Patnja ulazi u red onih ljudskih fenomena kojima čovjek teško može dokučiti zadnje razloge postojanja. Zašto čovjek pati? Odgovor je relativno jednostavan: zato jer je nesavršen, podložan propadanju, jer mora podnositi bol, boležljiv je. Nadalje, zato jer je osamljen, napušten, potišten, gladan, žedan, neodjeven, obespravljen, lišen slobode, bez prava glasa, oklevetan, uvrijeđen, potlačen, ali i zato što mora teško raditi, a malo zarađivati, jer možda nema posla, ili zato jer jednostavno ne uspijeva naći prijatelja, prijateljicu ili zato što u sebi ili na sebi nosi teret negativna nasljeđa itd. Međutim, u pozadini se nalazi opet jedan i jedinstven nazivnik svim patnjama: čovjek je biće patnje. Činjenica koja istovremeno ohrabruje i obeshrabruje, ovisno kako čovjek promatra patnju.

Postoje patnje koje pojedinac uzrokuje sam sebi ili drugima, postoje patnje koje skupine ljudi uzrokuju samima sebi ili drugima, ali postoje patnje koje nadođu, a da za njih nitko ne može snositi osobnu odgovornost. Tako, na primjer, stanje teške i neizlječive bolesti ili prirodne katastrofe jednostavno nas ostavljaju zatečenima, tjeraju u stanje boli i patnje, a da uzroke takvih stanja možemo pripisati samo slučajnosti, zloj sudbini, životnom pehu itd. I u takvim slučajevima zorno je vidljivo da je čovjek biće patnje utoliko što joj je podložan čak i kada joj se najmanje nada. Dakle, od patnje čovjek ne može pobjeći. Istina, može izbjegavati poznate uzroke koji stvaraju patnju (npr. izbjegavati ratove), može je ublažavati kada je patnja u svojem zamahu (npr. liječenje bolesti, svladavanje samoće) ili se može angažirati oko stvaranja životnih uvjeta na osobnoj, obiteljskoj, narodnoj ili međunarodnoj razini, usmjerenih na smanjivanje patnje, pomaganje patnicima i sprečavanju novih patnji.

Čovjek današnjice ima mnogo problema s interiorizacijom i prihvaćanjem egzistencijalnog stanja vlastite podložnosti patnji. Sve da i hoće, od patnje ne može pobjeći. Patnja je ljudska neminovnost, bilo da joj uzroci leže u fizičkoj, psihičkoj, duhovnoj ili moralnoj sferi. Kako čovjek može izaći na kraj s patnjom, temeljno je pitanje? Čini se da postoji samo jedan odgovor, suvisao i do kraja utemeljen, a to je da čovjek mora prihvatiti patnju kao bitnu sastavnicu vlastite egzistencije. To nije fatalizam, naprotiv, znak je to nade i optimizma. Pisac ovih redaka ne može definitivno dokinuti patnju, ali je uvjeren da prihvaćanje patnje, i kao ljudske konstante i kao konkretne pogođenosti, može tu istu patnju preokrenuti u izvor sreće, unutarnjeg mira i bogatstva duha, u svjedočanstvo života i pokretačku snagu ne samo za onoga tko pati, nego i za one koji okružuju patnika. Ukratko, problem ljudske patnje ostaje i dalje problem, ali nije svejedno kakvim se čovjek sredstvima utječe i služi da bi patnju osmislio, umanjio, ublažio ili ponekad uklonio. Čovjek koji svjesno odbacuje patnju odbacuje samoga sebe, jer mu je vlastitost patiti. Dakle, uzaludan je trud oko potpune eliminacije patnje iz ljudske egzistencije. Kako osmisliti život u patnjama, pitanje je koje zavređuje punu pažnju.

