Kao što znamo iz Evanđelja, Isus je često govorio o paklu. Kroz čitavo svoje propovijedanje, jasno je dao do znanja kako postoje dvije, i samo dvije, konačne mogućnosti za ljudski život: vječna sreća u Božjoj prisutnosti ili vječna muka u Božjoj odsutnosti. Sudbinu prokletih opisuje pomoću mnogih metafora: vječna vatra, vanjska tama, neutaživa žeđ, crv koji izjeda te plač i škrgut zubi.

U prispodobi o jarcima i ovcama, Isus naznačuje kako će neki biti osuđeni. Sin čovječji kaže jarcima: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!” (Mt 25, 41). U Evanđelju po Ivanu, u kojem se relativno malo govori o paklu, Isus kaže: “Dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude.” (Iv 5, 28-29).

Apostoli, razumljivo zabrinuti; priupitaše: “Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?”. Ne odgovarajući izravno na njihovo pitanje, Isus je rekao: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.” (Lk 13, 23-24). U paralelnom odlomku iz Evanđelju po Mateju, Isus kaže: “Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!” (Mt 7, 13-14). U prispodobi koja dolazi odmah nakon tog odlomka, Isus govori o onima koji pokušavaju ući na svadbenu gozbu ali im se kaže: “Odstupite od mene, svi zlotvori! Ondje će biti plač i škrgut zubi.”(Lk 13, 27-28). U drugoj prispodobi, koja govori o svadbenom uzvaniku koji je izbačen jer nije nosio odgovarajuću odjeću Isus kaže: “Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.” (Mt 22, 14). Očite poruke ovih odlomaka daju utisak da pakao postoji i da će mnogi tamo završiti, čak i više nego što će ih biti spašeno.

Novi zavjet ne govori nam u mnogo riječi je li neka određena osoba u paklu. Međutim, neke rečenice o Judi teško mogu biti drugačije protumačene. Isus kaže da je sačuvao sve koje mu je Otac dao, osim sina propasti (Iv 17, 12). Na drugom mjestu Isus Judu naziva đavlom (Iv 6, 70), i o njemu još kaže: “Tome bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.” (Mt 22, 14; Mk 14, 21). Ako je Juda među spašenima, onda bi ove rečenice teško mogle biti istinite. Mnogi crkveni sveci i naučitelji, uključujući sv. Augustina i sv. Tomu Akvinskog, drže kako je objavljena istina da je Juda vječno osuđen. Neki oci broje i Nerona u probrano društvo, ali za razliku od Dantea, ne daju dug popis takvih imena.

Govor o kazni nakon smrti u ostatku Novog zavjeta jednostavno potvrđuje evanđeoski nauk. U Djelima apostolskim sv. Pavao kaže da su oni određeni za vječni život povjerovali njegovom propovijedanju, dok oni koji nisu povjerovali sebe nisu smatrali dostojnima života vječnoga.  (Dj 13, 46-48). Petrova Prva poslanica postavlja pitanje: “I ako se pravednik jedva spasava, opak i grešnik gdje da se pojavi?” (1 Pt 4, 18). Knjiga Otkrivenja naučava da postoji ognjena jama gdje će Sotona i njegovi sljedbenici vječno patiti. U jednom trenutku kaže: “Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt.” (Otk 21, 8).

Pavlovo svjedočenje je kompleksno. U Prvoj poslanici Filipljanima govori o dolasku božanskoga suda, u kojem će Isus izvršiti odmazdu nad onima koji “ne upoznaše Boga i nad onima koji ne slušaju evanđelje našega Gospodina Isusa. Oni će trpjeti kaznu, vječnu propast, odbačeni od Gospodnjega lica i od moćne slave” (2 Sol 1, 9-10). U Poslanici Rimljanima Pavao kaže da tvrdokorni židovi prikupljaju gnjev za dan suda (Rim 2, 5). U Poslanici Korinćanima razlikuje one koji će se spasiti po evanđelju od onih koji propadaju zato što ga ne prihvaćaju (1 Kor 1, 18). U mnogim tekstovima nabraja grijehe koji će ljude isključiti iz Božjeg kraljevstva (1 Kor 6,9-10; Gal 5,19-21; Ef 5,3-6). Filipljanima govori: “Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!” (Fil 2, 12).

