Ateizam je živ. Ta tvrdnja nije nikakvo iznenađenje, imajući na umu činjenicu da se on već odavno nametnuo kao masovna društvena i kulturna pojava europskih društava.[1] Ono na što svakako treba skrenuti pozornost, jest obnovljena živahnost ateizma, koji se odnedavna zaogrnuo pridjevom novi. Danas smo suočeni s novim ateizmom.[2] Novi ateizam odmah nameće pitanje o starom ateizmu. Je li stari zamijenjen nekim posve novim ateizmom ili je ovaj potonji normalna posljedica povijesne preobrazbe dobro poznatoga – modernog (starog) – ateizma?[3] U daljnjem ćemo se tekstu uglavnom baviti fenomenom novoga ateizma. Iz toga će, nadamo se, biti barem donekle rasvijetljeno i postavljeno pitanje.

Novi ateizam doslovno je eksplodirao u anglosaksonskome svijetu u prvoj dekadi dvadeset i prvoga stoljeća kršćanske ere, premda njegovih otvorenih pobornika ima i izvan tog svijeta. Mi smo suvremenici novoga ateizma. Novi je ateizam promaknut od svega nekolicine filozofa, znanstvenika i publicista, ali je naišao na velik odjek u stručnoj i laičkoj, vjerničkoj i nevjerničkoj javnosti diljem zapadnoga svijeta. Taj je odjek, kao i uvijek kad se radi o javnom sučeljavanju nevjere i vjere, dvoznačnoga karaktera. S jedne strane, novi val ateizma nailazi na neskriveno odobravanje i dobrodošlicu kod mnogih uglednih pojedinaca, udruga i organizacija. S druge strane, nailazi na žestoko i, dakako, opravdano osporavanje i protivljenje također mnogih pojedinaca, udruga i organizacija.

Točan datum pojave novog ateizma nije lako odrediti, ali to i nije presudno pitanje. Ipak, sudeći po pisanim tragovima, čini se da je sintagma “novi ateizam” prvi put skovana i objavljena u mjesecu studenome 2006., i to u američkom časopisu Wired, specijaliziranom za proučavanje utjecaja tehnike na suvremeno društvo. [4]

Šetnja “bibliotekom” novog ateizma

Ako stvar prosuđujemo po znanstvenim i popularnim publi­kacijama, koje su nota bene prevedene na sve važnije svjetske jezike i prodane u milijunima primjeraka diljem svijeta, onda se može reći da se duh novog ateizma počeo širiti dvije godine ranije, dotično 2004. godine, s objavom kontroverzne knjige Kraj vjere: religija, terorizam i budućnost razuma, američkoga filozofa i neuroznanstvenika Sama Harrisa.[5] Knjiga je kontroverzna ne samo iz teološke nego i iz religiološke i filozofske perspektive općenito, budući da religiju perfidno uzima kao problematični fenomen. Kad Harris i rabi riječi pohvale na račun religije, on pritom uvijek vješto skriva otrovni žalac protiv tradicionalne religije.

Povod za nastanak te knjige je teroristički čin rušenja dvaju nebodera u New Yorku, 11. rujna 2001., s gotovo tri tisuće nevinih žrtava. No, iza povoda redovito se krije motiv, a u ovom slučaju to je upiranje prstom u religiju kao glavnog krivca za taj teroristički zločin. Harris izbjegava totalno poistovjećivanje religije s terorizmom, u smislu religije kao glavnog uzroka terorizma u suvremenom svijetu, no njegovo pabirčenje po, recimo tako, plemenitim stranama religije stoji u funkciji glavnog argumenta – religija je lice, a fundamentalizam naličje. U svojoj knjizi, stoga, autor površno, bezuspješno i lakomisleno zastupa stav da je svaka religija, štoviše svaka vjera, a osobito svaka monoteistička vjera, najopasniji element modernog života. Harris, a u tome nije sam, obmanjuje najprije sebe, a onda i sve čitatelje da je istovremeno postojanje oružja za masovno uništenje, dotično atomskoga oružja, i religioznih vjernika postalo krajnje opasno te je nužno da religija kakvu poznajemo što prije nestane. Zaključak je jednostavan. Spasenje svijeta od nuklearnoga holokausta leži u, ako već ne u totalnom nestanku postojeće religiozne vjere, onda barem u njezinom totalnom istiskivanju, kako bi joj se onemogućio bilo kakav utjecaj na društveni život ljudi.

Sam Harris obmanjuje najprije sebe, a onda i sve čitatelje da je istovremeno postojanje oružja za masovno uništenje i religioznih vjernika postalo opasno te je nužno da religija što prije nestane.

