4. Pobačaj, pravo i moral

Namjerni pobačaj je u suvremenim društvima postao višeslojan i zamršen problem. O tome danas treba pomno voditi računa kad se govori o pobačaju jer se inače izlaže opasnosti gaženja po istoj onoj vrijednosti koju se brani i štiti. Primjerice, nemoguće je moralno opravdati ponašanje koje cilja na zaštitu i promicanje vrijednosti i dostojanstva nerođenog ljudskog bića, a kao sredstvo koristi uvrede, napade i diskvalifikacije već rođenih ljudskih bića. Klasično moralno načelo kaže da cilj ne opravdava sredstva. Treba dodati: nijedan cilj, ma kako bio dobar i plemenit, ne može opravdati loša, zločesta ili, jednom riječju, nemoralna sredstva.

Rješavanje kompleksnosti i zamršenosti problema namjerna pobačaja u suvremenome društvu može početi od analize moralnog i pravnog sloja toga problema. Analiza određenog ljudskog djelovanja može poći od savjesti. U tom se slučaju radi o moralnome prosuđivanju dotičnoga djelovanja te ono poprima obilježje ili moralnoga ili nemoralnoga djelovanja. Međutim, analiza određenog ljudskog ponašanja može poći od pravnog poretka neke države. U tom se slučaju radi o pravnom ili zakonskom prosuđivanju dotičnog ponašanja te ono poprima obilježje ili zakonitog ili nezakonitoga ponašanja. U oba slučaja važno je imati na umu načelo po kojemu, kad se radi o konkretnoj osobi, moralna savjest uvijek ima prednost nad ostalim datostima, primjerice, nad pravom.

Prema tome, pravni poredak u cjelini ili pojedini pozitivni državni zakoni podređeni su savjesti konkretne osobe. Odatle slijedi da nije moguće razdvojiti pravnu dopustivost nekog čina ili zahvata od moralnih zahtjeva toga čina ili zahvata. Drugim riječima, ono što je objektivno moralno nedopustivo, nijedan pozitivni državni zakon ne smije učiniti pravno dopustivim jer je pravni poredak podređen moralnomu poretku.

Svi će se složiti, barem se takav dojam stječe u javnim raspravama, da u temelju prava stoji određeni moral. Međutim, čim se sva ta problematika dovede u vezu sa stanjem suvremenog društva, tj. s demokratskim političkim uređenjem te, posljedično, s proklamiranim društvenim pluralizmom, odmah se nameće pitanje o mogućnosti odvajanja moralnih zahtjeva od pravne (ili zakonske) dopustivosti nekog čina ili zahvata. Takvo pitanje je na mjestu, ali ne s obzirom na prije izrečen odnos između prava i morala, nego s obzirom na društveno stanje činjeničnog pluralizma. Takvo stanje otkriva istinu 0 samome sebi u smislu da društvenopolitička zajednica nije jedinstvena, tj. da svi njezini članovi nemaju identičan sustav moralnog vrednovanja i moralnih stavova. U tom se slučaju obično tvrdi da nijedan definirani etički sustav ne bi smio imati primat nad pravnim poretkom jer se pravni poredak tiče svih, a definirani etički sustav samo nekih.

No, ostaje pitanje kako usuglasiti konkretan pravni poredak s određenim moralnim zahtjevima? Na temelju svega rečenoga problem namjerna pobačaja se dodatno komplicira. Tako se umjesto najavljenog razmrsivanja kompleksnosti i zamršenosti problema namjernoga pobačaja zašlo u samu srž te iste kompleksnosti i zamršenosti. Bit problema se sastoji u ovome: ako je, s jedne strane, moralni poredak jači od pravnoga ustrojstva, slijedom toga pravna ili zakonska mogućnost treba poštivati moralne zahtjeve koji se tiču pitanja namjernog pobačaja. Ako, s druge strane, namjerni pobačaj predstavlja ubojstvo nevinog ljudskog bića te je stoga zločin i kazneno djelo, nameće se logično pitanje o dopustivosti zakona koji dopušta namjeran pobačaj? Da bi se dao kakav-takav odgovor na to pitanje, a koji bi bio relevantan i za kršćansku savjest, valja se opet vratiti analizi stanja suvremenog društva i načina kako ono funkcionira.

