema: M. Jammer, Einstein and Religion, str. 49.

[30] Citiranu misao donosi Dennis Brian, Einste­in: A Life, Wiley, New York 1996., str. 127.

[31] Usp. B. Spinoza, Ethica, I, XV.

[32] Usp. T. F. Torrance, Einstein, Albert (1879–1955), str. 1733–1734.

[33] Ibid., str. 1734.

[34] Karl Rahner, Grundkurs des Glaubens. Einfuhrung in den Begriff des Christentums, HerderVerlag, Freiburg i.B. 1984., str. 81.

[35] P. Tillich, Das Problem des ‘personlichen Gottes’, str. 300. Također: H. Küng, Postoji li Bog?, str. 581–582.

[36] K. Rahner, Grundkurs des Glaubens, str.81–82.

[37] P. Tillich, »Das Problem des ‘personlichen Gottes’«, str. 304.

[38] K. Rahner, Grundkurs des Glaubens, str. 82.

[39] Usp. H. Küng, Postoji li Bog?, str. 582.

[40]Usp. T. F. Torrance, Einstein, Albert (1879–1955), str. 1734.

[41] Einsteinovo pismo upućeno M. Bornu, 4. pro­sinca 1926. godine, a sačuvano u Einsteinovu arhivu. Ovdje navedeno prema: M. Jammer, Einstein and Religion, str. 222.

[42] B. Spinoza, Ethica, I, XXIX.

[43] Usp. M. Jammer, Einstein and Religion, str. 222.

[44] Usp. T. F. Torrance, Einstein, Albert (1879–1955), str. 1735.

[45] Usp. Ibid.

[46] To dokazuje W. Paulijevo pismo upućeno M. Bornu, 31. ožujka 1954. godine. Usp. Albert Einstein – Hedwig Born – Max Born, Brief- wechsel, Nymphenburger Verlagshandlung, Munchen 1969., str. 293.

[47] T. F. Torrance, »Einstein, Albert (1879­1955)«, str. 1736.

[48] Usp. ibid., str. 1737.

[49] Usp. Jurgen Habermas, »Erkenntnis unt Interesse (1965)«, u: Jurgen Habermas, Technik und Wissenschaft als »Ideologie«, Suhrkamp, Frankfurt/M. 1968., str. 146-168.

[50] Usp. T. F. Torrance, Einstein, Albert (1879–1955), str. 1737.

[51] A. Einstein, »Religion and Science«, str. 46. Također: A. Einstein, »Religija i znanost«, str. 45.

[52]»Raffiniert ist der Herr Gott, aber boshaft ist Er nicht.«

[53] Usp. T. F. Torrance, Einstein, Albert (1879––1955), str. 1738.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 9. lipnja 2014.

Možda vam se svidi