Znamo da smrt nije kraj života ni za jednog čovjeka, a mnogo je onih kod kojih smrt nije ni kraj njihova djelovanja na zemlji. Za svetog Tomu Akvinskoga to vrijedi kao za rijetko koga drugoga. Njegovo se djelovanje u Crkvi i izvan nje tijekom povijesti povećava, iako to povećanje ne ide linearno nego u valovima. Ali svaki novi val bio je veći od prethodnoga. Toma je rano dobio naslov “Anđeoski naučitelj” (Doctor angelicus), kasnije i “Zajednički naučitelj” (Doctor communis). O tome kako su pape tijekom više od sedam stotina godina hvalili i preporučivali Tomu napisane su cijele knjige. Iznijet ćemo samo neke podatke, s naglaskon na zadnjih pedesetak godina.

Papa Ivan XXII. ga je vrlo svečano 18. srpnja 1323. godine proglasio svetim. Već taj papa rekao je da je sam Toma više rasvijetlio Crkvu nego svi drugi naučitelji. Papa sveti Pio V. je za Tomu rekao da je “najbriljantnije svjetlo Crkve” i 11. travnja 1567. godine proglasio ga je naučiteljem Crkve. Papa Lav XIII. ga je enciklikom “Aeterni Patris” 1879. postavio za uzor katoličkim filozofima. U Zakoniku kanonskog prava kojega je 1917. godine proglasio papa Benedikt XV. propisano je da u sjemeništima filozofiju i teologiju treba predavati “prema metodi, doktrini i načelima” svetoga Tome.

Prvi veliki val rasta Tominog utjecaja u Crkvi dogodio se u vrijeme nastanka reformacije kad su protestanti osporili cijeli niz istina vjere pa i narav same Crkve. Papa Lav XIII. navodi riječi Martina Bucera, jednog od vođa reformacije u Njemačkoj: “Maknite Tomu i uništit ću Crkvu!” Uzaludna nada ali vrijedno svjedočanstvo, kaže taj papa. Na Tridentinskom koncilu (1545.-1563.) koji je branio i definirao istine vjere, pokazala se izuzetna vrijednost Tomina teološkog djela. Obnova teologije i filozofije nakon toga koncila bila je dominantno pod Tominim utjecajem. Dok je za svoga života u 13. stoljeću Toma bio samo jedan od velikih učitelja Crkve, u 16. i 17. stoljeću postao je neprijeporno prvi.

Drugi veliki val rasta Tominog utjecaja u Crkvi dogodio se u 20. stoljeću, veći nego ijedan prije. Dok je prethodni val imao veći naglasak na teologiji, ovaj je imao poseban naglasak na filozofiji svetog Tome. Velika “Historija čovječanstva”, koju je sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća priredio i izdao UNESCO i koja je prevedena i na hrvatski jezik, o suvremenoj tomističkoj filozofiji piše i ovo: “Po brojkama činilo se da od vremena prvog svjetskog rata dalje nijedna druga filozofska skupina nije imala toliko mislilaca u svojim redovima ili toliko mnogo središta studija na raspolaganju.”

Ali, reći će neki, zar se nakon drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965.) nije sve promijenilo? Nije. Prvo, sam koncil u svojim dokumentima izričito poimence preporučuje Tomu. To čini u Dekretu o odgoju i obrazovanju svećenika “Optatam totius” i u Deklaraciji o kršćanskom odgoju “Gravissimum educationis“. Drugo, pape nakon koncila nastavili su preporučivati svetog Tomu kao i njihovi prethodnici. Već spomenuti koncilski dokumenti pozivaju se na koncilskog papu blaženog Pavla VI. i na njegove govore u kojima preporučuje Tomu. On je to i nakon koncila nastavio činiti, najsustavnije u apostolskom pismu “Lumen Ecclesiae” koje smo prije već citirali. Papa sveti Ivan Pavao II. činio je to u mnogobrojnim prigodama, posebno treba istaknuti njegovu encikliku “Fides et ratio“.

