Cilj ovog članka jest malo pojasniti situaciju, značenje i problematiku vezanu uz nedavni prijedlog Svetog Oca (i ne samo) glede revizije talijanskog prijevoda Očenaša. Prije nego što išta kažem (o tome) želio bih spomenuti, da sam svećenik, redovnik pavlin, molim se, volim i tradiciju i karizmatske pokrete, volim slušati i korale i duhovne šansone, služim ponekad i sv. misu za neokatekumene, a odnedavno započeh i doktorski studij na Papinskom biblijskom Institutu (PIB) u Rimu. Ovo sam nabrojao jer smatram kako je tematika o kojoj ću govoriti vrlo osjetljiva, i osobno sam imao dosta čudnih iskustava, kada me mnogi naši vjernici u Lijepoj Našoj ne bi ni malo doživljavali, uvažavali dok nisam spomenuo da i se sam trudim praktički živjeti svoj vjernički život u skladu s naukom Crkve i Poslušnosti našim poglavarima i Učiteljstvu. Budući da ću iznositi, kao što rekoh određenu problematiku koja nije jednostavna, ne bih htio da me doživiš kao nekog bezbožnog teologa koji živi u svom svijetu. Ovo pišem, pokušavajući i sam još bolje susreti i razumjeti što svima nama Gospodin poručuje. Cilj mi je zrelo potaknuti na dijalog i na možda malo stručnije promišljanje o ovoj, ponavljam, vrlo važnoj stvari za sve nas vjernike.

Pretpostavljam da ste svi načuli da je papa Franjo u listopadu prošle godine u uživo snimanom razgovoru na temu cijelog Očenaša s don Marcom Pozzom, koji služi kao zatvorski kapelan u Padovi, spomenuo kako sadašnji talijanski prijevod non ci indurre in tentazione – „ne uvedi nas u napast“ nije najbolji jer ne odgovara dobro slici Boga milosrdnog Oca, koji te ne uvodi u napast, nego ti pomaže da ne padneš, te da mu više odgovara nedavno promijenjena francuska verzija istog zaziva u „ne dopusti da uđemo u napast“ (ne nous laisse pas entrer en tentation). U prosincu je taj razgovor bio objavljen u nekoliko dijelova na Tv2000 (tal. katolička televizija pod kontrolom CEI-a što je tal. verzija HBK-a). Nakon nekoliko dana službeno crkveno glasilo u Italiji „L’Avvenire“ objavljuje razgovor s kard. Giuseppom Betorijem, iz Firence, bivšim tajnikom CEI, koji od 2000. godine sudjeluje u projektu revizije talijanskog misala, koji je započeo još, kako kaže, 1988. Kardinal je naveo u razgovoru i kratke argumente za promjenu prijevoda Očenaša, koju je spominjao Papa. Obrazloženje je slijedeće: talijanski in-durre, iako doslovno prevodi latinski in-ducere ili grčki eis-ferein (hrv. doslovno u-vesti, u-nositi, u-nijeti) nema potpuno isto značenje. Naime talijanski glagol sadrži u sebi i određenu „konstriktivnu“ (primoravajuću ili prinudnu) nijansu značenja, koja nije prisutna u grčkom i latinskom, u kojima je glagol samo „koncesivan“ (dopusna vrijednost). Drugim riječima, u grčkom i latinskom, navodi kardinal, glagol znači više kao „dopustiti ući“, tj. ulazak u napast nije direktno uzrokovan od Oca, kojem je ovaj zaziv upućen, nego je to nešto kao moguća posljedica. Kardinal također navodi da su se oko ovog novog prijedloga prijevoda „ne napusti nas u napasti“ složili dvojica impozantnih talijanskih teologa i bibličara, Giacomo Biffi i pokojni milanski kardinal Carlo Martini (kod kojeg je, usput budi rečeno, kardinal Betori i doktorirao na PIB-u), što se rijetko događalo, a s njima i još mnogi drugi.

Odmah na početku izlaganja volio bih izraziti svoje negodovanje, jer se i diskusija bazira samo na novinskim informacijama (iako provjerenim i točnim (tj. službenim)). Za nas je Očenaš nešto kao molitveni ustav. Zamislimo si da komentiramo moguću promjenu ustava na temelju nekoliko redaka iz usmenih intervjua naših zakonodavaca. Možemo razgovarati i raspravljati, ali to nije znanstvena rasprava. Ipak, svjestan ovih komplikacija, koliko je to moguće pokušat ću predstaviti neke jezične komplikacije, ali znanstvene korektnosti radi, ovo je samo jedno „malo temeljitije“ mišljenje i proučavanje situacije, a ne znanstvena egzegeza (tumačenje) antičkog teksta.

