Crkva ovih dana sabire dojmove s Biskupske sinode o Amazoniji (6.–27. listopada 2019.). Samu Sinodu, na kojoj je bilo vrlo upečatljivih intervencija biskupâ, pratila je i paralelna rasprava u crkvenoj javnosti. Vjerojatno najistaknutija tema bila je svećenički celibat i mogućnost ređenja oženjenih muškaraca (viri probati). Glavnina rasprave vodila se u okviru problema nedostatka svećenika u području Amazonije, iako je bilo i glasova nekih koji bi htjeli da to bude korak u dubljoj reformi Crkve.

Papa Franjo objavio je 12. veljače dugoiščekivanu postsinodalnu apostolsku pobudnicu „Querida Amazonia“. Za onu paralelnu raspravu, izvan Sinode, zasigurno najvažniji trenutak bila je objava knjige kardinala Saraha s istaknutim doprinosom pape emeritusa Benedikta XVI. o temi svećeničkog celibata.

Za početak recimo kako je celibat znak i ovozemaljsko ostvarivanje one istine vječnoga života za koju je Isus rekao: „Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju“ (Mt 22, 30). Tako on ima eshatološku dimenziju, ne samo za svećenika, nego i za Crkvu. Iznimno je važno napomenuti ovo za Crkvu: uvijek se u temi o celibatu mora govoriti i o tijesnoj vezi celibata i Crkve, a ne samo o životu svećenika pojedinca. Zbog te veze Crkva nikada neće potpuno dokinuti celibat, iako može zaređivati i oženjene muškarce. On je na ovome svijetu vidljivi znak i konkretizacija u vremenu onoga što nas čeka u vječnosti. Celibat je utemeljen u Kristu i njegovom poslanju i on ga je preporučio (Mt 19, 12). Pa iako nije dogma, ipak celibat pristaje svećeništvu jer predstavlja izvanredno služenje, kako govori i Drugi vatikanski koncil:

„Cijelo je, naime, svećeničko poslanje posvećeno služenju novom čovječanstvu, koje Krist, pobjednik nad smrću, po svome Duhu podiže u svijetu. Ono nema svoje podrijetlo ‘ni u krvi, ni u volji puti, ni u volji muževljevoj, nego u Bogu’ (Iv 1, 13). A po djevičanstvu, odnosno po obdržavanju beženstva radi kraljevstva nebeskoga prezbiteri se Kristu posvećuju na nov i izvanredan način, uza nj lakše prianjaju nepodijeljena srca, u njemu se i po njemu slobodnije predaju služenju Bogu i ljudima, slobodnije služe njegovu kraljevstvu i djelu višnjeg preporoda te tako postaju sposobniji da u većoj mjeri prime očinstvo u Kristu. Oni, dakle, na taj način priznaju pred ljudima da se hoće nepodijeljeno predati povjerenoj im službi,da, naime, vjernike zaruče s jednim Zaručnikom te da ih privedu Kristukao čistu djevicu.“[1]

Božji poziv, a ne ljudski potez

Po dostupnim ulomcima, čini se kako su kardinal Sarah (i papa emeritus) kao polaznu točku u svojoj knjizi uzeli govor o bîti svećeništva.Nećemo ovdje analizirati tu knjigu. Samo ističemo kako je takvo polazište iznimno važno za aktualnu raspravu, jer samo iz te točke možemo krenuti pravim putem i ispravno razumjeti celibat. To ne znači da je celibat bît svećeništva, jer je on u svojoj formi disciplina, a ne dogma. To, naprotiv, znači da se bez razumijevanja bîti svećeništva ne može razumjeti ni gore navedeni nauk Koncila o celibatu u svećeničkom životu. Sama bît svećeništva svoj izvor ima u Božjem pozivu i milosti. Ovdje je, pak, korisno prenijeti stav koji je papa emeritus, tada kao teolog Joseph Ratzinger, iznio još 1998. godine:

„Crkva njime [sakramentom reda] ne raspolaže autonomno, ne radi se o nečemu što jednostavno postoji i čime se može raspolagati vlastitim odlukama. Samo drugotno se ostvaruje po pozivu Crkve; primarno se, naprotiv, ostvaruje po pozivu koji Bog upućuje ljudima, odnosno na karizmatsko-pneumatološki način. Slijedi da se može prihvatiti i živjeti samo u snazi novosti zvanja, u podložnosti Duhu. Budući da stvari tako stoje, budući da Crkva sama po sebi ne može postaviti »funkcionare«, nego mora očekivati Božji poziv, to je razlog – i u konačnici samo to – da može imati nestašicu svećenika. Stoga je od samih početaka jasno da ovaj ministerij ne može proizvesti institucija, nego ga treba izmoliti od Boga. (…)