4.1. Pobačaj, moralni i pravni poredak

Za moralnu filozofiju i moralnu teologiju odnos između pravnog poretka, s jedne, te jednog točno definiranog etičkog sustava, s druge strane, predstavlja izazov i ima veliku težinu i to kako na teorijskom planu, o odnosu prava i morala uopće, tako i na praktičnom planu, o odnosu državnih zakona, s jedne, i konkretne savjesti pojedine osobe, s druge strane. U suvremenom demokratskom društvu spomenuti izazov poprima nove i zahtjevne naglaske zbog proklamirane neutralnosti države spram religiozne vjere i definiranog etičkog sustava u skladu s tom vjerom. Međutim, je li suvremena demokratska država uopće etički neutralna?

Odgovor na to pitanje bi trebao biti negativan iz jednostavna razloga što u većini ustava suvremenih demokratskih država stoji da svaki građanin ima sva prava i slobode bez obzira na spol, jezik, rasu, vjeru, socijalno i političko podrijetlo itd., a ta se prava i slobode mogu ograničiti samo zakonom. Uz to se jamči sloboda savjesti i vjeroispovijedi te pravo na javno ispovijedanje osobne vjere, ali s određenjem da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom te da su odvojene od države. Dakle, suvremena demokratska država nije etički neutralna iz jednostavna razloga što u samom nastanku ili oblikovanju demokratske države stoje određene odluke koje potvrđuju jasno etičko određenje. To se etičko određenje zasniva na nekim bitnim stečevinama tzv. liberalne demokracije, ali i na nekim sastojcima dominantne religijske tradicije koji su u suglasju s proklamiranim vrijednostima ljudskog dostojanstva, ravnopravnosti, prava i sloboda građana.

Prema tome, suvremena demokratska država pokušava biti etički neutralna spram konkretnih etičkih sustava i konkretnih vjerskih zajednica, zadržavajući ekvidistancu prema njima. No, suvremena demokratska država uopće nije etički neutralna jer ona u svojim temeljima ugrađuje različite etički angažirane elemente liberalne demokracije te, indirektno, i religijske doprinose koji su u suglasju s tim elementima pa, je slijedom toga, logično da bude na svojevrstan način etički svrstana. Naime, državno opredjeljenje za demokraciju predstavlja izrazito etički angažiranu odluku. Prema tome, očito je da demokratska država u samome početku nije etički neutralna, odnosno ona je na neki način etički svrstana.

O svim tim premisama važno je voditi računa kad se govori o kompleksnu i zamršenu odnosu prava i morala u pluralističkom društvu u kojem je na djelu činjenični pluralizam. Ta se kompleksnost i zamršenost dodatno potencira u kontekstu rasprave o mogućnostima državnog ozakonjenja namjernog pobačaja kao najkontroverznijeg pitanja u okviru funkcioniranja konkretne društvenopolitičke zajednice. U tom je kontekstu važno držati na oku sljedeće načelo: ako država u svom zakonodavstvu ima zakon koji ozakonjuje namjerni pobačaj, tada pravna dopustivost takva zahvata niti išta dodaje niti išta oduzima od nemoralnosti takva zahvata u skladu s određenim etičkim sustavom. To načelo podržava drugo, već spomenuto načelo koje potvrđuje da moralni red ima prednost nad pravnim poretkom, odnosno da savjest konkretne osobe ima prvenstvo nad uredbama pojedinog državnog zakona. Prema tome, ono što je nemoralno za savjest konkretne osobe ostaje nemoralno i u slučaju da država to zakonski dopusti. A upravo se o tome radi u slučaju ozakonjenja namjernog pobačaja.

Savjest konkretne osobe koja smatra da je izvršenje namjernog pobačaja nemoralno djelo zadržava stav da takvo djelo nijedan državni zakon ne može učiniti moralnim, pa čak i kad ga proglašava pravno dopustivim. No, time problem opet nije riješen do kraja jer ostaje pitanje o moralnom zahtjevu države da poštuje, promiče i štiti ljudski život bez obzira na stupanj razvoja u kojem se dotični život nalazi.

4.2. Problem zakonske zabrane pobačaja

Suvremene bioetičke rasprave o namjernom pobačaju raznolike su u pristupima i konačnim stavovima, a nije rijedak slučaj da se u raspravu uvode ezoterični ili egzotični argumenti kojima određene društvene skupine pokušavaju ili minimalizirati ili maksimalizirati moralne aspekte namjernoga pobačaja, a sve to u ovisnosti o ideološkom polazištu dotične društvene skupine.