Gdje se nalazi problem?

Svi možemo nabrajati svakakve stavove, ali znanstvena kritičnost nalaže krenuti od definicije problema. Krenimo od izjave Svetog Oca. Tijek razgovora s don Marcom uglavnom se bazirao na doživljaju, percepciji Boga i kako Ga navijestiti kao bliskog i dragog Oca kojem možeš reći „ti“. Kroz molitvu Očenaša Isus nam želi približiti upravo toga Oca, koji nije negdje tamo na nekom nebu iza oblaka, nego baš tu pokraj nas, i to ono „konkretno“ tu, tj. da nam pomaže u nevoljama, kada smo izgubljeni. Njegovo Kraljevstvo je fešta, radost, baš kao kad se i mi veselimo s prijateljima ili u obitelji. Euharistija, veli Papa, nije nagrada za dobre, nego Božji lijek za slabe! Bankari ne opraštaju, ali oprašta onaj koji je doživio Gospodnji oprost. Čak je i sam papa plakao kad je osobno doživio Božji oprost. Redom se tako došlo i do ovog zaziva, koji kao da strši, jer ako Bogu treba reći „ne uvedi me u napast“, to aludira na to da bi to On možda mogao i učiniti. To je uostalom i nepisano pravilo shvaćanja svih branećih iskaza. Npr. ne stavlja se tabla „ne hodaj ovuda“, tamo gdje nitko, nikada i ni na koji način nije pokušavao ići ili hodati, nego tamo gdje je takva informacija relevantna, bez obzira radilo se o dobru za (u ovom primjeru) vlasnika terena, koji ne želi da se njegova livada gazi, ili o brizi za onoga koji hoda, da se možda ne bi poskliznuo, spotakao ili nekako ozlijedio. I kako veli sam don Marco, to mu pitanje često ljudi postavljaju te bi zato htio čuti Papin komentar na tu temu. Papa Franjo odlučno negira takvu sliku, percepciju Boga: „On nije Otac koji napastuje“, nego odmah podiže i pomaže, „napastuje Sotona“. U ovom trenutku razgovor, kako nije egzegetske naravi, udaljava se od teme prijevoda. Međutim, možemo si postaviti pitanje: „Rješava li uistinu novi prijedlog prijevoda problem krivog shvaćanja (percepcije) Božjeg djelovanja, brige i blizine?“ Pogledajmo i usporedimo ove dvije rečenice i njihovo značenje i djelovanje na slušatelja/vjernika/molitelja:

TRENUTNI PRIJEVOD:

Ne uvedi nas u napast          (non ci indurre in tentazione)

ZNAČENJE:

Molimo Oca da nam pomogne kako bismo izbjegli nešto što bi za nas moglo biti negativno – napast.

PERCEPCIJA:

Ako je Bog dobar i brižljiv („nebeski tatica“), kako to da mu treba izričito reći/objasniti da za mene napast nije dobra?

NOVI PRIJEVOD:

Ne napusti nas u napasti (non abbandonarci alla tentazione)

NOVO ZNAČENJE:

Molimo Oca da nam pomogne ne napuštajući nas u nečem što bi za nas moglo biti negativno – napast.

NOVA PERCEPCIJA:

Ako je Bog dobar i brižljiv („nebeski tatica“), kako to da mu treba izričito reći/objasniti da za mene nije dobro biti napušten u napasti?

Kao što vidimo iz ovih primjera, unatoč novom primjeru, problematična percepcija se previše ne mijenja. U prvoj verziji, koju Papa i komisija CEI žele poboljšati, neizravno Bog ispada loš jer nas uvodi u napast, ali zapravo ni u ovom drugom prijevodu, problem ne izgleda riješen. Ta sam je papa izjavio da nas nebeski Otac „ne napušta“.

Ali tu nije kraj problemima. Naime, ako nam je glavno i jedino polazište to da je Bog samo neki nebeski dobrica koji sve može, sve zna i svima želi dobro, dolazi u pitanje i ostatak zaziva Očenaša. Ako On sve zna i može, čemu onda uopće i spominjati da nam treba kruh naš svagdašnji? Zar naša djeca moraju roditelje informirati svako jutro, podne i na večer da su već ogladnjeli? Ili možda roditelji već unaprijed ne dižu i kredite da bi „prehranili obitelj“. Na što smjeram? Želim reći, da postoje neki naočigled umiljati vidovi Boga, koji ako se predoslovno prihvate, gotovo u potpunosti našu sliku Boga čine izvitoperenom. Problem zapravo nije u uvođenju u napast ili ostavljanju u napasti. Problem je u našem stavu prema Bogu, koji se neće promijeniti drugačijim prijevodom.

