OD CARSKOG SJAJA PREKO KOMUNISTIČKOG TERORA DO DANAS

Povijesni hod Ruske pravoslavne Crkve od patrijarha iz davnih stoljeća do Kirila

Pravoslavna Crkva dijeli se na mnoge autokefalne i autonomne Crkve. Prve su u jurisdikcijskom pogledu posve neovisne, dok su druge u tom pogledu povezane s nekom drugom Pravoslavnom Crkvom. Sve te Crkve povezuje zajednička vjera, bizantski obred i u temeljnim crtama jedinstveno crkveno pravo. U svim ostalim crkvenim stvarima autokefalne i autonomne pravoslavne Crkve posve su neovisne jedna od druge. Među svim pravoslavnim Crkvama, uz Carigradsku patrijaršiju posebno mjesto zauzima Ruska pravoslavna Crkva čiji se patrijarh jučer susreo sa papom Franjom. Tim povodom prenosimo ulomak iz knjige “Ekumenska trilogija” našeg poznatog crkvenog povjesničara dr. Jurja Kolarića, a u kojemu ćemo upoznati povijest Ruske pravoslavne Crkve.

ruska pravoslavna crkva

Foto: Pixabay.com

Prve tragove kršćanstva na velikom ruskom prostoru oko Kijeva susrećemo već u IX. Stoljeću. To rano razdoblje povijesti ruske Crkve još je uvijek predmet istraživanja. Jedni tvrde da su prvi misionari bili bizantski monasi i svećenici, protjerani iz Carigrada za vrijeme ikonoklazma ili borbi oko štovanja svetih slika, dok drugi zastupaju mišljenje da su to bili učenici svete braće Ćirila i Metoda, koji su – nakon što su Franci razorili njihovo djelo u Moravskoj – ovdje našli utočište.

Fenomen “trećeg” Rima

Odlučniji zahvat u pokrštavanju Rusa slijedio je jedno stoljeće kasnije, kada je 957. godine kneginja Olga, najvjerojatnije za vrijeme jednoga putovanja u Cari­grad, primila krštenje. Zatim je njezin nećak, veliki knez Vladimir (979-1015), nakon što je u rijeci Dnjepru organizirao masovna krštenja Rusa, proglasio krš­ćanstvo državnom vjerom. Njegova žena Ana bila je bizantska princeza. Tako su bizantsko kršćanstvo i bizantski utjecaj prevagnuli u Kijevskoj Rusiji, koja je stajala pod crkvenom upravom Carigrada. Gotovo polovica kijevskih metropolita do sredine XV. st. bili su Grci. Ovo rano povezivanje Rusije s Bizantom u religioz­nom i kulturnom pogledu povuklo je za sobom u raskol i rusku Crkvu, kada se Crkva Istoka (1054) odijelila od Crkve Zapada.

Rusko kijevsko carstvo postalo je uskoro plijenom Mongola. Stari, cvatući grad Kijev, jedno od najvažnijih trgovačkih središta između sjeverne Europe i Bizanta osvojili su Mongoli 1240. god. Njegovo mjesto i njegovu ulogu odsad će postupno preuzimati Moskva, dotadašnja poštanska postaja na cesti koja je spa­jala sjeverni i jugozapadni dio Rusije. Za vrijeme vladavine Mongola, Moskva postaje sabiralište Rusa i u borbi protiv sve utjecajnije Poljske i Litve. Velikom ugledu moskovskog kneza doprinijela je i sama Crkva. Ruski metropolit, koji je napustio razoreno područje Kijeva, nastanio se 1326. god. u Moskvi, zadržavši i nadalje naziv “Metropolit kijevski”. Za daljnji razvoj ruske Crkve bila je zna­čajna činjenica da je moskovski veliki knez Vasilije II. 1441. god. otklonio uniju iz Firence, koju je potpisao njegov metropolit – Grk – Izidor. Ovaj je morao na­pustiti Moskvu, a jedna sinoda ruskih biskupa izabrala je 1448. godine, bez prethodnog pitanja Carigrada, episkopa Jonasa iz Rjasana za “metropolita Kijeva i čitave Rusije”. Njegov nasljednik Teodozije (1461-1465) nazvao se zatim “mos­kovskim metropolitom”.

