Nijedan glazbenik nije pobudio toliki interes različitih disciplina koje nisu u srodstvu s glazbom kao što je to slučaj s Mozartom: pisci su romansirali njegov život, psiholozi su ga analizirali pokušavajući proniknuti njegov genij, medicina je pokušala dati odgovor od koje je bolesti umro, ali je došla i do vrlo povoljnih zaključaka iz iskustva s Mozartovom glazbom u terapijske svrhe, tolike dokumentarne i filmske kamere i reflektori usmjereni su prema njegovu životopisu, ‘efekt Mozart’ istražuje se čak i kod životinja, a da ne govorimo o istraživanjima o povećanom kvocijentu inteligencije kod odanih slušatelja Mozartove glazbe.

Manje je poznato, po­gotovo u domaćoj jav­nosti, da postoji sna­žan i dojmljiv glas o Mozartu i s područja teologije: dapače, eminentni su se teolozi bavili Mozartom i to ne kao glazbeni­ci, nego baš kao teolozi. Među prvima svoj je prilog dao pro­testantski teolog Karl Barth excursusom o Mozartu u svojoj Crkvenoj dogmatici, a nešto ka­snije i s prilogom naslovljenim Wolfgang Amadeus Mozart. Također sredinom prošloga stoljeća javlja se i katolički te­olog Hans Urs von Balthasar s nevelikim tekstom Bekenntnis zu Mozart (Svjedočanstvo za Mozarta) uz još mnoge druge tekstove vezane uz glazbu. U novije vrijeme tu je katolički teolog Hans Küng, ponajprije s djelom Mozart. Spuren der Transzendenz (Mozart. Tragovi transcendencije). U istom je nizu i Joseph Ratzinger koji se u više navrata u svojim teološkim pro­mišljanjima o teologiji glazbe, o glazbi i liturgiji, te i u svojim kasnijim nagovorima kao papa Benedikt XVI. ne samo doticao Mozarta, a u najnovije vrijeme poznati talijanski teolog Pierangelo Sequeri temeljito propitu­je, vrjednuje i razvija nasljeđe teološkoga govora i stajališta teologa spram Mozarta, napo­se u svojoj knjizi Ecceto Mozart. Una passione teologica (Izuzev Mozarta. Teološka žudnja). Kako se može primijetiti na područ­ju teologije ‘fenomen Mozart’ začudio je i zadivio neke od najznamenitijih protagonista suvremene teološke misli vrlo različitih stajališta: katolike i protestante, pravovjerne i ‘he­retike’, papu i gotovo eksko­municirane. I dakako, nisu oni jedini glas o Mozartu s područja novije i suvremene kršćanske teologije.

Svi spomenuti teolozi prizna­ju da svoju sklonost Mozartu duguju čestomu ili redovitomu slušanju njegove glazbe i privat­nomu čitanju i sviranju njegovih partitura: Barth započinjući dan uz gramofonske ploče sa snimkama Mozartove glazbe, von Balthasar razgovarajući o njemu u opuštenim večerima sa svojim studentima i svirajući im napamet Mozartove skladbe, Ratzinger također svirajući nje­gove skladbe za osobno zado­voljstvo i ‘higijenu duše’, Küng imajući s njim vrlo prisan odnos, prepoznajući u njemu nešto iz vlastitoga životopisa. Očito, čitav Mozartov skladateljski opus, ne isključivo sakralni, ima neku osobitu sposobnost da očara teologa.

Pođimo redom. Protestant­ski teolog Karl Barth, koji je bio odani i oduševljeni slušatelj Mozartove glazbe i koji je pri­znao da, poput obreda, dane započinje uz gramofon, „izum kojemu se nikad ne će moći izreći dovoljna pohvala“, slu­šajući Mozarta, zamišljao je raj koji lebdi negdje između nota dvojice skladatelja: „Možda an­đeli, kad žele dati slavu Bogu, sviraju Bachovu glazbu; siguran sam, međutim, da kad se nađu među sobom sviraju Mozarta, a tad i Gospodin nalazi poseb­no zadovoljstvo slušajući ih.“ U ovom ‘duelu’ velikih glazbeni­ka, Barth je na Mozartovoj stra­ni. U njegovoj se glazbi nikad ne će moći osjetiti nesigurnost ili sumnja: to vrijedi kako za nje­gov operni opus tako i za nje­govu instrumentalnu glazbu, a iznad svega to se može osjetiti u njegovoj sakralnoj glazbi. Sva­ki od onih Kyrie i Miserere, koji možda i započinju dubokim to­novima, nisu li, baš po njegovu skladateljskom postupku, kao neki čvrsti rukohvat koji pruža nedvojbenu sigurnost da je zazvano milosrđe već dugo ostva­reno, pita se Barth.