Prema kršćanskom smislu patnje

Ako se u govoru o patnji vratimo Bibliji, tada je nezaobilazna Jobova epizoda u Starom zavjetu. Job je postavio pitanje smisla patnje u ljudskom životu na najdramatičniji način. Dramatičnost nije spektakularna, ili teatralna, nego izrazito ljudska i duboka, ali i realna. Zašto patim, čemu patnja? Koji je pravi smisao i svrha patnje? Job sam od sebe ne može dati odgovor na ta pitanja. On čak proklinje noć kada je začet i dan kad je rođen (usp. Job 3,13). Patnja je neiskorjenjiva iz ljudskog života. Čak i ako o patnji govorimo, ona time ne postaje manja, a još manje patnju možemo suzbiti šutnjom (usp. Job 16,6). Drama ljudske patnje natjerala je Joba da dosljedno, zbog neumoljivosti situacije, usklikne: „kamo sreće da mi se zadavit! Smrt mi je od patnja mojih draža“ (Job 7,15). Štoviše, patnja jednostavno prati ljudski život kao što sjena prati svjetlost. Gdje ima svjetlosti, ima i sjene. Gdje ima ljudi, ima i patnje. Job je toga itekako svjestan. Čak i ako su jučerašnje patnje uminule, svaki sljedeći dan donosi nove patnje (usp. Job 30,27). Ta spoznaja tako djeluje na čovjeka, ovdje na Joba patnika, da mu utroba vrije i da mu se okreće. Jednostavno, patnju se iskorijeniti ne može, a posljednji smisao sami od sebe ne možemo joj dati. Taj začarani krug može biti izvor velikih tjeskoba, tolikih da mogu čovjeka natjerati na oduzimanje vlastitog života. Ali to je, ipak, samo ljudska logika, dakle samo jedna strana priče. Postoji i druga strana.

Kršćanski smisao patnje ide dalje, to jest razbija začarani krug u kojemu se čovjek nalazi te ga svojom snagom lansira s onu stranu dramatičnosti ljudske patnje, to jest onamo gdje patnja nije viđena kao zla kob, loša sudbina, prokletstvo ili nešto slično. Smisao onostranosti ljudske patnje, valja snažno naglasiti, dohvatljiv je samo snagom vjere, nikako drugačije. Kršćanski govor o patnji, stoga, bitno podrazumijeva vjeru, shvaćenu kao vrelo iz kojega izbija smisao patnje. Malo-pomalo toga je postao svjestan i Job kad je uskliknuo: „govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni nerazumljivim. O poslušaj me, pusti me da zborim: ja ću te pitat, a ti me pouči“ (Job 42,3b-4). Zapodijevanje razgovora s Bogom, odnosno obraćenje Bogu živomu, polazište je za razumijevanje smisla patnje. Vjera u Boga na isti način kao i nevjera postavlja pitanja o smislu patnje u ljudskom životu, ali znajući pritom da s druge strane nije bilo tko sugovornik, već sam Bog. Samo vjera omogućava oblikovanje svijesti sugovorništva te je samo snagom vjere u Boga Job mogao na kraju priznati: „sve riječi svoje zato poričem, i kajem se u prahu i pepelu“ (Job 42,6).
Čisto ljudska logika ne protivi se vjerskoj logici, i obrnuto. Postoje mnoga pitanja, kao što je ono o ljudskoj patnji, na koja čovjek sve da i hoće ne može sebi pružiti zadovoljavajući odgovor, barem ne do kraja zadovoljavajući. Vjera u Boga, koja čovjeka osposobljava da mu se izravno obrati i pita ga zašto pati, početak je i nepresušni izvor iz kojega suklja smisao čovjekove patnje. Ukratko, kršćanski Bog je Bog koji pati u Isusu Kristu, a ovaj posljednji nije ništa drugo doli uzrok i zalog naše vjere. Stoga, put koji vodi do otkrivanja kršćanskog smisla ljudske patnje zove se vjera u Isusa Krista.

