NASTANAK NOVOZAVJETNOG KANONA (6)

Rani kršćani podnosili su mučeništvo za svete spise i Riječ Božju

U novom nizu tekstova naš suradnik povjesničar Ante Vučić dat će pregled nastanka novozavjetnog kanona i procesa koji su doveli do toga da je Crkva zaključila kako je dvadeset i sedam knjiga Novog zavjeta nadahnuto i mjerodavno za kršćanina po pitanjima vjere i života. Sve nastavke pročitajte OVDJE.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Prošlim člankom zaključili smo da je početkom III. st. završeno definiranje pozicije apostolskih spisa. Od tog vremena uvriježeno je bilo smatrati da su oni po autoritetu na jednakoj razini kao i Stari zavjet. Ostalo je otvoreno jedino pitanje statusa nekoliko knjiga. Jedan od vanjskih faktora koji će utjecati na konačno definiranje opsega Novoga zavjeta su progoni kršćana.

Kratki pregled progona

Od najranije pojave kršćanstva zajednicu prate progoni. Prema Djelima apostolskim već u samom Jeruzalemu (i Palestini) počeli su prvi napadi. Jedan od revnijih progonitelja bit će kasnije najuspješniji evangelizator, apostol Pavao. Širenjem kršćanstva izvan granica Palestine šire se i progoni. Izvori nam svjedoče da je u Rimu prvi povijesno utvrđeni progon kršćana bio 64. godine po naredbi cara Nerona (54-68.) u kojem su prema predaji mučeništvo podnijeli sv. Petar i Pavao. Krajem tog stoljeća uslijedit će novi pod naredbom cara Domicijana (81. – 96.). Ovi progoni, posebice Neronov, ostat će u trajnom sjećanju Crkve. Upravo zbog njih razvit će se među zajednicom vjernika mišljenje da je Neron uspostavio zakon na osnovu kojega se napada kršćane, tzv. „institutum neronianum“, kako nam je zapisao Tertulijan.

Progoni tijekom I. i II. st. nisu bili sustavni na razini cijelog Carstva, nego su varirali od pokrajine do pokrajine, ovisno o tome kakav je stav spram kršćana imao upravitelj provincije. Razlog tome je pravno neuređen status kršćana. Svi stanovnici Rimskog Carstva pripadali su nekom od politeističkih sustava te se je to donekle smatralo državnom religijom. Rimljani su često prilikom pokoravanja nekog naroda njegove bogove nadodavali u svoj panteon. Iznimka ovom „politeističkom pravilu“ bili su Židovi. Njima je bilo dopušteno štovanje jednog Boga, tj. čašćenje Jahve. Budući da su se kršćani vrlo rano počeli razlikovati od Židova (unatoč zajedničkim korijenima), njihov status više nije mogao biti pravno uređen kao da su Židovi. Time je kršćanstvo postalo religio ilicita (nedopuštena vjera) unutar rimskog pravnog sustava. No nije postojala neka pozitivna pravna odredba o postupanju spram kršćana, te je stoga odnos spram njih bio prepušten svakom provincijskom upravitelju na izbor. Uslijed toga prvi su progoni uglavnom ograničeni na pojedinu pokrajinu. Među poznatima su, uz već navedene, Neronov i Decijev u Rimu, progoni u Africi (Kartaga), Maloj Aziji, Galiji (Lyon). Uspomena na mnoge mučenike iz tog doba sačuvana je do danas i časte se u Crkvi kao sveci. Među njima su i Ignacije Antiohijski, Justin Mučenik, te Irinej Lyonski.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tijekom III. st., usporedno s rastom kršćanstva, progoni postaju oštriji i sveobuhvatniji. Zajednica vjernika narasla je na već vidljivu brojku i izazivala strah među vlastima. Uslijed tog straha car Decije (249. – 251.) pokrenut će prve opsežne progone kojima je cilj bio suzbiti novu vjeru u svim dijelovima Carstva. Njegov naum osujetit će njegova rana smrt. No želja za „obračunavanjem“ s kršćanstvom i dalje je postojala. Sljedeći pokušaj istrebljivanja vjernika dogodit će se između 257. i 260. godine na naredbu cara Valerijana (253. -260.). No, ni njegov pokušaj neće biti uspješan. Posljednji napor u zatiranju kršćana poduzet će car Dioklecijan (284. – 305.). On će 303. godine pokrenuti najsustavniji i najopsežniji progon. Taj pokušaj bio je pomno osmišljen. Prvo se krenulo na vjerske spise i crkvenu imovinu, potom na vođe (biskupe, svećenike, đakone), te naposljetku na sve kršćane. Sama želja vlasti da se zaplijene i spale sve kršćanima važne knjige svjedoči nam koliko je tada bila razvijena svijest o važnosti apostolskih spisa. Ovaj će progon završiti Milanskim ediktom careva Konstantina i Licinija 313. godine koji će kršćanima dopustiti potpunu slobodu vjeroispovijesti.

