Pitanje ima li budućnosti onkraj smrti ljude je zaokuplja­lo uvijek iznova i jamačno ih nikada ne će napustiti. Gdje se život iskusuje kao patnju, misao o nastavku života nakon smrti može postati noćna mora, kao u budizmu i u nekim formama hinduizma. Ondje se došlo do svijesti da se čovjek svojim djelovanjem duboko zapliće u poslove ovoga svijeta, tako da nakon svojega preminuća takoreći svojim korijenima ostaje privezan za nj: ostavština njegovih čina djeluje dalje, ostaje utisnut u muku ovoga svijeta, kojoj je on sam davao novu hranu; dok god ova ostavština njegovih čina, njegov »karman« doprinosi patnji ovoga svijeta, dotle ni on sam nije slobodan, dotle i on na neki način sudjeluje u tragediji ži­vota koji je patnja. Dakle, cilj takva svjetonazora mora biti: ugasiti karman, plamen zemaljskoga bitka koji i dalje tiho gori, i tako utonuti u nirvanu, u blaženstvo sasvim-Drugoga gdje nema patnje, koje predstavlja takvu suprotnost našemu bitku kao patnji, da ga se u usporedbi s njim mora označiti kao »ništa«.

Jamačno, i u ovoj čežnji za ugasnućem u ništa postoji, iako sasvim zastrta, nada u ono istinsko, u izbavljenje od bitka, koji je patnja. Ako se ovdje čovjekova nada predstavlja kao čežnja za onim ništa, drugdje se mnogo češće susreće obrnut način osjećanja: čovjek, koji je okušao dar bitka, ži­vota, plaši se ovoga ništa, u koje ga smrt baca; pokušava joj umaći. On čezne za životom, za budućnošću; štoviše, čovjek je toliko navezan na budućnost, da onaj tko pred sobom više ne vidi nikakvu budućnost, više ne može podnijeti ni sadaš­njost — upravo zbog toga izbjegavamo da, primjerice, neizlječivom bolesniku dadnemo jednoznačnu obavijest o njegovu stanju. Dakako, tko točnije razmišlja, posve će zamijetiti da ni njemu prethodno naznačeno osjećanje indijskoga čovjeka nipošto nije posve strano. Nitko ne može sebi željeti da tako ide dalje beskonačno; beskonačnost našega svakodnevnog života nije cilj za kojim vrijedi težiti i zbog toga medicin­ski uspostavljena besmrtnost za čovjeka i čovječanstvo u biti može biti samo noćna mora: čovjek u duševnom pogledu nije opremljen za besmrtnost tijela i čovječanstvo bi se mo­ralo raspasti u nutarnjim napetostima koje bi nastale iz usporednosti naraštaja koji se sve brže udaljuju jedni od drugih, neovisno o gospodarskim problemima koji bi se pojavili na takvoj zemlji staraca.

Tako se čovjek nalazi pred napetošću da hoće beskonač­nost, a mora se bojati smrtnosti; da mu je s jedne strane po­trebna budućnost, a da ju s druge strane ne može podnijeti. Morao bi, dakle, istodobno umrijeti i dalje živjeti – pred ovu ga dilemu stavlja složenost njegova bića. Ono što je njegova istinska bit moralo bi ostati – dragocjen dar života, ljubavi, radosti; ono što nije istinsko moralo bi prestati – beskonačan slijed dana ispunjenih brigom, u kojima tek rijetko i kao izdaleka dodiruje ono što mu uistinu izgleda kao »život«. Ali, kako doći do toga? Ako nas vlastiti pravac ljudske čežnje za budućnošću sili da razlikujemo između prvoga, dohvatljivo­ga vida ljudske svakodnevice, i istinskoga života, koji stalno dotičemo na skriven način, onda pitanje o onomu što do­lazi onkraj onoga dohvatljivoga nutarnjom nužnošću mora upućivati na trag tajne. S druge strane, čovjeku je potrebna izvjesnost, kada se radi o bitku i ne-bitku, više nego igdje drugdje; ako mu se ona sama ne dadne, pokušava je sam sebi stvoriti.