Kršćanski smisao patnje

Kršćanski smisao patnje niti negira niti umanjuje zahtjev za ublažavanjem bolova. Fizički i psihički bolovi uzročnici su ljudske patnje. Kršćanski smisao patnje, prožet pavlovskim duhom patnji koje nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama (usp. Rim 8,18), ne isključuje nastojanja oko ublažavanja raznovrsnih bolova koje pogađaju čovjeka pogođena teškom, neizlječivom i mukama natopljenom bolešću. Naprotiv, kršćanski smisao patnje ukazuje prije svega na vid osmišljavanja, podnošenja i prihvaćanja ljudske patnje koja ponekad zna tako dramatično utjecati na ljudsku svijest da čovjek počne razmišljati o podizanju ruke na samoga sebe ili pak da traži pomoć od drugoga za to. Patnja je jednostavno neizbježna. No, kršćanski smisao patnje, skreće pozornost na patnju kao na sredstvo posvećenja i spasenja jer na taj način čovjek, kršćanin, postaje zajedničar Kristovih patnja te im doprinosi ono što im nedostaje za spasenje svijeta, a to je upravo slobodno i svjesno prihvaćanje vlastitog stanja patnje kao što je to Krist učinio za nas prije nas. Valja snažno naglasiti da spomenuta kršćanska dinamika i smisao patnje radikalno ovise o vjeri u Krista Gospodina, uskrsloga i pobjednika nad patnjom i smrću. Bez duhovne povezanosti s tim vrelom smisla ljudske patnje čovjek sam od sebe teško može nadvladati strah, tjeskobu i beznadnost koje patnja uzrokuje.

Sve to, ponavljamo, ne isključuje opravdanost ljudskog nastojanja da poradi na uklanjanju uzroka patnje koji su najčešće povezani s beznadnošću teških bolesti i patologija, ali ne samo to. Neke bolesti i patologije, ponajviše one suvremenoga doba, kao što su neki oblici leukemije, karcinoma i tumora, uzrokuju tako snažne bolove da čovjeka dovedu do ruba psihičke i fizičke izdržljivosti. Osim toga, dugotrajni liječnički zahvati i terapije, bilo kirurškog ili kemoterapijskog karaktera, dodatno pridonose pražnjenju čovjekovih energija, bilo psihičkih, duhovnih ili fizičkih. Jednostavno, čovjek pred spoznajom da je obolio ili da može oboljeti proizvodi u sebi, a to je redovito jače od njega samoga, stanje tjeskobe i straha. Baš zbog toga čovjek mora, to mu je dužnost, poraditi na pronalaženju učinkovitih sredstava za ublažavanje bolova te ih uzimati sve dok se opravdano nada da mu mogu pomoći, umanjiti ili sasvim ukloniti bolove i na taj način olakšati patnje.

Da se razumijemo. Patnja nije samoj sebi svrha. Za kršćanina ona je samo jedno sredstvo spasenja i spasenju u vjeri. Bolovi, kao najveći uzročnici patnji, nemaju nikakva smisla, osim što čovjeku zagorčavaju život. Stoga je čovjek, u prvom redu mislimo na medicinsku znanost i medicinsku praksu, dužan učiniti sve što je u njegovoj moći da istraži, definira i proizvede sredstva za uklanjanje uzročnika bolova, ali i same bolove. To ne znači da kršćanin, u duhu svoje vjere, ne prihvaća patnju, nego da otklanja iz svoga života znakove besmislenosti, a to su upravo bolovi. Iza toga se krije također čovjekova dobra volja da poradi na kvaliteti vlastitog života jer bolovi bitno narušavaju tu kvalitetu.