Kardinal Berti pak, kao jedan od predstavnika komisije koja je odgovorna za reviziju liturgijskih tekstova, ne započinje svoje objašnjenje od toga je li Bog Otac percipiran kao dobar ili loš, nego pojašnjava jezičnu komplikaciju. Naime iako se složeni talijanski glagol „in-durre“ (uvesti, unijeti) razvio iz složenog latinskog „in-ducere“, s vremenom se zbog načina korištenja svojim značenjem od njega i udaljio. Na taj način imamo sljedeću situaciju: izraz „ne uvedi nas u napast“ u latinskom i grčkom znači „ne dopusti da uđemo u napast“ (tzv. koncesivno-dopusno značenje), dok bi u današnjem talijanskom to zvučalo više kao: „ne primoraj nas da uđemo u napast“ (tzv. konstriktivno-primoravajuće značenje). Ovo objašnjenje, iako zvuči poprilično stručno, previše ne drži vodu i ne treba nikome doktorat iz grčkog ili iz jezikoslovlja da bi to shvatio. Naime glagol „unijeti/uvesti“ sam po sebi označava radnju koju neki subjekt vrši nad objektom s ciljem da se taj objekt nađe unutar nečega. Npr. „unijeti stol u kuhinju“: kako god to nečije unošenje stola izgledalo, u kakvim god uvjetima, hoteći to više ili manje, ako netko stol „unosi“, cilj mu je da se taj stol nađe u toj kuhinji, bez obzira pošlo mu to za rukom ili ne. Reći da glagol „unijeti“ nema konstriktivno značenje je isto što i reći: da, unosim stol, ali ne s ciljem/željom da se on i nađe unesen tamo kamo ga unosim, nego je to samo moguća posljedica mojeg unošenja. Ili ako netko unosi taj stol, zar se taj predmet samo „slučajno“ zatekao tamo gdje je unesen? Nadalje, „BDAG[1]“ (A Greek-English lexicon of the New Testament and other early Christian literature – BDAG), jedan od glavnih mjerodavnih rječnika koji se koristi za prevođenje novozavjetnih tekstova i druge antičke literature, nudi dva objašnjenja glagola eisferein (grč. unijeti):

  1. bring into an area, bring in, drag in → unijeti na područje, unijeti, dovući unutra (npr. Lk 12,11 u kontekstu progonstava: uvodit će vas u sinagoge i na trgove),
  2. to cause someone to enter into a certain event or condition → Uzrokovati da netko uđe u određeni događaj ili situaciju.

Ovaj rječnik navodi kako Mt i Lk verzija očenaškog zaziva spada u ovu drugu kategoriju, te osim njih navodi i neke druge primjere korištenja ovoga glagola, kako bi još bolje objasnio njegovo značenje: npr. Dj 17,20: strane neke [tvrdnje] unosiš u naše uši (HBK prijevod: “puniš uši”); ili donijeti neko strano naučavanje (Herma Pastri 72,5) i dr. Ne znam kako bi se moglo glagol koji opisuje “donošenje stranog nauka” nazvati nekonstriktivnim, kao da se loš nauk samo tako “dogodio”.

Nadalje, osnovno pravilo prevođenja iz bilo kojeg jezika u bilo koji drugi nalaže da prije svega treba gledati rečeničnu konstrukciju u kojoj se nalazi glagol i u skladu s njom birati način kako nešto prevesti. Ovdje pak nema dileme jer sama konstrukcija fraze puno govori za sebe. Naime ovdje se radi o negativnom obliku aktivnog konjunktiva glagola, što odgovara negativnom imperativu u modernim jezicima. Drugim riječima, ovdje se ne radi o opisnom tekstu u kojem Bog negdje nešto unosi ili ne unosi, nego o gramatičkoj zabrani – „nemoj!“ Ako se pisac odlučuje na takav glagolski oblik, očito za to ima i odgovarajući motiv, a ako uzmemo u obzir da se u kontekstu cijele molitve ne spominju nikakve drugorazredne stvari za život vjernika, nego baš one koje su nužne za preživljavanje (Kraljevstvo Božje i kruh svakidašnji), teško se može shvatiti zašto bi ovdje glagol unijeti imao samo “dopusno” značenje. Naravno da Boga ne možemo primorati na bilo što, ali to je bit nakane molitve, ta ne molimo za kruh svagdašnji iz pukog hobija!