Barth se ne libi pomalo iro­nično izrugivati Mozartovu katolištvu, sugerirajući da je njegova glazba tako apsolutno kršćanska da bi bilo neumjesno svesti ju na isključivo ‘katoličko iskustvo’. Tako, u zamišljenom ‘pismu zahvale’ Mozartu, a re­ferirajući se na Mozartovom rukom napisanu rečenicu: „Vi (misli na protestante, vl. op.) ne shvaćate što znači Agnus Dei, qui tollis peccata mundi, mise­rere nobis“, Barth mu se pred­stavlja kao jedan od protesta­nata o kojima je ‘dobri katolik’ Mozart rekao maločas citirano, blago ironizirajući pokušaj da se utvrđivanje uvjeta naklonosti i kriterija prosudaba čini pre­drasudama bilo koje vrste. Na Barthov prijedlog Mozartova Krunidbena misa izvela se, da­kako, i s njezinim posljednjim stavkom, na susretu Protestantskoga Svjetskoga Sabora Crkava u Evanstonu u Americi, što je te 1954. godine bila ekumenska gesta bez premca. Na ekumen­skom susretu biskupa i teologa održanom 1968. godine, na ko­jem je riječ imao i von Balthasar, Barth predlaže da Katolička Crkva čak beatificira Mozarta.

A o tome da je Barth u Mozartu otkrio jedinstvenoga i inti­mnoga sugovornika i prijatelja svjedoči njegova rečenica s do­danim tumačenjem: „Moram priznati, ako bih jednom dos­pio u raj, ponajprije bih ondje potražio Mozarta, a tek potom Augustina i Tomu, Luthera, Calvina i Schleiermachera. Kako to objasniti? Možda, s malo riječi, ovako: kruhu svagdašnjem pri­pada i igra. Osjećam (…) da se Mozart igra. Igranje je pak ne­što što zahtijeva veliku vještinu, i zbog toga visoku i strogu disci­pliniranost. U Mozartu osjećam umjetnost igre, koju nisam u stanju osjetiti ni kod koga dru­gog. Lijepa igra pretpostavlja da se posjeduje dječje pozna­vanje središta, jer tu se nalazi početak i kraj svih stvari. Osje­ćam da Mozartova glazba izvire iz tog središta, iz toga početka i iz toga kraja. Osjećam ograni­čenje koje si je nametao, jer ga je baš ona radovala. Kad ju slu­šam, ona i mene razveseljava, ohrabruje, tješi.“

U trećem od trinaest dijelo­va (četiri sveska) svoje Crkvene dogmatike, kapitalnoga djela kršćanske teologije prošloga stoljeća univerzalnoga značaja, Barth je Mozartu posvetio čitav excursus stavivši ga pod naslov Stvoritelj i njegova stvorenja. Tu teolog razvija misao o Mozartu, pitajući se zašto Mozartu ne bi bilo mjesto u teologiji, pogoto­vo u nauku o stvaranju kao i u eshatologiji, tvrdeći da Mozartova glazba jest teologija jer, iako spomenuti nije bi ‘crkveni otac’, niti je bio neki osobito praktični vjernik, a k tomu je bio i rimokatolik, on je imao svijest o „dobroti stvorenoga u njego­vu totalitetu“, svijest, naime, koju „nitko nije osjećao kao on, i koju, još manje, nitko kao on nije znao izraziti i istaknuti: ni pravi crkveni oci, ni naši reformatori (…) pa čak ni drugi veliki glazbe­nici koji su mu prethodili ili su se pojavili nakon njega.“ Zapravo, Mozart „je čuo (a učinio je kako bi i svi koji imaju uši da čuju čuli do dandanas) ono što ćemo do­živjeti na koncu dana; suvislost Providnosti. (…) On je shvatio harmoniju stvorenoga, osjetio je da u njoj ima i tame, ali i da tama nije mrkli mrak.“

Mozart se veoma sviđao ka­toličkomu teologu Hansu Ursu von Balthasaru, prema kojem umjetnost, književnost i glazba mogu postati najprikladniji te­ološki način, najshvatljiviji jezik za reći Bog, boravište objave i intuicije božanskoga. To je origi­nalna misao koju je von Baltha­sar napose razradio u monu­mentalnom djelu Herrlichkeit tematizirajući pitanje teološke estetike, a usredotočenom na estetsko kao izvor religiozne kontemplacije, gdje i ‘estetsko’ i ‘kontemplacija’ imaju glazbene predznake i shvaća ih se ‘glazbeno’.

