U braku sam s čovjekom koji je ovisnik o videoigrama. Nikada to nisam uspjela izreći naglas, a sada kada sam napisala, borim se s porivom da stisnem tipku kojom bih sve izbrisala. Ne, nisam udana za adolescenta, nego za čovjeka srednje dobi i tijekom ovih 15 godina koliko smo u braku, čvrsto držim za sebe ovu tajnu.

Kada smo bili u vezi, nisam uočavala njegovu ovisnost. Poznavala sam ga godinama prije i nisu postojali nikakvi znakovi koji su upućivali na zanemarenost njegova posla ili društvenog života uopće. No gotovo odmah nakon našeg medenog mjeseca našla sam se pred čovjekom koji je bio neprekidno i kompulzivno vezan za svoj X-box i kompjuter. Kada bi bilo vrijeme za ići na počinak, ignorirao bi me nastavljajući s igranjem cijelu noć. Ja sam se osjećala satrveno, a moje uzbuđenje zbog konačnog suživota s mojom srodnom dušom zamjenjivali su osjećaji usamljenosti, zbunjenosti i napuštenosti. Ne iznenađuje stoga činjenica da sam tijekom prvih mjeseci braka patila od noćnih mora popraćenih strahom koji nikada nisam iskusila, a kao posljedica svega navedenog stigla je nesanica.

Svjesna sam da postoje skeptici kada je u pitanju ovisnost o videoigrama, ali mnoge studije uspoređuju karakteristike osoba ovisnih o drugim stvarima s karakteristikama osoba koje pretjerano igraju videoigre: kompulzivnost, potreba za bježanjem od stvarnosti, izoliranost, propali poslovi i brakovi, zdravstveni problemi, depresija.

Znam da nisam jedina. Ne mogu biti. Prema članku koji je 2009. godine objavljen u American Journal of Preventive Medicine, najveći zanesenjak u videoigre u prosjeku je u dobi od 35 godina. Internet vrvi sobama za chat koje su namijenjene osobama s ovim problemom kao i programima koji kroz 12 koraka vode k izbavljenju od ovisnosti.

Istini na volju, živim u istom krugu srama i ludila kao i osoba udana za alkoholičara. Kada trebamo ići na društvena okupljanja ili obiteljske susrete kao što su proslave rođendana ili izlasci… Ako potraju dulje od očekivanog, moj suprug postane razdražljiv i tjeskoban te se očajnički želi vratiti k svom ”bojnom polju”. Neprestance tražim isprike kako bih objasnila zašto smo došli odvojeno i on mora brzo ići, ili – još učestalije – zašto se uopće nije pojavio.

Sve kućanske poslove moram obavljati sama i jedino sam ja odgovorna za kupanje djece, za vrijeme kada trebaju poći na spavanje, obroke, odijevanje, svlačenje, poljupce ohrabrenja i za sve kućne ispravke koji proizilaze iz činjenice da imamo kuću punu djece. Kada su moja djeca bila manja, loše sam se osjećala kada bih ih morala ostaviti jer sam znala da ću ih po povratku kući naći bez nadzora, a supruga sa slušalicama na ušima uživljenog u svoju milijuntu misiju. Molila sam, preklinjala, pregovarala. Posjećivali smo savjetnike odvojeno i zajedno. Ali situacija se nije mijenjala.

Netko bi me mogao upitati zašto ostajem s njim. Ne odustajem jer sam rekla da ću biti s njim. Na oltaru sam izgovorila: ”u zdravlju i bolesti”. Nisam drugačija od vas. Možete živjeti s radoholičarem, alkoholičarem, neizlječivim egoistom ili s nekim tko vas uopće ne uzima u obzir. Svatko od nas nosi svoj križ.

A ovo je moj ispit: hoću li uspjeti podići glavu ili će me izmučiti želja za drugačijim životom kojeg zamišljam uspoređujući se neprestano s drugima padajući u očaj?

Na pola puta između ludosti i života u poricanju, odlučila sam prihvatiti svoju situaciju takvu kakva jest i ne dopustiti da problem kojeg ima moj suprug uništi i moj život. Preuzela sam kontrolu nad onim što mogu kontrolirati: svoju sreću. Pronašla sam nove zanimacije, počela sam trčati i igrati nogomet, zabavljam se planirajući zabavne izlete s djecom i zbog toga ne propuštam ono što propušta on – toliko malih i jednostavnih trenutaka zbog kojih je život čudesan. Na ovaj sam način otkrila da imam najveće oružje u borbi s nesrećom i sumnjom u samu sebe: svoju vjeru.

Jer s vjerom dolazi i nada. Nada u promjenu, nada u ponovno rođenje. Svako jutro preporučim svoju obitelj Presvetoj Djevici i molim svetu Moniku za snagu i ustrajnost. Iako ju često vide samo u funkciji preobraćenja buntovna sina, svetog Augustina, sveta Monika živjela je s ekscentričnim suprugom, nevjernim i nasilnim na jeziku. Njene molitve za njega bile su neprekidne i na kraju su urodile plodom jer se na samrti preobratio. Upravo zato ju je Crkva postavila za zaštitnicu teških brakova i alkoholičara. Zaštitnica je i moga braka.

Volim svoga supruga. Moj život nije lišen prekrasnih trenutaka. Posredstvom vjere i molitve, Bog me nastavlja blagoslivljati tragovima osobe za koju sam se udala kao i podsjetnikom na to kakav bi mogao biti. Moja poruka svima vama koji se suočavate sa sličnim situacijama, često skrivenim, jest poruka nade. Jer je naš Bog dobar i vjeran Bog koji može promijeniti i najtvrđe srce i nikada ne može biti nadmašen u svojoj velikodušnosti.

Sarah Fadian | Aleteia.org

Prijevod: Ivana Moro