Katedrale pred prijetnjom ‘vjerskoga turizma’

Dojmljiva je slika koju donosi prorok Izaija o Jeruzalemu (usp. Iz 60, iss): »Tebe obasjava Gospodin, i Slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja. Podigni oči, obazri se: svi se sabiru, k tebi dolaze. Sinovi tvoji dolaze izdaleka, kćeri ti nose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati radošću, igrat će srce i širiti se, jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago naroda k tebi će pritjecati.« Polazeći od toga, govoreći o crkvama, susrećemo izrijeke koji će naglašavati da su to Božji prostori, ali jednako tako i dom Božjega naroda.

U novije se vrijeme, nažalost, i u Hrvatskoj pokušavaju stopiti dvije kategorije pohoditelja crkava, a naročito onih stolnih i prvostolnih – vjernici i turisti. Tako se nastoji izbrisati razlikovanje između turista i hodočasnika, na što Crkva mora biti pozorna. Naime, time se ne samo u okvirima pozitivnih propisa otvaraju problematični odnosi, gdje bi cjelokupnu hodočasničku zbilju htjela prekriti ‘turistička djelatnost’, s ozbiljnim posljedicama za poslanje Crkve, nego se narušava sam smisao građenja i brige za crkvene građevine.

Lako je vidljivo da turisti i vjernici, po svojoj definiciji, imaju različite nakane kada dolaze u crkve. Turisti dođu razgledavati (vjerojatno puno puta razgledavajući i moliti), dok hodočasnici dolaze moliti. Turist tako ne traži ista žarišta, ista mjesta kao hodočasnik (možda ih u polazištu niti nema), nego ga vuče otkrivanje privlačnosti i to s pretežitom željom za stjecanje informacija. Hodočasnik je usmjeren čežnjom za ‘poznatim’ mjestima. Koliko god mu u izvanjskome smislu crkva bila ‘nepoznata’, on ju kao vjernik poznaje, on joj je pripadan, njegova je. Njegovo gibanje u crkvi je dio otajstva njegove vjere: od škropionice (krstionice), vođen prema oltaru i svetohraništu, privučen križem, slikom, mjestima pobožnosti… Sve su to mjesta protkana otajstvom Isusa Krista, onim što kršćanina čini kršćaninom i što je na osobit način vidljivo u stolnim (katedralnim) i prvostolnim (metropolijskim) crkvama.

Prostornost i duhovnost katedrale

Ovdje nam je želja izložiti misli koje pomažu razumjeti značenje katedrale za pojedinu biskupiju i dati okvirne odgovore na pitanja kao što su: Koji je smisao njezina postojanja; zašto je građena; kakvo značenje ima u životu biskupije; što ju razlikuje od župnih crkava i svetišta?

Ime joj dolazi od pridjeva cathedralis, te bi se – držimo li se kruto jezičnih pravila – uvijek trebalo reći: katedralna crkva. Kao crkva, ona nosi sve odlike povezanosti zajednice vjernika i građevine. Zajednica vjernika je zajednica pozvanih, tako da je u dnu riječi koje se odnose na tu zajednicu uvijek neka skupljenost, su-pozvanost. Radi se o ljudima koji su od Boga pozvani na jedno mjesto ili, kako običavamo reći: Duhom Svetim sabrani u jedno, ne samo u duhovnome, nego i u prostornome smislu. Tako je istinska slika Crkve upravo nedjeljno euharistijsko slavlje. Ni katedralnu se crkvu ne može ‘razumjeti’ u njezinu značenju, ako je prazna, ako ju ne promišljamo u odnosu na okupljene vjernike.

U zauzimanju stajališta o tome kakva će biti crkva važno je znati radi čega se gradi, kakva će zajednica u njoj slaviti, tako da obilježja zajednice, odnosno liturgijskih slavlja na stanovit način određuju kakva će biti crkva. Što, dakle, katedralnu crkvu razlikuje od ostalih crkava? Ona je crkva biskupijske zajednice, crkva mjesne Crkve. Zbog toga je ona i biskupska crkva, budući da mjesna Crkva postoji tamo gdje ju okuplja mjesni biskup. Običava se reći da je katedralna crkva crkva-majka svim drugim crkvama u biskupiji, dom svih vjernika i otvorena svima.

No, Crkva se okuplja u katedrali ponajprije da bi slavila Gospodina. Upravo po sudjelovanju u liturgijskome slavlju, kojim predsjeda mjesni biskup, u katedrali vjernik doživljava pripadnost mjesnoj Crkvi, sazrijeva u vjeri i istodobno iskusuje pripadnost širemu kontekstu, to jest sveopćoj Crkvi. Upravo zato koncilska konstitucija o liturgiji napominje: »Stoga svi trebaju, navlastito pak u stolnoj crkvi, uvelike cijeniti liturgijski život biskupije oko biskupa; neka budu uvjereni da se Crkva poglavito očituje u punom i djelatnom sudjelovanju svega svetog naroda Božjeg u istim liturgijskim slavljima, navlastito u istoj euharistiji, u jednoj molitvi, pri jednom oltaru, kojemu predsjeda biskup okružen svojim prezbiterijem i služiteljima.« (Sacrosanctum Concilium, 41) Time se kaže da katedrala nije spomenik, nego mjesto na kojemu Crkva živi i raste u svojoj vjeri. Prijašnji su naraštaji vjernika izgradili zgradu kao izražaj svoga zajedništva i vjere, a svaki je novi naraštaj pozvan ući u taj prostor s istim osjećajem dioništva istoga misterija, istoga otajstva Božje ljubavi očitovane po Crkvi.

Dakle, ulaskom u (prvo)stolne crkve, najprije se doživi (veći) prostor koji ima slaviteljsku namjenu. On nije poglavito namijenjen za svu širinu vjerničkih djelatnosti (poput: rasprava, skupova, susreta, glazbenih izvedba, umjetničkih izložbi i slično). Taj je prostor crkvene dvorane namijenjen odvijanju obrednih čina. Upravo radi toga taj prostor treba čuvati obilježja prikladna slavlju, što se očituje u posebnome odnosu prema prostorima za klanjanje pred Presvetim ili prema prostorima za pobožnosti.

Foto: Irena Ivkić

Urediti i njegovati taj prostor kao izražaj slavlja čuva njegovu simboličku snagu oblikovanja kršćanskoga identiteta. U liturgijskome katedralnome prostoru možemo iščitati nosive sastavnice crkvenosti i kršćanskoga života, na tragu i kao odražaj kršćanskoga nauka i predaje Crkve. U tome se prostoru nalazi stanovita ‘duhovna matrica’ u kojoj se postaje kršćanima; u kojoj se rađa na novi život, slušajući Riječ i slaveći Kristovo vazmeno otajstvo, osobito u euharistiji. To je prostor u kojemu se usvaja istinski kršćanski duh, izgrađuje ljudskost i uči svjedočiti vjera. Katedrale se uvijek ističu svojom ljepotom i uzvišenošću te time ostaju slika duhovnoga doma (papa Pavao VI.). Osim toga, katedrala je simbol mističnoga Kristova tijela koje moli, pjeva i koje se klanja; koje se hrani milošću i ljubavlju.

Prostorna žarišta za žar vjere

U sakramentalnosti liturgijskoga prostora uvijek pronalazimo i arhitektonska žarišta. Budući da je riječ ne o bilo kakvoj skupini ljudi koja tvori liturgijsku zajednicu, upućeni smo na pozvanost i na odgovor na poziv da budemo dionici Kristova prinošenja i molitve nebeskomu Ocu. Mi se sjedinjujemo u Kristu, ali jednako tako očitujemo jedinstvenost na razini znaka. Tako u sadašnjemu poimanju liturgijski prostor ne živi odijeljenost pojedinih dijelova (tako ne postoje više, na primjer, pokrajni oltari kao značenjska središta, nego je cijeli prostor usredotočen na jedan oltar). U tome se prostoru vidi jedinstveni ‘organizam’ Crkve koja je jedna, sveta, katolička i apostolska.

No, ta jedinstvena zajednica u sebi ima različitost darova i služba, koja se vidi i u prostornome ustroju. U prostoru se od davnina razlikuju dva temeljna prostora, nazvana grčkim pojmovima bema i aula. Prvi je pojam vezan uz glagol ‘bamo’ koji znači ‘uspinjati se, popeti se’, dok aula označuje ‘dvorište’ ili ‘palaču’. Na Zapadu je ‘bema’ nazvana prezbiterijem, prema svojoj funkciji, jer su se u njemu nalazili samo prezbiteri. U središtu ‘beme’ je oltar, središte svekolikoga slavlja. Ta podjela prostora i njihovo razlikovanje nije hijerarhijske, nego teološke naravi, tako da u slavlju prednost ima jedinstvenost zajednice pred razlikovanjem.

Što se razlikovanja tiče, od patrističkih se vremena mogu naći tri glavne osi slavlja: ambon, oltar i katedra. Zajednica je jedna, ali su ta žarišta višestruka u uzajamnome odnosu, odražavajući različita uprisutnjenja Krista u liturgiji. Ipak, istinsku okosnicu čine Riječ i euharistijski darovi, budući da se pomoću njih gradi euharistijska zajednica. Biskupska katedra je u službi Riječi i Kruha života. Trajno vrijedi riječ sv. Augustina: »Premda smo pastiri, pastir sluša s trepetom ne samo ono što je upućeno pastirima, nego i ono što je upućeno stadu.« (Sermo, 47, 2) Ta su žarišta u prostoru ujedno i znakovi vjere koji govore otajstvom i kada je crkva prazna.

Ambon i biskupska povezanost s Riječju

Razmatrajući pobliže pojedina žarišta vidi se da ambon nije samo neka vrsta govornice, mjesto govorenja tijekom liturgije, nego je liturgijsko mjesto Riječi koja se naviješta u obredu.

Nazvan je tako, jer se na njega uzlazi, uspinje (anabaino) ili zbog toga jer opasuje (ambio) onoga tko uđe u taj prostor, ili zbog toga što je imao stubište s dvije strane (ambo). Negdje je zvan i analogium (od ana-logos), jer se s njega naviješta riječ koja dolazi odozgor; ili pak pirgus, jer je podignut poput tornja.

Ambon je u crkvama prisutan odmah nakon razdoblja prvih progonstava Crkve. Redovito je riječ o zidanome elementu na koji se dodaju mozaici ili freske. Kao jedinstvena forma u sebi je u starini sadržavao različita mjesta za navještaj pojedinih čitanja. Njegovo je semantičko značenje uvijek otkrivalo povezanost s navještajem Krista uskrsloga. Ambon je prostorna ikona Uskrsnuća; baš kao što je nedjelja njegova vremenska ikona. To je temeljni razlog da se u oblikovanju redovito pokušalo evocirati vrt u kojemu se susreće prazan grob; mjesto u koje se ulazi i naviješta ne vlastita riječ, nego riječ Uskrsloga i Živoga. Taj se vidik u novije vrijeme zanemario, prepuštajući da to ne bude prostor, nego tek pomoćni stalak s kojega se iznosio i razlagao nauk ili upućivali moralni poticaji. Nesporazum je doveo do zamjene simbola funkcijom. Prostor je to koji govori o Neprisutnome u grobu, o Neprisutnome koji se uprisutnjuje u svome narodu sakramentalnom snagom.

Ambon u katedralnoj crkvi ima posebno značenje za biskupiju. Njegova je važnost vezana uz biskupa, a on je pak posebno vezan uz Evanđelje, što je vidljivo i iz obreda ređenja, gdje se otvoreni evanđelistar drži nad glavom redenika. Biskupu je povjereno jamstvo apostolskoga naslijeđa i vjerodostojnoga tumačenja evanđelja.