Neka poglavlja Pavlovih poslanica podložna su optimističnijoj interpretaciji, ali teško da se mogu iskoristiti kao dokaz univerzalnog spasenja. U Rimljanima 8, 19-21 predviđa da će “samo stvorenje osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje”, međutim čini se da tekst govori o svijetu prirode; ne kaže da će sva ljudska bića postići tu veličanstvenu slobodu. U 1 Korinćanima 15, 28 govori o konačnom podlaganju svih stvari Kristu, ali ne implicira da podložnost znači spasenje. Vjerojatno misli da će demonske sile biti u konačnici poražene. U Filipljanima 2, 10-11 naviješta da će se svako koljeno sagnuti pred Kristom i da će ga svaki jezik priznati, ali to ne znači da će to priznanje doći iz ljubavi. U Evanđeljima đavli proglašavaju Isusa Svecem Božjim, ali nisu spašeni zbog toga što su prepoznali tu činjenicu.

Jednako je uzaludno, po mom mišljenju, ukazivati na retke koji kažu da je Božji naum pomiriti sve stvari u Isusu Kristu (Ef 1, 10; Kol 1, 19-20). Iako je to sigurno Božji naum, on ljudima ne oduzima slobodnu volju koja im dopušta da se odupru njegovoj svetoj volji. Isto se može reći o izjavi kako Bog želi “da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine”(1 Tim 2, 4). Čini se da Pavao pokušava potaknuti apostolski zanos misionara koji će donijeti spasonosnu Kristovu istinu onima koji još ne vjeruju. Neprestana tema Pavlovih poslanica je apsolutna potreba vjere za spasenje. Prema tome ne vidim nijednog razloga da se Pavla ubroji među univerzaliste.

Stalno učenje Katoličke Crkve podržava ideju da postoje dvije klase: spašeni i prokleti. Tri opća crkvena koncila (Prvi lyonski 1245., Drugi lyonski 1274. i Firentinski 1439.) te bula Benedictus Deus (1336.) pape Benedikta XII. naučavaju da svatko tko umre u stanju smrtnog grijeha odmah odlazi u vječno trpljenje pakla. To vjerovanje ostalo je neosporeno do dana današnjeg u Katoličkoj Crkvi i gotovo se doslovce ponavlja u Katekizmu Katoličke Crkve (KKC 1022, 1035). Nekoliko mjesnih sabora u srednjemu vijeku, čini se bez namjere da to definiraju; govore da su neki stvarno i umrli u stanju grijeha i da su stoga kažnjeni vječnim prokletstvom.

Relativni broj izabranih i prokletih nije predmet nijednog crkvenog dokumenta, ali je bio predmet rasprave među mnogim teolozima. Među grčkim ocima Irenej, Bazilije i Ćiril Jeruzalemski su tipični u tumačenju redaka poput Matej 22, 14 u smislu da će većina biti osuđena na pakao. Sveti Ivan Zlatousti, izvanredan naučitelj istočne tradicije, bio je posebice pesimističan: “Među tisućama ljudi, nema ih ni sto njih koji će biti spašeni, a nisam ni u taj broj siguran; jer toliko je razvratnosti među mladima, a toliko nemara među starima.”

Augustina se smatra predstavnikom zapadnih otaca. U raspravi s donatistom Kreskonijem Augustin se poziva na Mateja i Otkrivenje kako bi dokazao da je broj spašenih velik, ali dopušta da njihov broj nadmašuje broj izgubljenih. U 21. knjizi svoje O državi Božjoj prvo opovrgava ideju da su svi ljudi spašeni, zatim da su svi kršteni katolici spašeni, i konačno da su svi kršteni katolici koji ustraju u vjeri spašeni. Čini se da ograničava broj spašenih na krštene vjernike koji se čuvaju teškog grijeha ili one koji su – nakon što su zgriješili – pokajali se te su pomireni s Bogom.

Veliki srednjovjekovni skolastici nisu puno optimističniji. Toma Akvinski, kojeg se može uzeti za njihova vodećeg predstavnika, u Summa Theologiae jasno naučava da Bog osuđuje neke ljude. Malo kasnije tvrdi da samo Bog zna točan broj odabranih. Ali Toma daje razloge za mišljenje da je njihov broj relativno malen. Budući da je naša ljudska narav pala, i jer je vječno blaženstvo dar koji je daleko iznad moći i zasluga svake stvorene naravi, za očekivati je da najveći broj ljudi neće uspjeti u dostizanju tog cilja.