Svaki razuman čovjek, a to posebno vrijedi za kršćanskoga vjernika, očekuje da umni Harris usredotoči svoju kritiku na proizvodnju, čuvanje i širenje atomskoga oružja, na političko širenje nejednakosti u svijetu u ime demokracije i ljudskih prava te na devastirajuće učinke jednostrane ekonomsko-tehničke globalizacije na lokalne identitete. Umjesto toga on se žestoko obrušava na religiju kao isključivu prijetnju stabilnosti i miru suvremenoga svijeta. Njegova radikalna kritika religije uglavnom je sastavljena od paušalnih prosudaba, grubih pojednostavljivanja, jednostranih stavova, a, ako ćemo pravo, onda ipak ponajviše od razotkrivanja njegovih osobnih predrasuda o religiji. No Harris se nije zaustavio na spomenutoj knjizi, nego je učinio još jedan korak dalje. To samo dokazuje da ljudska glupost ne poznaje drugu granicu doli onu same gluposti kojoj nema kraja. Dvije godine kasnije, u rujnu 2006. godine, Harris je objavio knjigu Letter to a Christian Nation koja je godinu dana kasnije objavljena u hrvatskom prijevodu pod naslovom Pismo kršćanskoj naciji.[6] Kao što sam naslov kaže knjiga je napisana u obliku pisma, koje autor upućuje svim članovima američkoga društva da bi im posvijestio koliko je kršćanstvo štetno za njihov život. “U Pismu kršćanskoj naciji postavio sam sebi zadatak razaranja intelektualnih i moralnih pretenzija kršćanstva u njegovim najangažiranijim oblicima”. Nešto dalje dodaje: “Međutim, u Pismu kršćanskoj naciji ja navodim kršćanstvo kao najrazornije, najštetnije i najviše natražnjačko”[7]. Tako smo trebali dočekati početak trećega kršćanskog milenija da se pojavi Sam Harris koji će konačno dobiti parnicu protiv Boga kršćanske objave, te će se s lakoćom još neviđenoga genijalca obračunati s dvijetisućljetnom poviješću kršćanskoga duhovnog, intelektualnog, karitativnog, moralnog, estetskog i svekolikoga drugoga stvaralaštva i svjedočanstva. Dakle, Sam Harris – sam samcat – protiv kršćanstva kao takvoga. I da stvar bude uvjerljivija sve to u jednoj knjižici koju, ako bismo sudili po kvaliteti, svaki pisanju sklon pojedinac može napisati za dva, ne više od tri, poslijepodneva. Istina, Harris stavlja određene ograde u svome Pismu. Glavna ograda je prema kršćanima, među kojim postoje mnogi koji se neće prepoznati u njegovim kritikama, ističe Harris.[8] No, time je odmah najavio da se on neće baviti kršćanstvom kao takvim niti autentičnim svjedocima kršćanstva, nego isključivo karikaturama kršćanstva. Stoga se pitamo čemu služi Pismo kršćanskoj naciji, ako se pojam kršćanske nacije shvaća isključivo u duhu sarkastičkoga eufemizma koji pogađa praksu samo nekih ma koliko brojnih – kršćana? Prvo, Harris u svojem shvaćanju kršćanske nacije ima na pameti isključivo američko društvo, na što apsolutno ima pravo. Drugo, Harris pritom cijelo kršćanstvo grubo poistovjećuje s fenomenom rastućega kršćanskog fundamen­talizma, većinom protestantske inspiracije, na što apsolutno nema pravo. Prema tome, za ono što Harris prikazuje u knjizi, bez obzira što se to odnosi na nama slabije poznato američko društvo, treba reći da to uopće nije prava slika američkoga kršćanstva. To je još manje demoliranje intelektualnih i moralnih pretenzija američkoga kršćanstva i kršćanstva općenito. Radi se, ipak, o pretencioznom i osrednjem prikazu nekih karikatura kršćanstva u suvremenom američkom društvu. Zbog toga treba izreći jednu sasvim banalnu, ali presudnu opasku.

Naslov Harrisove knjige ne odgovara njezinu sadržaju. Iz sadržaja je razvidno da je Harris svoje pismo napisao uglavnom protiv američkih kršćanskih fundamentalista. No, to nije isto što i protiv kršćanstva, što je na početku Pisma najavio, niti je isto što i protiv stanja svijesti takozvane kršćanske nacije, budući da u SAD-u nije niti pod razno moguće cijeli fenomen kršćanstva podvesti pod nazivnik fundamentalizma. To zabranjuje elementarno intelektualno poštenje, da i ne spominjemo zahtjeve objektivnoga prikaza i istine. Nažalost, kao i u slučaju prve knjige, Harris se i ovdje ravna logikom gruboga pojednostavnjivanja smisla i značenja religije, odnosno kršćanstva, sužavajući ga na ograničene zahtjeve nauka o inteligentnom planu (Intelligent Design) i znanosti stvaranja (Creation Science), koji se, poznato je, otvoreno suprotstavljaju prirodoznanstvenom tumačenju evolucije života i čovjeka. I ondje gdje bismo eventualno mogli barem uvjetno primiti na znanje Harrisove argumente protiv fundamentalizma, to nipošto ne možemo niti smijemo, jer se Harris u Pismu do kraja razgolićuje kao samouvjereni scijentist koji je podjednako zadojen ideološkom jednostranošću kao i njegovi sunarodnjaci kojima se kritički obraća – protestantski fundamentalisti. Pismo kršćanskoj naciji isto je toliko daleko od biti kršćanstva koliko su američki kršćanski fundamentalisti daleko od biti prirodoznanstvenih objašnjenja evolucije života i čovjeka. Razlika među njima samo je u predznaku, a ne u biti. Ono što američki kršćanski fundamentalisti spočitavaju prirodnoj znanosti u ime vjere, to isto čini i Harris samo na način osporavanja vjere u ime prirodne znanosti. Na jednoj strani imamo ideološku zloupotrebu kršćanske vjere protiv prirodne znanosti ili, preciznije, protiv teorije evolucije, a na drugoj strani ideološku zloupotrebu prirodne znanosti protiv kršćanske vjere. Ima li bitne razlike među njima? Nema. Oba stava boluju od ideološke jednostranosti i isključivosti. Razlikuju se samo u polazištima koja u Pismu poprimaju takvu ideološku fizionomiju da među njima ne samo da nema mogućnosti konvergentnoga susreta nego apsolutno nema mjesta za dijalog u svrhu zajedničkoga traženja jedinstvene istine koja počiva u temelju cjelokupne zbilje, uključujući i evoluciju života i čovjeka.

