Osluškivanje suvremene kulture

Autentični ljudski duh ne može se uništiti; on će uvijek izbiti iz čovjeka i očitovati se u kulturi na neki način, u nekom (često zamjenskom) obliku. Postmoderna je razočarala na mnogim područjima: raspad obitelji i tradicionalnih institucija utječe na gubitak identiteta i osjećaja pripadnosti, relativizam i globalizacija dovode do rastućeg osjećaja besmisla, a urbanizacija i digitalizacija do usamljenosti i tjeskobe. Budući da svako ljudsko srce čezne za identitetom, smislom i bliskošću, posljedice navedenih nedostataka morale su se odraziti na nekom području. Tako upravo u fenomenu igranja videoigara možemo prepoznati utočište mnogih koji tragaju za ostvarenjem ovih dubokih i autentičnih potreba, premda toga vjerojatno nisu svjesni. U svijetu postoji oko 2,7 milijardi igrača videoigara, dok ih se oko milijardu smatra ozbiljnije uključenim u ove aktivnosti, što ne znači puko ubijanje vremena na mobitelu, nego konzumiranje zahtjevnijih sadržaja. Samo tržište vrijedno je oko 160 milijardi dolara. Čak 380 milijuna ljudi prati natjecanja u igranju videoigara, a ukupan fond nagrada na takvim natjecanjima u 2019. godini iznosio je više od 235 milijuna dolara.[1] Ove zapanjujuće statistike nisu posljedica viška vremena, želje za zabavom ili tek razvoja tehnologije, već ukazuju na postojanje jedne snažne kulture videoigara koju ne smijemo olako otpisati i podrugljivo nazivati igranjem „igrica“ ako želimo razumjeti suvremenog čovjeka i prenijeti mu Kristovu poruku.

Crkva ima trajan zadatak osluškivati kulturu i prepoznavati u njoj izraze autentičnih čežnji ljudskoga srca, koje su u svojoj biti traganje za Bogom, te usmjeravati ljude prema Kristu, jer jedino on predstavlja potpuno ispunjenje svih naših potreba (usp. Dj 17,22–33). Ako pogledamo na koji su način videoigre osmišljene, možemo razlučiti nekoliko bitnih elemenata koji privlače tolike mase, i to takvih elemenata koji su svojstveniji kršćanstvu nego videoigrama, ali ih je, nažalost, u Crkvi teže primijetiti. Tim se elementima pokušava odgovoriti na neke temeljne ljudske potrebe kao što su potreba za identitetom, za poslanjem i za pripadanjem nekoj zajednici.

Identitet

Jedna od temeljnih ljudskih potreba jest potreba za identitetom. U svijetu koji nas sve više „oslobađa okova“ biološke i geografske uvjetovanosti, umjesto da uživa u očekivanoj slobodi, čovjek odjednom ostaje izgubljen. Odsječen od tradicija obitelji, vjere, rodnoga kraja, nacije, ali i od uloga koje su s tim tradicijama povezane, on traži neki identitet koji će biti njegova kreacija i njegov osobni izbor, no takav identitet nije jednostavno naći. Naravno, nemoguće je potpuno se odvojiti od vlastite sredine i nasljeđa, jer stvarnost nije toliko trivijalna, ali sljedeći će nam (pomalo hiperboličan) prikaz poslužiti da uočimo određene uzroke i uzorke ponašanja mnogih suvremenih ljudi.

Identitet daje jasno životno usmjerenje; on je temelj samopouzdanja. Videoigre nude mogućnost oblikovanja paralelnog identiteta koji nadilazi granice naše stvarnosti, u kojemu si možemo priuštiti ono što nam je inače nedostupno. Dok je u stvarnosti netko samo dijete dosadnih roditelja i polaznik dosadne škole u kojoj ga nitko ne smatra vrijednim divljenja, ili pak slučajan proizvod davno pokrenutog niza kemijskih reakcija i nezamjetno zrnce prašine u beskrajnom svemiru, u virtualnom svijetu lako postaje član kraljevske loze ili uzvišene rase vilenjaka, a svojim radom vrlo brzo stječe poštovanje i moć. Bijeg od stvarnosti odavno je poznata motivacija, no gotovo je nemoguće toliko se poistovjetiti s likom u nekom romanu ili filmu da kažemo: „Ovo sam ja”, dok je to u videoigrama prirodno i skoro uvijek slučaj.