Pratnja pri umiranju

Kada se govori o pratnji pri umiranju, valja razlikovati nekoliko važnih oblika te pratnje. Prvo, danas sve više pacijenata, barem je tako u razvijenim zemljama, umire u bolnicama. Stara je stvar da liječniku teško pada suočenje sa smrću svoga pacijenta, stvar koja je po sebi više nego razumljiva. Drugo, u bolničkom okružju umirući često bivaju podvrgnuti rutinskim ophođenjima pri čemu se najčešće radi o nenamjernu događanju. Treće, umiranje na krevetu u vlastitoj kući, okruženo najbližima, postaje sve rjeđa pojava. Uzroke valja tražiti u nevoljku suočavanju s posljednjim trenucima života i sa samom smrću običnih ljudi, bilo članova obitelji ili prijatelja. Četvrto, zbog suvremenog shvaćanja života i poimanja smrti, sve više raste strah od teških i neizlječivih bolesti, činjenica koja dodatno komplicira stvari kada je u pitanju adekvatna pratnja pri umiranju. U tom slučaju više nisu problem bolničko okružje, pomanjkanje medicinskog takta prema umirućim pacijentima, nedostatak iskrena suosjećanja najbližih i društva, nego sami pacijenti kojima se teško pomiriti s činjenicom vlastitog svršetka.

Pratnja pri umiranju nipošto nije lako rješiv problem. Dok, s jedne strane postoji određen konsenzus da umirućima valja pružiti posebnu pažnju i skrb, dotle s druge strane postoje strahovi, neprihvaćanje, nepomirljivost ili čak odsutnost bilo kakve volje da se na bilo koji način izađe u susret umirućima. Strogo medicinski gledano, umiranje je sastavni dio liječničke prakse, ali ne zato jer pred činjenicom smrti medicina mora kapitulirati, nego zato jer je smrt sastavnica pacijentova, dakle ljudskog života. Od liječnika se, stoga, očekuje da prvi ulijeva nadu i dadne primjer humanosti. Socijalno gledano, društvo koje samo misli na život zaboravlja na smrt te na taj način u ljudima stvara lažnu svijest o besmrtnosti. Zbog toga je važno da društvo razvije institucije humana i osmišljena pristupa ljudskom umiranju. Kršćanski gledano, svakako je riječ o najuvjerljivijem prihvaćanju umiranja i smrti.

Događaj Isusa Krista garantira da iako su umiranje i smrt neminovni i nerijetko bolni u životu svakog čovjeka, smrt ipak nije kraj. Stoga, pratnja pri umiranju mora odgovarati događaju prijelaza iz jednog života u drugi. „Nama se život mijenja, a ne oduzima.“ Danas je potrebno naglasiti da sve instancije koje dolaze u dodir s umiranjem moraju odgovoriti temeljnim zahtjevima humanosti. To je kudikamo više, dublje i promišljenije, a upravo to se traži od kršćanskog pogleda i pristupa umiranju. Činjenica je da se problemi pri umiranju gomilaju upravo tamo gdje se kršćanstvo smatra tradicionalnom konstantom. Stoga je potrebno, prije svake kritike strogo medicinski, socijalnih ili legalnih shvaćanja i tumačenja pojmova umiranja i smrti, pitati se kako i na koji način u današnjem vremenu kršćanska svijest o konačnosti ljudskog života dolazi do praktičnog izražaja u pratnji pri umiranju. Problem umiranja je općeljudska zagonetka. No, Isus Krist ju je dešifrirao u korist čovjeka, svakog čovjeka.

Tajna smrti

Uza svu tehnologiju, znanstvena otkrića i dostignuća, društvena uređenja i institucije, ljudska smrt i dalje ostaje velika tajna. Tajnovitost ljudske smrti počiva na činjenici njezine neminovnosti. Čovjek se zači­nje, razvija, rađa, raste, sazrijeva, stari i na kraju umire. Ukratko rečeno, to su prirodno zadane koordin­ate po kojima se odvija ljudski život. Smrt je, dakle, sastavnica života. Nema života bez smrti, i obrnuto. Ono što ne živi, i ne umire. Prema tome, uzaludan je trud onoga tko gura smrt pod tepih. Prije ili poslije tepih se pomakne i smrt dođe po svoje.

