U prethodnom poglavlju opisano preoblikovanje sinagoge prema kršćanskom bogoslužju omogućuje nam da jasno uvidimo, kako već rekosmo, i kontinuitet i novinu između Staroga i Novoga zavjeta glede arhitekture bogoslužnog prostora. Time je stvoren prostorni oblik za istinsko kršćansko bogoslužje, za euharistijsko slavlje i prema njemu usmjerenu službu Riječi. Jasno je da su daljnji razvoji bili ne samo mogući, nego i nužni. Obred krštenja mora­o je pronaći sebi prikladan prostor. Sakrament pokore prošao je veoma dugi razvojni put, i na kraju je morao ishod toga puta pronaći mjesto u prostoru crkvene arhitekture. Pučka se pobožnost u svojim različitim oblicima trebala nužno izraziti i u bogoslužnome prostoru. Trebalo je pojasniti pitanje slika, također je trebalo uvrstiti u prostornu strukturu i crkvenu glaz­bu odnosno pjevanje. Međutim, arhitektonski kanon glede bogoslužja riječi i sakramenata, što smo ga netom upoznali, nije bio krut. Dakako, kod svih potonjih razvoja i preoblikovanja mo­ra se postaviti pitanje: Što odgovara biti bogoslužja, a što odvraća i odudara od njega? Kriterije i mjerila u toj problematici određuje onaj oblik bogoslužnih prostora u kršćanstvu koji govori i misli se­mitski, kako smo već gore vidjeli, a ti se kriteriji i mjerila ne smiju prekoračiti ili zaobići. Ponaj­prije, neovisno o svim mogućim inačicama, sve do duboko u drugo tisućljeće cjelokupnom je kršćanstvu bilo razvidno jasno: Usmjerenost tijekom molitve prema istoku čvrsta je preda­ja od samoga početka te temeljni izričaj kršćanske sinteze kozmosa i povijesti, izričaj usidrenosti u jednokratnost povijesti spasenja i izričaj hoda ususret Gospodinu koji dolazi. U toj predaji podjednako dolaze do izražaja vjernost već darovanome kao i dinamika hoda naprijed, u budućnost.

Današnji čovjek ima malo razumijevanja za takvu “orijentaciju”, tj. za okretanje prema istoku, istočenje. Dok je za židovstvo i is­lam oduvijek pa i danas posve naravno da se u molitvi okreću prema središnjemu mjes­tu objave – prema Bogu koji nam se objavio, kako se objavio i gdje se objavio – u zapadnome svijetu i mišljenju postalo je dominantno apstraktno mišljenje koje je u stanovitom smislu čak i plod kršćanskog razvoja. Bog je duhovan, Bog je posvudašnji. Ne znači li to onda da molitva nije vezana ni uz neko mjesto ni uz neki smjer? Zapravo, moliti je moguće posvuda, i Bog nam je svagdje dostupan. Ta univerzalnost pojma Boga posljedi­ca je kršćanskog univerzalizma, kršćanskoga upiranja pogleda u Boga nad svim bogo­vima, u onoga koji obuhvaća sav svemir i koji je intimniji nama nego mi sami sebi. Međutim, ta svijest i znanje o univerzalnosti plod je Objave: Bog nam se očitovao, objavio. Samo to je razlogom da ga poznajemo, samo se zato možemo njemu moliti posvuda s punim pou­zdanjem. I upravo je stoga uvijek primjereno da se u kršćanskoj molitvi očituje i okrenu­tost prema onome Bogu koji nam se objavio. Kao što je Bog sâm uzeo tijelo, kao što je on stupio u prostor i vrijeme ove zemlje, tako je primjereno da i naša molitva – barem za zajedničkoga bogoslužja – da naše govorenje s Bogom bude “inkarnacijsko” (utjeloviteljsko), da bude kristološko, da se obraća trojedinom Bogu posredstvom (medijacijom) utjelov­ljenoga Sina Božjega, Bogočovjeka, Isusa Krista. Kozmički znamen izlazećega Sunca iz­ražava univerzalizam onkraj svih mjesta, a ipak se čvrsto drži konkretnosti Božje objave. Naša se molitva uključuje u veliki mimohod svih naroda prema Bogu.