Identitet je važan za izgradnju osobnosti: kada znamo tko smo i koja je naša uloga, teže podliježemo manipulacijama i teško se može dogoditi da nas životne tegobe odvuku u tjeskobu i besmisao. A ima li boljeg i čvršćeg identiteta od identiteta Božjega djeteta, onoga koji nudi Crkva? Svrha Isusove poruke da je Bog Otac nije bilo samo to da ljudi bolje upoznaju Boga nego i to da bolje upoznaju sebe, svoje dostojanstvo, svoju vrijednost i moć. Jer ako je Bog naš Otac, onda smo mi djeca. Nijedan životni događaj, zlo ili patnja koje su mi drugi učinili ili koje sam ja učinio drugima ne mogu promijeniti činjenicu da sam bez obzira na sve i dalje bezuvjetno prihvaćen i ljubljen te da s Bogom uvijek imam budućnost. Ta bi poruka trebala biti temelj propovijedi, kateheza i nagovora, jer bez nje vjerske formulacije, zapovijedi i propisi teško mogu pasti na plodno tlo.

Poslanje

Izravni su produkti pojedinčeva identiteta uloga i poslanje koji iz njega proizlaze. Svakodnevno sjedenje u školskim klupama ili ispunjavanje formulara za radnim stolom, budimo iskreni, dosadno je i naporno. No kad se nađemo kod kuće, pritiskom na jedno dugme već možemo postati spasitelji svijeta. Ljudi igraju videoigre jer im pružaju osjećaj važnosti, veličine i korisnosti, što su osjećaji koji im u stvarnosti nedostaju. Svakodnevica ponekad djeluje vrlo monotono, kao da su svi dani isti, bez ikakvog stvarnog napretka u životu. Za polaganje samo jednog ispita ponekad su potrebni mjeseci truda. Zato mnoge igre imaju razne izmišljene nagrade (engl. achievements) koje uglavnom nisu povezane s glavnom radnjom, ali su tu da stvore osjećaj korisnosti i uspješnosti. Osobno, najgori su mi oni dani u kojima od jutra do mraka nešto radim, a na kraju dana ne mogu navesti jednu stvar koju sam do kraja napravio. Tome je lijek upaliti neku jednostavnu igru na mobitelu, za pola sata osvojiti desetak nagrada i odmah se osjećati bolje, uspješnije, kao netko tko je odradio puno zadataka i dobio (virtualno) priznanje.

Svi mi znamo da je u videoigrama riječ o iluziji, da ne spašavamo svijet, da nismo postigli ništa dugotrajno vrijedno ili da žalost zbog smrti lika s kojim smo se emotivno povezali nije stvarna, ali osjećaji koji pritom nastaju jesu stvarni, kao i naša potreba za tim osjećajima. Jedan od izraženijih osjećaja za kojima ljudi (a ponajviše muškarci) čeznu jest osjećaj junaštva. Čeznemo za junaštvom, za smislenošću i korisnošću naših djela, za ostvarivanjem pozitivnog utjecaja na druge ljude i ostavljanjem traga u vremenu. Sebičnost je dosadna jer naše srce doživljava vrhunac kada se daruje drugome – po tome smo slični Bogu (usp. Post 1,27). Zato ljudska povijest pamti brojne priče o herojima koji se žrtvuju za druge i zato smo spremni masovno krenuti u obranu slabijeg ili nekoga tko je u nevolji. I reakcije našeg naroda na nedavne prirodne katastrofe ovo zorno potvrđuju: mi želimo biti junaci.

Brojni su primjeri kako se u pastoralu mogu usmjeriti ovakve čežnje. Svakom se vjerniku mora usaditi svijest da pridonosi svojoj zajednici, da ga ona treba i da bez njega nije isto. To se može ostvariti tako da što širi krug ljudi bude uključen u razna zaduženja (liturgijske ili materijalne naravi), u molitvene grupe, radne akcije i dr. Jedan je od razloga uspjeha inicijative „40 dana za život“ to što ona nudi opipljiv cilj i vrlo konkretan način sudjelovanja: dođi pred bolnicu i moli. Iz sličnog je razloga privlačan i program Exitus, koji pred svakog polaznika postavlja vrlo jasne zahtjeve i izazove.