»Ako je dužnost naviještanja evanđelja vlastitost cijele Crkve i svakoga njezina djeteta, to je s posebnoga naslova dužnost biskupa, koji na dan svetoga ređenja, koje ih postavlja u apostolsko sljedništvo, primaju kao glavnu obvezu naviještanje Radosne vijesti i to tako da pozivaju ljude na vjeru u snazi Duha Svetoga i osnažujući ih u živosti vjere.« (Ivan Pavao II., Pastores gregis, 26) Zbog toga teološkoga razloga, liturgija predviđa da kada, u odsutnosti đakona, prezbiter treba navijestiti evanđelje, najprije traži biskupov blagoslov. Posebna povezanost između ambona, evanđelistara i biskupa naglašena je na vidljiv način i po obrednome blagoslovu koji biskup s katedre evanđelistarom podjeljuje vjernicima nakon navještaja koji je bio s ambona.

Usredišnjenost oltara – stola i žrtvenika

I prema najstarijim podatcima i prema najnovijim odredbama i smjernicama (usp. Opću uredbu Rimskoga misala) oltar u sakramentalnim znakovima uprisutnjuje žrtvu križa te je ujedno stol gozbe Gospodnje, na koju su pozvani vjernici Božjega naroda, kada su pozvani na misu; oltar je središte zahvaljivanja koje se ostvaruje u euharistiji.

Izvorište euharistije nalazi se u Kristovoj Posljednjoj večeri s apostolima, kada je rekao: »Ovo činite meni na spomen.« (Lk 22, 19; 1Kor 11, 24.25) Apostol Pavao oltar naziva »stolom Gospodinovim« (1Kor 10, 21), ali treba reći i to da je euharistija od prvih naraštaja kršćana zvana i žrtvom. Gospodnja večera je i žrtva, a Gospodinov stol je oltar, pri čemu je to postalo tehničkim pojmom. Sažeto bismo mogli reći da pojam stola upućuje na formu, a pojam oltara na teološku narav. To se odražavalo i na materijale od kojih su izrađivani. Premda je od 4. st. proširena uporaba oltara od kamena, do kraja 6. st. bilo je oltara od drveta, što je razlog činjenici da nam u cijeloj sjevernoj Africi nije sačuvan niti jedan oltar iz toga vremena. Taj običaj drvenoga oltara u koptskim se crkvama zadržao kao prevladavajući do danas.

Foto: Irena Ivkić

U prvome tisućljeću susrećemo oltare u formi kocke ili kvadra, s bogatom simbolikom otvorenosti cjelovitosti svijeta. Dojmljiv je podatak da je car Justinijan u Svetoj Sofiji u Carigradu (polovinom 6. st.) dao izraditi oltar u formi zlatne kocke sa stranicom od jednoga metra. Osim toga, oltari su bili nadsvođeni ciborijem (‘nebom’), što je označavalo ne samo dostojanstvo i važnost, nego se time upućivalo na žrtvu i djelovanje Duha. Nije stoga slučajno što je u središtu svoda ciborija redovito bio prikaz goluba kao simbola Božjega Duha. Jednako tako vidljiva je podudarnost napuštanja prakse građenja ciborija na Zapadu s pomanjkanjem davanja pozornosti Duhu Svetome u sakramentalnoj teologiji.

U razvoju poimanja oltara posebnu važnost ima čašćenje mučenika (kao slike Krista) i stavljanje njihovih relikvija ispod oltarne ploče (menze), što povezuje Kristovu žrtvu i žrtvu Crkve, svećeničkoga naroda. S vremenom (potkraj prvoga tisućljeća) slabi svijest o svećeništvu Božjega naroda te se relikvijari svetih stavljaju na oltar, a kada nema relikvija, iznad menze se podiže oltarna slika sa svetima u odnosu prema Kristu i Blaženoj Djevici Mariji. Oltar je tako postao nositeljem retabla, odnosno kipova i svetohraništa, a njegov je položaj promijenjen te je naslonjen na zid apside. U najnovijoj reformi ponovno se vraća smisao odnosa oltara prema zajednici, ali nipošto s nekom ideološkom isključivošću koja bi zanemarila razvojne i kontekstualizirane pomake značenja. Oltar je sačuvao svoju uzdignutost, prateći spasenjsko uzdignuće Krista: »Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.« (Iv 12, 32; usp. Iv 8, 28). I stube koje vode prema oltaru tradicionalno su sačuvale usmjerenost prema gore.