Shvatljivo je, kada joj uzmanjkaju svećenička zvanja, da je Crkva u napasti da si priskrbi, da tako kažemo, zamjenski kler čisto ljudskoga prava. Ona se stvarno može naći u nuždi da ustanovi žurne ustanove, a time se je često i rado služila u misijama i sličnim situacijama. (…) Ali ako bi se u svemu ovome zanemarila molitva za zvanja na sakrament, ako bi tu i tamo Crkva počela na taj način biti dostatna samoj sebi te, rekli bismo, postati gotovo autonomna s obzirom na Božji dar, ona bi se ponijela poput Šaula koji je u velikoj nevolji pred Filistejcima dugo čekao Samuela. Kako ovaj nije dolazio, a narod se je počeo osipati, izgubio je strpljenje te je on sam prinio žrtvu. Njemu, koji je mislio da ne može drukčije djelovati u žurnoj situaciji te da može, štoviše, da mora sam uzeti u ruke Božju stvar, rečeno je da je upravo time sve proigrao: poslušnost ja tražim, a ne žrtvu (usp. 1 Sam 13, 8-14; 15,22).“[2]

Polazeći od ovakvog stava Josepha Ratzingera, možemo se kritički osvrnuti na trenutnu raspravu kroz neka pitanja: je li nam jasno da sakrament svećeništva dolazi od Boga i da Crkva bez Božjeg poziva ne može tek tako uredbama dozvati nove svećenike? Ili mislimo možda, ne daj Bože, da možemo zaobići taj dugi put Božjeg poziva i sami dozvati ljude? Što očekujemo od ukidanja obveze celibata i ređenja oženjenih muškaraca: obnovu svećeničkog života i duhovnosti ili tek povećanje broja svećenika? Dakako, i sâm broj svećenika je važan jer utječe na dostupnost sakramenata vjernicima. Od toga kreće i misao pape Franje u pobudnici Querida Amazonia.

Svećeništvo u Amazoniji u Querida Amazonia

Na ovome portalu već je bilo riječi o tome da se u Pobudnici ne spominju ni celibat niti viri probati. No, temom svećeništva bavi se IV. poglavlje u brojevima 85-98 (dijelom i dalje). Papa ističe kako u različitim krajevima svijeta svećenička služba i život poprimaju različite crte. Stoga je potrebno uzeti u obzir inkulturaciju načina na koji se strukturiraju i vrše crkvene službe i za to je potreban specifičan i hrabar odgovor Crkve.

Polazna točka pape Franje u tom promišljanju je ono što je specifično svećeničko, a to su sakramenti euharistije i pomirenja. Papa ističe kako u promišljanju o svećeništvu u Amazoniji treba poći od potrebe za češćim slavljem tih sakramenata, osobito u zabačenim krajevima. U tome leži specifična razlika između svećenika i laika, a ne u društvenoj moći. Moć svećenika sastoji se u tome da, kao znak Krista i sjedinjen s njime po Svetom redu, on jedini može reći „Ovo je moje tijelo“ i „Ja te odrješujem“. Uz to, po svećeniku koji predsjeda euharistijom Krist ulazi u odnos sa zajednicom kao Zaručnik za Zaručnicom. Specifične okolnosti Amazonije, dakle, zahtijevaju da se pronađe put kojim će se osigurati ova svećenička služba.

Što se tiče puta kojim bi se to ostvarilo, Papa ističe kako je potrebno: moliti za zvanja, revidirati formaciju strukturalno i sadržajno tako da bogoslovi steknu stavove i sposobnosti koje zahtjeva dijalog s Amazonskim kulturama. Ta formacija mora biti pastoralno umjerena i poticati razvoj svećeničke milosti. Potrebno je i ohrabrivati svećenike koji žele biti misionari za odlazak u Amazoniju. Papa izrijekom navodi i činjenicu da u nekim krajevima Amazonije više misionara odlazi u Europu ili SAD nego što ih ostaje služiti u vlastitom kraju.

Konačno, iako su potrebni svećenici, i laici i redovnici također trebaju preuzeti važne odgovornosti za rast zajednica, susret ljudi s Bogom i rast u svetosti.[3]Papa je u tome kontekstu izravno naglasio kako u Amazonskoj regiji treba biti i puno više trajnih đakona.