Želi se skrenuti pozornost na činjenicu da je apsurdno lišavanje smrti bitne joj komponente – tajnovitosti. Držanje pred smrću treba biti držanje pred tajnom. Strah, tjeskoba, neprihvaćanje, odbacivanje ili negiranje smrti samo dodatno kompliciraju smrt kao fenomen, događaj, neminovnost. Suvremeno društvo, po svim svojim dijagonalama, stvara u ljudima koji idu direktno protiv smrti mnoge osjećaje nade. Uza sve to, smrt ostaje i dalje ljudska konstanta; štoviše, jedina koju možemo nazvati apsolutnom. Sve ostalo je relativno. Krajnje je vrijeme da suvremeni čovjek, kao sastavnica i tvorac suvremenog društva, shvati da smrt nije opaka i zla, da nije usmjerena protiv čovjeka, nego samo protiv fizičkih koordinata života. Svima nam je umrijeti. Ima li boljeg opisa tajne smrti?

Investicija energija na planu liječenja bolesti, smrtonosnih i nesmrtonosnih, istraživanje mogućnosti kako produžiti život, stvaranje socijalnih uvjeta za što udobniju i lakšu starost, samo su dodatni znakovi koji potvrđuju da smrt, ako već nije moguće eliminirati, onda je barem valja odgoditi. Ali prije ili kasnije ona pokuca na vrata, svačija vrata. Stoga, potrebno je veliko umijeće duha i intelekta, štoviše, svakodnevni trening i rad na sebi, da bi se iskonska antropološka žeđ za besmrtnošću osmislila u skladu s temeljnim zahtjevima ljudske prirode. Čovjek po svojoj najintimnijoj naravi čezne za besmrtnošću. Da nije tako, zar bi išta poduzimao, na primjer, na medicinskom planu. Ili, zar bi toliko ulagao u ovaj svijet. No, postavlja se pitanje je li uopće moguće da ta ista žudnja, beskrajna i neutaživa, završi u potpunu fijasku fizičkog nestajanja i propadanja. O odgovoru na to pitanje radikalno ovisi naš odnos prema smrti. Rečeno je, međutim, da smrt čini sastavni dio ljudskog života pa, prema tome, o odgovoru na prethodno pitanje radikalno ovisi i naš odnos prema životu. I tako dolazimo do logična zaključka, logična u skladu s postavljenim premisama. Tajna ljudske smrti neodvojiva je od tajne ljudskog života. Odakle dolazimo, zašto živimo i kamo idemo temeljna su pitanja ljudskog smisla, dakle ljudskog porijekla, života i smrti, kao i svega ostaloga što se tiče življenja i umiranja. Različite religije i filozofije ponudile su različite odgovore na ta pitanja. No, plijeni li i dalje kršćanstvo našu pozornost svojim odgovorima?