Na jednoj strani imamo ideološku zloupotrebu kršćanske vjere protiv teorije evolucije, a na drugoj strani ideološku zloupotrebu prirodne znanosti protiv kršćanske vjere. Ima li bitne razlike među njima? Nema

S ovim se objašnjenjima može lako steći dojam da je teologija raskrinkala provokacije i prognala sve moguće bojazni od ove varijante novoateističkog juriša na kršćanstvo općenito i na vjeru u Boga posebno. No, smatramo da je to lažni dojam, jer dva pitanja ostaju i dalje otvorena. prvo, kako je moguće da osoba poput Sama Harrisa privuče toliku pozornost akademske i društvene javnosti i da stekne svjetsku poznatost? Sudeći po njegovim analizama i dosezima njegovih argumenata, Harris ne zaslužuje da ga se spomene. Drugo, što je to u ljudima što ih odjednom zatječe gladnima ovakve literature? Sudeći po izdanjima, prijevodima i broju prodanih knjiga, Harris, ali ne samo on, popunja praznine na literarnom tržištu. Ta praznina je više nego indikativna. čini se da ona otkriva nešto od stanja duha i svijesti suvremenika, osobito onih koji su angažirani u znanstvenim i akademskim zajednicama. Upravo u tom segmentu prepoznajemo provokaciju za vjeru i teologiju, i to veću od one što dolazi od jedne knjige ili pak nekoliko knjiga ateističkog nadahnuća. ona svjedoči o stanju duha i svijesti njezinoga pisca. Kad knjiga naiđe na odobravanje, onda ona svjedoči o stanju duha i svijesti cijeloga društva.

Osim Harrisovih knjiga pojavio se čitav niz drugih koje, s manje ili više istim novoateističkim predrasudama, otvoreno jurišaju na religiju. Pritom neke ne skrivaju svoju pravu nakanu – izravan udar na Boga kao uzroka svih zala u svijetu.

Među najpoznatije nove ateiste svakako valja ubrojiti britan­skoga zoologa Richarda Dawkinsa, profesora javnog razumijevanja znanosti na Sveučilištu u Oxfordu, s knjigom The God Delusion, čije je prvo izdanje objavljeno u listopadu 2006.[9] Vrijedna je spomena činjenica da je ta knjiga upravo u Hrvatskoj doživjela prvo izdanje u prijevodu na jedan strani jezik i to pod naslovom Iluzija o Bogu.[10] Takvim prijevodom naslova knjige napravljen je stanoviti odmak od širega značenja engleske riječi delusion – obmana, zabluda. To značenje ima, neposrednije filozofske i teološke implikacije. Držimo, stoga, da bi hrvatski prijevod naslova na način Bog je zabluda (ili obmana) bio daleko smisleniji od ponuđenoga prijevoda Iluzija o Bogu. U izvorniku stoji određeni član ispred riječi Bog (The God) koji nužno podrazumijeva da je biće o kojem se govori pretpostavljeno, sasvim određeno i potpuno shvaćeno. To, dakako, u smislu u kojem ga autor navodno niječe i pobija. Dawkinsovo pobijanje umišlja da razumije temeljno iskustvo i pojam Boga, primjerice, u kršćanstvu. međutim, njegova kritika kršćanskoga pojma i iskustva Boga ne sadrži ništa više od jedne smiješne karikature Boga koja postoji samo u njegovoj bujnoj ateističkoj mašti.

Držimo da se u navedenoj opaski korijeni bit problema ove knjige. Naime, Dawkins otkriva ne samo svoje kronično nepozna­vanje ideje Boga kao filozofskog problema, uza što ide i njegovo totalno nepoznavanje teološkoga shvaćanja Boga, nego kudikamo više otkriva svoju, čini se, neizlječivu predrasudu o Bogu, dotično o specifično monoteističkom, tj. kršćanskom, židovskom i islamskom shvaćanju i iskustvu Boga kao apsolutno transcendentnoga Bića. Tu je činjenicu izvrsno i temeljito analizirao Keith Ward, umirovljeni profesor teologije Sveučilišta u Oxfordu, inače Dawkinsov znanac i sveučilišni kolega.[11]

Dawkins, dakle, u samome polazištu, tj. još prije negoli je prislonio pero na papir, polazi od nedokazanoga materijalističkog stava. “Ako si uvjereni materijalist, Bog mora biti iluzija. Za materijaliste je naime gotovo pa sigurno da nema Boga, otklonili su mogućnost Boga već u prvom koraku.”[12] Bit problema sastoji se u tome što nema sigurnog dokaza za istinitost “prvoga koraka”. Ward ističe da se Dawkinsova sigurnost temelji na materijalističkom svjetonazoru “koji je vrlo daleko od teorijske sigurnosti”.[13] Osim nedokazane teorijske pretpostavke, Dawkinsova knjiga boluje od jedne predrasude čija dubina se otkriva uzduž cijele knjige. To je Dawkinsova predrasuda da je Bog izmišljena utvara. Kao izmišljotina, Bog je jedna velika zabluda koju konačno treba odstraniti iz ljudskih života. Glavnu potporu tome pruža znanost, dakako prirodna znanost, s udarnom iglom neodarwinističke teorije evolucije. Budući da se temeljna zadaća znanosti sastoji u otkrivanju istine, što bitno uključuje odstranjivanje svake zablude, onda prirodna znanost mora prisvojiti hipotezu o Bogu i iznijeti konačne dokaze da Bog ne postoji, odnosno da je Bog izmišljena utvara za tješenje neukih i neupućenih.

Dawkins nigdje nije dokazao da je Bog uistinu izmišljena utvara koja u logičkome i spoznajnome redu jest zabluda. Jedino što se može uistinu smatrati dokazanim jesu Dawkinsove predrasude o Bogu i vjeri u Boga

Dawkins, dakako, nigdje u knjizi nije dokazao da je Bog uistinu izmišljena utvara koja u logičkome i spoznajnome redu jest zabluda. Jedino što se može uistinu smatrati dokazanim, jesu polazišta i razmjeri, na nekim mjestima čak pretjerano dosadno izloženi, Dawkinsove predrasude o Bogu i vjeri u Boga. Ta se predrasuda temelji na nedokazivoj materijalističkoj tezi da je materija krajnja osnova stvarnosti i, posljedično, da onkraj materije ne postoji niti može postojati nešto nematerijalno. To dokazuje da je Dawkinsova knjiga u biti jedan neozbiljni, upravo amaterski pokušaj da se o najvažnijoj temi ljudskoga intelektualnog napora uopće, dakle o Bogu, govori iz jedne predrasude, odnosno iz jedne nedokazane premise koja se vješto nametnula i u apsolutno obvezujućem zaključku. Dawkinsov govor o Bogu stoga nema nikakve veze sa solidnim filozofskim argumentima, a još manje s kritičkom konfrontacijom s teološkim poimanjem i iskustvom Boga. Ne iznenađuje činjenica da je Dawkins svoju kritiku Akvinčevih “pet putova” (quinque viae) iscijedio na svega nekoliko stranica podcjenjivačkoga i rastresenog teksta.[14]

Dawkinsova tirada svakovrsnih kvaziargumenata protiv Boga razotkriva s efektom bumeranga pravo mentalno stanje jednoga, kako se rado kaže, svjetski poznatog znanstvenika. On poput nekakvoga brucoša na početku studija filozofije ili teologije pokazuje kronični nedostatak jasnog razlikovanja razina spoznaje i različitih – legitimnih – vrsta ljudskoga znanja. Bit Dawkinsove predrasude upravo je u tome. Jedina važeća ljudska spoznaja za čovjeka po njemu je ona prirodoznanstvena. Naglasak je na “jedina važeća spoznaja”. Dawkins drži da je za čovjeka jedino važeće ljudsko znanje ono prirodoznanstveno. Posljedično, jedina za čovjeka važeća stvarnost jest ona materijalna. Dawkins se, dakle, od prvoga koraka opredjelio za jednu – nedokazanu i nedokazivu stranu. Posljedično, cijela njegova priča o Bogu nužno boluje od jednostranosti. Dawkinsovu jednostranost u ovom konkretnom slučaju držimo neizlječivom, jer je prepuštena zagrljaju predrasude koja ne priliči ni jednom brucošu, a kamoli jednome, kako se rado ponavlja, renomiranome znanstveniku svjetskoga glasa.

U predgovoru knjige Dawkins, među ostalim, pretenciozno tvrdi: “Ako ova knjiga bude djelovala onako kako želim da djeluje, religiozni će čitatelji koji je otvore biti ateisti kad je odlože [pročitaju, op. a.]”.[15] Nasuprot tom Dawkinsovu “uobraženom optimizmu”[16] treba jasno reći da njegova knjiga ne samo da nije utjecala na buđenje neke ozbiljnije vjerske sumnje što se kršćanstva tiče nego je rasplamsala pravi požar sumnje u čestitost njegove namjere i u elementarno intelektualno poštenje jednoga, kako se to rado papagajski ponavlja, svjetski poznatog znanstvenika. požar te sumnje seže sve do Dawkinsova poimanja znanosti i razuma. O nekim elementima te sumnje u Dawkinsa nešto više ćemo reći u nastavku naših promišljanja.

U elitnu postrojbu novih ateista svakako treba ubrojiti američkoga evolucionističkog filozofa Daniela Dennetta. Njega se u dnevnim tiskovinama bez imalo uvijanja naziva “jednim od najpoznatijih filozofa današnjice”.[17] Dennett je nekoliko mjeseci prije Dawkinsa, u veljači 2006. godine, objavio knjigu Breaking the Spell: Religion as a Natural Fenomenon. Knjiga je u mjesecu studenome 2009. godine objavljena u hrvatskom prijevodu pod naslovom Kraj čarolije: religija kao prirodna pojava.[18] Odmah treba reći da je Dennett svoje naturalističke ideje, zaogrnute pozitivističkim scijentizmom, opširno izlagao i u ranijim djelima.[19] Iste, 2009., godine u mjesecu lipnju ugledao je svjetlo dana hrvatski prijevod njegove knjige Freedom Evolves pod naslovom Evolucija slobode.[20]

U prvoj knjizi Dennett daje svoje objašnjenje religije kao čistoga (nus)proizvoda biološke evolucije čovjeka ili, preciznije, kao posljedice složene evolucije ljudskoga mozga u kojemu se nalaze svi nužni i dostatni razlozi za pojavu religije. Religija je za Dennetta prirodna činjenica. Dakle, ne i prirodna činjenica, nego isključivo prirodna činjenica. Navodno je to dokazao u knjizi Kraj čarolije, pri čemu “čarolija” označava religiju zaštićenu od kritičkoga i znanstvenog istraživanja. čim se takav tip istraživanja primijeni i na religiju, ona gubi svaku draž i čar te se otkriva kao jedna notorna prirodna pojava. Dennett, istina, slijedi miroljubivu metodu “raščaravanja religije”, ali se njegova glavna pretpostavka, ipak, krije u nedokazanoj tvrdnji da je “(…) vjerodostojnost ideje o nematerijalnim dušama koje su sposobne suprotstaviti se fizikalnim zakonima, prevladana zahvaljujući napretku prirodnih znanosti”.[21] Nasuprot tome ističemo da je problematično prirodoznanstveno istraživanje religije kao pukoga proizvoda evolucije, budući da ono prekoračuje granice prirodoznanstvene metode i prisiljava prirodnu znanost na govor koji ne poznaje.

Uz Harrisa, Dawkinsa i Dennetta među pobornike novoga ateizma svakako treba navesti američkoga publicista Christophera Hitchensa i njegovu, parafrazirajući riječ iz naslova, otrovnu knjigu prevedenu na hrvatski jezik kao Bog nije velik. Kako religija zatruje sve što dotakne.[22] Nevjerojatna je lakoća s kojom Hitchens obmanjuje čitatelje o religiji. Tvrdnja “zatruje sve” i u najvećemu neprijatelju religije mora izazvati sumnju. Zar je služba caritasa sve zatrovala? Zar su vjerske bolnice, prihvatilišta, konačišta, njegovališta i hranilišta tijekom čitave povijesti kršćanstva također sve zatrovali? Zar je njega bolesnika i nemoćnih svih vrsta, skrb za nedonoščad i napuštenu djecu, skupljanje i njega siromašnih i ostavljenih po ulicama sela i gradova isto tako otrov religije koji je sve okužio? Ovo su samo neka eklatantna protupitanja koja nesumnjivo podrivaju Hitchensovu glavnu tezu o religiji kao “superotrovu”. Spomenuta pitanja nisu jedina koja bismo mogli i morali iznijeti kao protuargument Hitchensovom, malo je reći, intelektualnom prostituizmu i mentalnom ekshibicionizmu lišenom bilo kakvog argumenta vrijednoga pozornosti. Zbog toga je, držimo, sasvim neumjesno donositi bilo kakve protuargumente nečemu što kronično boluje od nedostatka argumenata. Radi se o mahnitom jurišu protiv religije koji je, ipak, zaokupljen jedino bijednim zadovoljenjem danas popularnoga jeftinog senzacionalizma u svrhu stjecanja slave te lake i brze zarade. Nažalost, i sve to uspijeva uz svesrdnu i otvorenu pomoć najprije gomile iznesenih obmana i budalaština, a zatim i sredstava za masovno priopćavanje koja kao da su i sama pristala na ulogu protureligijske kampanje.

Nadalje, spomenutoj “četvorki” treba pridodati manje poznatog, ali ništa manje otrovnog, Victora Stengera, američkog fizičara, koji se već u samim naslovima svojih dviju knjiga: Bog: promašena hipoteza. Kako znanost dokazuje da Bog ne postoji;[23] Novi ateizam: zauzimanje za znanost i razum,[24] jasno deklarira kao glasnogovornik novoga ateizma i član sljedbe novih ateista. Glavni bi se naslov prve knjige još mogao probaviti kad bi uključivao stav da hipoteza o Bogu nije predmet prirodoznanstvenog istraživanja. No, ništa od toga, jer Stenger odmah u podnaslovu knjige jasno daje do znanja da prirodna znanost nepovratno dokazuje kako Boga nema. Za njega je cijeli pokret novoga ateizma zauzimanje za razum i znanost, a protiv svakog iracionalnoga, neznanstvenoga i praznovjernoga diskursa. Za njega je upravo religija domovina takvog diskursa. Treba, međutim, naglasiti da se šteta nanesena razumu i znanosti ovom ekstremističkom pozicijom ni približno ne može mjeriti s razmjerima štete nanesene religiji, odnosno kršćanstvu, s lažnom tvrdnjom da je ono štetno za znanost i razum. Prava istina se, ipak, krije iza povijesne činjenice da je kršćanstvo duhovna domovina moderne znanosti te je odnos razuma i vjere ne samo moguć nego je i nužan radi cjelovite spoznaje istine.[25]

Dosadašnje analize novoga ateizma čvrsto su nas zadržale na tlu anglosaksonskoga svijeta. To nije irelevantno, imajući na umu da se upravo u njemu dogodilo ponovno buđenje religije. Zbog toga je opravdano misliti da novi ateizam nije nikakva izvorna – nova – akcija, nego radije puka reakcija na osjetan porast utjecaja religije na suvremeno javno mnijenje. Ostaje vidjeti kako će se stvari dalje razvijati. Osim toga, treba također reći da se fenomen novog ateizma pojavio i na tlu europskoga kontinenta. U Njemačkoj se, primjerice, s idejama novog ateizma poistovjetio Michael Schmidt-Salomon s nadimkom “glavni ateist”.[26] Schmidt-Salomon je utemeljitelj Zaklade “Giordano Bruno” u ime koje je 2005. godine objavio Manifest evolucionističkog humanizma..[27] Manifest sadržava “Deset zapovijedi evolucionističkog humanizma”,[28] a sastavljen je prema ranijem uzorku što ga je donio Julian Huxley, engleski biolog i prvi glavni direktor UNESCO-a. On je već 1957. godine skovao dvorječje “evolucionistički humanizam” u smislu jedne “nove religije” usklađene s prirodnim znanostima. Na istome je mjestu formulirao “principe evolucionističkog humanizma” koji tvore sukus naturalističke metafizike ili čisto prirodoznanstvenog svjetonazora.[29] Riječ je o pokušaju prevladavanja tradicionalne religije putem stvaranja jedne posve prirodne religije utemeljene na prirodoznanstvenim dokazima.