U župi gdje sam služio kao kapelan, svake se godine organizira humanitarna biciklijada. Sjećam se kako sam isprva sebi u bradu pomalo gunđao da bismo se više trebali baviti duhovnim sadržajima, no pregrizao sam jezik kada sam vidio da su se iz skupine krizmanika odazvali upravo oni najživlji, oni koji su ostavljali dojam da ih ništa ne zanima, a pogotovo ne Crkva. Slično tome, mnogi koji su sada udaljeni mogli bi se pridružiti Crkvi ako vide da u njoj postoji mjesto za njih.

Još je jedna dobra pastoralna praksa ukazivati na primjere svetaca, pogotovo onih novijeg datuma: oni su stvarni, istinski junaci koji u sebi imaju takvu snagu koja i danas mnoge može oduševiti i nadahnuti. No mi smo svece uglavnom sveli na tri biografske rečenice i vlastiti misni obrazac, a zanemarili govoriti o njihovim junačkim djelima.

Na kraju, možda je od svega najvažnije župljanima naglašavati da svatko od nas ima svoj poziv, da smo stvoreni s određenom svrhom te da nas Bog želi i treba na ovome svijetu kako bismo s njime njegovu ljubav donosili onima koji su u potrebi. S Kristom mi doslovno postajemo spasitelji svijeta, a većeg i važnijeg poslanja od toga nema.

Zajednica

Internet je videoigrama dodao novu dimenziju: komunikaciju s drugima. Igrači diljem svijeta nalaze se u interakciji te često tvore timove i klanove unutar kojih nastaju stvarne veze i prijateljstva. Neki igrači u virtualnom svijetu provedu više vremena u zajedničkim aktivnostima negoli što to čine muževi i žene u brojnim brakovima. Prirodno je da zajedničko proživljavanje raznih događaja i avantura stvara duboke emocionalne veze. Virtualni svijet dokida ograničenja prostorne udaljenosti i omogućuje nam susrete s ljudima s kojima dijelimo iste interese i koji nas počesto mogu razumjeti bolje od osoba iz naše stvarne okoline. S njima možda možemo biti slobodniji i autentičniji nego što se usuđujemo biti u stvarnosti. Naposljetku, u virtualnom svijetu, ako i pogriješimo, uvijek možemo stvoriti novi identitet i krenuti ispočetka.

„Nije dobro da čovjek bude sam…” (Post 2,18). Stvoreni smo za život u zajednici u kojoj možemo biti svoji, zajednici koja nas podržava kada smo slabi, koja nas ne osuđuje zbog pogrešaka i slabosti, zajednici u kojoj možemo slobodno postavljati pitanja i pronaći odgovore na ozbiljne životne probleme. Mnogi igrači takvo zajedništvo nalaze u virtualnom svijetu, no žalosno je ako ga ne uspijevaju pronaći u svojoj župi.

Na kraju pastoralne godine obično provedem malu anketu među onima koji su dolazili na susrete za mlade da dobijem povratnu informaciju i čujem njihova očekivanja. Kada sam to prvi put napravio, iznenadilo me da su kao razlog za dolazak najčešće navodili „društvo”. Ovo ne treba shvatiti površno, kao da je mladima samo do druženja: oni ponajprije dolaze zato što žele susresti svoje prijatelje i biti dio zajednice, a sadržaj samih susreta nije toliko presudan za dolazak. To u teologiji nazivamo „eklezijalnost“. Oni žele biti dio Crkve, ali ne samo jednom tjedno na misi, već žele biti dio župne zajednice u kojoj će biti prihvaćeni, slobodni i voljeni. Nužno je u župi omogućiti takve oblike susretanja i druženja, a osobito je to važno za one osobe koje su se tek obratile, čije je povjerenje jednako krhko kao njihova novootkrivena vjera i koje bez prikladne zajednice teško mogu dalje rasti.

Ljepota

Videoigre, pogotovo one visokobudžetne, izuzetno su lijepe i privlačne, a neke su od njih upravo veličanstvene. Posebno je vrijedna spomena i glazba koja se u njima može čuti: najljepša glazba koja se danas sklada namijenjena je videoigrama. Diljem svijeta simfonijski orkestri u rasprodanim dvoranama izvode glazbu koja je skladana isključivo za videoigre. Te koncerte ne posjećuju klasičari, nego gejmeri. Ako želite čuti lijepu suvremenu glazbu koja oduševljava, upišite u tražilicu „video game soundtrack”.