Papa ide svojim putem

Iz ovoga kratkog sažetka vidljivo je da papa ne preuzima argumente nijedne od strana u aktualnoj raspravi. On polazi on bîti svećeničkog života i središta službe – slavlja sakramenata. To je prvi i glavni kriterij za promišljanje o životu i službi svećenika u Amazoniji. Papa tako, namjerno ili ne, zaobilazi logiku „reforme svećeništva i Crkve kroz dokinuće celibata“, ali također i logiku koja u ukidanju celibata vidi rješenje za manjak broja svećenika. Papa, naprotiv, ide logikom inkulturacije svećeničkog života koja sama po sebi unosi specifičnosti u svećenički život, a ne dira njegovu srž. Po pitanju broja, pak, ide logikom misionarskog poslanja: poziva na obnovu formacije i misije u Amazoniji, a istovremeno uviđa kako je domaće svećenstvo razasuto po svijetu, dok ljudi u njihovim domovinama ostaju bez sakramenata čak i kroz desetljeća. Ovdje se papa vjerojatno oslanja na sličnu misao koju je na Sinodi izrekao venecuelanski biskup Johnny Eduardo Reyes prema kojoj raspodjela svećenika i redovnika u svijetu nije dobra.[4]

Još je jedna važna točka naznačena u pobudnici: trajni đakoni. Iako su spomenuti tek u jednoj rečenici, značajno je što papa ističe kako ih treba biti puno više (sic!). Papa je tako, opet – namjerno ili ne – suptilno poslao važnu poruku svima u raspravi: Crkva već (za đakone) zaređuje oženjene muževe, već imamo viri probati, ali situacija se nije puno promijenila budući da ih treba biti i puno više.[5] Očito je, dakle, da samo pitanje celibata ne rješava temeljni problem niti bitno utječe na situaciju.

Što iz ovoga možemo zaključiti o stavu pape Franje u raspravi o celibatu i ređenju oženjenih? Uz opasku da papa ponavlja dosadašnje učenje Crkve, ali i glas Aparecide[6], mislim da možemo zaključiti kako ovdje nije riječ o njegovom stavu prema tom pitanju, koliko je riječ o njegovom stavu prema samoj raspravi. U trenucima kad se gotovo zauzimaju rovovi i iščekuje pobjeda jednog rova, papa ide svojim putem, hrabro korača posred ledine, svjestan moguće paljbe kritikâ iz svih rovova. Ali on ne mari za to, već pokazuje ono tlo koje, ako se rovovi zakopaju i svatko upregne svoje snage, može biti vrlo plodno.[7]

Nekoliko pitanja za razmišljanje

Neka mi ovdje bude dopušteno umjesto zaključka iznijeti i osobno promišljanje o aktualnoj temi, kroz neka pitanja, za koja mislim da su vrijedna promišljanja.

Ponekad se može čuti kako je danas celibat zahtjevan za čovjeka pa bi njegovo dokinuće vjerojatno primamilo nove ljude u svećeništvo. Ali što nam jamči da će im izvan celibata, tj. u braku, biti lakše? I brak je danas u „krizi zvanja“, proživljava teškoće. No, Bogu hvala, ne raspravljamo o tome što u braku treba dokinuti, već kako probuditi svijest o njegovoj sakramentalnosti. Brak nije ni lakši ni teži od celibata; i brak i celibat traže posvemašnju predanost, bez ostatka. Temeljni kršćanski zakon života je ljubav, i to ljubav u preobilju. Ratzinger će reći kako je to „zakon viška i preobilja“[8] i kako „polovično srce ništa ne koristi“.[9]Ako celibat smatramo prevelikom obvezom za svećenike koju treba ukinuti, onda treba u isto vrijeme dobro razmisliti koliko se tu otvara mjesta i „polovičnim srcima“ kojima će uvijek biti teško predati se u cijelosti, a koliko se ipak otvara mjesto istinskom svećeničkom životu zaređenih muževa. I jedno i drugo se može dogoditi, jer se u konačnici uvijek radi o ljudskom biću koje prima sakrament reda, biću sa svojim slabostima i jakosti. Svi se, naravno, nadamo i molimo za ono pozitivno. Uostalom, vidimo tolike primjere đakona i svećenika koji uzorno žive istinski klerički i bračni život. No, onaj tko želi ozbiljno raspravljati i doprinijeti u ovoj temi trebao bi obratiti pažnju i na opisani rizik, kako loši plodovi ne bi prevagnuli nad dobrima.Samo dokinuće celibata ne rješava problem manjka svećenika niti reformira Crkvu. Naprotiv, smo oni potezi koji za cilj imaju obnovu svećeničkog života i duhovnosti mogu dati ploda, pa i po pitanju broja svećeničkih zvanja. Pa i ako to znači da se na plodove treba načekati.