Vodeći barokni teolozi prate tu liniju razmišljanja. Francisco Suarez u svom traktatu o predodređenju izravno pita: Koliko je spašenih? Oslanjajući se na Matejevo Evanđelje, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Augustina i papu sv. Grgura, predlaže sljedeću procjenu. Ako se pita o broju svih ljudi koji su živjeli od postanka svijeta pa sve do njegova svršetka, onda broj osuđenih sigurno nadmašuje broj izabranih. To je za očekivati zbog toga što ljudi nisu mogli ispravno spoznati Boga prije Kristova dolaska, a i od tada mnogi svejedno ostaju u tami. Ako se uzme da termin “kršćanin” uključuje heretike, šizmatike i krštene otpadnike, svejedno se čini da će većina biti osuđena. Međutim, ako se to pita o onima koji umiru u Katoličkoj Crkvi, Suazrez smatra da je onda većina spašena, jer mnogi umiru prije nego što mogu smrtno sagriješiti, a mnogi drugi su ojačani sakramentima.

Suarez je relativno optimističan u odnosu na druge katoličke teologe tog vremena. Petar Kanizije i Robert Bellarmino su primjerice bili uvjereni da je većina ljudske rase izgubljena.

Više studija koje su objavili katolici početkom 20. stoljeća zaključuju da je postojao praktični konsenzus crkvenih otaca i katoličkih teologa u kasnijem vremenu o tome da će većina čovječanstva završiti u paklu. Čak i ako se taj konsenzus prizna, međutim, on nije obvezujuć zato što teolozi nisu tvrdili da je njihovo mišljenje objavljena istina niti su smatrali suprotno gledište heretičnim. Uz to, mišljenje da će većina ljudi doseći spasenje nije u proturječju s autoritativnim crkvenim naukom.

Ovdje valja spomenuti i manjinsko mišljenje među nekim od grčkih otaca. Klement Aleksandrijski, Origen, Grgur Nazijanski i Grgur iz Nise ponekad govore kao da će u konačnici svi biti spašeni. Za Origena, najistaknutijeg predstavnika tog gledišta, općenito se smatra da je naučavao kako će se na kraju vremena prokleti pokajati i pročistiti te će imati udjela u općoj obnovi svih stvari (apokatastasis). Tri stoljeća nakon njegove smrti, Origenovi stavovi po tom i još nekim drugim pitanjima bili su osuđeni na mjesnom carigradskom saboru koji je sazvao car Justinijan 563. godine. Međutim, još za života Origen je tvrdio da su ga mnogi krivo shvatili i pogrešno interpretirali. Kroz stoljeća su mnogi istaknuti učenjaci branili njegovo pravovjerje po pitanju sudbine prokletih. Nauk o vječnosti pakla ima čvrsto mjesto barem od 7. stoljeća i otada nije bio predmet rasprave u Katoličkoj Crkvi.

Otprilike sredinom 20. stoljeća je izgleda došlo do prekida te tradicije. Otada je više utjecajnih teologa dalo prednost tome da bi svi ljudi mogli biti spašeni ili da eventualno dostignu spasenje. Nekoliko primjera bi mogli biti ilustrativni.

U svojim “sanjarenjima” koja su kružila među njegovim prijateljima, ali nisu objavljena prije njegove smrti, filozof Jacques Maritain je uključio nešto što je nazvao “nagađajući esej” na temu eshatologije. U njemu razmatra mogućnost da prokleti, premda zauvijek u paklu, mogu imati neku točku bijega od boli. Kao odgovor na molitve svetaca, zamišljao je, Bog bi mogao čudesno obratiti njihove volje, tako da ga prestanu mrziti i zavole. Nakon oprosta, bit će izbavljeni od sjetilne boli i smješteni u određenu vrstu limba. Oni će i dalje tehnički biti u paklu, budući da neće imati blaženo gledanje, ali uživaju određenu naravnu sreću, poput djece koja umru bez krštenja. U konačnici će se – spekulirao je – čak i Sotona obratiti te vatreni pakao, premda će nastaviti postojati, bit će bez ijedne duše na koju bi utjecao. Maritain priznaje da je ovo samo odvažno nagađanje, budući da nema nikakve podrške u Pismu ili Tradiciji i proturječi uobičajenom razumijevanju tekstova poput prispodobe o posljednjem sudu iz Mateja. Ali ta teorija ima prednost u tome što pokazuje kako bi Kristova Krv mogla zadobiti milosrđe za sva duhovna stvorenja, čak i ona zauvijek u paklu.