A što je s oltarom? U kojem se smjeru okrenuti molimo u euharistijskom bogoslužju? Dok je u bizantskom crkvenom graditeljstvu uvelike zadržana već opisana struktura, u Rimu se razvio nešto drukčiji ustroj. Biskupska je stolica premještena u sredinu apside. Suklad­no tome oltar je pomaknut u crkvenu lađu. Čini se da je tako bilo u Lateranskoj bazilici i u Santa Maria Maggiore sve do 9. stoljeća. U Petrovoj crkvi u Rimu za pape svetog Grgura Ve­likog (590.–604.) oltar je smješten u blizinu biskupske stolice, vjerojatno zbog jednostav­nog razloga što se trebao nalaziti što je moguće bliže nad grobom svetoga Petra. Ti­me je dobilo i vidljivi izražaj slavljenje Gospodnje žrtve u općinstvu svih svetih, u zajedništvu koje nadilazi sva vremena. Običaj da se podižu oltari na grobovima mučenika se­že duboko u same početke Crkve i odgovara istom motivu: Mučenici kroz cijelu povijest nas­tavljaju predanje Isusa Krista. Oni su takoreći živi oltar Crkve, ne od kamena, nego od ljudi koji su postali udovi Kristova tijela te time izražavaju novo bogoštovlje: Žrtva je cijelo čovječanstvo koje s Kristom postaje velika ljubav. Čini se da je nutarnje uređenje Petrove crkve u Rimu potom oponašano i u mnogim drugim rimskim crkvama.

Sporne pojedinosti u tim razvojnim postupcima nisu uopće bitne za naše razmišljanje. Rasprava koja se vodi u našem stoljeću uzrokovana je jednom drugom novinom. Zbog topografskih okolnosti Petrova je crkva usmjerena prema zapadu. Ako je svećenik koji slavi euharistiju htio gledati prema istoku – što iziskuje kršćanska molitvena pre­daja – onda je on morao stajati iza naroda i gledati sukladno tome – što je logična pos­ljedica – prema narodu. S raznoraznih razloga moguće je taj poredak zbog izravnoga utjecaja Sv. Petra slijediti u cijelome nizu crkava. Liturgijska je obnova u našem stoljeću prihvatila taj pretpostavljeni oblik i razvila iz njega novu zamisao bogoslužnoga oblika: Eu­haristiju treba slaviti versus populum (okrenut prema narodu). Oltar treba biti tako postavljen – prema normativnom uzorku iz crkve svetog Petra – da se svećenik i narod gledaju licem u lice te da zajednički tvore krug slavljenika. Jedino bi to odgovaralo smislu kršćanske li­turgije i nalogu glede aktivnog sudjelovanja svih. Samo se tako, navodno, odgovara ili ostaje vjeran prauzoru Posljednje večere. Ti su se zaključci u konačnici činili do te mjere uv­jerljivi da su nakon Sabora gotovo posvuda podignuti novi oltari, premda sâm Sabor ne govori nigdje o okretanju prema puku. Smjer u slavljenju liturgije versus populum (prema naro­du) čini se da je danas gotovo jedini plod liturgijske obnove nakon Drugoga vatikan­skog sabora. Zapravo, to je najvidljivija posljedica novooblikovanja koje ne uključuje samo vanjsko uređenje liturgijskih mjesta, već uključuje i novu ideju o biti liturgije kao zajedničke gozbe.

Smisao rimske bazilike i položaj oltara u njoj tako su, dakako, krivo shvaćeni, a u najmanju je ruku i netočna predodžba glede Isusove Posljednje večere. Čujmo što o tome zbori Louis Bouyer: “Ideja da je slavlje versus populum izvorni oblik, a napose da je to bio ob­lik blagovanja na Posljednjoj večeri, počiva sasvim jednostavno na pogrješnoj predodž­bi kršćanske ili nekršćanske gozbe u antici. Nikada nije predsjedavajući za stolom u ranokršćanskome vremenu imao svoje mjesto nasuprot drugima. Svi su sjedili ili ležali na konveksnoj, tj. izbočenoj strani stola koji je imao oblik slova sigme ili potkovice… Nigdje se u kršćanskoj antici nije mogla roditi misao da je predsjedavajući za stolom morao zauzeti svoje mjesto versus populum – okrenut prema narodu. Zajedničarski karakter gozbe upravo je naglašen obrnutim, suprotnim poretkom, naime činjenicom da su se svi sudionici nalazili s iste strane stola” (54sl.).

Toj raščlambi “gozbenog oblika”, odnosno položaja, treba dakako dodati i činjenicu da je nemoguće u potpunosti i na zadovoljavajući način opisati euharistiju kod kršćana isključivo uz pomoć pojma “gozbe”. Gospodin je, doduše, novinu kršćanskoga bogoslužja ustanovio u okviru židovske pashalne gozbe, ali je naredio da se čini na njegov spomen samo ono novo, a ne da se ponavlja gozba kao takva. To se novo stoga doskora od­cijepilo od svoga staroga konteksta te pronašlo sebi primjerenu, vlastitu formu – ob­lik, koji je već zadan činjenicom što euharistija smjera na križ te time na pretvorbu hramskih žrtava u logosu primjereno bogoslužje. Iz toga je onda slijedilo i to da se sinagogalna liturgija riječi, obnovljena i produbljena u kršćanskom duhu, stopila sa spo­menom na Kristovu smrt i uskrsnuće u “Euharistiju”, te je upravo time ostvarena vjer­nost Kristovu nalogu “činite ovo meni na spomen”. Taj novi, cjeloviti oblik kao takav nije moguće izvesti jednostavno iz puke gozbe ili pashalnoga blagovanja, nego ga treba definirati u kontekstu Hrama i sinagoge, Riječi i sakramenta, kozmičke i povijesne dimenzije. Taj se oblik izražava upravo u onome što smo pronašli u liturgijskom ustroju rane Crkve u semitskom kršćanstvu. On je ostao naravno od temeljne važnosti i za Rim. Stoga za to navodim još jed­nom Bouyera: “Nikada i nigdje prije (tj. prije 16. stoljeća) nema spomena da je pitanju, slavi li svećenik euharistiju s narodom ispred sebe ili iza sebe, pripisiva­no ikakvo pa i najmanje značenje ili da mu je pridavana bilo kakva pozornost. Profesor Cyrille Vo­gel je dokazao: ‘Ako se na nešto stavljao naglasak, onda upravo na činjenicu da je svećenik trebao izgovarati euharistijsku molitvu, kao i sve druge molitve, okrenut prema is­toku… Pa čak i kad je položaj, orijentacija crkve dopuštala svećeniku da moli na ol­taru okrenut prema narodu, ne smijemo ipak zaboraviti da se nije samo svećenik okre­tao prema istoku, nego i cijela zajednica sabrana s njime’” (56).

Ti su dakako konteksti u gradnji crkava kao i u liturgijskim činima u novije doba potamnjeli ili su posvema iščeznuli iz svijesti. Samo je tako moguće protumačiti da se u posljednje vrijeme za­jedničko okretanje u istome smjeru i svećenika i naroda tijekom euharistijske moli­tve nazivalo “slavljenjem euharistije prema zidu” ili “okretanjem leđa puku”. Time je, naravno, sve to moralo izgledati krajnje apsurdnim i potpuno neprihvatljivim. Odatle je onda moguće protumačiti činjenicu da je sada odjednom gozba – k tome još zamišljana u novodobnim slikama – postala normativnom idejom za liturgijsko slavlje. A zapravo je time nastupila klerikalizacija kakve do tada uopće nije bilo. Odsada postaje sve­ćenik – predsjedavatelj, kako ga se sada radije naziva – prava odnosna točka u cijelome zbivanju. Sve ovisi o njemu. Njega se mora vidjeti, treba imati udjela u njegovoj akciji, mora se njemu odgovarati. Njegova kreativnost nosi cjelinu. Razumljivo da se sada pokušava tu tek stvorenu ulogu ponovno reducirati, stvarajući i podjeljujući mnogostruke aktivnosti i povjeravajući “kre­ativno” oblikovanje bogoslužja skupinama ili liturgijskim odborima koji pripremaju bogoslužje, te koji sa svoje strane nastoje i trebaju po­najprije “unijeti sami sebe” u bogoslužje. Sve manje je Bog u vidokrugu, neprestano je daleko važnije ono što stvaraju ili čine osobe koje se susreću na bogoslužju i koje se jednostavno ne žele podvrgnuti nikakvim “zadanim shemama”. Okrenutost svećenika prema narodu stvara od zajednice zatvoreni krug. Ta zajednica nije više – polazeći od njezina oblika – otvorena ni prema naprijed ni prema gore, nego se zatvara u samu sebe. Zajedničko okretanje prema istoku nije značilo “slavljenje euharistije prema zidu”, nije značilo ni to da svećenik “okreće leđa narodu”. Svećenik uopće nije smatran toliko važnim. Jer kao što se u sinagogi zajednički gledalo prema Jeruzalemu, tako se ovdje zajednički upire pogled “prema Gospodinu”. Uvijek se naprotiv radilo – kako se izražavao jedan od otaca Konstitucije o božanskoj liturgiji Drugoga vatikanskog sabora J. A. Jungmann – o isto­smjernoj usmjerenosti i svećenika i naroda. Svi su bili svjesni da se nalaze zajednički u hodu, u procesiji prema samome Gospodinu. Oni se ne zatvaraju u krug, ne gledaju je­dan drugome u lice, nego su kao putujući Božji narod u egzodusu prema Orijentu, prema dolazećem Kristu koji nam ide ususret.

