Rijetko su koji ranokršćanski podni mozaici tako dobro očuvani kao mozaici Teodorove bazilike u nekoć politički i crk­veno vrlo važnom, a danas malenom, jedva pri­mjetnom mjestašcu Akvileji, na sjeveru Italije. Odmah na ulazu u baziliku možemo se susresti s nepreglednom mozaičnom površinom. Mozaici predstavljaju razne slike s dubokom teološkom porukom. Tako možemo vidjeti borbu pijetla i kornjače (simboli borbe između Krista i zla), sliku dobroga pastira s ovcom na ramenima i s frulom u ruci, razne životinje (npr. jelen, jarac, ovca, zec – što potvrđuje da ‘uskrsni zec’ nije novotarija na­šega doba), biljne motive itd. No, ono što prevla­dava golemim mozaikom jesu ponajprije nautički simboli. Kada bismo danas smjeli hodati središnjom lađom, imali bismo osjećaj kao da se nalazi­mo u moru. Sve vrvi od raznih vrsta riba, velikih i malih, lignji, hobotnica… Osim toga, možemo vi­djeti lađe i u njima ribare u trenutku kada su već ulovili pokoju ribu ili pokušavaju uhvatiti neku drugu. Središnja lađa bazilike tako je predstavlje­na kao jedan veliki morski svijet.

Foto: Carole Raddato from FRANKFURT, Germany, CC BY-SA 2.0

Ovi nam akvilejski nautički mozaici mogu iz­vrsno poslužiti kao uvod u zahtjevnu temu ovoga članka: Crkva i svijet. Zapravo, oni predstavljaju kršćansku teologiju odnosa Crkve i svijeta: more je svijet, a lađe i ribari Crkva. Služeći se teološkom po­rukom tih mozaika, pokušat ćemo u kratkim obri­sima progovoriti o nekim aspektima odnosa Crkve i svijeta. Izdvojili bismo dva temeljna vida toga od­nosa: Crkva nasuprot svijetu i Crkva za svijet.

Crkva nasuprot svijetu

Za antičkoga čovjeka, pa tako i za prve kršćane, mo­re ima negativnu dimenziju. Ono je ‘zlo more’: moć njegovih valova, njegove nepregledne površine, izričaj su nesigurnosti, ugroženosti čovjekove egzi­stencije. Zaploviti morem znači izložiti se trajnoj opasnosti brodoloma. U neizmjerivoj dubini i bez­danu (abyssus) mora, stanuju morska čudovišta: levijatan (Job 40,25-32), sami demoni (Otk 9,11; 17,1.15), vrebajući kako da strovale čovjeka u svo­je carstvo tmina.

Foto: David Bramhall | Flickr.com

Na taj način akvilejski mozaici upozoravaju da­našnje kršćane na grješne dimenzije svijeta. To je posve u skladu s cjelokupnom teologijom Novoga zavjeta. Svijet je taman i zao: »Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod Zlim« (liv 5, 19). Taj se gr­ješni svijet protivi kršćanskoj poruci spasenja: »U onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti ne­vjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja sla­ve Krista koji je slika Božja« (2Kor 4,4). »Mudrost ovoga svijeta« je protiv Božje mudrosti: »Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propa­daju, već Mudrost Božju (…) koju nijedan od knezo­va ovoga svijeta nije upoznao« (1Kor 2,6-8; usp. Kol 2,8). Stoga je razumljivo da knjiga Otkrivenja pred­stavlja vječni život, novi nebeski Jeruzalem bez mo­ra: »I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema« (Otk 21, 1). Iz svega toga slijedi da kršćani moraju biti svje­sni grješnosti svijeta. Time se podrazumijevaju tri stvarnosti:

a) Kršćani se ne smiju suobličavati ovomu svije­tu (Rim 12,2). Odatle je razumljivo da se u Teodorovoj bazilici mozaici s morskim motivima nalaze se u samoj Crkvi, podsjećajući kršćane na stalnu izlo­ženost grješnomu svijetu, na opasnost poistovje­ćivanja sa svijetom. Ta se ista ideja može vidjeti i na srednjovjekovnim crkvama koje su izvana ure­šene mnoštvom raznih čudovišnih figurica koje predstavljaju đavla i zlo, ili iznutra, kao u crkvi Notre-Dame u Dijonu, gdje je na vratima crkve vid­ljiv zaringlani đavao. Budući da je cijeli broj ‘Živo­ga vrela’ posvećen temi atrija, čini mi se da bi atrij trebao svakako na umjetnički način dočarati na­vedene motive izloženosti i ugroženosti čovjekove egzistencije. Sve to treba kršćanima dozivati u pa­met kako ih svijet može opet lako zavesti svojom logikom. Nažalost, često se kroz povijest upravo to i događalo: Crkva je ulazila u dijalog sa svijetom bez spremnosti na križ, mučeništvo. Samo kršćan­stvo koristilo se kao izričaj moći ovoga svijeta, a ne kao znak Božjega, Kristova svijeta.

b) Iz toga slijedi da za kršćane živjeti u svije­tu znači spremnost na pravi boj sa svijetom: kr­šćanska je egzistencija »vojujuća egzistencija« (Ef 6,10-17; 1S0I 5,8; Rim 13,12). Nekoć se još govo­rilo o vojujućoj Crkvi (Ecclesia militans), a danas se taj izraz više uopće ne može susresti u katolič­koj ekleziologiji i duhovnosti. To je samo pokaza­telj koliko je postao mlak i konformistički odnos između kršćana i svijeta. Dobiva se dojam kao da je zavladao jedan drugi pojam za Crkvu: trijumfirajuća Crkva (Ecclesia triumphans). Kršćani že­le trijumfirati, biti pobjednici u svijetu, ali bez Kri­stova križa, bez borbe, bez Kristove kritike svijeta. Upravo to predstavlja kraj i poraz kršćanske vjere. Lijepo o tome piše S. Kierkegaard: »Dok ovaj svi­jet postoji i dok je u njemu kršćanske Crkve, ona je Crkva koja se bori; a obećano joj je da je vrata pakla neće nadvladati. Ali jao, jao kršćanskoj Crk­vi ako želi pobijediti na ovomu svijetu – jer onda nije pobijedila ona, nego je pobijedio svijet. Onda je različitost između kršćanstva i svijeta dokinuta, svijet je pobijedio, kršćanstvo je poraženo. Onda Krist više nije Bogočovjek, nego jedan izvanredan čovjek, čiji život stoji u odnosu jednakosti prema razvoju naraštaja… I onoga dana kada kršćanstvo i svijet postanu prijatelji, kršćanstvo je dokinu­to.« Kršćanski trijumf nad svijetom može biti sa­mo trijumf Kristova križa: znak suprotnosti ovo­mu svijetu (usp. 1Kor 1,17-31).

c) U današnjemu vremenu jedan od konkretnih oblika borbe ‘vojujućih kršćana’ trebao bi se sa­stojati u tomu da ne dopuštaju apsolutiziranje, pobožanstvenjenje svijeta. Kršćanstvo je nekoć sekulariziralo svijet, ukoliko je odbacilo nauk mnogih religija da je svijet Bog ili dio Boga. Za krš­ćane svijet nije Bog, ono je stvorenje. No, danas se događa jedna druga vrsta pobožanstvenjenja. Dok su kršćani isticali da je svijet stvorenje, ali Božje stvorenje, moderni čovjek govori o svijetu samo još kao stvorenju bez Boga. U takvom shvaćanju svijet se apsolutizira i pobožanstvenjuje, jer ne po­stoji ništa osim svijeta. Time se stvaraju novi bo­govi, novi kumiri, u mnogočemu opasniji od pri­jašnjih religijskih kumira. Stoga je hitno potrebna nova kršćanska sekularizacija svijeta: »Biblijska objava sekularizira svijet samo ukoliko ga lišava umišljenosti i zablude da je on sam Bog« (H. U. von Balthasar).

Crkva za svijet

Već smo spomenuli da naši mozaici donose i sce­ne ribarenja, lađe i ribare. U desnoj pokrajnjoj lađi možemo također naići na mozaike koji predstavlja­ju starozavjetnoga proroka Jonu, njegov san i kako ga morsko čudovište proždire.