Za savjest konkretne osobe koja smatra da je namjerni pobačaj zapravo ubojstvo nevinoga ljudskog bića slijedi da je jedino ispravno zakonsko rješenje za takvu praksu njezina posvemašnja zabrana s jasno izrečenim kaznenim mjerama protiv počinitelja namjernog pobačaja. U kontekstu takva moralnog stava nema mjesta za stvaranje ikakve razlike pod vidom moralne odgovornosti između kvalificiranog ubojstva odrasle nevine osobe i ubojstva nerođenog ljudskog bića. Međutim, ne bi trebalo olako ispustiti iz vida sljedeću činjenicu: naime, suvremena društvenopolitička zajednica u okvirima određenoga demokratskog društva nije jedinstvena i homogena glede etičkoga gledanja na konkretne životne probleme, teme i dileme. Ona je višeslojno rascjepkana i razjedinjena te se, posljedično, s pravom govori o vladavini činjeničnog pluralizma unutar demokratskoga određenja društvenopolitičke zajednice.

Pritom je od presudne važnosti da se ima na umu kako se činjenični pluralizam i demokratsko društvenopolitičko uređenje države međusobno uvjetuju i nadopunjavaju. Iz čisto povijesne perspektive demokracija je omogućila oživljavanje činjeničnoga pluralizma, ali je isto tako konkretno postojanje činjeničnoga pluralizma omogućilo demokraciju, tj. postojanje činjeničnoga pluralizma nametnulo je zahtjev za stvaranjem takva društvenopolitičkog uređenja u kojem središnju ulogu igra načelo ravnopravnosti svih građana. Upravo je ravnopravnost svih građana u određenom društvu odigrala jednu od ključnih uloga u oživljavanju činjeničnog pluralizma.

Ravnopravnost u najopćenitijem smislu da su svi građani jednaki pred zakonom te posebno da svaki pojedinac ima pravo djelovati u skladu sa svojim osobnim uvjerenjima i stavovima, a da mu to država zakonski garantira. Prema tome, da bi demokratsko društvenopolitičko uređenje određene države moglo uopće funkcionirati, a imamo na umu konkretnu suvremenu demokratsku državu, ono pretpostavlja činjenični pluralizam kao uvjet mogućnosti i svoga opstanaka i svoga svakodnevnog funkcioniranja. Kad se u čitav kontekst unese pitanje o namjernom pobačaju, imajući pritom na umu savjest konkretne osobe koja smatra da je namjerni pobačaj nemoralno djelo, tada u svemu tome najprije valja uočiti nešto pozitivno.

Naime, državno ozakonjenje namjernog pobačaja ne mijenja moralnu narav takva zahvata. Namjerni pobačaj ostaje nemoralno djelo. Državno ozakonjenje namjernog pobačaja samo proglašava pravnu dopustivost takva zahvata. Pitanje o vrsti morala koji stoji u temelju takvog zakona je na mjestu, ali samo dotle dok nije poznata njegova narav budući da je itekako moralno relevantno pitanje o naravi pozitivnog zakona. Iz toga konteksta je sasvim legitimno, štoviše, dužnost je od države zahtijevati da bude nedvosmisleno opredijeljena i jasno definirana prema ljudskom dostojanstvu i vrijednosti ljudskog života, tj. da u svojim zakonima promiče i štiti osobno dostojanstvo i vrijednost svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti. Riječ je o univerzalnim vrijednostima. Te vrijednosti ni činjenični pluralizam ne smije dovoditi u pitanje jer se u protivnom izlaže opasnosti pretvaranja u vladavinu diktature jačih nad slabijima.

Prema tome, ozakonjenje namjernoga pobačaja u pluralističkome društvu uvijek je uvjetno, tj. uvijek je nužno zlo radi izbjegavanja još većeg zla. Takvo ozakonjenje nikada ni pod kojim uvjetima ne može biti smatrano dobrim, pa čak ni u kontekstu govora o funkcioniranju demokratskog društva. No, vrijeme je da se država konačno očituje.

5. Pobačaj i ideologija

Nažalost, u suvremenome društvu kontekst velike većine rasprava o moralnosti i legalnosti pobačaja obilježen je ideologijom. To se obilježje najčešće očituje u nepomirljivu i apriornu odbacivanju svakog priziva na objektivni moralni zakon općenito te na objektivnu istinu o statusu nerođenog djeteta posebno. Objektivni moralni zakon, koji jednostavno kaže da nikada nije dopušteno ubojstvo nevinog ljudskog bića, osporava se na način nijekanja ontološkog statusa nerođenog djeteta, u smislu da ono nema status ljudske osobe koji bi mu osigurao uvjete za priznanje prava, pa tako i priznanje temeljnog prava na život. Posljedično, objektivna istina o statusu nerođenog djeteta kao ljudskog bića, koje snagom gole činjenice postojanja zavređuje priznanje i poštovanje, osporava se na način manipuliranja činjenicama, u smislu potpuna miješanja različitih razina argumentacije te unošenjem zbrke u načelo o razlikovanju evidencije i kompetencije.

Slijedom toga, objektivna istina o moralnom i legalnom statusu nerođenog djeteta biva najčešće izvrgnuta obezvrjeđivanju u kojoj raboti sudjeluju ne samo neposredno zainteresirani zagovornici namjernog pobačaja kao što su radikalne feministkinje, nego i posredno zainteresirani zagovornici namjernog pobačaja kao što su liječnici, filozofi, pravnici, sociolozi, socijalni radnici, članovi različitih udruga civilnog društva usmjerenih na zaštitu ljudskih prava. U pozadini obje vrste nijekanja, dakle, nijekanja objektivnog moralnog zakona i objektivne istine o statusu nerođenog djeteta, nalazi se jedan definiran svjetonazor kojemu je odurna i strana ideja apsolutne moralne bezuvjetnosti koja svoje zadnje utemeljenje nema u čovjeku, kao slobodnu i razumskom biću, nego u Bogu, kao Stvoritelju i apsolutnom Gospodaru života i smrti.

Istina, ljudski razum nije sasvim nesposoban u postupku dokazivanja ontološkog statusa nerođenog ljudskog bića. Štoviše, jednostavna racionalna tvrdnja koja kaže da ako ljudsko biće nije pravo ljudsko biće od početka, tj. od oplodnje, onda nikad kasnije neće ni postati, posjeduje veliku i logičku i argumentacijsku snagu. Ali ne radi se o tome. Ideologija nikada ne funkcionira isključivo snagom logike i argumenata, nego joj je poglavito vlastito da funkcionira također uz pomoć logike i argumenata snage. Ideološka logika snage u pitanjima pobačaja sastoji se u tome da se u ime neke više ideje, koja je tek puka ideja, kao što je ideja o ljudskim pravima, slijepo inzistira na moralnom i pravnom opravdanju namjernog prekida trudnoće, potvrđujući time ideju da ljudska prava nisu doista ljudska prava ukoliko su zajednička i neotuđiva svim ljudskim bićima, nego da su to ljudska prava ukoliko diskriminiraju slabije, a veličaju jače.

To je supstrat ideološke obmane prisutne u svim suvremenim raspravama o pobačaju koje idu za tim da iznađu argumente koji moralno i pravno opravdavaju namjeran prekid trudnoće. Kritika upućena na račun takva gledanja na pobačaj nije ujedno kritika upućena na račun ideje ljudskih prava kao takvih, nego je to kritika upućena na račun bjelodane diskriminacije slabijih od strane jačih ljudskih bića, a što je nedopustivo i neprihvatljivo ne samo teološki, nego i filozofski, dakle, ne samo snagom argumenta vjere, nego i snagom argumenta razuma. Zdrav razum se buni protiv svakog oblika diskriminacije u društvu, a pogotovo protiv diskriminacije slabijih. Zar nije jedno od glavnih obilježja suvremenoga demokratskog društva briga za manjine, slabije i ugrožene? Ipak, društvo koje samo sebe planski lišava istinskog temelja izvan povijesnih i ljudskih događanja otkriva se kao nesposobno za potpunu zaštitu svih ljudskih bića, nerođenih i rođenih.

6. Sloboda kao vrijednost i pobačaj

Namjerni pobačaj označava prekid ljudskog života prije rođenja. Namjerni je zato jer je svjesno planiran i slobodno izvršen. Pobačaj je zato jer označava nasilno odstranjivanje ploda iz majčine utrobe. Neoliberalna bioetika nastoji okrenuti naglavce iznesene tvrdnje, ne osporavajući pritom ni smisao hotimičnosti ni smisao pobačaja, već smisao ljudskog života. Religiozna bioetika uvijek polazi od vrijednosnog određenja slobode.

Sloboda nije nešto što lebdi u zraku. Sloboda nije ni puka mogućnost izbora. Sloboda je način ljudskog egzistiranja. Sloboda je vrijednost u sebi. Upravo kao vrijednost u sebi, sloboda predstavlja samu srž čovjeka i njegova ljudskog djelovanja. Ljudsko djelovanje je eminentno slobodno djelovanje. To još ne znači da konkretan čovjek može činiti što ga je volja i kad ga je volja. Baš suprotno. Sama sloboda iz svoje samostojnosti priopćava čovjeku svoje vrijednosno određenje. Čovjek se u slobodi i kroz slobodu ostvaruje kao čovjek. Vrijednost čovjeka je vrijednost njegove slobode, ali i obrnuto, vrijednost slobode je vrijednost njezina nositelja, to jest čovjeka. Prema tome, smisao slobode se ne može iscrpsti iz jednostavne činjenice da je čovjek kao slobodno biće sposoban birati.

Najlakše je shvatiti sposobnost biranja u kontekstu ponude dvaju suprotstavljenih izbora, jedan dobar, a drugi zao. Svi se slažemo da čovjek treba izabrati dobro, a izbjeći zlo. Na tako općenitoj razini svi se ljudi slažu. Ono oko čega se ne slažu jest poimanje dobra i zla. Tu započinje razilaženje. Naime, u kontekstu suvremenih rasprava o pobačaju neoliberalna bioetika opravdava namjerni pobačaj polazeći od negacije prava na život nerođenom ljudskom biću, s jedne, te afirmacije prava na pobačaj odrasle žene, s druge strane. Mnogi s pravom misle da nerođeno ljudsko biće ima pravo na život te da je stoga negiranje toga prava moralno zlo. Neoliberalna bioetika tvrdi suprotno, ali ne na način negiranja prava na život kao takva, već na način negiranja ljudske vrijednosti i dostojanstva nerođenom ljudskom životu.

Tu se dolazi do same srži razilaženja u razumijevanju i tumačenju ljudske slobode te dobra i zla. Naime, ljudska sloboda je vrijednost u sebi i kao takva u konkretnim izborima uvijek zahtijeva vrijednosno određenje. Čovjek slobodno bira ono što je spoznao kao dobro i vrijedno. Ono što je spoznao kao zlo i nevrijedno trebao bi izbjegavati. Međutim, moralna spoznaja namjernog pobačaja kao zla proizlazi iz razumijevanja vrijednosti ljudskog života prije rođenja. Vrijednost ljudskog života je ta koja treba odrediti slobodu u konkretnome izboru. Sloboda je zbog same svoje vrijednosti otvorena za vrijednosno određenje. Prema tome, ne izabrati namjerni pobačaj označava slobodno prihvaćanje vrijednosti koja je u igri, a to je ljudski život. Vrijednost ljudskog života nije apsolutna. No, vrijednost nevinog ljudskog života za slobodu predstavlja moralnu vrijednost koja se u konkretnom izboru nameće kao apsolutna bezuvjetnost. Neoliberalna bioetika sa svoje strane u danim okolnostima opravdava namjerni pobačaj jer ne želi prepoznati u nerođenom ljudskom životu vrijednost. Zbog toga neoliberalna bioetika moralno opravdava slobodu konkretne žene u izboru namjernog pobačaja. Glavni razlog leži u nijekanju vrijednosnog određenja nevinog statusa ljudskog života prije rođenja.

6.1. Pobačaj – religija – liberalizam

Suvremene bioetičke, biopravne i biopolitičke rasprave oko početka ljudskog individualnog života, to jest oko ontoantropološkog statusa ljudskog embrija poznaju dva načelna i kao takva suprotstavljena stava o pobačaju. Uz religiju se obično povezuje osuda pobačaja. Uz neoliberalizam se obično povezuje popustljivost prema pobačajnoj praksi.

Religija u svojim razmatranjima ljudskog života prije rođenja, kao i ljudskog djelovanja prema tom životu, polazi od temeljne ideje Boga kao tvorca i darovatelja života. Neoliberalizam u svojim razmatranjima tog problema polazi od temeljne ideje slobode čovjeka kao subjekta prava. Religija zadnji temelj svakog gospodstva i autoriteta nad ljudskim životom vidi u Bogu, dok neoliberalizam taj temelj vidi u ljudskim pravima i individualnoj slobodi čovjeka. Svaki zahvat koji ide za osakaćivanjem ili skraćivanjem ljudskog života prije rođenja za religiju predstavlja uplitanje u poredak što ga je Bog uspostavio među ljudima te time preuzimanje prerogativa koji su samo Bogu vlastiti. Zabrana ubijanja nevinih ljudskih bića je zagarantirana u Objavi, u petoj zapovijedi Dekaloga. Neoliberalizam također stoji na stajalištu da je zabranjeno ubijanje nevinih ljudskih bića budući da je svako ljudsko biće nositelj prava, a jedno od temeljnih prava svakog čovjeka jest pravo na život. Oduzeti nekome život znači oduzeti mu mogućnost da ostvari svoju egzistenciju, to jest lišiti ga gole mogućnosti postojanja. Međutim, neoliberalizam se ne uspijeva racionalno oduprijeti zahtjevima slobodnih izbora za pobačaj.

U tim se situacijama neoliberalizam nalazi na tanahnoj liniji koja ga sili da prizna vlastita ograničenja. Naime, već je nekako postalo uobičajeno misliti da neoliberalizam sve dopušta i opravdava, da nema nikakvih apsolutnih zabrana te da su moralne norme uvjetovane subjektivnim, a ne objektivnim moralnim poretkom. Stoga, umjesto da dosljedno svojim ishodištima stane u obranu prava na život, neoliberalizam, nasuprot tomu, brani pravo na pobačaj na štetu nevinog ljudskog života. Da bi racionalno opravdao tu svoju nedosljednost, neoliberalizam dosljedno negira jednaku vrijednost nerođenog ljudskog života i već rođenog ljudskog života, ali ne na temelju racionalnoga dokaza da ljudski život prije rođenja manje vrijedi od života nakon rođenja, nego na temelju opravdanja slobodnog izbora žene.

Zbog toga nema izgleda da suvremene rasprave o pobačaju u kojima, globalno gledajući, glavnu riječ vode neoliberalna filozofija, s jedne, te religija, s druge strane, ikada završe. Neoliberalna filozofija za potrebe opravdanja slobode izbora za pobačaj niječe jednaku vrijednost ljudskog života prije rođenja i nakon rođenja. Pri tome joj nerijetko svesrdnu logistiku pružaju mnogi prirodni znanstvenici koji prirodoznanstvene datosti tumače u skladu sa svojim ideološkim opredjeljenjem. Tako se religija treba suočiti i s ideološkim zloupotrebama prirodnih znanosti. Na taj se način otvaraju užarena i neugodna povijesna pitanja o odnosu prirodnih znanosti i religije.

Ukratko, iako neoliberalizam nije dokazao da ljudsko biće prije rođenja nije subjekt prava, svejedno odobrava pravo žene na pobačaj. Religija koja u obrani prava na život prije rođenja poseže i za prirodoznanstvenim dokazima suočava se s činjenicom da mnogi prirodni znanstvenici te dokaze uokolo ismijavaju i demantiraju. Tako se začarani krug neprekinutih rasprava zatvara. Posljedično, nastavljaju se do u nedogled.

a) Pobačaj između osobne savjesti i zakona

U suvremenim pluralističkim društvima fenomen pobačaja je razapet između osobne savjesti i pozitivnoga zakona. Odmah treba uočiti jednu važnu činjenicu. Osobna savjest i pozitivni zakon nisu suprotstavljene stvarnosti. To je već poznato iz zahtjeva da je svatko dužan poštivati pozitivne zakone sredine u kojoj živi. Problem nastaje u susretu s pozitivnim zakonom koji nešto odobrava, promiče, propisuje ili prešućuje, a što se izravno kosi sa stavom osobne savjesti pojedinca.

Nije tek puko otkrivanje tople vode ako se ustvrdi da upravo pozitivni zakon o pobačaju predstavlja antologijski primjer konflikta između prava i morala, to jest pozitivnog zakona i osobne savjesti koja se protivi svakom obliku ozakonjenja namjernog pobačaja. Na načelnoj razini odnos između pozitivnog zakona i osobne savjesti trebao bi udovoljiti kriteriju međusobnog uvažavanja i uzajamna podupiranja. Samo onaj pozitivni zakon koji uvažava i poštuje instanciju osobne savjesti jest dobar i obvezujući. Osobna savjest se tako otkriva kao moralna instancija pozitivnog zakona. Pozitivni zakon se otkriva kao pravna instancija osobne savjesti.

U svemu je važno imati na umu da moral i pravo nisu jedno te isto te da ih nije moguće svesti jedno na drugo. No, to ne isključuje intiman odnos među njima. Štoviše, odnos je zagarantiran u pretpostavci po kojoj je moral temelj pravu, dok obrnuto ne vrijedi. Pozitivni zakon je jednoznačno podložan moralnoj prosudbi. Osobna savjest je samo analogno podložna jednoznačnoj prosudbi pozitivnoga zakona, a to znači samo u situaciji kada se sumnja da krši pozitivne odredbe zakona. Pozitivni zakon je uvijek, na ovaj ili onaj način, proizvod moralnog iskustva određenih osobnih savjesti. Kaže se da pozitivni zakoni predstavljaju, odnosno sadržavaju tek minimum moralnosti. Razlog je to što pozitivni zakoni ne obvezuju na ostvarivanje osobne svetosti i moralne dobrote koje spadaju na intimnu odluku osobe. Pozitivni zakoni reguliraju i utvrđuju pozitivne granice dopustivosti u ljudskom ponašanju i djelovanju u danim okolnostima i pod određenim uvjetima za točno utvrđeno područje ljudske djelatnosti.

Poštivanje svih normi, pravila i odredbi pozitivnoga zakonodavstva određene sredine nije samo po sebi garancija za ostvarenje moralne dobrote osobe i osobne svetosti. No, to se od pozitivnih zakona i ne očekuje. Od pozitivnih zakona se očekuje da reguliraju međuljudske odnose i odnose među pojedinim skupinama u društvu prema načelima običajnosti, jednakosti, pravednosti, istinoljubivosti itd. Moralna problematičnost nekog pozitivnog zakona može proizlaziti iz činjenice da je u njemu sadržana odredba koja je u suprotnosti s moralnom dobrotom pojedinca. Tu se ne radi o suprotnosti sa sudom savjesti pojedinca kao pojedinca, nego o suprotnosti s izvorom i temeljem moralne dobrote.

Primjerice, za protivnike namjernoga pobačaja njegovo ozakonjenje predstavlja dovoljan razlog za prosudbu takva zakona nemoralnim. Međutim, protivljenje ozakonjenju pobačaja ne počiva na protivljenju pravu kao takvu, na odbacivanju pozitivnih zakona kao takvih, na osporavanju prava zakonodavcu da donosi i ukida pozitivne zakone, već počiva na ideji dobra kao izvoru morala i temelju osobnog suda savjesti, a koju ideju je zakon o pobačaju zaobišao i priklonio se nekom shvaćanju koje namjerno osporava pravo na život čovjeku prije rođenja.

b) Bog, osobna savjest i pobačaj

Kršćansko promišljanje o fenomenu pobačaja u suvremenim liberalno-demokratskim društvima zadano je smislom Boga i dostojanstvom osobne savjesti. Kršćansko razumijevanje osobne savjesti naglašava dvije međusobno neodvojive dimenzije.

Prva razina se tiče apriornosti osobne savjesti pred svakim ljudskim autoritetom. »Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi« (GS, 16). Dakle, svaki čovjek u svome srcu nosi iskru božanskog zakona – savjest. Po tome su svi ljudi jednaki, jer ona izražava samo stanje ljudskoga dostojanstva koje je neuništivo. »Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini«. Stoga kršćanski govor o ljudskom dostojanstvu bitno uključuje govor o izvoru toga dostojanstva – o Bogu. Savjest kao jezgra ljudskog dostojanstva govori specifičnim jezikom koji se svodi na samo jedan imperativ: čini dobro!

No, osim savjesti kao stanja postoji i sud savjesti. Sud savjesti je sud praktičnog razuma o konkretnom djelovanju i ponašanju. Konkretno ljudsko djelovanje i ponašanje svoje zadnje vrijednosno utemeljenje ima u samome ljudskom dostojanstvu kao čovjekovoj jezgri koja zapovijeda da dobro treba činiti. Razina savjesti kao ljudskog dostojanstva pošteđena je od svih problema. Tu su svi ljudi jednaki. Iz toga proizlazi najviše vrijednosno određenje nepovredivosti ljudskog dostojanstva čiji izvor nije čovjek, nego Bog. Problemi nastaju na razini konkretnog suda savjesti. Primjerice, ako neka osoba tvrdi da za nju namjeran prekid trudnoće nije nemoralan čin, tada takav sud ne izvire iz jezgre dotične osobe koja obuhvaća njeno dostojanstvo i odnos s Bogom, nego je plod njezina razumskog mišljenja i zaključivanja. Budući da ljudsko mišljenje i zaključivanje nije apsolutno sigurno, već je podložno pogrešivosti i krivom sudu, tako se barem može doći do razumskog shvaćanja osobe koja smatra da namjeran prekid trudnoće nije nemoralan čin. Međutim, ni rečeno ne izražava pravu istinu o tome.

Poznato je da mnogi zagovornici namjernog pobačaja uopće ne priznaju da je njihov sud savjesti o pobačaju pogrešan i kriv. Oni iznose mnoštvo argumenata u prilog ispravnosti njihova praktičnog suda savjesti. Sada je u svemu tome važno uočiti jednu bitnu stvar. Naime, zagovornici namjernoga pobačaja ne pozivaju se na Boga kao nadnaravni izvor ljudskoga dostojanstva i spoznaje dobra. Problem pobačaja stoga valja sagledavati iz perspektive dubinskoga gubitka smisla Boga. Analogno tvrdnji da je ako Boga nema, sve dopušteno, može se ustvrditi da je ako Boga nema, pobačaj dopušten. Papa Ivan Pavao II. u svojim prodornim analizama stanja suvremene civilizacije nije propustio ukazati na rasprostranjen fenomen gubitka smisla Boga čemu slijedi gubitak osjećaja za grijeh, a čemu posljedično slijedi pomutnja savjesti, to jest pomutnja u razlikovanju dobra i zla.