Nadalje, u Francuskoj se, među ostalim, Michela Onfraya, samoprozvanoga ateističkog filozofa, može smatrati predstavnikom novog ateizma. Onfray je početkom 2010. godine gostovao u Hrvatskoj prigodom predstavljanja hrvatskog prijevoda njegove knjige Ateološki traktat: fizika metafizike, kojaje već 2005. objavljena u Francuskoj.[30] Knjiga je napisana po uzoru na davno objavljeno dvosveščano djelo francuskog pisca Georgesa Bataillea – Ateološka suma.[31] Filozof Onfray zastupa tezu da je religija jednostavno neodrživa. Kad govori o religiji, misli na tri monoteističke religije s posebnim izdvajanjem kršćanstva, koje isključivo tumači u svjetlu povijesnih zastranjenja.

Već je viđeno i kod drugih novih ateista da se religija, posebno kršćanstvo, poistovjećuje s počinjenim grijesima u prošlosti tout court. Odatle slijedi da bit religije općenito i bit kršćanstva posebno treba isključivo tražiti u zlu, nipošto ne u dobru. Iako se ne može zatajiti činjenica da su mnogi gorljivi pripadnici monoteističkih religija počinili tijekom povijesti mnoge loše i nedolične stvari, pa čak i u nebo vapijuće zločine, ipak je svakome tko imalo drži do intelektualnoga poštenja relativno lako shvatiti da je stavljanje znaka jednakosti između monoteizma i zla zlonamjerno pretjerivanje i jednostrano optuživanje i blaćenje. Takav pristup boluje od iste bolesti od koje boluju nedolična djela počinjena u ime neke religije tijekom njezine povijesti. Zbog toga ni oni argumenti koji se oslanjaju na povijesno dokazana zla počinjena u ime religije ne zaslužuju ozbiljno teološko razmatranje, jer takvi argumenti kod Onfraya, kao i kod svih drugih spomenutih novih ateista, nisu zamišljeni kao korisna pouka religioznim vjernicima, nego su isključivo upereni protiv religije kao takve. Takvi argumenti u knjigama spomenutih autora boluju od zlonamjernoga denunciranja religije u samo jednu svrhu – definitivni obračun s religijom. Jedno je, naime, skrenuti pozornost na počinjeno zlo u ime religije da bi današnja generacija odatle izvukla korisnu pouku, a sasvim je nešto drugo zlonamjerno isticanje učinjenoga zla kao krunskoga argumenta u prilog tezi da je religija kao takva prožeta zlom. Svi se slažemo da ono što je zlo u sebi, zaslužuje da bude beskompromisno eliminirano iz pojedinca i društva. No, za nove je ateiste upravo religija, dakako svaka religija, zla u sebi, te zahtijeva beskompromisnu borbu protiv nje. To je ne samo jednostrano, nego i zločesto, površno i nepošteno gledanje na religiju. Zaslužuje li novi ateizam u tom segmentu našu teološku pozornost? Držimo da zaslužuje, ali ne prvotno zbog podastrtih argumenata, koji kronično nedostaju, nego zbog jednog etabliranog mentaliteta koji prožima mnoštvo u suvremenome društvu. Glavna se zadaća teologije, stoga, po našem sudu, otkriva ne u obrani ugrožene vjere, nego u zadaći obrane časti i dobroga glasa religioznih ljudi. Jer, ne smijemo smetnuti s uma da su čast i dobar glas dvije tanahne koprene koje pokrivaju ljudsko dostojanstvo, pružajući mu elementarnu zaštitu od svakakvih pa i novoateističkih laži i kleveta.

Jedno je skrenuti pozornost na počinjeno zlo u ime religije da bi današnja generacija odatle izvukla korisnu pouku, a sasvim je nešto drugo zlonamjerno isticanje učinjenoga zla kao argumenta da je religija kao takva prožeta zlom.

Na kraju spominjemo još Italiju u kojoj, ne treba smetnuti s uma, stalno tinja vatra razdora, koja prijeti požarom, između takozvanih laika i katolika, pri čemu pojam laika nema teološko, nego svjetovno značenje, dakle onoga koji se radikalno suprotstavlja Crkvi. Među talijanske nove ateiste može se ubrojiti nekoliko suvremenih autora koji zastupaju iste ili slične teze svojih kolega u drugim zemljama. Paolo Flores D’Arcais, filozof i novinar, zagovornik je ideologije laicizma i jedan od najradikalnijih kritičara prisutnosti Katoličke crkve u talijanskom društvu. Iz zahtjeva za postojanjem jedne prave religije on izvodi zaključak da su zapravo sve religije lažne i štetne.[32] Tu je i Piergiorgio Odifreddi, matematičar i logičar, žestoki kritičar religije i gorljivi zagovornik ateizma. [33] Osim njih dvojice dakako treba spomenuti Telma Pievanija, epistemologa i filozofa, kao radikalnoga kritičara Katoličke crkve te beskompromisnoga zagovornika i promicatelja znanstvenoga naturalizma. [34] Na kraju spomenimo još Eugenija Lecalanda, filozofa, s knjigom Etika bez Boga[35] koja, osim što pokušava dokazati areligiozne temelje etike, žestoko kritizira utjecaj Katoličke crkve na talijansko društvo.