Karl Rahner, još jedan predstavnik liberalnijeg trenda, smatra da postoji mogućnost da nitko nikada i ne otiđe u pakao. On kaže da nemamo jasne objave da su neki doista izgubljeni. Isusove riječi na tu temu djeluju više kao opomena, a ne kao predviđanje. Njihov cilj je uvjeriti slušatelje da krenu boljim i sigurnijim putom, ukazujući na opasnost vječnog prokletstva. Iako prihvaća stvarnu opasnost od mogućnosti vječnog prokletstva, Rahner kaže da istovremeno trebamo imati na umu “istinu o svemogućoj i univerzalnoj Božjoj spasonosnoj volji, Kristovom otkupljivanju sviju, i dužnosti ljudi da se nadaju spasenju.” Rahner dakle smatra da je univerzalno spasenje stvarna mogućnost.

Najsofisticiraniji teološki argument protiv uvjerenja da neka ljudska bića zaista odlaze u pakao predložio je Hans urs von Balthasar u svojoj knjizi Usuđujemo li se nadati “da su svi ljudi spašeni”? On odbija ideju da će se pakao isprazniti i da će sve proklete duše i demoni biti pomireni s Bogom. Također izbjegava ustvrditi kao činjenicu da će svi biti spašeni. Međutim, kaže da svi imamo pravo, pa čak i dužnost nadati se da će svi biti spašeni, jer nije nemoguće da čak i oni najgori grešnici budu prije smrti pokrenuti Božjom milosti na pokajanje. Priznaje, međutim, da je i suprotno moguće. Budući da se možemo oduprijeti Božjoj milosti, nitko od nas nije siguran. Stoga se pitanje mora ostaviti spekulativno otvoreno, razmišljajući primarno o opasnosti u kojoj se mi sami nalazimo.

U jednoj točki u svojoj knjizi Balthasar opširno citira Edith Stein, sada sv. Tereziju Benediktu od Križa, koja brani vrlo slično razmišljanje. Budući da se Božja milosrdna ljubav spušta na svakoga, vjerojatno je da ta ljubav proizvodi preobražavajući učinak u njihovim životima. U mjeri u kojoj se ljudi otvore toj ljubavi, ulaze u prostor otkupljenja. Na tom temelju, Stein pronalazi mogućnost nadanja da Božja svemoguća ljubav pronalazi načine da, takoreći, nadmudri ljudski otpor. Balthasar kaže da se slaže sa Stein.

Balthasarov stav mi se čini pravovjernim. Ne proturječi nijednom ekumenskom saboru li vjerskoj definiciji. Može se pomiriti sa svime u Pismima, barem ako se Isusove izjave o paklu shvate kao upozorenja, a ne kao predviđanja. Balthasarov stav, k tome, ne potkopava zdrav strah od propasti. Ali je njegov stav u najmanju ruku avanturističan. Protivan je očitom tumačenju Isusovih riječi u Novome zavjetu i protivan je dominantnom teološkom mišljenju tijekom stoljeća, prema kojem su neki – zapravo vrlo mnogi – izgubljeni.

Mislim da uvjerenje ranijih teologa da će relativno malen broj biti spašen počiva na pretpostavci da su vjera u Krista, krštenje i pripadnost Crkvi nužni uvjeti za spasenje. Prva dva uvjeta su jasno iznesena u Novome zavjetu, a treći su pak naučavali mnogi sveci, koncili, pape i teolozi. Ali ti uvjeti mogu se protumačiti šire nego što bi se moglo pomisliti. Tijekom posljednjih stoljeća postalo je uobičajeno govoriti o implicitnoj vjeri, krštenju “željom” i pripadnosti Crkvi “u duši” ili pripadnosti in voto (“željom”). Drugi vatikanski sabor je ustvrdio da svi ljudi, čak i oni koji nikada nisu čuli za Krista, primaju dovoljno milosti da njihovo spasenje učini mogućim.