Progoni i kanon

No kako su progoni utjecali na formiranje kanona? Prvi progoni tijekom II. st. očito nisu imali nekog velikog utjecaja budući da još nije bilo u potpunosti jasno koji stav vjernici imaju spram apostolskih spisa u usporedbi sa Starim zavjetom. No, kao što smo već vidjeli, jasan stav je formuliran krajem II. i početkom III. st. Unatoč tome, još nije bilo do kraja određeno koje sve knjige trebaju imati takav status. Kršćani su trebali predavati svete spise prilikom progona. Naravno, a to nam potvrđuju i spisi o mučeništvima, vjernici se nisu olako odvajali od onoga što je za njih bila zapisana riječ Gospodinova. Neki nam spisi detaljno opisuju kako je izgledao sam proces pokušaja oduzimanja knjiga. Tako nam u Gesta apud Zenophilum pisac opisuje dolazak vlasti u kuću podđakona i traženje da se predaju sveti spisi. U ovom slučaju čuvari spisa predali su knjige. No, u Solunu je prilikom sličnog događaja bilo drugačije. Tri žene koje su čuvale spise odbijale su ih predati te je njihov život okončan mučeništvom 304. godine.

Uslijed toga bilo je pragmatično znati koji spis se smatra nadahnutim. Zasigurno vjernici nisu trebali, niti željeli, podnijeti mučeništvo za neki koji, iako jako vrijedan i koristan, nije nadahnut. Primjerice, Hermin pastir bio je jako cijenjen u pojedinim dijelovima Carstva. Progoni su mogli itekako utjecati na kristaliziranje njegove važnosti. Sigurno da nijedan pastir ne bi savjetovao nekom vjerniku da se žrtvuje radi spisa za kojeg nije siguran da je kanonski. Stoga su progoni ponukali Crkvu da se još jasnije odredi spram određenih spisa, posebice onih koji su imali status „na pola puta“.

Logično je da nam je završetak progona samim time ponudio i novi popis kanonskih knjiga. On dolazi iz pera Euzebija Cezarejskog (oko 265-340.), utemeljitelja teološke i povijesne discipline crkvene povijesti. Ovo nam on prenosi o tome što se smatralo dijelom kanona početkom III. st.: „Došavši dovle razumno je kratko navesti spominjane spise Novog zavjeta. Na prvo mjesto treba staviti četveroknjižje Evanđelja koje prosljeđuje spis Djela apostolskih. Poslije njega treba nabrojati Pavlove poslanice. Iza njih treba se nalaziti Prva poslanica pripisana Ivanu kao i Prva Petrova. Iza njih, ako se tako ukaže, treba staviti Ivanovo Otkrivenje o kojemu ćemo u zgodan čas iznijeti što se misli. Navedena djela se ubrajaju među priznata. Od osporavanih, ali ipak od mnogih priznata, jesu: Poslanica koja se nazivlje Jakovljevom, Judina, Druga Petrova te Druga i Treća Poslanica što nose Ivanovo ime, bilo da potječu od evanđeliste Ivana ili nekog drugoga istoga imena. Neka se među neautentične spise ubroje djela: Pavlova djela, tzv. Pastir, Petrovo otkrivenje. Uz navedeno: Poslanica pripisana Barnabi, tzv. Apostolske pouke i još, ako se tako ukaže, Ivanovo otkrivenje. Neki ga, rekoh, otklanjaju, a drugi ubrajaju među prihvaćena djela. Neki su među navedena djela uvrstili i Evanđelje po Hebrejima. U njemu nadasve uživaju oni koji su prihvatili Krista.