Putovi, na kojima se to pokušalo, izvanjski su, raznoliki, dublje gledajući oni su ipak začuđujuće jednaki. Tko danas prolazi kroz groblje, uglavnom nailazi na imena ljudi koji su umrli u zadnjih pedeset godina. Ukras na njihovim grobovi­ma pokazuje da ih se živi sjećaju s ljubavlju. Njihova djeca i njihovi prijatelji još žive, zna se još za njihova djela i njihova slika još stoji pred očima — u sjećanju onih koji su ih voljeli oni ostaju prisutni. Nekom vrstom drugoga života oni još jednom pripadaju ovomu svijetu. Jednoga će dana umrijeti posljednji koji su za njih znali, njihov će nadgrobni spomenik zamijeniti neki drugi, njihovo će ime i slika nestati, oni takoreći umiru drugi put kada se ugasi sjećanje ljudi koje im je davalo trajnost onkraj fizičke smrti.

U našemu se modernom svijetu može vidjeti upravo ono što je u tzv. primitivnim religijama izričiti sadržaj vjere u besmrtnost. Ondje vlada uvjerenje da ne postoji vječni život, nego samo vremenski ograničen daljnji život nakon smrti, da »duh« umrloga živi samo dok postoji sjećanje na nj — sje­ćanje mu daje život; ali ipak umanjen život kakav je izražen u predodžbi mrtvih kao duhova. Kult mrtvih staroga Egipta je, gledajući odavde, veličanstven pokušaj da se iznudi trajna besmrtnost, čineći neugasivim svoje sjećanje i gradeći sebi stan na zemlji, koji nadživljuje sva vremena. Doduše, predodžbe se mijenjaju, a tako i vanjski oblici u kojima čovjek djelatno pokušava odgovoriti na pitanje o svojoj budućnosti onkraj smrti; temeljna misao, koja je pritom vodeća, ostaje začuđujuće postojana kroz sve mijene kultura.

Pokušajmo je shvatiti još točnije; ona će nas sama sučeliti i s kršćanskim odgovorom na naš problem. Prvo je čovjeko­vo iskustvo najprije iskustvo njegove smrtnosti; on vidi da po sebi i u sebi nema postojanosti. Umijeće liječnika može, doduše, pomaknuti granice njegova života; ne može mu dati postojanost i čak kad bi se pokazala nada da će jednoga dana pronaći travu besmrtnosti, živući čovjek ne može polaziti od tako nejasna obećanja. On u samomu sebi nema postojano­sti, te ju stoga mora tražiti izvan sebe. Mora takoreći sama sebe, svoju egzistenciju, povjeriti onomu što će postojati i na­kon njega i trajati u dugačkoj budućnosti. Ali kako se to mo­že dogoditi? Prvi put, koji su poglavito tražili tzv. prirodni narodi, ali u prvom trenutku i stari Izrael, glasi: budućnost kroz potomstvo. U djeci dalje živi vlastito ime i vlastita krv, u njima se Izrael nada zadobiti udjela u mesijanskom kraljev­stvu, dakle u onom vremenu u kojemu će konačno postojati istinski život, onaj život koji zaslužuje da se stalno nastavlja, jer donosi puninu i radost koju sada naslućujemo samo na trenutke. Stoga je ono najgore za čovjeka u Izraelu bilo biti bez djece, otići bez njih s ovoga svijeta, i tako stvarno biti isključen iz budućnosti, iz života. Ako se točno pogleda, ov­dje su na djelu dva motiva: prvo, predodžba da se imenom nastavlja sjećanje, drugo, pokušaj da se prenošenjem života održi živim nešto od supstancije vlastitoga. Nasuprot tomu, stari je Rim više držao do ideje slave: povjeriti se svojim djeli­ma i po njima neprekidno živjeti u čovječanstvu. Naše se do­ba obilježeno marksističkim idejama u biti nije previše uda­ljilo od takvih pokušaja stvaranja budućnosti. Budućnost, to je društvo, iz koga su uklonjeni tlačenje i nepravda; čovjek pripada budućnosti, on ima budućnost, kada sudjeluje u bor­bi za ovo društvo. Zajedničko je obilježje svih ovih odgovora u tomu da budućnost čovjeka traže u nečemu trećem, što zapravo nije on sam; a ponajprije u tomu da rješenje ne daje u obliku neke teoretske tvrdnje, nego kroz vlastito djelovanje čovjeka koji aktivno sebi gradi budućnost: oni budućnost ne povjeravaju vjeri, nego djelovanju. Čini se da je to jedini put za današnjega čovjeka koji prihvaća još samo spoznaju koju se može ispitati, koja se odnosi na praksu.

Ali, je li on vrijedan povjerenja? Hoće li borba današnjice sutra stvarno proizvesti pravedno društvo i hoće li ovo druš­tvo doista biti budućnost za nas? Ili je onaj dio čovjeka koji dalje živi, kada nastavlja postojati u djeci, u svojemu imenu, u svojim djelima, ipak samo nestvarna sjena koja se brzo raspada? Upravo na ovom mjestu započinje vjera Novoga zavje­ta. Ona posve daje pravo čovjeku u njegovu uvjerenju da je po sebi bez postojanosti, i da stoga može dalje živjeti samo ako živi u nekom drugom. Ali, mora se dalje nastaviti u nje­zinu smislu, ovo nastojanje oko života u drugomu ima smisla samo ako ovaj drugi, kojemu se povjeravamo, ne prolazi kao mi sami, nego stvarno živi; nadalje, ima smisla samo ako je ovaj drugi u stanju sačuvati ne samo sjenku nas samih — naše ime, našu baštinu — nego stvarno nas same. A to može vrijediti samo ako se Bog sjeća čovjeka: samo on ostaje, samo je njegova misao stvarnost. I upravo to je izvjesnost kojoj se nadamo, koju nam biblijska vjera hoće dati: Vječni se sjeća čovjeka, čovjek živi u Božjem sjećanju i stoga uistinu kao on sam, jer Božja misao nije sjena, nego stvarnost.

No, za nas, današnje ljude, na ovomu mjestu — na kojemu je postao razvidan obris kršćanskoga odgovora — tek počinju prava pitanja. Samo jedno od njih mogu pobliže osvijetliti u okviru ovih promišljanja. Prethodno smo ustvrdili da je čovjek tijekom povijesti, a danas više nego ikada, pokušavao i pokušava pitanja budućnosti izdvojiti iz prostora teorije i vjere i učiniti ga predmetom svojega djela: smrt je na ovaj način tijekom cijele povijesti bila najmoćniji žalac života; čovječanstvo je uvijek daleko više živjelo od svoje budućnosti nego od svoje sadašnjosti, i po vrsti djela koja su pojedini na­rodi ostavili iza sebe može se vrlo dobro odčitati oblik njiho­ve nade i njihovo shvaćanje pitanja smrti. Ali kako u ovomu pogledu stoji s kršćanskim odgovorom? Ne upućuje li nas u čistu pasivnost pukoga očekivanja, koje čovjeku ne postavlja nikakvu zadaću i tako obezvrjeđuje njegov život? Je li on možda zbog toga postao tako stran našemu aktivnom, prak­tičnom dobu? Ovaj odgovor u svakom slučaju znači određeno oduzimanje moći čovjeku. Doista mu se razbija san da bi samomu sebi mogao dati besmrtnost. Biva prisiljen da se manje oslanja na vlastitu moć, a više na ljubav, koju može primiti samo kao dar. Ali, time smo već došli do druge polo­vice našega odgovora: prema kršćanskoj vjeri, besmrtnost je temeljito povezana s ljubavlju. Ono jedino vječno jest ljubav; kao ljubav Bog je vječnost. A njegova je ljubav pak čovjekova vječnost, on je neprolazno zaštićen i sačuvan u tomu da ga ljubi vječna ljubav. To je zbog toga što on sam može ljubiti. I njemu samo ljubav daje vječnost; o mjeri i načinu njegove ljubavi ovisi mjera i način njegove vječnosti. A ako je njegova ljubav njegova budućnost, onda je budućnost za nj i djelo i primanje – istodobno posve nešto njegovo i posve nešto što mu je darovano. Nada čovjeka i čovječanstva jest ljubav – tako glasi odgovor kršćanske vjere, koji je u tomu sasvim realističan, okrenut trijeznoj praksi svakodnevice, i potpuna vjera, otvorena onomu čime ne može raspolagati, koje nas – daleko iznad svih naših napora i učinaka — obdaruje onim što nijedan čovjek nije u stanju darovati: vječnim životom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Dogma i navještaj” Josepha Ratzingera. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.