Crkva i dalje inzistira da su eksplicitna vjera, primanje sakramenata i poslušnost Crkvi redovni načini spasenja. Pio IX. u Silabusu pogrešaka (1864.) stoga osuđuje prijedlog: “Trebali bismo imati barem dobre nade za vječno spasenje onih koji ni na koji način nisu u istinskoj Kristovoj Crkvi”. Pio XII. u svojoj enciklici Mistično tijelo Kristovo (Mystici Corporis, 1943.) naučava da čak i oni koji su ujedinjeni s Crkvom svezama implicitne želje – stanjem koje se ne može nikako uzeti zdravo za gotovo – nedostaje mnogo dragocjenih sredstava koja su dostupna u Crkvi i da stoga “ne mogu biti sigurni u svoje spasenje”. Drugi vatikanski koncil tvrdi da svatko tko je svjestan da je Krist stvorio Katoličku Crkvu a odbija ući u nju ne može zadobiti spasenje. Ako prihvatimo ova učenja, onda možemo zaključiti da ne zadovoljavaju baš svi ove uvjete spasenja.

Papa Ivan Pavao II. u svojem djelu Prijeći prag nade spominje Balthasarovu teoriju. Nakon postavljanja pitanja može li Bog dopustiti da bilo koje ljudsko biće bude osuđeno na vječnu patnju, on odgovara: “Isusove riječi su nedvosmislene. U Matejevu evanđelju, on jasno govori o onima koji će biti vječno kažnjeni (vidi Mt 25,46).” Kao opravdanje za takvu tvrdnju Papa postavlja retoričko pitanje: Može li Bog, koji je krajnja pravda, tolerirati grozne zločine i pustiti ih nekažnjene? Konačni sud se onda čini potrebnim za postavljanje moralne ravnoteže u kompleksnu povijest čovječanstva.

U govoru na općoj audijenciji 28. srpnja 1999., čini se da je Papa promijenio svoj stav, efektivno usvajajući Balthasarov. Prema engleskoj verziji teksta rekao je:

“Kršćanska vjera uči da riskirajući odgovor ‘da’ ili ‘ne’, koji označava slobodu (ljudskog) stvorenja, neki su već rekli ne. To su duhovna stvorenja koja su se pobunila protiv Božje ljubavi i zovu se demoni (usp. Četvrti lateranski sabor). Ono što se dogodilo njima je upozorenje za nas: to je trajni poziv da izbjegavamo tragediju koja vodi grijehu i suobličimo svoj život Isusovu, koji je svoj život živo s ‘da’ Bogu.

Vječno prokletstvo ostaje mogućnost, ali bez posebne Božanske objave nemamo znanja o tome je li ili koje je ljudsko biće u njega uključeno. Pomisao pakla – a još manje neprikladno korištenje biblijskih slika – ne smije stvoriti tjeskobu ili očaj, nego je nužni i zdravi podsjetnik na slobodu u sklopu navještaja da je uskrsli Isus pobijedio Sotonu, dajući nam Božjeg Duha koji u nama moli ‘Abba, Oče’ (Rim 8, 15; Gal 4, 6).”

Posljednja rečenica odnosi se na nadu kršćana u njihovo vlastito spasenje i ne može se iskoristiti kao podrška za bilo kakvu teoriju univerzalnog spasenja. Ali rečenica koja joj prethodi naznačuje barem otvorenost mišljenju da se možemo nadati spasenju sviju.

Iako je Papa možda napustio svoju kritičnost spram Balthasara, brojni mu teolozi ostaju suprotstavljeni. U dodatku svojoj knjizi, sam Balthasar piše da ga je jedan recenzent optužio da podržava “optimizam spasenja koji je danas neobuzdan i istovremeno nepromišljen te predstavlja iskušenje na bezobzirnost”. Na međunarodnoj videokonferenciji koju je organizirala Kongregacija za kler Svete Stolice prošlog studenog [2003. godine – nap. prev.], Jean Galot, očito misleći na Balthasara, rekao je da hipoteza pakla kao puke mogućnosti “uklanja svu učinkovitost iz Isusovih upozorenja, koja su opetovano izražena u Evanđeljima.” Na istoj je konferenciji otac Michael F. Hill iz New Yorka ustvrdio da je Balthasarova teorija “ravna odbacivanju doktrine pakla i nijekanju čovjekove slobodne volje”. U ovoj zemlji [SAD – nap. prev.] je o. Regis Scanlon, OFM Cap., optužio Balthasara da je Hegelijanski relativist koji je “u katolikovo srce prokrijumčario ozbiljnu sumnju o istinitosti katoličke vjere”. Scanlon smatra da je katolički nauk da su neke osobe – barem Juda – doista zauvijek izgubljeni. Taj je članak potaknuo epsku kontroverzu između dva katolička urednika, Richarda Johna Neuhausa i Dale Vreea, koji su obojica postali katolici kao odrasle osobe.