Kako je sam von Balthasar posvjedočio prigodom pri­manja Mozartove nagrade u Innsbrucku 1987. godine, njego­vo djetinjstvo i mladost bili su preplavljeni glazbom, za koju je imao izvrstan talent: „Moja je mladost bila posve ozna­čena glazbom; imao sam kao učiteljicu klavira stariju gospo­đu koja je bila učenicom Clare Schumann. Ona me je uvela u romanticizam, čije sam posljed­nje zvijezde mogao slušati za vrijeme mojega studija u Beču: Wagnera, Straussa i prije svega Mahlera. Ipak, sve je to nekako prošlo kad mi je Mozart ušao u uho, ne napustivši ga sve do danas. Zbog svega toga Bach i Schubert postali su mi draži u starijoj dobi, a Mozart je ostao stabilna polarna zvijezda okru­žena drugim dvjema orbitama (Velikim i Malim medvjedom).“

Poznato je da von Balthasar s pisanjem nije započeo kao teolog, nego s prilogom na temu glazbe pod naslovom Die Entwicklung der musikalischen Idee (Razvoj glazbene misli) još daleke 1925. godine. U njemu mladi mislilac odlučno reagira na romantičku viziju glazbe, na prevagu subjektivizma dirigen­ta i izvođača nad glazbenom formom. Glazba je za njega „oblik koji više približava duhu i profinjeni veo koji od njega razdvaja. Ona je granična toč­ka ljudskoga, a na toj granici započinje božansko.“ Glazba, kaže von Balthasar, pridonosi, ukoliko je umjetnost da ‘dade oblik/formu’ božanskomu. A to, zbog svoje jedinstvenosti, čini na vrlo neposredan i prodoran način. „Božansko se“, objašnjava Balthasar, „u glazbi ne skriva na potpuno podudaran način: nadilazi ju, i u njoj ne djeluje toliko kao oblik, koliko izravno kroz oblik, kao kroz fini veo.“ I sad, ako glazba posjeduje od­like koje ju čine prikladnom da dade ‘oblik božanskom’, zar ne bi moglo biti da je glazba od Boga mišljena da bude, na neki način, izraz njegova života, udio u njemu. Ima nešto u odlici glaz­be koju von Balthasar na liniji Tome Akvinskoga naziva materia signata, ima, dakle, nešto u ideji da glazba kao pramaterija stoji u temelju svih umjetnosti, što ju čini podatnom za zada­ću komunikacije s božanskim. Glazba je strukturno iskustvo po kojem čovjek može prispjeti većemu poznavanju i iskustvu Boga, i zbog toga „glazba je vječni spomenik činjenici da su ljudi znali naslućivati što je Bog, koji, uvijek jednostavan, različit i dinamičan, struji u sebi samom i u svijetu kao Logos“.

Von Balthasar, iako je na po­dručju teologije postao zaslužni čuvar određene strogosti i pre­ciznosti kršćanske misli i riječi na temu Kristove muke, stavom o Mozartu čini iznimku; tvrdi, naime, da u njegovoj glazbi od­zvanja Milost stvaranja, onako kako je to moralo biti u početku i kako će biti na koncu vremena. Zapravo, von Balthasar, prem­da vrlo osjetljiv na njemu svoj­stveno teološko poimanje (pro) slave koju se postiže patnjom i okajanjem, u slučaju Mozartove glazbe dopušta misao da ona govori o Milosti premda nije prošla kroz spomenutu žrtvu. U Beethovenovu stvaranju on prepoznaje čovjeka koji se trudi steći spasenje, kod Bacha uoča­va trud i veličanstvenost onoga što se treba činiti za Boga, Mozartova glazba odjekuje jed­nostavnom transparentnošću nečega što se ne mora ni tražiti ni graditi, nego je naprosto da­rovano. Tako u svojem jezgro­vitom elogiju Svjedočanstvo za Mozarta on piše: „Pred cjelo­kupnom Beethovenovom glaz­bom osjećamo sve kaplje znoja koje su koštale njezina stvara­telja. Pred Bachovom glazbom opažamo gigantsku velebnost volumena i arhitekture. Ogro­mno Mozartovo djelo pojavlju­je nam se, pak, kao već rođeno bez ikakva napora, doneseno na svijet kao savršeno dijete, bezbrižno privedeno zrelosti. Pitamo se ne bi li to bila neka vr­sta neoskvrnjene duge koja izla­zi iz uspomene na zemaljski raj – prije nego li je čovjek potpao pod prokletstvo da ‘u znoju lica kruh svoj jede, s trudom obra­đuje zemlju i rađa u mukama’.“

O vjerničkoj, kršćanskoj duši austrijskoga glazbenoga genija von Balthasar nije imao nika­kvih sumnja; u nju je bio siguran do mjere da ga doživljava kao uzorna Kristova sljedbenika: „Mozart želi, stvarajući i živeći, biti njegov učenik. I služiti čineći čujnom pobjednu pjesmu nevi­na i uskrsloga stvorenja.“

Među teolozima je zaintere­siranima za Mozarta i katolički teolog Hans Küng koji se u ne­koliko prigodnih tekstova dao na potragu za ‘tragovima transcendencije’ u Mozartovoj glaz­bi. U konferenciji naslovljenoj upravo Tragovi transcendencije. Iskustva s Mozartovom glazbom koju je održao u Münchenu 1991., prigodom obilježavanja dvjestote obljetnice Mozartove smrti, Küng razmatra religiozno-teološko značenje Mozartove glazbe, jasno se krećući od pretpostavke da bi Mozartova ‘katolička pozadina’ mogla pružiti koristan ključ za razumijevanje kompleksnoga značenja i duhovne vrijednosti mozartovskoga glazbenoga svijeta. Replicirajući Barthovu pristupu skladateljevu katolištvu, baš ovaj kontroverzni teo­log brani Mozarta katolika, pa makar i humanističkom inter­pretacijom njegove glazbe, čije savršenstvo, kako sam kaže, ne bi bilo moguće bez katoličkoga posredovanja. Küng smatra da se Mozartovo katolištvo olako pripisuje ambijentalnoj uvjeto­vanosti te da je također olako ocijenjeno irelevantno u ambi­jentu glazbenikova nadahnuća i skladateljskoga rada. „Zna se“, kaže on, „da je za razumijeva­nje svake osobnosti odlučujuće poznavati u kakvom je okruže­nju odgajan i rastao, te kakvu je religioznost ‘udisao’. Otuda je moguće postaviti teološko pita­nje koje je dublje, a glasi: poka­zuje li i u kojoj mjeri Mozartova glazbe ‘tragove transcendencije’ – uočljivih i shvatljivih jedino onomu koji ih ‘želi’ čuti.“ U ka­snijem djelu Musik und religion. Mozart – Wagner – Bruckner, a pod naslovom Opredijeliti se spada na misaoni stav, Küng po­jašnjava značenje imanja malo­čas spomenute ‘želje da se čuju i osjete’ tragovi transcendencije u glazbi: „Glazba, kao svaki kreativni poticaj, ne događa se u praznom. Ona je povezana s osobom i s njezinim misaonim stavom, o kojem ovisi na koji će način biti upotrijebljena. (…) Glazba može biti i izraz, zov, pristup transcendentnom, bo­žanskom: to ne vrijedi samo za vokalnu glazbu, koja eksplicit- no govori Bogu ili o Bogu. Isto vrijedi i za instrumentalnu glaz­bu, koja, sa svoje strane, šuti o Bogu.“

U potrazi za ‘tragovima transcendencije’ kod Mozarta teo­log Küng primjećuje: „Jasno je: Mozartova glazba ne sadrži re­ligioznu poruku poput Bachove glazbe, nije ni autobiografska is­povijest kao ona Beethovenova ili Brucknerova, a još je najma­nje programska kao ona Lisztova ili Wagnerova. (…) Mozart iznad svega jednostavno želi da se glazba sluša.“ Mozartova je glazba zemaljska, tvrdi Küng, i kao takva, u svojoj ljepoti, sna­zi i uočljivosti osjetnog-nadosjetnog, pokazuje kako je tan­ka i profinjena granica između glazbe, te najnematerijalnije od svih umjetnosti, i religije koja je oduvijek imala uske veze s glaz­bom, i obrnuto. Zapravo obje, i glazba i religija, iako različite, upućuju na ono što je u konačnici neizrecivo – na otajstvo. Na tom tragu, a razmatrajući nad Mozartovom Krunidbenom mi­som, on piše: „Ideali religiozno­sti i Mozartove glazbe drukčiji su od vremena koji mu pretho­de i koji će uslijediti. U savršen­stvu koje mu je vlastito, orke­stracija misnih tekstova nije tek prostor zahvalno produhovljen za religijski obred, raskošni okvir i istovremeno ugodan za svečano pobožnu atmosferu.

Ne, ta je glazba liturgija sama koja se svečano razliježe, koja u glazbi odjekuje samom biti, tj. liturgijskim tekstom. Kad se sve zbroji, riječ je o liturgijskoj glaz­bi koja tumači tekst, koja, u svo­joj ljepoti, čistoći i savršenstvu omogućuje unaprijed osjetiti nešto od vječne, radosne ne­beske harmonije vječne slave: života ‘venturi seculi’, ‘života budućega vijeka’, što ga Credo na koncu ispovijeda.“

Kardinal Joseph Ratzinger, danas umirovljeni papa Benedikt XVI., jedinstven je po zanimanju za glazbu kao za te­ološki predmet te za povijesno- teorijsku problematiku glazbe u prostoru liturgije. Iz njegovih stručnih spisa izranja ključna tema teološkoga govora o glaz­bi: biblijski temelj teološkoga obrazloženja sakralne glazbe. Ratzinger je umio postaviti te­melje spomenutomu obrazlo­ženju počevši od ‘glazbenoga’ iščitavanja nekih dijelova Sve­toga pisma, napose biblijske ‘pjesmarice’ – Knjige psalama, i iščitavanja nekih tekstova svetoga Tome Akvinskoga, ta­kođer po glazbenom ključu. Iz ovoga glazbenoga istraživanja on tumači da su pjesma i glaz­ba, napose u liturgiji, stvarno­sti koje vode k spoznaji Božje slave. Izraz i pojam Božja slava često se javlja u Ratzingerovim teološko-glazbenim spisima, a spomen na Mozarta povezuje s istom u svojoj knjizi izdanoj 2001. godine: „Slušamo li Bacha ili Mozarta u Crkvi, kod obojice na čudesan način ćutimo što znači gloria Dei, slava Božja. Osjećamo prisutnost misteri­ja beskrajne ljepote, to nam omogućuje da Božju prisutnost iskusimo življe i istinskije ne­goli to bijaše moguće u tolikim propovijedima.”

O naklonosti kardinala Ratzingera W. A. Mozartu gla­sno se saznalo još znatno prije, kad se 29. lipnja 1985., na svet­kovinu sv. apostola Petra i Pavla, njegovim nastojanjem u ba­zilici sv. Petra u Vatikanu izvela Mozartova Krunidbena misa u liturgijskom, euharistijskom slavlju kojemu je predsjedao papa Ivan Pavao II., a misu je izvela Berlinska filharmonija pod dirigentskim vodstvom Herberta von Karajana. Bio je ovo sva­kako višestruko provokativan čin, među ostalim i uzmemo li u obzir s jedne strane Ratzingerovu liturgijsku kompetenciju, a s druge strane famu o Mozartu kao začetniku srozavanja litur­gijske glazbe, napose u svojim ‘teatralnim misama’. Papa će reći, a s tim se uglavnom slažu i svi ovdje navedeni teolozi, da Mozartova glazba nije liturgij­ska, ali da u njoj odjekuje duh kršćanske liturgije. Da se samo kratko i jasno ilustrira Ratzingerovo poimanje izraza ‘duh kr­šćanske liturgije’, posežemo za njegovim riječima iz knjige Raz­govori o vjeri koja je nastala iste 1985. godine u kojoj su se note Mozartove mise razlijegale pod svodovima bazilike sv. Petra: „Crkva mora biti ‘grad slave’, mjesto na kojem su skupljeni i Božjem uhu prineseni najdublji glasovi čovječanstva. Crkva se ne može zadovoljiti samo onim što je obično, što je u svagdaš­njoj upotrebi. Mora razbuditi glas svemira, dajući hvalu Stvo­ritelju i otkrivajući samom sve­miru njegovu veličinu, čineći ga lijepim, naseljivim, čovječnim.“ Eto odakle u Ratzingerovoj Cr­kvi ima mjesta za Mozarta!