Pa je li se onda nakon Koncila išta promijenilo? Jest, nažalost, promijenila se spremnost da se odazove na preporuke Crkve. Na to se žale obojica papa koje smo spomenuli. Blaženi je Pavao VI. u “Lumen Ecclesiae” pisao: “Oni koji se danas u krilu Crkve bave dubljim studijem, uključujući tu i profesore […] pokazuju manje sklonosti da slušaju sv. Tomu”. Zato papa argumentira zašto bi to trebalo činiti i na koji način. Sveti je Ivan Pavao II. u “Fides et ratio” napisao: “Ako smo u raznim prigodama imali potrebu ponovno govoriti o tom pitanju te potvrditi vrijednost misli Anđeoskog naučitelja i ustrajali na shvaćanju njegove filozofije, to dolazi od toga što propisi učiteljstva nisu uvijek obdržavani željenom spremnošću.” Dalje piše kako “u čudu i žalosti” opaža kako je “popriličan broj” onih koji se tako ponašaju.

Na hrvatskom jeziku dostupni su Dokumenti drugog vatikanskog koncila, dokumenti papa koje smo spomenuli, kao i mnogi drugi. Treba nažalost napomenuti da su na više relevantnih mjesta papine riječi krivo prevedene, tako da im je ublaženo ili promijenjeno značenje. Takvih primjera ima više, navest ćemo samo dva. U hrvatskom prijevodu enciklike svetog Ivana Pavla II. “Fides et ratio” navode se papine riječi da Tomi pripada “posve osobito mjesto” u kršćanskoj misli. To je ublažavanje značenja, jer osobitih mjesta može biti više, dok u izvornom latinskom tekstu piše “locus omnino sigularis“, što znači “potpuno jedinstveno mjesto”.

U hrvatskom prijevodu knjige “Prijeći prag nade” istoga pape navodi se slijedeća rečenica: “Nije dobro što je u postkoncilskom razdoblju njegova misao zanemarena jer on ostaje velikan filozofskog i teološkog univerzalizma.” Ona u izvorniku glasi: “Non é bene che il suo pensiero sia stato accantonato nel periodo postconciliare; egli, infatti, non cessa di essere il maestro dell’universalismo filosofico e teologico.” Točan je prijevod: “Nije dobro što je njegova [tj. sv. Tome] misao stavljena na stranu u pokoncilskom razdoblju; on, naime, ne prestaje biti učitelj filozofskog i teološkog univerzalizma [istaknito u izvorniku].” Velikan nije isto što i učitelj, velikan ostaje velikan i kad njegova misao zastari, dok je onaj koji ne prestaje biti učitelj mjerodavan i danas. Dapače, riječ “učitelj” je u izvorniku s određenim članom (il maestro), što ukazuje na jedinstveni položaj a ne jednoga od više njih (u tom slučaju bi bio neodređeni član: un maestro).

Ipak, reći će neki, Crkva je nezabludiva jedino kad naučava neku istinu vjere kao dogmu, sve navedene preporuke ne čine nezabludivo učiteljstvo, nismo ih obvezni poslušati. Točno, te preporuke imaju prvenstveno pedagošku narav, Crkva u njima nastupa kao “majka i učiteljica” (mater et magistra). Ali vjera nas uči da djeca trebaju slušati svoju rođenu majku, iako ona nije nezabludiva. Zar ne bismo onda još više trebali slušati majku Crkvu? Koliko u njezinim preporukama ima utkano više znanja i iskustva bezbrojnih velikana nataloženog stoljećima nego li u bilo kojeg pojedinog stručnjaka!

Svi se tomistički filozofi slažu da je važno poslušati Majku u svojoj formaciji. A kad čovjek stekne dovoljno znanje o filozofiji svetog Tome, onda će on i sam znati zašto je ta filozofija vrijedna, istinita i nadmoćna svakoj drugoj, bez obzira na ikakav vanjski autoritet. Rekao je hrvatski dominikanac Jordan Kuničić (1908.-1974.), dugogodišnji profesor i dekan Teološkog fakulteta u Zagrebu, da je nemoguće poznavati Tomu i ne biti tomist. Možemo reći da tu naizgled pretencioznu tvrdnju iskustvo uveliko potvrđuje.