Crkva o pojavama i značenju ateizma

Korisno je ukratko predstaviti crkveno tumačenje ateizma. U pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu Drugoga vatikanskog koncila, a onda opetovano u novome Katekizmu Katoličke Crkve, Crkva izjavljuje da se nazivom ateizma označuju međusobno veoma različite pojave. Prema crkvenom shvaćanju te pojave mogu biti: a) izričito nijekanje Boga (ili borbeni ateizam); b) zastupanje stava da se o Bogu ne može uopće ništa tvrditi (ili agnosticizam); c) zastupanje znanstvenoga istraživanja koje pitanje o Bogu proglašava besmislenim (ili prirodoznanstveni redukcionizam; ili redukcionistički materijalizam); d) veličanje čovjeka do granica da Bog gubi svaki smisao i značenje (ili ekskluzivni humanizam); e) odbacivanje predodžbe o Bogu koja nema nikakve veze s Bogom evanđelja (ili antivjerska i anticrkvena propaganda); f) nezainteresiranost i ravnodušnost prema vjerskim pitanjima (ili vjerski indiferentizam); g) siloviti protest protiv zla u svijetu (ili radikalna teodicejska sumnja); h) apsolutizacija nekog vremenitoga ljudskog dobra (ili ateistički liberalizam).[36]

Osim toga, Crkva na istome mjestu izjavljuje da “i sama današnja civilizacija često može otežati pristup k Bogu, ne, doduše, iz same sebe, nego u onoj mjeri u kojoj je upletena u zemaljske stvari”.[37] Imajući pred sobom raznovrsno crkveno tumačenje bezboštva ili ateizma ili ukratko: borbeni ateizam, agnosticizam, prirodoznanstveni redukcionizam ili redukcionistički materijalizam, ekskluzivni humanizam, protuvjersku i protucrkvenu propagandu, vjerski indiferentizam, radikalnu teodicejsku sumnju te ateistički liberalizam, s pravom se pitamo što je to novoga donio novi ateizam, a da već nije u ovom ili onom smislu sadržano u jednom ili pak odjednom u nekoliko navedenih oblika ateizma? Što je novo u novome ateizmu? U našem je kršćanskom kulturnom okruženju bezboštvo poprimilo raznovrsne i raznorodne kulturne i društvene oblike te smo bili skloniji misliti kako je ateizam iscrpio svoje idejne i metodičke zalihe. Bili smo skloniji mišljenju da je oštrica ateizma otupjela te da su njegovi pobornici konačno shvatili da je otvorena borba protiv religiozne vjere ideološko iscrpljivanje samih sebe nasuprot duhovnom jačanju svojih protivnika – vjernika. Umjesto toga (ne)očekivano se pojavio novi ateizam.

Iz navedenog popisa raznovrsnih pojava ateizma možemo sa sigurnošću izdvojiti borbeni ateizam i redukcionistički materijalizam kao dva temeljna obilježja novog ateizma. No držimo da tomu svakako treba dodati i protucrkvenu propagandu, jer je uz strastvenu borbenost i materijalizam, najeklatantnije obilježje novoga ateizma neskrivena mržnja prema svakom obliku organizirane religije.

[1]Usp. I. Supičić, Kriza vrednota i kultura, u: Bogoslovska smotra, vol. 71 (2001.), br. 2-3, 381-399. Također usp. I. Supičić, Za univerzalni humanizam. Prema potpunijoj čovječnosti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010., 30-40 i 291-300.

[2]Imena novih ateista, javno i nedvosmisleno deklariranih u tom smislu, otkrivaju nam, barem neka od njih, blisku prisutnost, bilo po gostovanju i/ili po prevedenim knjigama, i u hrvatskom društvu. Navodimo samo nekoliko najrazvikanijih imena, ilustracije radi: Andre Comte-Sponville, Richard Dawkins, Christopher Hitchens, George Soros, Alan Sokal, Sam Harris, Manuel de Dieguez, Victor J. Stenger, Albert Jacquard, Michel Onfray, Celine Bara, James Watson, Richard Stallman, Ayaan Hirsi Ali, Mario Bunge, Daniel Dennett, Jacques Bouveresse, Jean Bricmont, Noam Chomsky. O nekima od navedenih bit će nešto više govora u nastavku naših promišljanja.

[3]   Sustavne i temeljite teološke analize uzroka i posljedica staroga  modernog ateizma te njegovih provokacija vjeri i teologiji vidi u: usp. H. de Lubac, Drama ateističkog humanizma [4944.], Ex Libris – Synopsis, Rijeka – Sarajevo, 2009.; usp. H. Kung, Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novome vijeku, Naprijed, Zagreb, 1987; usp. M. J. Buckley, At the Origins of Modern Atheism, Yale University Press, New Haven – London, 1987.

[4] Usp. G. Wolf, The Church of Non-Believers, u: Wired, br. 14, November, 2006.

[5]Usp. S. Harris, The End of Faith: Religion, Terror, and the Future of Reason, W. W. Norton & Company, New York – London, 2004. Također usp. S. Harris, Kraj vjere: religija, terorizam i budućnost razuma, Evolutio evolutionis, Zagreb, 2009.