Nadalje, kada raspravljamo o viri probati, onda se među prvim stvarima treba pitati i kako bračno iskustvo svećenika može obogatiti svećeništvo uopće, tj. daje li Bog i po tome neki dar Crkvi i koji? Očito je kako je odgovor potvrdan: da je suprotno, ne bi bilo trajnih đakona ili svećenika-muževa u istočnim katoličkim Crkvama. No, neobično je kako se malo o tome govori. Raspravlja se o negativnostima i poteškoćama celibata – o svećeničkom životu se više raspravlja u kategoriji bremena, nego u kategoriji dara. A ta je temeljna! Pa, ako raspravljamo o celibatu svećenika kao o bremenu, onda ni brak oženjenih svećenika ne možemo lako vidjeti kao dar. I to je nešto o čemu vrijedi razmisliti.

Konačno, ako je svećeništvo – življeno i u braku i u celibatu – uvijek Božji poziv i njegov dar, tada se treba zapitati i o našem pastoralu i našoj molitvi: jesmo li zaboravili odgajati za prepoznavanje poziva? Učimo li roditelje kako prepoznati i hraniti poziv kod djece? Usmjeruju li naše obitelji svoje mlade u potrazi za svojim pozivom?I jesmo li zaboravili kao Crkva moliti za svećenički poziv? Je li naša molitva za zvanja svedena još samo na jedan kvatreni tjedan u godini i tek neke povremene molitve? Ili su ipak moguće na visokoj razini molitvene osmine za zvanja ili nešto slično? Mogućnosti su velike i treba ih iskoristiti radi vjernosti Gospodinu. Krist nas je poučio da za radnike u žetvi treba moliti i tako priznati Bogu da su svi naši potezi bez Njega bezvrijedni.

Ivan Glavinić | Bitno.net


[1] Dekret o službi i životu prezbiteraPresbyterorumordinis, br. 16.

[2] Joseph Ratzinger, Novi izljevi Duha,Verbum, Split, 2008., str. 19. Korisno je pročitati i cijeli dio na str. 15-28.

[3] Zanimljivo je primijetiti kako njemačka laička organizacija ZdK u svojoj kritici pape zbog „nedostatka hrabrosti“ zaboravlja ili namjerno propušta spomenuti koliko je u pobudnici istaknuta potreba za laicima i razvojem specifično laičkoga u Crkvi te uopće iznimno velika uloga laika (usp.br. 92-94): https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/crkva-u-njemackoj-podijeljena-oko-papine-pobudnice-neki-ga-optuzuju-za-nedostatak-hrabrosti/

[4] Usp. https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/biskup-predlozio-jednostavno-rjesenje-za-manjak-svecenika-brojke-govore-da-je-u-pravu/

[5] Crkva, naime, poznaje i ređenje oženjenih muškaraca za svećenike, u Istočnim katoličkim Crkvama, a jednako tako postoji i u Pravoslavnoj Crkvi. Pa, ipak, ne postoji neka značajna razlika u brojčanoj situaciji zvanja.

[6] https://www.celam.org/aparecida/Ingles.pdf – broj 100.e izravno je naznačen u Pobudnici.

[7] Još jedna stvar u Pobudnici vodi na sličan zaključak: Naime, mjesto njezinog izdavanja je bazilika Ivana Lateranskog koja je katedrala rimskog biskupa (u eng. tekstu izravno navedena kao katedrala!) i “majka i glava svih crkava u Rimu i u cijelom svijetu”. Možemo ovdje nagađati (samo to!) zašto se papa odlučio na to mjesto za davanje pobudnice: moguće je da time želi podsjetiti na svoju službu rimskog biskupa i istaknuti kako je i on prije svega biskup. Slično je činio i papa Pavao VI. kada se na dokumente Drugog vatikanskogkoncila nije se potpisivao kao prvosvećenik ili papa, već jednostavno “Ja, Pavao, biskup Katoličke crkve”. Služba pape nije samo presuđivati u raspravama, već i biti brat braći. Moguće je da to i papa Franjo želi poručiti: da se njega ne može svesti samo na suca u raspravi braće, jer je i on brat. On je prije svega biskup Crkve i to se ne smije zaboraviti. Tekstovi koje on donosi nemaju snagu kao tek neke birokratske odluke odozgo, već iz njegove biskupske službe. Dakle, moguće je da je papa ovime htio izbjeći situaciju da se na tekst gleda kao na stav ‘odozgo’, centralistički,(pobudnica nije izdana na službenom latinskom jeziku),da se postavlja iznad svih ili da kao poglavar braće odabire rov. Jednostavnim i malim potezima papa možda šalje veliku poruku o jedinstvu i zajedništvu Crkve i ujedno podsjeća na temelje, na prva stoljeća Crkve, stoljeća ljubavi i zajedništva koja su sabrana u spomenu katedraleIvana Lateranskog.

[8] Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 257.

[9] Joseph Ratzinger/Benedikt XVI., Dogma i navještaj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011., str. 197.