U katedralnoj crkvi oltar ima posebno snažnu simboliku zajedništva po pričesti Tijela i Krvi Kristove. Communio Crkve i euharistije trajno se međusobno povezuju i ne mogu se razdvojiti. Koliko je to važno osjeća se i u ekumenskim nastojanjima da se svi kršćani nađu za istim oltarom. Zbog toga je Crkva razvila svijest da oltar u crkvi mora biti samo jedan (usp. Ignacije Antiohijski, Ad Magnesios, 7,1). U katedrali je to oltar mjesnoga biskupa koji je viđen kao onaj o komu na stanovit način ovisi život njegovih vjernika u Kristu (usp. SC, 1; LG, 26). Kada vjernici, naročito nedjeljom, sudjeluju u euharistiji koju predvodi biskup; kada svećenici koncelebriraju s njime za istim oltarom, tada se na najizvrsniji način očituje crkveno zajedništvo. Istina je da oltar svake crkve u biskupiji postaje biskupovim kada tamo slavi, ali je jednako tako istina da katedralni oltar ostaje trajnim simbolom zajedništva mjesne Crkve. Spominjanjem biskupa u euharistijskoj molitvi svećenik potvrđuje da euharistiju slavi u ime biskupa koji nije nazočan. Zbog toga su i odredbe o ređenju oblikovane tako da upućuju na katedralne crkve (usp. Biskupski ceremonijal, 480), što ne izražava samo činjenicu da se ređenje tiče cijele biskupijske zajednice, nego također da je oltar u katedrali prvi oltar biskupije, prvi oltar na kojemu novi prezbiteri slave euharistiju.

Katedra u katedrali

Znak koji više od drugih obilježuje katedralnu crkvu jest prisutnost katedre, sjedišta biskupa. Katedralna crkva po njoj dobiva svoje ime. Važno je razlikovati katedru od redovitoga sjedišta predsjedatelja liturgijskoga slavlja. »Katedra je istaknut znak učiteljstva koje pripada svakomu biskupu u njegovoj Crkvi… Mjesto predsjedanja ili sjedište svećenika slavitelja označuje službu predsjedanja liturgijskom skupu i vođenja molitve svetoga puka.« (Blagoslovi, 880-881) Katedra je simbol apostolskoga sljedništva u Crkvi, što je konstitutivni element u Crkvi.

Za biskupa je katedra i predsjedateljsko mjesto u smislu liturgijske funkcije. Zato će i za nju vrijediti odredbe glede smještaja koje poštuju vidljivost, komunikacijski odnos sa zajednicom, ulogu predvoditelja molitve. U tome se elementu isprepliću ministerijalno i sveopće svećeništvo, a predsjedateljsko mjesto ima ulogu poniznoga posredništva i povezivanja polova (prezbiterij-oltar i aula-ambon). Sveti je Augustin lijepo napisao: »Za biskupe se uredi povišeno mjesto, kako bi odozgor promatrali i nadzirali. Naime, na grčkome ime episkopos (biskup) znači baš to. Biskup će biti svjestan toga mjesta: to će ga mjesto dovesti u opasnost ako tamo gore ne stoji kao da je na zemlji, ponizno, pod nogama zajednice.« (Enarrationes in ps., 126, 3) Mjesna Crkva, Katolička Crkva ne može biti bez biskupske katedre, bez biskupa. Vidljivo je kako su one zajednice koje su prekinule apostolsko sljedništvo morale promijeniti značenje biskupskoj katedri. Od mjesta predsjedanja biskupa, katedra je pretvorena u prijestolje, tron Riječi. Katedra pomaže razumjeti što je mjesna Crkva. Zbog toga se u slučajevima da u nekoj biskupiji nema biskupa kaže da je ‘ispražnjena (vakantna) stolica’. Sva pak predsjedateljska mjesta u crkvama biskupije u izravnoj su povezanosti s katedrom i znak su kolegijalnosti prezbiterija oko svoga biskupa. Biskupska katedra jamči i biskupski kolegijalitet i zajedništvo mjesne Crkve sa svim ostalim Crkvama širom svijeta, a osobito s Rimskom Crkvom.