Nekoć su sakralna arhitektura i liturgijska glazba istog trena oduzimale dah svakome tko bi kročio preko crkvenog praga, a danas takav učinak imaju videoigre. Nažalost, ovu smo ljepotu pod izlikom lažne skromnosti i lažne duhovnosti žrtvovali funkcionalizmu, financijskoj isplativosti i plitkim vizijama pojedinaca. Tržište videoigara teži 160 milijardi dolara, a misa se tobože ne smije služiti s pozlaćenim kaležom jer je to sablažnjivo! No liturgija mora biti lijepa, mora oduševljavati sva osjetila. Kada uđe u crkvu, kada čuje glazbu s kora, čovjek mora znati da ulazi u prostor neba, u prostor Božje prisutnosti, a da mu prethodno o Bogu nitko nije progovorio ni riječ. Sve što je povezano s liturgijom (pa i bilo koji oblik pastorala) mora imati ljepotu, jer ljepota odražava Boga, a ružnoća poročnost.

Glavni nedostatak videoigara

Ovdje se nećemo baviti problemima ovisnosti i ogromne potrošnje vremena koje nekontrolirano igranje videoigara može prouzročiti, a predstavljaju zaista ozbiljan nedostatak. Važno je ukazati na jedan dublji problem koji se tiče same čovjekove biti. Na početku sam namjerno naveo da u videoigrama vidimo pokušaj ostvarenja autentičnih ljudskih čežnja, jer videoigre u tome ne uspijevaju, i to iz jednostavnog razloga što nisu stvarne, a najveći im je nedostatak isključenost tijela. Autentično ljudsko iskustvo mora uključivati i tijelo. Zbog toga liturgija nije isključivo duhovna ili intelektualna, nego obuhvaća sva osjetila; zato Krist nije spasio samo naše duše nego i naše tijelo.

Ako želimo gejmere u Crkvi, lako ih možemo privući posvećujući se onim područjima koja videoigre ne obuhvaćaju. Suradnik sam pokreta Kursiljo, čiji programi sadrže razne igre koje uključuju skakanje, vikanje, trčanje, naguravanje, natjecanje i slično. Prilijepivši se za ekran, današnja su djeca zaboravila raditi ono što su sva djeca od početka svijeta intuitivno radila – zajednički se igrati. Kada dođu na susret koji organizira Kursiljo, dožive nešto što nikada prije nisu, a što je autentično ljudsko. Tako je prošle godine, nakon trodnevnog programa, pedesetero krizmanika poslije nedjeljne mise ostalo ispred crkve ne želeći poći kući i okončati druženje.

Ovdje ne želim reći da nam cilj treba biti pretvaranje župe u veliku igraonicu, nego ukazati na to da pastoralni pristup uvijek mora biti cjelovit. S jedne strane, one koji Boga ne poznaju upravo će odgovaranje na ove osnovne potrebe za identitetom, poslanjem i zajedništvom otvoriti za primanje Božje riječi, a s druge strane, oni koji su Boga srcem i umom već prihvatili također neće moći u punini živjeti svoju vjeru bez ovih elemenata. Istina je da su ljudski životi i pastoralna stvarnost puno složeniji od ovdje opisanih procesa, no pojednostavljivanjem se otkrivaju neke zakonitosti koje zaista postoje, što može uroditi promjenama koje će dovesti do uspješnijeg širenja Božjega kraljevstva i plodonosnijeg naviještanja Kristove spasenjske poruke.

Kako evangelizirati gejmersku generaciju?

Nije mi drago kada se nove generacije olako otpisuje kao nezainteresirane. Još se nije rodila osoba koja ne traži Boga. Naš je zadatak prepoznati duboke čežnje ovih ljudi i pokazati im da ih čujemo, ali im također jasno reći istinu da ništa zemaljsko neće potpuno ispuniti njihovo srce, jer je ono stvoreno za Boga. Umjesto prijekora, omogućimo im da u Crkvi otkriju svoj identitet, nađu svoje poslanje i upoznaju svoju obitelj. Oduševimo ih za Boga tako što ćemo im svjedočiti nepatvorenu istinu na način koji će zaista odražavati njezinu ljepotu.

„Čovjek je stvoren za veliku stvarnost — za samoga Boga;
stvoren je zato da ga Bog ispuni sobom.”
(Benedikt XVI., Spe Salvi 33)

Napomena: članak je uvelike nadahnut nizom tekstova s bloga o. Blakea Brittona, na adresi www.wordonfire.org/author/fr-blake-britton.

[1] Usp. www.esportsearnings.com/