Kršćanska vizija umiranja i smrti

Kršćanska vizija umiranja i smrti ima posebnu draž. Smrt kao apsolutnu sastavnicu ljudskog života prevodi u smrt kao apsolutnu sigurnost susreta s Bogom, živim milosrdnim, koji nas prihvaća u ljubavi i radosti. Umiranje, shvaćeno kao proces, nerijetko dugotrajan i mukotrpan kada je riječ o teškim i neizlječivim bolestima, unutar kršćanske vizije realno predstavlja neposrednu i intenzivnu pripremu za taj susret. Ako se, dakle, umiranje u metafizičkom smislu shvaća kao priprava za smrt, a sama smrt kao susret s Bogom, tada bez mnogo umovanja dolazimo do zaključka da ni umiranje ni smrt ne smijemo jednostavno nazivati riječ i ‘ljudske tragedije’. Kršćanin vjeruje da smrt znači „umiranje s Kristom da bi se s Kristom živjelo“. Garanciju za to dao je sam Krist, pobijedivši smrt svojim uskrsnućem. Uskrsnuće je izvor i utemeljenje kršćanske vjere, ali i nade, budući da Uskrs ne znači sebičnost, nego trajno sebedarje. „Tko živ i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“, riječi su koje je Isus izgovorio ne bi li ukazao na sadržaj vjere – uskrsnuće tijela i besmrtni život. No, te riječi zapravo odgovaraju na temeljno pitanje nade. Kršćanin se čvrsto nada u ostvarenje Isusova obećanja. Stoga je temelj kršćanske nade jednak temelju na kojemu počiva kršćanska vjera: Krist je umro i uskrsnuo da bismo, kao on, umrli i uskrsnuli zajedno s njime. Umiranje i smrt za kršćanina tako postaju događaji, znakovi i mogućnosti istinskog poistovjećivanja s Kristovom ljudskom sudbinom. Ali to nije kraj. Krist je križ i smrt pobijedio. Stoga, suobličavanje Kristu snagom vjere u uskrsnuće izvor je najdubljeg smisla i najsnažnije okrepe u životu kršćanina.

Istina, rečeno ima smisla samo za onoga tko vjeruje. Problem današnjeg čovjeka, dakle, nije u odbacivanju života i smrti, nego u pomanjkanju vjere u život i smrt kako su osmišljene događajem Isusa Krista. Svijest o promjeni naravi života u trenutku smrti, dakle o zamjeni ovozemaljskog nebeskim životom, u čovjeku se izgrađuje snagom vjere u Isusa Krista. Tu vjeru, pak, čovjek ne može imati sam od sebe niti je može doseći sam, već mu je dana odozgo. Ne govorimo o vjeri u ljude, stvari, predmete, događaje ili dokumente, nego o nadnaravnom daru vjere. Tek pomoću nadnaravne vjere čovjek može dosegnuti njezin puni sadržaj. Drugačije ne može, a da bi to imalo posljedice na konkretni život. ‘Samoproizvodnja’ osjećaja vjere označavala bi još jednu u nizu čovjekovih naravnih težnji i fikcija. Istina, nadnaravni dar vjere pretpostavlja naravnog čovjeka, ali upravo zato jer ga pretpostavlja, ukazuje na to da mu nešto donosi što sam od sebe ne može imati. U tom kontekstu, umiranje i smrt poprimaju sasvim drugi smisao. Sveti Pavao naglašava da je smrt želja za oslobođenjem od tijela da bi se bilo s Kristom (usp. Fil 1,23). Kršćani, da ne bi bilo zabune, u smrti vide neprijatelja (usp. Rim 6,21), ali je taj neprijatelj svladan da bi čovjek mogao mirno hoditi prema novom životu (usp. Rim 6,4). Na kraju, koliko je kršćanin današnjice otvoren daru vjere? Ili, koliko objašnjenja biomedicinskih znanosti olakšavaju da kršćanska vjera pronađe put do srca ljudi? Mnogo, ali pod uvjetom da biomedicinske znanosti rade svoj posao, a ne da pronalaze zamjenu vjeri.

