'RAZGOVORI O VJERI'

Ratzinger o teolozima kojima dogme samo smetaju i problemima povijesno-kritičke egzegeze

Prenosimo fragment knjige ”Razgovori o vjeri” u kojoj su tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger i talijanski novinar Vittorio Messori progovorili o mnogim temama i prijeporima koji su i danas jednako aktualni.

Od krize vjere u Crkvi kao otajstvu gdje živi evanđelje – povjereno hijerarhiji koju je htio sam Krist – po kardinalu, kao logična posljedica proizlazi i kriza povjerenja u dogmu predloženu od Učiteljstva:

“Teologija je – kaže – izgleda zaboravila da subjekt koji čini teologiju nije pojedini znanstvenik nego katolička zajednica u cjelini, čitava Crkva. Od zaborava da je teološki rad u službi Crkve proizlazi teološki pluralizam koji je u stvarnosti često subjektivizam, individualizam, koji ima malo zajedničkog s temeljima zajedničke tradicije. Čini se da svaki teolog želi biti ‘kreativan’; ali njegovo pravo poslanje je produbiti, pomoći shvatiti i navijestiti zajednički polog vjere, ne ‘stvarati’. Drukčije, vjera se lomi u seriju škola i često suprotnih struja, s velikom štetom i zbunjenosti po Božji narod. Teologija se u ovim godinama energično posvetila usklađivanju vjere i znakova vremena kako bi pronašla nove putove prenošenja kršćanstva. Ipak, mnogi su se uvjerili da su ova nastojanja više pridonosila otežavanju nego olakšanju situacije. Bilo bi nepravedno generalizirati ovu tvrdnju, ali bi bilo i pogrešno jednostavno i potpuno je zanijekati.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Govori, nastavljajući svoju dijagnozu:

“U ovoj subjektivnoj viziji teologije dogma je često shvaćana kao nepodnošljiv kavez, atentat na slobodu pojedinog znanstvenika. Izgubila se iz vida činjenica da je dogmatska definicija u biti, služenje istini, dar ponuđen vjernicima od autoriteta koji je Bog želio. Dogme – rekao je netko – nisu zidine koje nam priječe pogled, nego suprotno, one su prozori otvoreni u beskonačnost.”

Razmrvljena kateheza

Konfuzije u teologiji, o kojima govori Prefekt, imaju, po njemu, teške posljedice za katehezu.

Kaže:

“Budući da izgleda da teologija nije više u stanju prenijeti zajednički model vjere, tada je i kateheza izložena mrvljenju, eksperimentima koji se trajno mijenjaju. Pojedini katekizmi i mnogi katehisti ne uče više katoličku vjeru u njezinoj složenoj harmoniji – gdje svaka istina pretpostavlja i pojašnjava drugu – već žele učiniti ljudski ‘zanimljivima’ (zavisno od trenutnih kulturnih nastojanja) pojedine elemente kršćanske baštine. Pojedinim biblijskim odlomcima pridaje se veća važnost jer se smatraju ‘bližima duhu vremena’; drugi se, zbog suprotna motiva, ostavljaju po strani. Dakle, ne više kateheza koja bi bila opća priprava na vjeru, već mišljenja i polazne točke antropološkog iskustva, pristrane i subjektivne.”

Početkom 1983. Ratzinger je u Francuskoj održao konferenciju (koja je pobudila veliko zanimanje) upravo na temu ‘nove kateheze’. Tom prilikom, s uobičajenom jasnoćom, rekao je sljedeće:

“Bila je prva i velika pogreška ukinuti katekizam  proglasivši ga ‘nadiđenim’. Ta odluka je provedena u Crkvi, na općoj razini, što ne znači da nije bila pogrešna ili barem ishitrena.”

Ponavlja mi sada:

“Potrebno je podsjetiti da se od prvih vremena kršćanstva pojavljuje trajna i neponovljiva ‘jezgra’ kateheze, dakle i vjerskog odgoja. Tu jezgru upotrijebio je i Luther za svoj katekizam, nasuprot onom rimskom, odobrenom u Tridentu. Cijeli razgovor o vjeri vrti se oko četiri temeljna elementa: Vjerovanje, Oče naš, Dekalog i Sakramenti. Ovo je temelj života Crkve, sinteza crkvenog naučavanja koja se temelji na Pismu i Tradiciji. Kršćanin ovdje nalazi ono što treba vjerovati (Simbol ili Vjerovanje), čemu se nadati (Oče naš), što činiti (Dekalog) te životni prostor u kome se sve ovo treba izvršiti (Sakramenti). Ova temeljna struktura napuštena je u pretjeranoj sadašnjoj katehezi, s učincima kojima konstatiramo raspad osjećaja vjere (sensus fidei) kod novih naraštaja, često nesposobnih za cjelovitu viziju svoje vjere.”