U knjizi Sol zemlje voditelj razgovora P. Seewald na jed­nom mjestu sasvim izravno pita svojega sugovornika, kardinala Ratzingera: „Vi ste veliki obo­žavatelj Mozarta?“, na što upi­tani odgovara: „Da! (…) Najveći i najvažniji dio svoje mladosti proživio sam u Traunsteinu, u kojem se osobito osjećao duh Salzburga. Tako je Mozart za­rana ušao u naše duše i još me se i danas najdublje doima jer je njegova glazba sjajna, a isto­dobno i duboka.“ Pomalo po­etski izričaj da mu je „Mozart zarana ušao u dušu“ možda smijemo proširiti i protumačiti jednim novijim citatom kad ga vidimo već kao papu. U prigodi koncerta koji su mu poklonili Orchestra di Padova i zbor Accademia della voce iz Torina 7. ruj­na 2010. godine, a na programu je bio Mozartov Requiem, papa Benedikt XVI., zahvaljujući im za ovo glazbeno uzdarje, izri­če vrlo osobno svjedočanstvo: „Poseban osjećaj koji me vezuje za Mozarta, mogao bih reći, po­stoji oduvijek. Svaki put kad slu­šam njegovu glazbu ne mogu a da se sjećanjem ne vratim u svoju župnu crkvu, gdje je, dok sam bio dijete, u blagdanske dane odjekivala neka od njego­vih ‘Misa’: u srcu sam osjećao da me je dotakla zraka ljepote Neba, i isti taj osjećaj imam sva­ki put, i dandanas, slušajući tu velebnu meditaciju, dramatičnu i spokojnu, o smrti. Kod Mozarta sve je u savršenom skladu, svaka nota, svaka glazbena fraza je takva i drugačija ne bi mogla biti: suprotnosti se pomiruju i Mozartische Heiterkeit, ‘mozartovski spokoj’ obuhvaća sve, u svakom trenutku. To je dar Milosti Božje, ali također i plod Mozartove vjere, koja se – napose u njegovoj glazbi – jav­lja kao jasni odgovor božanske Ljubavi, koja daruje nadu i onda kad je život razdiran patnjom i smrću.“

Za talijanskoga je teologa i muzikologa Pierangela Sequerija u teološkom promišljanju glaz­ba važna jer kršćanstvo danas živi prolazeći kroz stanovitu urgentnost. Ne može se nastaviti s dopadljivo sročenim govorima o utjelovljenju, o ljepoti osjetilnoga, o ljubavi, a zatim ne pru­žiti konkretno ostvarenje spo­menutih pogleda u kršćanskom iskustvu. U posljednjih pola stoljeća Crkva je njegovala ide­ju božanskoga za koju osjetno baš i nije bilo izvora nadahnuća, kaže on, predstavljajući svoju novu knjigu Ecceto Mozart. Una passione teologica, te dodaje: „Mi smo postkoncilska djeca, u teologiji smo teoretizirali o važnosti dimenzije tjelesnoga, osjetilnoga, ali nismo bili u sta­nju prevesti ih u praksu. Veliki problem današnjice nije ma­njak vjere u Boga, nego manjak vjere u svijet. A ako nedostaje povjerenja u stvarnost, kršćan­stvu je kraj. Eto, glazba na sebi svojstven način, ma bio on i simbolički, omogućuje tu vezu između svijeta i božanskoga, polažući u nesvjesnost čovjeka ideju, dapače, iskustvo mogu­ćeg pomirenja između Boga i svijeta.“ Odatle potreba da se teologija obogati emocional­nom i empatičkom dimenzijom koju će crpiti iz osjetljivosti pre­ma umjetnosti, napose glazbi.

Ta osjetljivost omogućit će te­ologiji da našim suvremenicima govori o Bogu na bliži način, ra­beći misaone i verbalne katego­rije prikladne našemu vremenu. Glazba, po samo njoj vlastitim sposobnostima, može prido­nijeti da čovječanstvo sretnije živi u ‘koži stvorenja’, ali i da kr­šćanstvo izbjegne rizik da ga se živi nesretno ili tek ‘volonterski’ sretno.