Međutim, tradicija unije iz Ferrare i Firence nije u Rusiji nikada bila posve zaboravljena. Želja za jedinstvom s Katoličkom Crkvom došla je ponovno do izražaja u Brest-Litovskoj uniji (1595/96).

Daljnji važan događaj, koji je u vjerskom pogledu značio preokret u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi, bio je pad Carigrada (1453) pod Turke. Moskovski vjerski kru­govi tumačili su tu tragediju Božjom kaznom, koju “novi Rim” ili Carigrad mora platiti zbog toga što je na saboru u Firenci pristao na uniju sa “starim Rimom” i tako izdao sveto pravoslavlje.

Ivan III. oženio se 1472. god. bizantskom princezom Sofijom, nećakinjom posljednjega bizantskog cara Konstantina XI. (1448-1453), koji je poginuo prigo­dom pada Carigrada. Sofija je u to vrijeme živjela u Rimu i papa Siksto IV. pona­dao se da će tom ženidbom unija s pravoslavnima, sklopljena u Firenci, naići na prihvaćanje od strane Moskve. Ali, veliki moskovski knez tu je ženidbu shva­tio kao prigodu da pojača svoju vlast i da proširi svoj politički ugled. Od tog se trenutka počeo osjećati jedinim pravim nasljednikom Bizanta. Kada su 1480. god. nestali i posljednji ostaci tatarske vlasti, te kada se Ivan Grozni (1547) dao svečano okruniti za cara, ta ideja Moskve kao “trećeg Rima” dobila je i svoj kon­kretan oblik. Prema toj zamisli, Rusko carstvo jedino je ostalo, dok su sva ostala kršćanska carstva propala. Tako je pao i “drugi Rim” (Carigrad), a “treći Rim” (Moskva) još uvijek stoji i postojat će do svršetka svijeta. “Četvrtog Rima” više biti neće.

Kao završetak tog razvoja uslijedio je zahtjev moskovskog cara da ekumenski patrijarh moskovsku metropoliju proglasi patrijaršijom. To je učinio carigradski patrijarh Jeremija II., 1589. god., a prvi ruski patrijarh uzeo je naslov “Patrijarh carskoga grada Moskve, Novoga Rima, i cijele Rusije”.

Propast i ponovno uspostavljanje Moskovske patrijaršije

Utjecaj grčkog pravoslavlja na ruske prilike posebno je došao do izražaja za vrijeme patrijarha Nikona ( + 1681). U težnji da reformira rusku Crkvu, on je nastojao ruske liturgijske knjige i običaje precizirati. To je dovelo do raskola unutar ruske Crkve. Protivnici te reforme, nazvani “starovjerci” ili “raskolnici”, smatrali su da je ovim grčkim utjecajem ugrožen primat Moskve kao “trećeg Rima”. Nikon je, doduše, nad “starovjercima” odnio pobjedu, ali je poražen u nastojanju da – po grčkom uzoru – i Crkvu postavi iznad države. Tzv. “Veliki sinod” osudio ga je 1666/67. god. i skinuo s patrijaršijske stolice.

Razdoblje vladavine cara Petra Velikog (1682-1725) donijelo je novo zarob­ljavanje Crkve. Petrov despotizam nije podnosio nikakvo crkveno vodstvo, osim njegova vlastitog vodstva. Zbog toga je, najprije, zabranio da se nakon smrti patrijarha Hadrijana (1700) bira novi patrijarh, a onda je na mjesto patrijarha, 1721. god., postavio “Sveti sinod”, čije je članove i generalnog prokuratora ime­novao sam car. Vrhovni sudac u tom kolegiju bio je car, a njegove odluke imale su istu vrijednost kao i odluke samog patrijarha. U svojim crkvenim reformama car Petar se poslužio i primjerom protestantskih zemaljskih Crkvi, čije su po­slove vodili konzistoriji, i primjerom bivših bizantskih careva, koji su se beskru­pulozno miješali u crkvene poslove. Istu politiku, s još većim pritiskom na Crkvu, provodila je i carica Katarina (1762-1796). Takvo stanje, u kojemu je ruska Crk­va bila praktično potpuno podvrgnuta ruskoj vlasti, potrajalo je sve do završetka Prvoga svjetskog rata.