Međutim, nije li sve to romantika i zanošenje za prošlim? Može li nam danas još nešto značiti i zboriti izvorni oblik krš­ćanske molitve? Ne moramo li mi jednostavno pronaći svoj oblik, oblik za svoje vrijeme? Naravno da nije moguće htjeti jednostavno oponašati staro i prošlo. Svako vrijeme mora iznova otkriti bitno i to onda izraziti. Tako je današnja zadaća to bitno otkriti kroz promjenjive pojavnosti i fenomene. Zacijelo bi bilo proma­šeno nova oblikovanja našega stoljeća baciti u koš. Bilo je posve opravdano da se ponovno približi puku oltar koji je prečesto bio veoma daleko od vjernika, pri čemu bi se u stolnim crkvama ionako moglo posegnuti za tradicijom oltara u križištu, gdje je, naime, oltar imao svoje mjesto na prijelazu iz prezbiterija u crkvenu lađu. Važno je bilo također po­novno naglasiti i posve zorno i uočljivo izdvojiti mjesto za Službu Riječi od mjesta za euharistijsko bogoštovlje, jer se ovdje zbilja radi o govoru i odgovoru, te slijedom toga ima smisla međusobna okrenutost navjestitelja i slušatelja koji onda u psalmu prerađuju ono što su čuli, prihvaćaju u sebe, pretvaraju u molitvu, tako da molitva postaje pravi odgovor na riječ i poruku. Bitna je pritom zajednička okrenutost prema istoku u euharistijskoj moli­tvi. Tu se ne radi ni o kakvoj slučajnosti, nego o bitnome. Nije više važan pogled prema svećeniku, već zajednički pogled u Gospodina. Ne radi se više o dijalogu, nego o zajed­ničkom klanjanju, poklonstvu, o egzodusu, pokretu u hodu prema onome koji dolazi. Srži liturgijskoga događanja ne odgovara u sebi zatvoren krug, nego zajednički egzo­dus, izlazak, koji se izražava u zajedničkoj usmjerenosti prema istom cilju.

Protiv tih mojih već otprije iznesenih ideja A. Häussling je iznio različite prigovore. Prvoga sam se već dotaknuo. Gornje su ideje, navodno, romantika prošloga, promašena nostalgija i čežnja za bivšim. I čudnovato mu je što govorim samo o starokršćanskome, a da na­vodno preskačem sva potonja stoljeća. Sa strane jednoga liturgičara to je spomena vri­jedan prigovor jer problematiku većega dijela suvremene liturgijske znanosti vidim up­ravo u tome što bi ona htjela priznati izvornim, a time onda i mjerodavnim, samo ono staro. Ta ista znanost smatra da je otpad od izvornoga sve potonje što se razvijalo u srednjem vijeku i poslije Tridentskoga sabora. Tako se dolazi do problematičnih rekonstrukcija najstarije­ga, do nestalnih mjerila te time do stalno novih prijedloga s obzirom na liturgijska obliko­vanja, do prijedloga koji u konačnici rastaču živo tkivo izrasle liturgije. Naspram tomu, potrebno je i nužno uvidjeti da ono staro, samo po sebi i kao takvo, ne može biti mjerilo te da se ono što je kroz povijesni slijed nastalo ne može automatski kategorizirati ili svrstavati kao nešto izvorniku strano i tuđe. Može postojati krajnje živi i snažni razvoj u kome sazrijeva sjeme početka te donosi svoj plod. Na tu ćemo se misao doskora morati još jednom povratiti. U našemu slučaju ne radi se, kako smo već pokazali, o romantičnom bijegu u staro, nego o ponovnom ot­kriću izvornoga i bitnoga, u kome i u čemu kršćanska liturgija izražava svoje trajno usmjerenje. Häussling misli da je danas nemoguće unijeti u liturgiju okretanje pre­ma istoku, prema izlazećem Suncu. Zar zbilja nije moguće? Zar se nas ne tiče više kozmos? Zar smo to mi danas uistinu bezizlazno udomljeni samo u svome vlastitom uskom krugu i svijetu? Nije li upravo danas važno moliti s cjelokupnim stvorenjem? Nije li upravo da­nas krajnje važno podariti dimenziju budućnosti, podariti prostor nade ponovno dolazećem Gospodinu, iznovice prepoznati te živjeti kao bitni oblik liturgije dinamiku prema novome stvorenju?