Spomenimo iskustvo svetog Ivana Pavla II. dok je bio mladi student na Papinskom sveučilištu svetog Tome Akvinskoga u Rimu. U pismu iz Rima od 27. ožujka 1947. Zofiji Pożniakowoj pisao je: “Mislim da bi se trebalo puno više reći o tomističkim studijima. […] Cijeli ovaj sustav nije samo nešto izvanredno mudro, nego je također i nešto izvanredno lijepo, što očarava misao.” Na kraju navedimo i riječi pape Franje, jer njega mediji uporno pokušavaju prikazati kao onoga koji će sve “preokrenuti” u Crkvi. U razgovoru za časopis “La Civiltà Cattolica”, koji je preveden i na hrvatski jezik, rekao je: “Crkva je doživjela vremena genijalnosti, kao na primjer vrijeme tomizma.”

U ovom zadnjem nastavku niza o svetom Tomi Akvinskom navest ćemo djela o njemu i njegova djela koje posebno preporučujemo za čitanje onima koji žele ići dalje od ovog kratkog, preglednog i uvodnog prikaza. Prednost smo dali djelima koja su dostupna na hrvatskom jeziku, iako ćemo navesti i dva koja nisu. I na hrvatskom jeziku ima i drugih Tominih djela i djela o Tomi koja nisu ušla u ovaj kratki izbor, a na većim je svjetskim jezicima literatura o Tomi praktično nepregledna.

Za one koji se boje početi čitati Tomine tekstove, prenijet ćemo svjedočanstvo poznatog francuskog pjesnika Paula Claudela: “Nakon mog obraćenja na katolicizam moj prvi ispovjednik stalno me je poticao na proučavanje svetog Tome. […] Nisam mogao dobiti bolji savjet […] Počeo sam čitati njegova djela nakon odlaska u Kinu 1895. godine. Osjećao sam se kao da istražujem novu zemlju, upoznavajući se s nekim djevičanskim područjem, potpuno nepoznatom zemljom. Naučio sam skolastički jezik baš kao što se uči engleski – u njegovoj upotrebi – i nakon stotinjak stranica mogao sam lako pratiti ovu čudesno jasnu misao. Na ovaj način pročitao sam obje “Sume” završivši svoje čitanje prije povratka u Francusku 1899. godine. To je bilo krajnje osvježavajuće i izvanredna vježba za moj um.” Eto primjera – Claudel je bio pjesnik i diplomat, ne teolog i filozof.

1) Louis de Wohl, Tiho svjetlo, Split, Verbum, 2013. [prvo izdanje 2006.] Ovu knjigu stavili smo na prvo mjesto jer nam pruža najlakši i najugodniji način za malo bolje upoznati svetog Tomu i njegovo doba. Ovo je roman poznatog književnika i obraćenika, napeti roman u kojemu radnja potiče čitatalja na daljnje čitanje. Iako se radi o književnom djelu u kojemu ima i izmišljenih likova, sam sveti Toma i drugi povijesni likovi i događaji opisani su vjerno prema utvrđenoj povijesnoj istini, čak i u brojnim detaljima.

2) Gilbert Keith Chesterton, Sveti Toma Akvinski, Split, Laus, 1999. [prvo izdanje pod naslovom: Otac zapadne kulture, Zagreb, Dominikanska naklada Istina, 1939.] Slavni engleski pisac i obraćenik donosi u ovoj privlačno i popularno pisanoj knjizi sliku života i misli svetog Tome, njegova vremana i pokazuje njegovu važnost za ljude 20. stoljeća.

3) Jacques Maritain, Anđeoski naučitelj, Zagreb, Zadruga Eneagram, 2011. [prvo izdanje: Zagreb, Dominikanska naklada Istina, 1936.] U predgovoru i pogovoru drugog izdanja ima nažalost pogrešnih tvrdnji, ali sama ova knjiga je klasično djelo. Njezin autor je francuski filozof Jacques Maritain, vodeći tomistički filozof 20. stoljeća. U knjizi on govori o Tominu životu (poglavlje “Svetac”), o njegovu djelu (poglavlje “Mudri graditelj”), o tome zašto je važan za suvremeno doba (poglavlje “Apostol modernoga doba”) i tumači odnos Crkve prema njemu (poglavlje “Zajednički naučitelj”).