Na francuskim konferencijama ispripovjedio je razgovor s jednom gospođom, u Njemačkoj, koja mu je rekla da je »njezin sin, osnovac, učio ‘kristologiju Kristovih logia’, ali još ništa nije čuo o sedam sakramenata ili o Deset zapovijedi…”

Prekinuta veza između Crkve i Pisma

Kardinal ukazuje na još jednu posljedicu krize vjere u Crkvu:

“Prekinuta je povezanost između Biblije i Crkve. Ova je podjela započela prije nekoliko stoljeća u protestantskom ozračju, a nedavno se raširila i među katoličkim znanstvenicima. Povijesno-kritička metoda interpretacije Pisma, naravno, otvorila je mnoge nove i veličanstvene mogućnosti boljeg shvaćanja biblijskog teksta. Ali ona ga, po samoj svojoj prirodi, može rasvijetliti samo u svojoj povijesnoj dimenziji, ali ne i u sadašnjoj valjanosti. Ako se zaboravlja ova granica, ona postaje ne samo nelogična nego, upravo zbog toga, i ne-znanstvena; zaboravlja se dakle da Biblija, kao poruka za sadašnjost i budućnost, može biti shvaćena samo u živoj povezanosti s Crkvom. Iz ovoga proizlazi da se Pismo više ne čita polazeći od Tradicije Crkve i s Crkvom, nego polazeći od posljednje metode koja se predstavlja kao ‘znanstvena’. Ova nezavisnost, kod nekih, naprosto je postala suprotnost; tako da se mnogima tradicionalna vjera Crkve ne čini više opravdana kritičkom egzegezom, nego se, štoviše, pojavljuje kao smetnja autentičnom, ‘modernom’ shvaćanju kršćanstva.”

Ovdje anticipiramo njegovo uvjerenje po kojem “podijeljenost između Crkve i Pisma uzrokuje da oboje gube svoj pravi identitet. Doista, Crkva bez vjerodostojnog biblijskog temelja postaje povijesno-uzročni produkt, organizacija kao i mnoge druge, onaj okvir ljudske organizacije o kojem smo govorili. Ali i Biblija bez Crkve nije više djelatna Božja riječ, već zbirka mnogih povijesnih izvora, zbirka heterogenih knjiga iz kojih se želi izvući ono što se smatra korisnim u danom trenutku. Egzegeza koja ne živi i ne čita Bibliju u živućem tijelu Crkve postaje arheologija: mrtvi pokapaju svoje mrtve. U svakom slučaju, na ovaj način posljednja riječ o Božjoj riječi, ukoliko je Božja riječ, ne spada više na zakonite pastire, tj. na Učiteljstvo, nego na eksperte, profesore i njihova provizorna i nestalna istraživanja.”

Za njega bi dakle bilo neophodno “da se počnu uviđati granice metode koja, iako vrijedna u sebi, postaje sterilna ako se apsolutizira. Što god se ide više iznad čiste konstatacije povijesnih činjenica i želje za njihovim aktualiziranim razumijevanjem, toliko više se u to upliću filozofska poimanja koja su samo prividno plod nekakva znanstvenog istraživanja o tekstu. Tako se događaju i apsurdni eksperimenti kao što je, primjerice, ‘materijalistička interpretacija’ Biblije. Na sreću, između egzegeta započela je intenzivna rasprava o granicama povijesno-kritičke i ostalih modernih metoda egzegeze”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Primjenom povijesno-kritičkog tumačenja – nastavlja – Pismo je postalo otvorena, ali i zatvorena knjiga. Otvorena knjiga: zahvaljujući radu egzegeze, riječ Biblije usvajamo na nov način, u njezinoj povijesnoj izvornosti, u raznolikosti jedne povijesti koja se događa i koja raste, a koja je bremenita onim napetostima koje su istodobno i njezino bogatstvo… Ali, na ovaj način Pismo je postalo i zatvorena knjiga: postalo je objekt stručnjaka; laici, ali i teološki stručnjak koji nije egzegeta, ne usuđuju se više o njoj govoriti. Čini se da je ono sad oduzeto vjernicima za čitanje i razmišljanje, pošto bi ono što iz toga proiziđe bilo smatrano “diletantskim”. Znanost stručnjaka podiže ogradu oko vrta Pisma koja je neprijelazna za ne-stručnjaka.”

Dakle, pitam, čak i katolik koji želi biti “posuvremenjen” može započeti čitati svoju Bibliju a da se previše ne opterećuje složenim egzegetskim pitanjima?

“Naravno. Svaki katolik mora posjedovati hrabrost vjerovati da njegova vjera (u zajedništvu s vjerom Crkve) nadilazi svako ‘novo naučavanje’ stručnjaka, intelektualaca. Njihove hipoteze mogu biti korisne za shvatiti nastanak knjiga Pisma, ali isto tako su to predrasude evolucijskog podrijetla po kojima se tekst razumije samo učeći kako je nastao i razvijao se. Pravilo vjere, danas kao i jučer, nije sastavljeno od otkrića (bilo pravih bilo hipotetskih) o biblijskim temeljima ili slojevima, nego na Bibliji takvoj kakva jest, onoj koja je čitana u Crkvi od Otaca do danas. Vjernost ovakvu čitanju Biblije dala nam je svece, često neuke, a često i nestručnjake u složenosti egzegeze. Ipak, oni su ti koji su je bolje shvatili.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Razgovor o vjeri, Benedikt XVI. – Joseph Ratzinger, Vittorio Messori. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Objavljeno: 14. kolovoza 2017.

Možda vam se svidi