Carevo odreknuće (1917) donijelo je promjene i u strukturi Ruske pravo­slavne Crkve. U Moskvi je bio sazvan sveruski pravoslavni sabor, koji je zaklju­čio da se ponovno uspostavi patrijaršija. Novi “Patrijarh Moskve i cijele Rusije” postao je Tihon. Uskoro nakon toga uslijedila je Oktobarska revolucija, a 20. siječnja 1918. donesen je zakon o odvajanju Crkve i Države, koji je oduzeo Crkvi status pravne osobe.

U samo predvečerje Revolucije ruska Crkva (prema službenim podacima Svetog sinoda za 1914. godinu) brojila je: 73 eparhije, 163 episkopa, 51.105 sve­ćenika, 94.629 monaha i monahinja, 1.025 manastira, 54.174 crkvi, 25.593 ka­pele, 4 bogoslovne akademije, 57 bogoslovija, 185 dječačkih sjemeništa, 37.528 crkvenih škola, 291 bolnicu, 1.113 staračkih domova i 34.497 župnih biblioteka.

Tragični događaji nakon oktobarske sovjetsko-komunističke revolucija, koji su predstavljali pravnu i fizičku likvidaciju Ruske pravoslavne Crkve, koja se tada smatrala “trećim Rimom”, doveli su na svjetsku pravoslavnu pozornicu Beograd i SPC, koja je smatrala da je nastupilo razdoblje “četvrtog Rima” ili vrijeme pravoslavnog Beograda kao novog središta svjetskog pravoslavlja (Više o ovome vidi u: “Ekumenska trilogija, str. 913).

Da bi Crkvu što više zaštitio, patrijarh Tihon je 1923. god. objavio tzv. “Iz­javu lojalnosti” prema novim vlastima. Nakon njegove smrti (1925) u Ruskoj pravoslavnoj crkvi nastala je pomutnja. Teške prilike gotovo su decimirale brojča­no stanje. Tako je 1939. god. bilo u službi još svega 7 episkopa, nekoliko stotina svećenika i oko stotinu otvorenih crkvi. Svi su samostani bili zatvoreni ili ukinuti. Nakon Tihonove smrti nije biran novi patrijarh.

Izbijanje Drugoga svjetskog rata donijelo je poznati “modus vivendi” između Crkve i Države. Da bi što više dobila simpatije puka, vlast je prekinula borbu protiv Crkve i čak raspustila “savez vojujućih bezbožnika”; Crkvi je vratila neke crkve i dopustila da se izabere novi patrijarh. Za patrijarha je 1943. god. izabran dotadašnji patrijaršijski upravitelj, Sergej (+1944), ali je on uskoro umro, pa je 1945. god. za patrijarha izabran Aleksej I. Tom su prigodom u Moskvu došli predstavnici drugih pravoslavnih Crkvi, a među njima i patrijarsi Aleksandrije i Antiohije.

Razdoblje Sovjetskog Saveza

Dekretom od 22. kolovoza 1945. sovjetska je vlast priznala Rusku pravoslav­nu Crkvu kao vjersku zajednicu s pravom javnosti. Dopušteno joj je stjecanje dobara u religiozne svrhe, ali uz zabranu uvođenja crkvenog poreza ili stalnog članstva. Zabranjena je svaka društvena i kulturna djelatnost Crkve, kao i svaka “religiozna propaganda”. Tako se, npr., mladima ispod 18 godina nije mogao dr­žati vjeronauk. U novonastalim prilikama, da bi nadoknadila gubitak vjeronaučne pouke, Ruska pravoslavna Crkva počela je više prakticirati propovijedanje za vrijeme službe Božje.

Iako je djelovanje Crkve u mnogim stvarima bilo ograničeno, ipak su vlasti s posebno velikim simpatijama gledale na njezino vanjsko angažiranje i na nastu­panje pred svjetskom javnošću. Tako su predstavnici Ruske pravoslavne crkve 1961. god. sudjelovali na Svepravoslavnoj konferenciji na Rodosu. Iste je godine Ruska pravoslavna crkva pristupila i u članstvo Ekumenskog vijeća Crkvi. Otad je njezin utjecaj porastao, i to ne samo u čitavom svijetu, već je posebno došao do izražaja među članicama Ekumenskog vijeća Crkvi i u ekumenskom pokretu uopće. Želja Ruske pravoslavne crkve da se kao “treći Rim” i u ekumenskom pokretu stavi na čelo svih pravoslavnih Crkvi, došla je ovih posljednjih godina sve više do izražaja. Time je ona došla u određeni sukob s Carigradskom patrijaršijom, koja i unatoč već poznatim i više puta spominjanim poteškoćama još uvijek predstavlja najviši autoritet među pravoslavnim Crkvama. Možda upravo u tom nadmetanju oko prestiža možemo razumjeti i odluku Ruske pravoslavne Crkve da kao prva od svih pravoslavnih Crkvi pošalje svoje promatrače na II. vati­kanski sabor.