Jonu proždire morsko čudovište. Foto: YukioSanjo, CC BY-SA 3.0

Ti nam mozaici pro­govaraju o drugomu vidu odnosa Crkve prema svi­jetu. Sada more-svijet ne označava više negativnu stvarnost nasuprot Crkvi, već stvarnost za koju se kršćani trebaju zauzeti, stvarnost u kojoj se treba dogoditi kraljevstvo Božje:

a) U tomu smislu mozaici sa scenama ribarenja podsjećaju kršćane da njihova borba sa svijetom nije napuštanje svijeta, nego zauzetost za svijet. Kr­šćani se nalaze na moru svijeta ne kako bi napusti­li more, već kako bi postali »ribari ljudi« (Mt 4,19; Mk 1,17). Kršćani ne mogu biti ravnodušni prema onomu što se događa u svijetu. Poput Dobroga Pa­stira (veliki mozaik u pokrajnjoj lađi) pozvani su ići za izgubljenim ovcama ovoga svijeta. To znači da se Crkvu ne smije shvaćati kao sigurno lađu, uto­čište koje omogućava jeftin bijeg od svijeta. Sami ne povučeni za svijetom, trebaju povlačiti svijet u mrežu Božjega kraljevstva (Mt 13,47-50; Iv 12,32): »Premda ‘da’ kršćana za ovaj ‘današnji svijet’ mo­ra biti kritičko ‘da’, to nikako ne može značiti da se on smije angažirati polovičnim srcem, jer drukči­je ne ide. To ne može značiti da on smije biti samo povučen, a da sam ne smije povlačiti. Polovično srce ništa ne koristi. Odgovor kršćana na proble­me današnjice ne može biti malo vjerovati, pa malo dopuštati da ga svijet, iz kojega ne može izići, vuče za sobom. Njegov odgovor može biti samo cjelovi­ta vjera i iz cjelovitosti vjere podnošenje cjelovitost svijeta.« (Benedikt XVI.).

b) Tu ideju zauzetosti za svijet još jače izražavaju mozaici sa scenama o Joni. U prvoj Crkvi i kod cr­kvenih otaca Jona je slika Isusa Krista. Za prve kr­šćane posebno je bio važan onaj tekst iz knjige o Joni koji nam pripovijeda o tomu kako je Jonu bilo progutalo morsko čudovište. To je bila jasna slika i nagovještaj onoga što je Isus Krist učinio za nas lju­de. Poput Jone Isus Krist se bacio u nemirno i zlo ‘more’ svijeta kako bi mu donio spasenje. Ušao je u samu utrobu morske nemani, samoga zla, te iznu­tra svojom ljubavlju i nevinošću raskrinkao njego­vu logiku i tako donio spasenje.

Morsko čudovište izbacuje Jonu na obalu. Foto: By YukioSanjo – Own work, CC BY-SA 3.0

Crkveni oci vrlo rado govore o Kristovoj ljud­skoj naravi kao mamcu koji je bačen đavlu da ga zagrize. Đavao je stvarno zagrizao, misleći da je olako ulovio još jednoga čovjeka. No, prevario se. U Kristovu čovještvu bila je skrivena božanska narav. Tako se đavao upecao na Kristovu udicu, što zna­či da je zao svijet Kristovom smrću definitivno po­bijeđen. Iz svega toga proizlazi da kršćani ne mogu bezbrižno promatrati što se događa u svijetu. Po­put Jone-Krista moraju se doslovce bacati u svijet, suosjećati sa svijetom, jer je i sam Isus Krist do kra­ja povijesti u agoniji sa svijetom (Origen, Pascal).

c) Tako dolazimo do temeljenoga stava Crkve pre­ma svijetu, a to je ljubav prema svijetu. On se te­melji na Kristovoj ljubavi prema svijetu: »Uistinu Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne pro­padne, već da ima život vječni.« (Iv 3,16). Kao što je Isus Krist ljubio svijet, tako je i Crkva pozvana da taj isti svijet prožima Kristovom milošću. Želi li Crkva ostati vjerna Isusu Kristu, tada ona ne može ne ljubiti svijet. Zajedno s Isusom Kristom ona mora biti u svijetu i za svijet. Dok druge religije te­že napuštanju svijeta, bijegu od svijeta, kršćanstvo je u svojoj srži usmjereno prema svijetu: »Religija je svijet koji se usmjerava prema Bogu; kršćan­stvo je Bog koji se usmjerava prema svijetu, i ljudi koji vjeruju u njega te slijede njegovo usmjerenje« (H. U. von Balthasar). No, kako smo već istaknu­li, ljubav prema svijetu ne isključuje kritiku i od­bacivanje onoga negativnoga u svijetu. Kršćanska ljubav prema svijetu mora uvijek ostati nasljedo­vanje Kristove raspete ljubavi prema svijetu: kri­tičko, pročišćujuće, praštajuće i preobražavajuće prinošenje svijeta Bogu: »Gratia supponit, elevat et perficit naturam.«

Kristovska ljubav prema svijetu

Već smo rekli kako je današnji čovjek u opasnosti da ponovno apsolutizira i pobožanstvenjuje svi­jet. Na taj način on opterećuje svijet, traži od nje­ga što mu on ne može pružiti. Odatle je razumlji­va i duboka mržnja prema svijetu, mnogostruki oblici nasilja nad ovosvjetskim stvarnostima. Po­kazuje se da bez Boga čovjek doslovno nasrće na svijet i uništava ga: »A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lije­pa bića koja si stvorio, ja rugoba« (sv. Augustin). Stoga kršćani svojom ljubavlju prema svijetu tre­baju pokazivati kako Kristova ljubav oslobađa svi­jet od njegove nasilničke klaustrofobije prema ne­izrecivim prostranstvima Božjega života, kako tek njegova ljubav vraća svijetu onu istinsku ljepotu.

Na koncu, treba također reći da Crkvi mora biti strana svaka oholost spram svijeta. Crkveni oci ra­do uspoređuju Crkvu s lađom, drvenom lađom ko­ja je sagrađena od drveta Kristova križa. To znači da Crkva ne može i ne smije biti ohola, jer ona sa­ma živi od te iste Kristove ljubavi, ona je sama ot­kupljeni svijet. Nautički mozaici u Akvileji nepre­stano podsjećaju Crkvu daje od morskoga bezdana dijeli samo tanko drveno dno, drvo križa. Oholi za­borav toga spasonosnog drveta uvijek je uzrokovao razne brodolome – kako mnogih kršćana pojedi­naca, tako i same Crkve. Samo s Kristovim križem Crkva sigurno plovi ovim svijetom: »pleno dominicae crucis velo Sancti Spiritus flatu in hoc bene navigat mundo« (sv. Ambrozije).

Dobri Pastir. Foto: Sailko, CC BY 3.0

Time smo došli do kraja naših promišljanja o odnosu Crkve i svijeta. Istaknuli smo samo neke aspekte koje smo mogli iščitati iz bogate »biblije si­romašnih«, ispisane u akvilejskim mozaicima. Či­ni nam se da su upravo ti aspekti temeljni i trajno važni za odnos Crkve i svijeta kroz povijest. Završio bih ovaj članak mislima Augustina i Ignacija Lojolskog. Obojica ističu da Boga treba tražiti i nalaziti u svim stvarima, u cijelomu svijetu. Za obojicu to tra­ganje i pronalaženje Boga u svim stvarima uklju­čuje uzlaznu i silaznu putanju: uzlazna jest ljubiti Boga koji nije svijet, i ništa se s njim ne smije uspo­rediti; silazna putanja jest zajedno s Bogom ljubiti svijet i sve u svijetu usmjeravati prema Bogu.

»Ako ti se sviđaju tjelesa, hvali Boga zbog njih i obrati ljubav svoju na njihova Tvorca, da ne bi u tim stvarima, koje ti se sviđaju, postala nemila njemu. Ako ti se sviđaju duše, ljubi ih u Bogu, jer su i one promjenjive, a učvršćene u njemu posta­ju stalne: inače bi odlazile i propadale. U njemu ih dakle ljubi, i povuci k njemu sa sobom koje možeš i reci im: ‘Ovoga mi ljubimo! On je stvorio sve ove stvari i nije daleko. Nije ih stvorio pa otišao, nego su one od njega i u njemu.’« (Sv. Augustin)

»Tražiti Boga našega Gospodina u svim stva­rima tako da se, koliko je to moguće, lišavamo lju­bavi prema stvorenjima, kako bismo ih usmjera­vali prema njihovu Stvoritelju, kako bismo ga ljubili u svim stvarima i sve stvari u njemu u skla­du s njegovom najsvetijom i božanskom voljom.« (Sveti Ignacije Lojolski)

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.