Gledom na Mozarta i na njegovo jedinstveno mjesto u povijesti glazbe koje je i danas zanimljivo, Sequeri pri­mjećuje da se Mozart našao na prekretnici – na raskrižju staroga i novoga svijeta. Ne­dugo nakon njegove smrti Europa će svjedočiti poslje­dicama francuske revolucije. Mozartova izvanredna kvali­teta stoji u činjenici da se on na vlastiti i jedinstven način smjestio između tih dvaju svjetova, između staroga i novoga: „Pogledajmo njego­ve opere. Ima tu prinčeva, vitezova, ali i sluškinja, soba­rica, konjušara, i to ne samo kao sporednih likova, nego upravo kao protagonista. U odnosu na glazbenu i lite­rarnu situaciju koju nalazimo u njegovo vrijeme, Mozart je anticipirajući novost bio ispred svojega vremena.“ Također je uspio dati origi­nalnu novinu ustaljenim glaz­benim formama, dižući ih na rang visoke umjetnosti, na rang glazbe koja je u sebi ima­la potencijal transcendentnoga, na rang glazbe koja po svojim notama dočarava ideju sklada i savršenstva kozmosa. Baš tu Sequeri vidi ‘teološku’ crtu ovoga glazbe­noga genija: „Mozart je umio interpretirati stvarnost mo­dernoga, a da se nije odre­kao svjetla teologije. Umio je razviti neku vrst ‘glazbene teologije’, koja je u stanju (sa) čuvati prošlo i voditi računa da se nadolazeće disonance ne razriješe varavo. U današ­njici nažalost nemamo Mozarta, premda treba reći da je bilo skladatelja i tumača glazbe koji se jesu pokazali sposobnima da interpretira­ju složenost stvarnoga čak i više nego li su sami živjeli u svijetu teologije ili filozofije, ili su ga poznavali. Tu mislim, na primjer, na Perosija.“

U već spomenutom djelu Eccetto Mozart Sequeri, među ostalim, oslikava četiri teološka pristupa ‘slučaju Mozart’ četvo­rice prethodno spomenutih te­ologa, a i sam predlaže daljnje progresije na temu glazbe i te­ologije, dakako, počevši od Mozarta. To da su se protagonisti nove kršćanske teološke misli dali toliko oduševiti sveuku­pnom Mozartovom glazbom, ‘glazbenim’ koje se čuje ne samo u sakralnom dijelu sklada­teljeva opusa, te da svi odreda priznaju religioznu i kršćansku kvalitetu Mozartova glazbenoga svijeta, pravi je kuriozum, među inim i zbog činjenice da je Mozart baš glede odnosa glazbe i sakralnoga bio od po­četka pravi ‘kamen spoticanja’. Entuzijazam zbog ‘izuzetka’ koji predstavlja Mozart, u okviru su­vremene glazbe odvojene od riznice stare sakralne glazbe, tiče se baš ‘teološke težine’ njegove glazbene pojave. Otuda Sequerijevo uvjerenje da ne bi trebalo biti beskorisno i forsi­rano, također i za njegovatelje glazbe, promišljeno kontekstualiziranje teoloških interpretaci­ja Mozarta.

Vezano uz pitanje na koji se to način religiozni osjećaj mani­festira u glazbenom djelu te uz druga slična pitanja kojima se prigovara da su previsoka i ne­određena, pa čak i nerazrješiva, Sequeri podsjeća da se i muzi­kološka tumačenja „religioznih djela“ kreću s tih istih pozicija, s tim istim pitanjima. Kamo sreće, kaže on pomalo polemič­ki, da osjetljivost na te pozicije i pitanja zahtijeva i poznavanje ‘teoloških’ implikacija, jer izgle­da da nepoznavanje istih ne pri­ječi nonšalantno kolanje ‘muzi­koloških’ sudova koji se ne libe presuđivati u vezi s ‘autentič­nim religioznim nadahnućem’ ili s ‘rigorozno laičkim koncep­tom’ umjetnosti. Upravo reče­no tiče se i Mozarta, pa se i tu nailazi na neočekivano: „Naime, dok je rasprava o religioznoj kvaliteti Mozartove sakralne glazbe podijelila muzikologe (ili jednostavnije, crkveni i laičke učene melomane koji su se za to zanimali) ukupna glazbena slika mozartovskoga stila – uk­ljučujući (dapače!) i opere Don Giovanni i Figarov pir – teologe je doslovce očarala.“

Članak Ivana Andrića izvorno je objavljen u časopisu Sveta Cecilija : časopis za sakralnu glazbu, Vol. 86 No. 3/4, 2016. Prenosimo ga s odobrenjem uredništva časopisa. Sva prava pridržana.