Najveći dio vjernika Ruske pravoslavne Crkve u emigraciji nije prihvatio držanje i “popustljiv” odnos pravoslavne hijerarhije prema sovjetskim vlastima u domovini. Najveći otpor pokazala je tzv. Sinodalna ili Karlovačka Crkva, naziv koji je primila prema Srijemskim Karlovcima, svojemu prvom središtu nakon Oktobarske revolucije, a sada sa sjedištem u New Yorku. Zbog toga najveći broj pravoslavnih Rusa koji žive u inozemstvu nije priznao moskovsku jurisdikciju.

Mišljenje da je u bivšem Sovjetskom Savezu postojala i nekakva “tajna Pra­voslavna Crkva” ili “Crkva katakombi” očito pripada svijetu fantazije. O tome ne samo da ništa nisu znala crkvena, već ni državna izvješća, a i samo razumsko rezoniranje jedva da je dopustilo takvu pretpostavku, iako su mnogi u Europi u to bili uvjereni.

Ruska pravoslavna Crkva, nakon pada Carigrada, postala je najmoćnijom i najvećom pravoslavnom Crkvom svijeta. Zbog toga je njezino značenje u suvre­menom pravoslavnom svijetu, unatoč trenutačnim teškoćama da razvije svu svoju bogatu vjersku djelatnost, veliko i u ekumenskom gibanju obećavajuće.

Patrijarh Pimen, koji se od 1971. god. nalazio na čelu Ruske pravoslavne Crkve, bio je veliki pobornik ekumenske ideje. Sadašnji patrijarh Aleksej II. manje je sklon ekumenizmu.

Ekumenski patrijarh Demetrije I. objelodanio je 12.III.1981. encikliku u povodu 1600. obljetnice Prvoga carigradskoga općega crkvenog sabora (381), u kojoj se govori i o Filioque, koji se naziva “izmišljeni i naknadno ubačeni, pro­turječni i žalosni izraz “Filioque”, koji je bio “uvijek od Pravoslavne Crkve i istočne tradicije promatran kao kamen spoticanja, kao sporna i kontroverzna tema”. Ovaj umetak je stoljećima udaljavao obadvije Crkve i postao u tom smislu, “kako bi Focije rekao, kruna svih zala, te je kao takav neprihvatljiv”, navodi se u dokumentu.

Episkopi Ruske pravoslavne Crkve održali su u Moskvi od 13. do 16. kolo­voza 2000. sinodu na kojoj su donijeli dokument “Temeljna načela o odnosima Ruske pravoslavne Crkve prema kršćanskim konfesijama”, s nadnevkom 14. VIII. 2000., u kojemu govore o načelima ekumenizma. Tekst odiše snažnim antiekumenskim nabojem, ali otvara vrata i ideji proekumenskih nastojanja. Prvi dio dokumenta kao da odražava onu struju unutar Ruske pravoslavne Crkve koja je antiekumenski nastrojena i koja priželjkuje prekid svih ekumenskih odnosa. Ovi su i napustili članstvo u komisiji koja je izradila dokument. Drugi dio odraz je utjecaja proekumenskih struja. Dokument iznosi vrlo jasno ekleziološko uvje­renje Ruske pravoslavne Crkve da je samo Pravoslavna Crkva prava Crkva Isusa Krista, te da je samo u njezinu krilu moguće stvarno jedinstvo. Za sve druge to znači povratak toj Crkvi činom pokajanja nepravoslavnih. Čini se da je dokument u dijelu koji govori o praktičnim provedbama ekumenske ideje ipak otvoreniji i konkretniji.

dr. Juraj Kolarić

Gornji tekst preuzet je iz knjige dr. Jurja Kolarića “Ekumenska trilogija“. Dopuštenje autora za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net.

Objavljeno: 13. veljače 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi