Globalna pandemija uzrokovana koronavirusom SARS -CoV -2 od početka je zahtijevala razborito i objektivno vrednovanje težine situacije, stvarnih prijetnji po zdravlje i živote ljudi te sagledavanje mogućih teških i dugoročnih – već znanih ili samo naslućivanih – posljedica. Ako je povijest učiteljica života, kako se to redovito ponavlja, onda treba nešto naučiti iz povijesnih lekcija velikih pandemija, a najosnovnija lekcija među njima je neodgodiva važnost prevencije. Pandemija je uvijek imala i danas ima razorne učinke na zdravlje i život ljudi, a zajedno s time i na sve aspekte društvenog života pojedinaca i cijele zajednice. Međutim, najučinkovitija borba protiv razornih učinaka pandemije ne odvija se na klinikama, jer je u mnogim slučajevima već kasno kad bolest uzme maha, nego se odvija, figurativno rečeno, na ulici, to jest u svakodnevnim životnim situacijama. U njima se događa prevencija. Prevencija je medicinski postulat, dakle ono što se razumskom biću ne treba dokazivati, nego se pretpostavlja kao dokazano i jedino razumski prihvatljivo. Upravo je prevencija jedan od ključnih medicinskih spoznaja koju treba uvažavati u razboritom moralnom vrednovanju svih pratećih izazova pandemije koronavirusa.

Zahtjevi ispravnoga i objektivnoga moralnog vrednovanja općenito, uključujući dakle i globalnu pandemiju, zahtijevaju načelo razboritosti koje treba upravljati moralnim vrednovanjem u svrhu pronalaženja uvjeta ispravnoga moralnog ponašanja i dobra moralnog djelovanja. To je načelni i nezaobilazni uvjet koji se izražava aksiomom: recta ratio agibilium. No, da bi moralno vrednovanje moglo nešto konkretno reći o ljudskom djelovanju i ponašanju, ono treba također jasnu spoznaju vrijednosti koje su u igri i dužnosti koje te vrijednosti zahtijevaju. U tom je smislu pandemija koronavirusa u središte svih naših briga i preokupacija dozvala vrijednosti ljudskog zdravlja i života. Ljudski život i zdravlje, dakako, nisu apsolutne, nego su samo temeljne vrijednosti. To najprije znači da ljudski život i zdravlje nisu moralne, nego takozvane pred- -moralne ili biološke vrijednosti. To nipošto ne znači da su za čovjeka nebitne, nego samo kaže da ne igraju važnu ulogu u onome što specifično određuje čovjeka kao ljudsku osobu stvorenu na sliku Božju. Negativno rečeno, čovjeku ni mizeran život ni teška bolest ne oduzimaju ništa od njegova dostojanstva ljudske osobe stvorene na sliku Božju. Pritom je jasno da do spoznaje uzvišenoga ljudskog dostojanstva, do spoznaje konačne čovjekove svrhe, do spoznaje autentične moralne vrijednosti čovjek može doći samo ako je živ. U tom smislu Crkva naučava da su »život i zdravlje dragocjeni Božji darovi. Treba ih razumno njegovati, obazirući se na potrebe drugih i na opće dobro« (Katekizam Katoličke Crkve (KKC), 2288).

Vjernik zna da u životu nikakvo dobro ne postoji, niti uopće može postojati, a da ne dolazi od Boga. Bog je jedini izvor svakog dobra. Zato vjernik čvrsto drži da sva dobra, uključujući i ona elementarna – biološka – prima od Boga na dar. Budući da je čovjeku život darovan kao najosnovniji uvjet mogućnosti da bi uopće postojao i živio, onda jedino na temelju života, samo živi čovjek može spoznati i stvarno spoznaje svoj uzvišeni poziv da slavi i ljubi svojeg Stvoritelja. Gloria Dei homo vivens (sv. Irenej). »Ljudski život je svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u posebnom odnosu sa Stvoriteljem, svojim jedinim ciljem« (Donum vitae, Uvod, 5; Evangelium vitae, 53). Ta svetost ljudskog života potvrđuje dvije važne stvari. Prvo, svaki konkretni ljudski život radikalno ovisi o Bogu, činjenica koja otkriva smisao trajnog i posebnog odnosa živog čovjeka i Stvoritelja. Drugo, ta svetost ili radikalna ovisnost svakog živog čovjeka o Bogu istodobno otkriva i predstavlja krajnji temelj ljudskog dostojanstva koje predstavlja najvažnije i najsudbonosnije moralno načelo u svakom konkretnom moralnom vrednovanju. Prema tome, razumno poštivanje i njegovanje ljudskog života i zdravlja nameće zahtjev razboritog čuvanja i zaštite života i zdravlja radi bezuvjetnog poštivanja neotuđivoga i urođenoga ljudskog dostojanstva svakoga ljudskog bića. Ljudsko dostojanstvo, kao krajnji i najviši izraz vrijednosti i nepovredivosti konkretnoga ljudskog života, je apsolutno nepovredivo, a to znači da ne postoji i ne može postojati neki moralno opravdani razlog koji bi dopustio i najmanju povredu ljudskog dostojanstva.

Stoga u svim okolnostima, a naročito u okolnostima teških i ozbiljnih ugroza po zdravlje i život ljudi, kako je to slučaj u pandemiji koronavirusa, glavna moralna dužnost sastoji se u poštivanju ljudskog dostojanstva bližnjih, čiji su životi i zdravlje ugroženi. Smisao pandemije upravo se u tome i sastoji – ničiji životi i zdravlje nisu pošteđeni ugroze od zaraze koja može uzrokovati i smrt. Prema tome, poštivanje uključuje razuman obzir prema konkretnim potrebama bližnjih i prema zahtjevima općeg dobra. Kad god su ljudski život i zdravlje ozbiljno ugroženi, stavljeni smo na dvostruki ispit. Najprije na ispit našeg odnosa prema Bogu i, zatim, na ispit našeg odnosa prema bližnjemu. Za vjernika posrijedi nisu dva odvojena i neovisna ispita. Riječ je uvijek samo o jednom i to temeljnom ispitu koji ima lice i naličje. Na licu se vide vjera i ljubav prema Bogu. Na naličju se vide poštivanje i ljubav prema bližnjemu. To jasno i nedvosmisleno zahtijeva i potvrđuje evanđeoska dvostruka zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu (usp. Mt 22,37 -38).

Kršćanski stav tako zahtijeva jedinstveno vjersko i razumno poštivanje i njegovanje života i zdravlja. Fides et ratio! Zbog toga zaštita života i skrb za zdravlje nisu prepušteni samovolji pojedinca. Samovolja pojedinca naročito je isključena kad smo suočeni s općom ugrozom života i zdravlja kakva se, primjerice, događa u vremenu proglašene pandemije. Tada zaštita života, skrb bolesnih i briga za zdravlje svih ljudi zahtijevaju naročitu društvenu potporu kako bi se ostvarili uvjeti života koji osiguravaju zaštitu zdravlja, s jedne strane, te rast i postizanje zrelosti, s druge strane (usp. KKC, 2288). Treba priznati da u složenim i zamršenim uvjetima društvenog života u kakve smo općenito danas uronjeni vjerniku nije lako ni jednostavno razborito i trijezno razlikovati istinu i laž, dobro i zlo u svjetlu vjere. To pogotovo u ozračju medijske manipulacije, snažnog utjecaja javnog mnijenja i skrivenih namjera raznih centara moći. No, isto tako treba naglasiti da smo danas svjedoci kako mnogi koji govore u svjetlu vjere često pokazuju ozbiljan nedostatak svjetla razuma. Međutim, svjetlo razuma ili, klasičnim jezikom, lumen intellectus insitum, nije neko izvanjsko, nego unutrašnje svjetlo koje je dano svakom čovjeku. Da bi svjetlo razuma moglo čovjeka prosvjetljavati i ispravno usmjeravati, potrebno ga je usavršavati odgojem, obrazovanjem, iskustvom i primjerenim razvojem svih drugih eminentno ljudskih kvaliteta i sposobnosti. Već iz toga načelnog stava nameće se zaključak da je razumno i moralno odgovorno poštivati propisane mjere koje pomažu u prevenciji širenja zaraze, jer se time štite zdravlje i život ljudi.

Crkva je od početka pojave pandemije koronavirusa postupila sukladno svojem nauku i poslanju u svijetu. Najprije se treba prisjetiti izjave Drugoga vatikanskog koncila: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu« (Gaudium et spes, 1). Pandemija koronavirusa opravdano je i primjereno odjeknula u Crkvi kao zajednici Kristovih učenika. Naime, sredstva s kojima Crkva raspolaže nužna su za naše spasenje, ali nisu dostatna za borbu protiv pandemije koronavirusa. Jasno je da sredstva spasenja itekako mogu pomoći i stvarno pomažu čovjeku u svim njegovim životnim stanjima i okolnostima, uključujući i pandemiju, ali to samo pod uvjetom ispravnog usklađivanja vjerskih i razumskih zahtjeva. Posvađana vjera s razumom, i obratno, nije katolički stav.

Crkva se u vremenu pandemije vodila upravo razumnim njegovanjem života i zdravlja jer »sama Crkva dobro zna koliko je primila od povijesti i od razvitka ljudskoga roda. Iskustvo proteklih stoljeća, napredak znanosti, blago skriveno u različitim oblicima ljudske kulture – po kojima se potpunije očituje narav samoga čovjeka i otvaraju se novi putevi prema istini – koriste također Crkvi« (Gaudium et spes, 44). Crkva je pravovremeno shvatila i reagirala na izazov pandemije. Značenje pandemije koronavirusa, uvjete prevencije širenja zaraze, etiologiju i kliničku sliku kronavirusne bolesti, skrb za bolesne i umiruće – Crkva je primila od ljudskoga, medicinskog, genija. Crkva nema monopol nad ljudskim genijem. Crkva danas žali zbog nekih povijesnih stavova o razvoju ljudskog genija: »Stoga neka bude dopušteno požaliti zbog nekih stavova kojih je pokatkad bilo i među samim kršćanima zato što nisu dovoljno uviđali opravdanu autonomiju znanosti. A budući da su ti stavovi potaknuli sukobe i raspre, mnoge su duhove doveli do toga da misle kako se vjera i znanost jedna drugoj protive« (Gaudium et spes, 36). Katolički stav polazi od pretpostavke da u temelju zbilje postoji samo jedna jedina istina do koje se dolazi dvama različitim, ali međusobno komplementarnim putovima, odnosno metodama: vjerom i razumom. Nadalje, Crkva priznaje i poštuje autonomiju političke zajednice za koju drži da »postoji radi zajedničkoga dobra u kojem ona [politička zajednica, op. a.] dobiva svoje puno opravdanje i smisao te iz kojega uzima svoje izvorno i vlastito pravo. Zajedničko, pak, dobro obuhvaća cjelokupnost onih uvjeta društvenog života pomoću kojih pojedinci, obitelji i udruge mogu potpunije i lakše postići svoje savršenstvo« (Gaudium et spes, 74). Svako omalovažavanje i sumnjičenje epidemiološke, infektološke i uopće medicinske struke u vremenu proglašene pandemije koronavirusa nespojivo je s crkvenim razumijevanjem značenja političke zajednice i smisla zajedničkog dobra radi kojeg politička zajednica opravdano postoji.

Crkva nije isto što politička zajednica, ali i obratno, ali su i jedna i druga u službi jednih te istih ljudi, iako svaka to čini s različitog naslova i na sebi svojstven način. Prema tome, crkveni ljudi ili vjernici istodobno su državljani, odnosno građani političke zajednice. Kao što je neprimjereno i neprihvatljivo svađanje vjere i razuma, tako je neprimjereno i neprihvatljivo svađanje Crkve i političke zajednice. U tom smislu Crkva u vremenu proglašene pandemije koronavirusa nije, a kako su to neki zlonamjerno komentirali, podružnica Nacionalnog stožera civilne zaštite, nego odgovorna vjerska ustanova koja se dala razumno poučiti od onih koji poznaju narav pandemije koronavirusa, zatim je sama trezveno i razborito vrednovala njezine stvarne izazove i prijetnje te je sukladno tomu svojim vjernicima uputila poruku s uvjetima za zajednička okupljanja na liturgijskim slavljima i bogoštovnim činovima. Crkva pritom apsolutno ništa nije ukinula niti je išta zabranila, nego je vođena zrelom svijeću kršćanske odgovornosti za zaštitu života i zdravlja svih, a naročito onih najranjivijih, primjerom pokazala zdravu suradnju s odgovornim svjetovnim ustanovama za sprečavanje širenja pandemije, iskorenjivanje koronavirusa i brigu za bolesne i umiruće. Upravo je tako Crkva izvršila svoje poslanje.

Štoviše, vrijeme pandemije koronavirusa je u nekom smislu bilo i ostalo milosno vrijeme, a milosno vrijeme uvijek ističe važnost osobnog obraćenja, u kojem se potvrdila vrijednost brojnih drugih mogućnosti vjerskog i duhovnog života, od čitanja i meditiranja Božje riječi preko osobne i obiteljske molitve do duhovne pričesti, žive duhovne povezanosti sa zajednicom u liturgijskim slavljima prenošenima preko medija i, ne manje važno, do zauzetijeg pomaganja bližnjima, naročito onima u potrebi.

Bogoslovska smotra