Daljnji je prigovor kako više nije potrebno gledati na istok ili upirati pogled u križ, već kad su svećenik i vjernici okrenuti jedni drugima licem u lice, u tome trenutku trebali bi gledati i vidjeti upravo u bližnjemu – u čovjeku – Božju sliku te je stoga okretanje jednih prema drugima pravilni molitveni stav i smjer. Teško mi je povjerovati da je poznati recenzent ozbiljno mislio s tim prigovorom. Jer, ne vidi se tako jednostavno u čovjeku Božja slika. “Božja slika” u čovjeku nije ono što se dade fotografirati ili što bi se moglo vidjeti pukim pogle­dom kroz leću fotoaparata. Zacijelo, moguće je vidjeti tu sliku, ali samo s novim gleda­njem, naime očima vjere. Moguće je vidjeti tu sliku kao što je moguće vidjeti u čovjeku dobrotu, poštenje, nutarnju istinu, poniznost, ljubav – sve ono što ga čini bogolikim. Ali, za to je potrebno naučiti novo gledanje. A tome upravo služi i euharistija.

Važniji mi se čini jedan praktičan prigovor. Treba li iznovice sve izokrenuti, preok­renuti? Za liturgiju ništa nije štetnije od neprestanog činjenja, “popravljanja”, premda to izgleda kao da se radi o stvarnoj obnovi. Izlaz za to vidim u upozorenju koje je plod spoznajâ Erika Petersona. Kao što smo čuli, smjer prema istoku dovodio se u svezu sa “znakom Sina Čovječjega”, s križem koji najavljuje ponovni Gospodnji dolazak. Tako je istok već zarana povezivan sa znamenom križa. Gdje nije moguće izravno zajedničko okretanje prema istoku, tu bi mogao poslužiti križ kao duhovni, nutarnji istok vjere. On bi trebao stajati na sredini oltara te tako biti zajedničko gledište i žarište, točka u koju gledaju i sve­ćenik i na euharistiju okupljena molitvena zajednica. Tako slijedimo stari molitveni uzvik koji je stajao na početku euharistijskoga slavlja: Conversi ad Dominum! Okrenite se prema Gospodinu! Time onda svi zajedno gledamo u onoga čija je smrt razderala hramski zastor, u onoga koji za nas stoji pred Ocem i grli nas svojim rukama, koji od nas stvara novi živi Hram. Zaista apsurdnim besmislicama posljednjih desetljeća pribrajam i to što se križ stavlja na stranu, da bi se oslobodio pogled prema svećeniku. Kome to smeta križ za euharistijskoga slavlja? Je li svećenik važniji od Gospodina? Tu bi zabludu trebalo što je moguće prije ispraviti. To bi išlo bez nekih novih preinaka u graditeljstvu. Gospodin je odnosna i žarišna točka. On je izlazeće Sunce povijesti. Stoga se tu može raditi i o križu koji ponazočuje Gospodina kao patnika, njegovu muku, koji daje da mu za nas probodu bok, iz kojega onda struje krv i voda – euharistija i krštenje. Može se postaviti i trijumfalni, slavodobitnički križ koji izražava misao na ponovni dolazak te usmjeruje pogled prema tome dolasku. Jer uvijek je to jedan te isti Gospodin: “Krist: jučer, danas i uvijeke…” (Heb 13,8)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Josepha Ratzingera – pape Benedikta XVI. Duh liturgije u izdanju Verbuma. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.