Neuhaus je prvi otvorio paljbu u izdanju časopisa First Things za lipanj/srpanj 2000. godine. Braneći Balthasara od Scanlona, naveo je gore spomenuti ulomak iz Papina djela Prijeći prag nade i referirao se na svoju knjigu Smrt u petak popodne, u kojoj argumentira na temelju nekoliko novozavjetnih tekstova da – premda ne možemo u to biti sigurni – možemo se doista nadati i moliti za spasenje sviju.

Dale Vree je uzvratio u New Oxford Reviewu člankom “Ako je svatko spašen…” u kojem brani Regisa Scanlona i odbacuje Neuhausovu egzegezu biblijskih tekstova koje navodi. Također tvrdi da je u Neuhausovoj knjizi našao izjavu koja se može protumačiti kao da će svatko biti spašen.

Neuhaus je u First Things odgovorio da je Vreejev napad utemeljen na krivom tumačenju i da on nikada nije naučavao doktrinu poznatu kao unverzalizam, naime da će svi biti spašeni. Samo je rekao da se možemo nadati da će u konačnici svi biti spašeni. To je vjerojatno trebao biti kraj rasprave, ali je Vree izdanju New Oxford Reviewa za svibanj 2001. inzistirao da nije krivo protumačio Neuhausovu knjigu i ponovio je svoje optužbe. Nakon toga, u New Oxford Review izdanju za srpanj/kolovoz 2001. izašla je obrana Neuhausa iz pera Janet Holl Madigan, u kojoj je protiv Vreea i samog časopisa podignula ozbiljne optužbe. Vree je u istom izdanju i odgovorio.

Neuhaus je u izdanju First Things za kolovoz/rujan 2001. pojasnio što je zapravo htio reći u svojoj knjizi. Predstavio je odličan slučaj za tvrdnju kako se možemo nadati i moliti za sveopće spasenje. U New Oxford Reviewu za listopad 2001. Vree je izrazio osrednje zadovoljstvo pojašnjenjem, ali i dalje je imao primjedbe na razne tvrdnje koje Neuhaus nije povukao.

Kao i Vree, i ja prihvaćam srž Neuhausova konačnog upliva, ali svejedno nalazim neke nejasnoće u njegovim argumentima. On kaže da određeni Pavlovi tekstovi (većinom sam ih gore već citirao) “podržavaju” univerzalno spasenje. Neuhaus tvrdi da ako tim ulomcima damo prioritet, onda poglavlja iz Evanđelja o prokletstvu trebamo tumačiti kao “opomenu i poziv na oprez, svečano upozorenje na užasavajuću mogućnost”.

Neuhaus ne kaže (i siguran sam da to ne misli) da Pavao u tim odlomcima zapravo naučava univerzalno spasenje. Da je tomu tako, Pavao bi opomene iz Evanđelja pretvorio u isprazne prijetnje i postavio se u suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve. Mogu se složiti da ti “optimistični” odlomci, ako ih se gleda u izolaciji; mogu biti protumačeni kao izraz pouzdanja da će svi biti spašeni. Ali takva interpretacija je neprihvatljiva čak i samo kao tumačenje Pavlova uma, jer je u očitoj suprotnosti s nekim drugim tekstovima koje sam gore citirao, u kojima Pavao očito sugerira da su neki zaista izgubljeni. Moj zaključak bi bio da čak i da prihvatimo Neuhausovo viđenje Pavlovih tekstova, upozorenja iz Evanđelja se i dalje mogu shvatiti kao predviđanja da će neki biti osuđeni.

Također je sporno Neuhausovo nagađanje “da je Judina sudbina potpuna anihilacija”. Neprekinuti nauk Učiteljstva je da su grešnici koji se nisu pokajali za svoje grijehe poslani u vječnu kaznu. Ako se nije pokajao, onda je Juda sigurno u paklu.