Christus patiens

Krist patnik, to je značenje naslova. Može se nekom činiti apsurdnim da Bog pati, jer kršćani ispovijedaju vjeru u Bogočovjeka Isusa Krista, dakle vjeru u utjelovljenoga Boga. Krista je zadesila ljudska sudbina, to jest patnja, muka i smrt. To nisu naše želje niti je to plod ljudske mašte, nego događaj koji kršćane drži u trajnoj unutarnjoj napetosti. Tu napetost mogli bismo izraziti riječima sv. Pavla: „Jer, kao što su obilatе patnje Kristove u nama, tako je obilata i utjeha naša“ (2 Kor 1,5). Zbog Krista trpimo da bismo bili dionici njegove utjehe, koja je obilata i izbavljujuća iz sadašnjeg stanja patnje. Istina, kršćanin, kao i svi ljudi, podložan je patnji štoviše, redovito pati, ali problem i nije toliko u samoj patnji, koliko u smislu patnje. Naime, kako živjeti s patnjama? Kako pobjeđivati patnje da nas ne odvedu u očaj i besmisao? Kršćanin bi trebao postati svjestan da Kristova patnja daje sasvim drugi smisao ljudskoj patnji, ne u smislu da je ukida, nego svojom snagom usmjerava čovjeka patnika prema izvoru utjehe. Smisao patnje, ili njezino značenje, nije dohvatljiv čovjeku snagom čistoga razuma, nego snagom razuma prosvjetljena vjerom. Niti je moguće dohvatiti smisao Krista patnika, dakle, Boga koji pati, niti je moguće dohvatiti kršćanski smisao patnje, dakle čovjeka koji pati, bez vjere u Krista. Ljudska patnja tako snagom vjere postaje „zajedništvo u patnjama njegovim“ (Fil 3,10). Tko ispovijeda vjeru u Krista Isusa, Bogočovjeka, taj je osposobljen shvatiti ne samo zašto čovjek pati, nego i zašto Bog pati. „Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: ‘Ovako je pisano: Krist će trpjeti i, treći dan, ustati od mrtvih’…“ (Lk 24,45-46). Naime, Kristovo trpljenje, patnja i smrt neodvojive su od velikog događaja uskrsnuća. Uskrsnuće je uostalom temelj naše vjere jer „ako pak Krist nije uskrsnuo, zaludu je, doista, propovijedanje naše, zaludu i vjera vaša“ (1 Kor 14). Vjera u Krista ukorijenjena je u Uskrsu.

Sve to je veoma važno istaknuti za suzbijanje današnjeg pesimizma kojega Ivan Pavao II. naziva kulturom smrti, dakle bježanjem od smrti liječnički potpomognutim samoubojstvima ili eutanazijom. Treba prihvatiti stanje patnje kad je ona bezizlazna. Liječnici koji su nadahnuti Kristovim evanđeljem trebali bi postati također svjesni, ali to je moguće samo snagom vjere, da je od njihova uzora Krista liječnika (Christus medicus) neodvojiv i Krist patnik (Christus patiens). Kako bilo, problemi koji se tiču pomanjkanja smisla patnje, a koja je često veoma dramatična u posljednjim trenucima života, nisu do kraja rješivi snagom ljudske logike, već se traži nešto više. To više što se traži jest vjera u Krista. Snagom te vjere kršćani mogu reći: „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8,18). Ali što je s onima koji ne vjeruju? Kršćanski gledano, problemi današnjeg raširena pribjegavanja smrti pomoću liječnički potpomognutog samoubojstva i eutanazije, kao rješenja ljudske patnje, nisu prvotno povezani s pomanjkanjem poštovanja prema ljudskom životu, nego s odsutnošću kršćanskog smisla patnje, umiranja i smrti. Ako išta, poznato je da mnogi ljudi ne vjeruju u Isusa Krista, Bogočovjeka.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Medicinsko prevrednovanje etičkih granica”. Dopuštenje iautora i izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Tonči Matulić rođen je 26. listopada 1966. god. u Supetru s prebivalištem u Postirima na otoku Braču. Osnovnu školu završio je u Postirima, a srednju u Supetru i Splitu. Ispit zrelosti položio je u lipnju 1985. u Nadbiskupskome sjemeništu u Splitu. Vojni rok je služio od 1985. do 1986. Od 1986. do 1991. studirao je teologiju na Teologiji u Splitu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Teološki studij završio je diplomskim ispitom 25. lipnja 1991. god. Pastoralnu godinu 1991./1992. pohađao je na poslijediplomskom studiju u specijalizaciji moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika Hvarske biskupije zaređen je 25. travnja 1992. Od kolovoza 1992. do kolovoza 1993. služio je kao kapelan u Hvaru i kao župnik hvarskoj Milni.