Iako kršćansko vrednovanje namjernog pobačaja kao čina ubojstva ne odustaje od argumenata naravne spoznaje dobra, ono ipak uključuje nadnaravnu ideju dobra sadržanu u jezgri (čini dobro!) u kojoj pojedinac komunicira s Bogom. Gubitak smisla Boga neminovno vuče za sobom problem različita, naravnog razumijevanja ideje dobra. Nastaje zbrka i pomutnja. Rješenje? Obraćenje Bogu.

7. Fetus kao ustavna kategorija

Fetus kao ustavna kategorija nije nikakva smicalica. Time se želi samo potaknuti odgovorne ljude koji vode državu na svim razinama trodiobe vlasti da preispitaju mogućnost izričita uvrštavanja zaštite prava na život još nerođena čovjeka. O tome već postoje određena iskustva u suvremenim demokratskim zemljama, stoga se čini uputnim učiti se na tim iskustvima. Istina, u svim tim zemljama je legaliziran pobačaj, što znači da čovjek prije rođenja ne uživa status ustavne kategorije u smislu da bi mu Ustav garantirao i štitio temeljno pravo na život. Međutim, nije to jedino što bismo trebali naučiti iz tih iskustava.

Potrebno je razvijati demokratsku svijest građana. Demokratska svijest sama po sebi još ne garantira sigurnost u pogledu ispravna moralnog djelovanja i ponašanja te izgradnje dobrih moralnih stavova građana. Uostalom, valja voditi računa i o činjenici da je demokratsko društvo bitno pluralističko, pri čemu se ideja pluralizma ne zaustavlja samo na političkom pluralizmu, već se proteže i na etički, religijski, ideološki, filozofski itd. pluralizam. Štoviše, politički pluralizam ne stvara, primjerice, etički pluralizam, nego obrnuto, dakle etički pluralizam stvara politički pluralizam.

U političkom životu jedne zemlje se mogu svakodnevno uočavati razlike među strankama, skupinama i pojedincima, ali te razlike su samo prividno političke prirode, iako se tako zovu. Razlike među njima su ponekad razvidno duboke i nepomirljive i kao takve dodiruju samo dno ideoloških, svjetonazorskih, filozofskih, etičkih ili vjerskih razlika. Prema tome, kad se kaže da je demokratsko društvo bitno pluralističko, onda je premalo reći da je samo politički pluralističko. Hrvatska je demokratska država što znači da je ujedno i pluralistička, no i pluralizam nije samo političkoga reda, u smislu različitih političkih stranaka, već on zahvaća u mnogo dublje razlike među ljudima.

No, to još nije dovoljan razlog za pesimizam, a još manje može biti razlogom za odustajanje od pokušaja da se pravo na život čovjeka prije rođenja proglasi ustavnom kategorijom. Vrijedi pokušati, ali ne da bi se stvorila slika demokracije, pluralizma i ideologija u hrvatskome društvu, nego da bi se iskazala ljubav i poštovanje prema još nerođenim ljudskim bićima. U ostvarenju toga cilja stoje na raspolaganju neka sasvim legitimna demokratska sredstva. Najprije referendum u kojem bi se pitalo građane jesu li za uvrštenje prava na život nerođenog čovjeka u Ustav (primjer Irske) ili referendum u kojem bi se pitalo građane jesu li za zabranu pobačaja (primjer Italije). Vrijedilo bi pokušati.

Problem pobačaja daleko prelazi individualne granice. To je društveni problem, a u Hrvatskoj je danas društveni problempar excellence (demografski slom!). Onima kojima se ovi prijedlozi čine smiješnima samo pokazuju koliko im je doista stalo do istinske demokracije, kao vladavine naroda, i do razvoja demokratske svijesti u društvu. Onima kojima se ovi prijedlozi čine upitnima zbog možebitnog neželjena ishoda spram njihova stava o pobačaju potvrđuju da se njihovo uvjerenje može doslovno izmjeriti samo retoričkim mjerilima. Prijedlog je sasvim legitiman. Prijedlog je k tomu dobronamjeran. Motiviran je ljubavlju prema nerođenim ljudskim bićima. Povod mu je demokratska svijest. Na potezu su hrvatske vlasti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tončija Matulića Medicinsko prevrednovanje etičkih granica u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.