Bilo bi nepošteno i pogrešno optužiti bilo Balthasara, bilo Neuhausa da naučavaju kako nitko ne ide u pakao. Oni dopuštaju da je vjerojatno da barem neki ili čak mnogi tamo završavaju, ali smatraju, na temelju toga da Bog može privesti bilo kojeg grešnika pokajanju, kako imamo pravo nadati se i moliti da će svi biti spašeni. Činjenica da je nešto vrlo niske vjerojatnosti ne treba nas odvratiti od nade ili molitve da se to dogodi. To možemo naći i u Katekizmu Katoličke Crkve: U nadi Crkva moli “da se svi ljudi spase” (1 Tim 2, 4), (KKC 1821). Na drugom mjestu Katekizam kaže: Crkva moli da se nitko ne izgubi (KKC 1058).

Mogli bismo se zapitati je li došlo do pomaka u katoličkoj teologiji o ovom pitanju. Izgleda da bi odgovor bio da, ali ne tako dramatično koliko neki zamišljaju. Prijašnji pesimizam bio je baziran na neopravdanoj pretpostavci da je eksplicitna vjera apsolutno nužna za spasenje. Ova pretpostavka je ispravljena, posebice na Drugom vatikanskom saboru. Također se razvila zdrava reakcija protiv vrste propovijedanja koja uživa u prikazivanju patnja prokletih u najjezivijem svjetlu. Primjer toga bila bi fikcionalna propovijed o paklu koji je James Joyce pripovjedio u svom Portretu umjetnika u mladosti. Taj tip propovijedanja gaji sliku Boga koji je okrutan tiranin bez ljubavi, a u nekim slučajevima vodi do potpunog nijekanja pakla ili čak ateizma.

Danas je određena vrsta nepromišljenog optimizma postala raširenija pogreška. Sasvim neovisno o onome što teolozi naučavaju, popularna je pobožnost postala sladunjava. U nemogućnosti shvatiti razlog vječne kazne, mnogi kršćani uzimaju praktično kao zdravo za gotovo da će svi ili gotovo svi biti spašeni. Misa za pokojne pretvorila se u misu uskrsnuća, za koju se nekada čini da ne slavi toliko Gospodinovo uskrsnuće koliko spasenje preminulih, bez ikakva govora o grijehu i kazni. Potrebno je više educirati ljude da se boje Boga koji, kao što je Isus naučavao, može i dušu i tijelo kazniti u paklu (usp. Mt 10, 28).

Potraga za brojevima u demografiji pakla je uzaludna. Bog u svojoj mudrosti nije objavio nikakvu statistiku. Neke Isusove riječi u Evanđeljima daju dojam da je većina izgubljena. Pavao, ne negirajući kako je vjerojatno da će neki grešnici umrijeti bez pokajanja, naučava da je Kristova milost moćnija od grijeha: “Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5, 20). Takvi ulomci dopuštaju nam nadu da će barem mnogi, ako već ne svi, biti spašeni.

Sve u svemu, dobro je da nas je Bog ostavio bez točne informacije. Ako bismo znali da će praktički svi biti osuđeni, bili bismo u iskušenju beznađa. Ako bismo znali da će svi ili gotovo svi biti spašeni, onda bismo možda postali preuzetni. Ako bismo pak znali da će neki točni postotak – recimo pedeset posto – biti spašen, onda bismo se možda zapleli u nesveto rivalstvo. Radovali bismo se svakom znaku propasti drugih, budući da bi time naše vlastite šanse spasenja porasle. Takav natjecateljski duh teško da je spojiv s evanđeljem.

Zabranjeno nam je tražiti svoje spasenje na sebičan i egoističan način. Mi smo čuvari svoje braće i sestara. Što više radimo na njihovom spasenju, to više možemo očekivati Božje milosti za sebe. Oni među nama koji vjeruju i koriste sredstva koja nam je Bog dao za oprost grijeha i promjenu života nemaju razloga za strah. Možemo biti sigurni da nam Krist, koji je za nas umro na križu; neće uskratiti potrebnu milost. Znamo da Bog u svemu radi na dobro onih koji ga ljube i da, ako ustrajemo u toj ljubavi, ništa nas ne može rastaviti od Krista. (usp. Rim 8, 28-39). To je sva izvjesnost koju imamo i to bi trebalo biti dovoljno.

Izvor: First Things | Prijevod: Ivan Obućina | Teološka lektura: Hrvoje Juko, SJ

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.