Foto: Laszslo Cseri

Stara ikonografija je na trijumfalnim lukovima bazilika ostavljala prikaz ispražnjene katedre na koju je stavljen križ (s oznakama proslavljenosti), ponekad zajedno s vazmenim Jaganjcem ili golubom. Prazna katedra svjedoči iščekivanje povratka Gospodina kao suca živih i mrtvih. U skladu s teologijom istočnih Crkava Gospodin će se vratiti na kraju vremena u svećeničkome ruhu da bi proslavio posljednju euharistiju s čovječanstvom. Tada više ni jedan oltar niti ambon ili katedra ne će imati smisla, kako piše u Knjizi Otkrivenja: »Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac!« (Otk 21, 22)

Poticajni zaključak

Ove naznake ne pomažu samo bolje upoznati ulogu katedralne crkve u životu biskupije, nego pobuditi želju za dolaskom u katedralu i za učenjem kako biti (više) Crkva. Za vjernika niti jedan ulazak u katedralu nije samo informativan, ‘virtualan’. On je virtualan u smislu snage (virtus; virtualitas) Duha Svetoga koja nam daje živjeti stvarnost katedrale kao zajedništvo s Kristom i s braćom i sestrama. Ući u katedralu i biti u njoj znači očitovati povezanost sa svojim biskupom te s braćom i sestrama u istoj mjesnoj Crkvi. Nadalje, prisutnost u katedrali prigodom posebnih slavlja (ređenja, jubileji, važni spomeni) kojima predsjeda biskup pomaže vjernicima biskupije osjetiti se združenima u istoj otajstvenoj zbilji, kako mjesne, tako i sveopće Crkve.

Katedrala treba postati mjestom na kojemu se doživljava raznolikost crkvenih karizma i mjestom na kojemu se ‘relativiziraju’ različitosti duhovnosti koje su prisutne u biskupijskoj zajednici, u nastojanju da one dobiju novu vrijednost u združenosti oko bitnih vidika vjere i života Crkve. Zajedništvo u Crkvi nije plod naših nastojanja, osjećaja, prijateljstava, nego je dar koji nam Bog daje po Kristu u Duhu Svetome. Crkva se izgrađuje kao Kristovo tijelo u sudjelovanju na euharistiji kojoj predsjeda biskup.

Zbog toga se u katedralnoj crkvi osobita brižnost treba usmjeriti prema: uređivanju mjesta slavlja prema odredbama Crkve, posebno pazeći na upoznavanje i poštivanje Drugoga vatikanskog sabora i velikih predaja Crkve na Istoku i Zapadu; uzornosti slavlja, s posebnom pozornošću na raznolikost služba; važnosti liturgijske glazbe i osjetljivosti prema homiletskom pristupu.

U katedrali se redovito trebaju slaviti sljedeća slavlja: konventualna misa; sakramenti kršćanske inicijacije s obredima katekumenata; sveta potvrda; sakrament pomirenja (i u obliku zajedničkoga pokorničkog bogoslužja), naročito u korizmenome vremenu. Upravo je služba pomirenja specifično biskupska.

U katedrali se Crkva očituje kao povlašteno mjesto na kojemu se kršćanin rađa, raste i razvija se, s posebnom zahvalnošću za naraštaje onih kršćana koji su ostavili dragocjenu baštinu u duhovnome i kulturološkome smislu. To je vidljivo i u običaju da se u katedralama pokapaju mjesni biskupi. Ti su grobovi ne samo spomen na pojedine živote, nego na razdoblja i nadahnuća koja su obilježila jedno vrijeme i čuvaju zdrav duh poniznoga služenja sa sviješću o prolaznosti i radosti nebeske Crkve.

Obično se uz katedrale nalaze i riznice. I one pokazuju da prošlost nije bez povezanosti sa sadašnjošću, jer se iz tih riznica određeni predmeti i danas koriste u liturgijskim slavljima. Taj jedinstveni pristup pokazuje ne samo osjetljivost Crkve za kulturu, nego i teološku narav njezina hodočašća na zemlji.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.