Stupanj licencijata (mr. sc.) postigao je 20. lipnja 1995. u specijalizaciji moralne teologije s licencijatskim radom pod naslovom Lo statuto dell’embrione umano, na Visokom institutu moralne teologije „Academia Alphonsiana“ Papinskoga Lateranskog Sveučilišta u Rimu. U ljetnom semestru akad. god. 1995./1996. sudjelovao je i završio Corso di Perfezionamento in Bioetica na Institutu za bioetiku Medicinskoga fakulteta Sveučilišne poliklinike „Agostino Gemelli“ Katoličkoga sveučilišta „Sacro Cuore“ u Rimu. U zimskome semestru akad. god. 1996./1997. sudjelovao je i završio Visiting Fellows Program na Joseph and Rose Kennedy Institute of Ethics Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, D.C., pod mentorskim vodstvom pionira bioetike općenito i kliničke bioetike posebno prof. Edmunda D. Pellegrina, dr. med., utemeljitelja Centra za kliničku bioetiku sveučilišne bolnice Georgetown. 10. lipnja 1998. obranio je doktorsku disertaciju s temom Lo statuto ontologico dell’embrione umano nella prospettiva storica e nel dibattito bioetico attuale alla luce dei dati scientifici moderni (Ontološki status ljudskoga embrija u povijesnoj perspektivi i u sadašnjoj bioetičkoj raspravi u svjetlu datosti moderne znanosti), koju je izradio pod mentorskim vodstvom prof. Maurizia Faggionia, OFM, i prof. Narcisa Cappelletta, CSsR, stekavši akademski naslov doktora moralne teologije. Po povratku u domovinu od rujna 1998. do veljače 1999. služio je kao kapelan i vjeroučitelj u Starome Gradu i kao župnik u hvarskim Selcima.

U ljetnom semestru akad. god. 1998./1999. započeo je nastavničku djelatnost, u svojstvu vanjskoga suradnika, u suradničkome zvanju višeg asistenta pri Katedri moralne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U mjesecu ožujku akad. god. 1999./2000. izabran je u suradničko zvanje i na radno mjesto višega asistenta pri Katedri moralne teologije istog Fakulteta. Predavao je kolegije: Osnovna moralna teologija II; Posebna moralna teologija I; Bioetika, spolni i ženidbeni moral; Socijalni nauk Crkve II; Osnovna moralna teologija; Posebna moralna teologija. U znanstveno-nastavno zvanje docenta izabran je 23. svibnja 2003., u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednoga profesora 18. svibnja 2007., u znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora (I. izbor) 5. srpnja 2011, a u znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora u trajnom zvanju izabran je u studenome 2016. Na matičnom Fakultetu vršio je službu prodekana za znanost tijekom dvogodišnjega mandatnog razdoblja u akad. god. 2005./2006. i u akad. god. 2006./2007., zatim je vršio službu v.d. prodekana za znanost u akad. god. 2007./2008. te ponovno službu prodekana za znanost tijekom dvogodišnjega mandatnog razdoblja u akad. god. 2008./2009. i u akad. god. 2009./2010. Od listopada 2009. vršitelj je dužnosti pročelnika Katedre moralne teologije i voditelja IV.  specijalizacije/modula u moralnoj teologiji na poslijediplomskome studiju licencijata i doktorata. U dvogodišnjem mandatu akad. god. 2012./2013. – 2013./2014. i 2014./2015. – 2015./2016. bio je dekan Fakulteta. Službu dekana obnašao je od 1. listopada 2012. do 14. ožujka 2017. Od 2002. član je Uredništva znanstvenoga teološkog časopisa „Bogoslovska smotra“, a od 2011. do 2016. bio je njegov glavni i odgovorni urednik. Bio je mentor preko šezdeset (60) diplomskih radova na matičnom Fakultetu te mentor 10-ak licencijatskih i doktorskih radova.