Zaključak

Uzimajući u obzir da ne raspolažemo stručnim izrazima, ni argumentima, ni pape Franje ni kardinala Bertija, govoriti o znanstvenoj utemeljenosti njihovih iskaza nema previše smisla. Ipak, ako trebamo nešto reći o njihovim sažetim iskazima, imam osjećaj da im argumenti nisu zadovoljavajući u onoj mjeri koja odgovara važnosti Gospodinove molitve. Ovime ne želim reći da je Bog neki nemilosrdni zločinac, nego kako novopredloženi izraz ne potpomaže dovoljno u promjeni tog “negativnog” Božjeg imidža, dok jednostavna upotreba rječnika i konkordancije pokazuje da spomenuti glagol ima puno širi spektar značenja nego što to predlaže kardinal Berti.

Ipak cijela ova situacija donosi i mnogo toga pozitivnog: općenito smo svi nekako malo više potaknuti razmišljati o Očenašu, vidimo da je Crkva živa zajednica koja neprestano razmišlja i pokušava pronaći nove i bolje načine kako da svakome donese izvornu sliku Nebeskog Oca; bez obzira na to kakvo krajnje tumačenje bilo, svima je nekako cilj prenijeti sliku evanđeoskog milosrđa, a ne kazne i propasti.

Ima li izlaza?

Prije svega, trebalo bi preciznije locirati tekstualni problem. Napomenut ću još jednom kako sam svjestan manjkavosti dostupnih nam informacija o stvarnom osobnom ili zajedničkom stajalištu Svetog Oca i komisije koja je zadužena za reviziju.

Neki su poteškoću vidjeli u riječi „napast“ i pokušali ju razlučiti od „kušnje“, ali problem je što u grčkom imamo istu riječ za oboje, i onda opet ono generalno: ako me Bog u nešto uvodi, predlaže, pita, traži… zašto bih se ja u konačnici u molitvi tome morao opirati? Još pogotovo u molitvi u kojoj sam netom svečano izjavio „budi volja tvoja“. Što ako je Božja volja uvesti me u napast? Može li to Bog? Jakovljeva poslanica veli da ne može, dok pisac Knjige Postanka tako započinje onaj glavni čin Abrahamove vjere, tzv. Aqedah (hebr. vezanje [Izaka] – žrtvu sina mu Izaka, o čijem značaju, smatram, nema potrebe raspravljati (v. Post 22,1 – Nakon tih stvari/događaja, Bog iskuša Abrahama i reče…).

Problem nije ni u „kušnji/napasti“ ni u glagolu, nego u konstrukciji. Kako smo maloprije vidjeli, bez obzira na to kakav mi glagol predložili, konstrukcija ostaje negativna i tako djeluje na čitatelja/vjernika/molitelja. Više nam iz neke navike i želje za promjenom, rekao bih, pobožnije zvuči „ne napusti nas u napasti“ nego „ne uvedi nas u napast“, jer u jednoj i drugoj varijanti se javlja isti problem, kojeg je papa Franjo itekako svjestan. Ako danas tekst kaže: ne uvedi, a neki pitaju: znači da može uvesti (u napast)?, jednako tako ako promijenimo tekst u „ne napusti nas“, možemo pitati: znači da nas može i napustiti? I tu se jedino može raspravljati o tome kome „strašnije“ djeluje uvesti u napast, a kome napustiti nas u toj istoj očigledno pogubnoj situaciji za nas, ali takva rasprava nema smisla i ne rješava nikakav problem.

Rješenje

Problem negativnog zaziva u molitvi ne rješava se mijenjanjem teksta, nego hrabrošću s kojom se taj tekst prenosi, objašnjava i živi. Nije na odmet prisjetiti se da u psalmima imamo 55 takvih gramatičkih konstrukcija (negacija + 2. l. jd. konj. aor. akt) – zaziva, i to još “žešćih” od konstriktivnog “uvođenja u napast”, što znači da očenaški zaziv i nije toliko začuđujuć. Evo nekih primjera iz psalama:

(budući da je cijela rasprava oko grčkog teksta u NZ, koristim se i grčkom verzijom (LXX) psalama; vlastiti prijevod)

6,2 → Gospodine, ne kazni me svojim gnjevom

25,9 → ne uništi mi dušu zajedno s bezbožnicima

26,9 → ne okreni lica svoga od mene

26,12 → ne predaj me u živote (=ruke) onih koji me krše

27,1 → Bože moj, nemoj me šutke mimoići

27,3b → s onima koji čine nepravdu ne uništi me.