[6]Usp. S. Harris, Letter to a Christian Nation, Alfred A. Knopf, New York, 2006. Također usp. S. Harris, Pismo kršćanskoj naciji, Izvori, Zagreb, 2007.

[7] S. Harris, Pismo…, nav. dj., 6-7.

[8] Usp. Isto, 6.

[9]Usp. R. Dawkins, The God Delusion, Houghton Mifflin, Boston, 2006.

[10]Usp. R. Dawkins, Iluzija o Bogu, Izvori, Zagreb, 2007.

[11]Usp. K. Ward, Zašto gotovo sigurno ima Boga. Sumnja u Dawkinsa, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.

[12]Isto, 201.

[13]Isto, 203.

[14]Usp. R. Dawkins, Iluzija…, nav. dj., 75-78.

[15]R. Dawkins, The God…, nav. dj., 5, (prijevod je naš).

[16]Isto.

[17]Usp. Jutarnji list,2. prosinca 2009.

[18]Usp. D. Dennett, Breaking the Spell: Religion as a Natural Fenomenon, Viking Penguin, New York, 2006. Isto također usp. D. Dennett, Kraj čarolije: religija kao prirodna pojava, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2009.

[19]Usp. D. Dennett, Consciousness Explained, Back Bay Books, Boston, 1991.; usp. D.      Dennett, Darwin’s Dangerous Idea.: Evolution and Meanings of Life, Simon & Schuster, New York, 1996.; usp. D. Dennett, Freedom Evolves, Viking Penguin, New York, 2003.

[20]Usp. D. Dennett, Evolucija slobode, Algoritam, Zagreb, 2009.

[21]D. Dennett, Freedom…, nav. dj., 1, [prijevod je naš].

[22]Usp. Ch. Hitchens, God is not Great: How Religion Poisons Everything, Twelve, New York, 2007. Također usp. Ch. Hitchens, Bog nije velik – Kako religija zatruje sve što dotakne, V. B. Z., Zagreb, 2008.

[23]Usp. V. J. Stenger, God: The Failed Hypothesis. How Science Shows That God Does Not Exst, Prometheus Books, Amherst (N.Y.), 2007.

[24]Usp. V. J. Stenger, The New Atheism: Taking a Stand for Science and Reason, Prometheus Books, New York, 2009.

[25]Usp. J. Lennox, God’s Undertaker: Has Science Buried God?, Lion, Oxford, 2007.

[26]O tome usp. http://www.spiegel.de/wissenschaft/mensch/0,1518,485459,00. html, (viđeno 30. listopada 2010.).

[27]Usp. M. Schmidt-Salomon, Manifest des evolutionaren Humanismus. Pladoyer fur eine zeitgemafie Leitkultur, Albiri Verlag, Aschaffenburg, 2005.

[28]O tome usp. http://www.giordano-bruno-stiftung.de/human/manangebote. html, (viđeno 30. listopada 2010. Isto također vidi u: usp. M. Schmidt-Salomon, Manifest…, nav. dj., 156-159.

[29]Usp. A. Huxley, New Bottles for New Wine, Chatto and Windus, London, 1957., 290-315. Također vidi u: usp. J. Huxley, Evolutionary Humanism [1964.], Prometheus Books, Buffalo (NY), 1992.

[30]Usp. M. Onfray, Traite d’atheologie. Physique de la metaphysique, Grasset, Paris, 2005. Također usp. M. Onfray, Ateološki traktat. Fizika metafizike, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.

[31]Usp. G. Bataille, La Somme atheologique I: L’Experience interieure – Methode de meditation – Post-scriptum 1953 – Le Coupable – L’Alleluiah, u: ffiuvres completes, Gallimard, Paris, 1970.-1988, Vol. 5; usp. G. Bataille, La Somme atheologique II: Sur Nietzsche – Memorandum – Annexes, u: ffiuvres completes, nav. dj., Vol. 6.

[32]Usp. P. F. D’Arcais, Etica senza fede, Einaudi, Torino, 1992; usp. P. F. D’Arcais, L’individuo libertario: percorsi di flosofa morale e politica nell’orizzonte delfinito, Einaudi, Torino, 1999.

[33]Usp. P. Odifreddi, Perche nonpossiamo essere cristiani (o meno che mai cattolici), Longanesi, Milano, 2007.; usp. P. Odifreddi – V. Sergio, La via lattea. Un ateo impenitente e un cattolico dubbioso in cammino verso Santiago de Compostela, Longanesi, Milano, 2008.

[34]Usp. T. Pievani, Creazione senza Dio, Einaudi, Torino, 2006.; usp. C. Castellacci T. Pievani, Non lasciamoci ingannare dalle sante ragioni dal nascere al morire. La mano della Chiesa sulla nostra vita, Chiarelettere, Milano, 2007.

[35]Usp. E. Lecalando, Un’etica senza Dio, Gius. Laterza & Figli, Roma – Bari, 2006.

[36]Usp. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu (7. prosinca 1965.), u: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, VII. popravljeno i dopunjeno izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 19, [dalje GS].

[37]GS, br. 19. U našoj knjizi Metamorfoze kulture nastojali smo iznijeti na vidjelo kako i koliko suvremena civilizacija otežava pristup k Bogu, dakako, ne iz nje same, pa da smo je proglasili jednostavno ateističkom civilizacijom, nego u onoj mjeri u kojoj čovjeka svojim kulturalnim dinamikama (ne)svjesno zatvara transcendentnom uzroku i temelju svijeta i života – Bogu.