Sve je naznačeno među osporavanim. Stoga smo nužno sastavili popis tih djela. Spise koji su po crkvenoj predaji istiniti, pravi i prihvaćeni odvojili smo od onih koji to nisu. Različiti su od tih novozavjetnih. Osporavani su iako ih pozna veliki broj crkvenih pisaca. To je da ih poznamo kao i djela koja se kod krivovjernika spominju nazočna pod imenom apostola. Takva su Evanđelja: Petrovo, Tomino, Matijino i nekih drugih. To su također Djela: Andrijina, Ivanova i drugih apostola. Nikada se pak nijedan muž među crkvenim ljudima od naslijeđa nije udostojio u spisu spomenuti nijedno od tih djela. Oblik izražavanja veoma je izmijenjen u odnosu na apostolski način. Misao i nagnuće, nazočno u tim djelima, do najviše se mjere odvaja od istinskog pravovjerja. To očito pokazuje da su tvorevina krivovjernih ljudi. Zato se ne smiju ubrojiti niti među neautentična djela nego odbaciti kao posve nerazumna i bezbožna. (Crkvena povijest III, 25, 1-7.)“

Vidimo da Euzebije zadržava sličnu podjelu kao i pisac Muratorijeva fragmenta. Knjige se dijele na 1) prihvaćene, 2) od nekih osporavane, 3) neautentične i 4) krivovjerne. Današnjih 27 knjiga nalazimo unutar prve dvije kategorije. Dakle, tek se među od nekih osporavanima nalaze 1 Petrova, 2 i 3 Ivanova, Jakovljeva i Judina. Čudan status ima Otkrivenje koje je svrstano i među priznate i među neautentične. Očito nam Euzebije potvrđuje da je ta knjiga još uvijek u nekim područjima (posebice istočnom dijelu Crkve) smatrana neautentičnom. U trećoj kategoriji nalaze se spisi koje danas nazivamo apostolskim ocima i neki apokrifi dok je u četvrtoj naveo očite krivotvorine heretika naglašavajući da su to spisi koji su stilom i vjerom jako udaljeni od onoga što se smatra apostolskim. Vidimo da je kanon kakav nam je danas poznat bio gotovo potpuno formiran početkom IV. st. Ostalo je još samo jasnije definirati nekoliko poslanica.

To će se dogoditi kroz IV. st. Crkva će, tada već ispovijedajući svoju vjeru u slobodnijem okruženju (progona je još ponegdje bilo jer su određeni carevi pristali uz arijansku herezu), napraviti zadnji korak u definiranju kanona, te će se naposljetku na biskupskim sinodama potvrditi 27 knjiga koje i danas poznajemo kao kanonske. Prvi potpuni popis donosi nam Atanazije Aleksandrijski (298-373.), biskup Aleksandrije u Egiptu. On je u svom biskupskom pismu za Uskrs 367. godine svojim vjernicima naveo koje knjige treba u potpunosti smatrati nadahnutima i apostolskima i pobrojao točno onih 27 koje se i danas smatraju dijelom Novog zavjeta. Daljnji koraci u potpunom prihvaćanju tog opsega dogodit će se na sinodi u Rimu 382. godine gdje će papa Damaz (366-384.) potvrditi tih istih 27 knjiga, a zatim će i afrički biskupi na svojim sinodama u Hiponu 393. godine, te Kartagi 397. i 419. godine učiniti isto.

Time smo došli do kraja povijesnog pregleda nastanka kanona. U ovih nekoliko članaka u kratkim smo natuknicama ocrtali ono najvažnije što je utjecalo na razvoj Novog zavjeta. Ono o čemu nismo opširnije pisali su uvjeti koji su bili postavljani od strane Crkve pred pojedini spis da bi mogao ući u kanon. O tome ćemo pisati u posljednjem članku iz ove serije.

Ante Vučić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 18. siječnja 2016.

Možda vam se svidi