Napomenuo bih da i ovi psalmi već stoljećima predstavljaju glavnu službenu molitvu Crkve – časoslov. Neupućeni će reći da se tu jednostavno radi o groznom Bogu Staroga zavjeta, a da pritom neće primijetiti, da unatoč ovim zazivima, kako u psalmima tako i u Očenašu, pisac Boga ne doživljava groznim, nego mu se usrdno sinovski moli, iako mu Bog najiskrenije djeluje poprilično strašan u nekim situacijama. Ovi sveti pisci su svjesni Božje snage, moći i opasnosti, ali isto tako prenose neizmjernu Božju Ljubav i brigu. Nešto posve prirodno i djetinje. Vjerujem da smo svi vidjeli situaciju u kojoj bi roditelj u svrhu odgajanja možda i klepio svoje dijete, a ono bi uplakano opet pružalo ruke istom tom roditelju koji bi ga onda i zagrlio. Možda se zapravo jednostavno bojimo snage i odgovornosti Božje Ljubavi.

Vratimo se Očenašu. Neosporna činjenica jest da ovaj zaziv unutar Očenaša pomalo strši: ovo je jedini “negativno” formulirani zaziv u toj molitvi. Ali za neke stvari je dobro da strše, pogotovo ako se radi o važnim znakovima – upozorenjima. Kada nam svjetla na autoputu ne bi snažnije bliještila i bola nas u oči, mnogo važnih informacija ne bismo primijetili. Zašto onda ne dopustiti i ovom zazivu da nas bode u oči, ako je najvjerojatnije baš s tim ciljem tamo i postavljen. S druge strane, kako nam dušobrižničko iskustvo govori, ne strši baš toliko da bi stvaralo neke nerede, duhovne poremećaje, zvučalo vulgarno ili neprihvatljivo.

Ipak ne radi se ovdje samo o toleriranju neke smušenosti pisca koji možda nije dobro znao artikulirati Isusove riječi. Pokušajmo malo zagrebati ispod površine ovog značenja i proširiti horizonte shvaćanja. Promotrimo molitvu Očenaša u cjelini počevši od našeg zaziva. Ostavljajući po strani na tren moj osobni doživljaj Boga, zapitajmo se što znači “ne uvesti u napast”. Napast (najopćenitije govoreći u duhovnom smislu) jest prilika u kojoj sam izazvan pogriješiti, učiniti nešto loše, ili iskazati snagu, svetost i ufanje u Boga, nadilazeći negativne provokacije. To znači da je napast određena “skliska” situacija, „nešto privlačno, čemu se teško oprijeti“[2]. Ne ući u napast, znači ju na neki način moći “izbjeći”. Kako se to može? Prvo, o čemu je do sada uglavnom bio govor, kada vidiš sklizak teren, u selu kod nas rekle bi ti stare žene: “Sinko, ne iđi tuda.” Ali ima i još bolja varijanta, iako ponešto zahtjevnija. Zapravo najbolje rješenje napasti, tih duhovno skliskih terena, bilo bi to da ih uopće nema, tj. da se svuda može ići bez opasnosti sklizanja. Onda si tek slobodan i “moš kud oš”! Upravo o tome govori prvi dio Očenaša. U njemu mi molimo za taj novi prostor duha i tijela, za prostor u kojem će Božje ime biti sveto, u kojem će se osjećati i živjeti njegova kraljevska nebeska vlast, poštivati njegova volja, imati kruh svagdašnji i međusobno opraštati. I u molitvi se molimo da to kraljevstvo dođe i, podrazumijeva se, da se širi i raste. E sad, ako to tako shvaćamo, a ne vidim razloga zašto ne bismo, onda je upravo sve ovo (građenje kraljevstva) isto što i ne uvođenje u napast, i to ono “neuvođenje” prije negoli će se same te, za nas loše, situacije pojaviti.

Zaključno, ovim gramatički negativnim zazivom pisac nam skreće pažnju na konkretno ostvarivanje svega onoga što smo u Očenašu tražili, jer dok god su tu napasti, Kraljevstvo Božje nije došlo u potpunosti.

Za kraj, puno je toga što nisam mogao ovdje još navesti, te ako netko želi dodatna pojašnjenja, neka me slobodno potraži #PodSmokvom. Veselim se svakoj bratskoj raspravi o Bibliji i molitvi. I da… bez obzira na sve ove argumente, ako dođe do službene promjene zaziva Očenaša, radosno ću se i ja njome obraćati našem Nebeskom Ocu.

pater Mate Kolak OSPPE | Bitno.net


[1] Ovaj rječnik je vrlo dostupan što se nabave tiče preko interneta. A može ga koristiti bilo tko tko raspolaže osnovnim znanjem engleskog i srednjoškolskog antičkog grčkog.

[2] Prema Rječniku hrvatskog jezika konzultiranom na http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search