4) Papa Pavao VI., Svjetlo Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1975. Ova mala knjižica (45 stranica) džepnog formata donosi apostolsko pismo “Lumen Ecclesiae” koje papa blaženi Pavao VI. napisao 1974. godine povodom 700. obljetnice smrti svetog Tome. O tom pismu već smo govorili. U njemu koncilski papa argumentirano govori o Tominoj misli i njezinoj važnosti danas.

5) Papa Ivan Pavao II., Naučitelj čovječnosti i drugi spisi o suvremenosti sv. Tome Akvinskoga, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1998. Ova mala knjižica (74 stranice) džepnog formata donosi više govora i pisama pape svetog Ivana Pavla II. o svetom Tomi.

6) Toma Akvinski, Stožeri kršćanske vjere, Split, Samostan sv. Klare, 1981. Najlakše je početi čitati Tomine tekstove počevši od ove knjige. Ona donosi Tomina tumačenja Apostolskog vjerovanja, Očenaša, Zdravomarije, Deset zapovijedi i dvije zapovijedi ljubavi. To je zapravo brzopisni zapis (reportatio) Tominih propovijedi u Napulju 1273. godine o kojima smo govorili u prethodnom tekstu. Radi se naravno o sažetku, ne o integralnom tekstu propovijedi kako ih je Toma izrekao. Kako se radi o propovijedima za narod, ovo je najlakše pristupačan Tomin tekst.

7) Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, Nakladni zavod Globus, 2005. [prvo izdanje 1981.] Za početi ozbiljno izučavati Tomino djelo na hrvatskom jeziku ova knjiga ima prvenstvo pred svim ostalim. Prvo, to je djelo Tome Vereša, najboljeg poznavatelja i najboljeg prevoditelja Tome Akvinskoga u Hrvatkoj. Drugo, ona pruža svestranu sliku Tomina pisanog djela, sadrži veće djelove iz “Sume teologije”, odlomke iz drugih većih djela, neka manja djela u potpunosti. Tomin tekst popraćen je tumačenjima i upućivanjem na literaturu. Napomenimo da je drugo izdanje puno prošireno, priredio ga je Anto Gavrić, i ono je skoro dvostruko veće od prvoga.

8) Toma Akvinski, Suma protiv pogana, Summa contra gentiles, I. i II. svezak, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993. i 1994. Ovo je cjelovito dvojezično izdanje (usporedo latinski izvornik i hrvatski prijevod) drugog najvažnijeg Tomina djela. U latinskom tekstu ima nažalost pogrešaka u tiskanju. Prednost ove knjige je u tome što donosi u cjelini drugo po važnosti Tomino djelo, pa se po njoj može dobro upoznati sustavnost Tomine misli.

9) Ralph McInerny, A First Glance at St. Thomas Aquinas, A Handbook for Peeping Thomists, Notre Dame, University of Notre Dame Press, 1990. Od mnogobrojnih uvoda u Tominu misao ističemo ovu jasno, pregledno i duhovito pisanu knjigu vodećeg američkog tomističkog filozofa posljednjih desetljeća koja je izričito (kako piše u podnaslovu) pisana za one koji žele malo “zaviriti” u tomizam. Spomenimo bar imena još nekoliko autora poznatih uvoda u tomizam: Reginald Garrigou-Lagrange i Etienne Gilson na francuskom, Cornelio Fabro i Sofia Vanni-Rovighi na talijanskom, Francisco Canals Vidal na španjolskom, Martin Grabmann i Josef Pieper na njemačkom, Stefan Swieżawski na poljskom. Naveli smo izvorne jezike tih uvoda, većina od njih prevedena je na više drugih jezika

10) S. Thomae de Aquino, Opera omnia, http://www.corpusthomisticum.org/ Za one koji su sposobni čitati latinske tekstove, upućujemo na ovu internet adresu Sveučilišta Navarra u Španjolskoj na kojoj se nalaze slobodno dostupna sva Tomina djela u latinskom izvorniku i brojna pomagala za studij Tomine misli.

[kraj]

dr. sc. Ivan Zelić | Bitno.net