1. Izvor prava na život

Suvremene bioetičke rasprave o pobačaju nisu zaobišle temu izvora prava na život. Liberalni pristupi u bioetičkim raspravama osporavaju pravo na život ljudskom embriju. Liberalna bioetika slaže se s načelnim stavom da je pravo na život temeljno ljudsko pravo. To znači da pravo na život uživa status nepovredivosti. Međutim, u bioetičkim raspravama o, na primjer, pobačaju liberalna bioetika nije sklona priznati pravo na život ljudskom embriju, a da uopće nije ponudila zadovoljavajuće rješenje pitanja ontološkog statusa ljudskog embrija, u smislu pitanja o ljudskom embriju kao osobi. Liberalna filozofija se tješi da su njeni argumenti protiv ljudskog embrija kao osobe utemeljeni na razumu. Po tome ispada da je moguće racionalno dokazati da ljudski embrij nije osoba. Ali, ipak, za liberalnu filozofiju bit problema ne leži u tome je li ljudski embrij osoba ili nije, nego ima li žena pravo na pobačaj ili nema. U skladu s racionalnim argumentima liberalne filozofije žena ima pravo na pobačaj jer je ona odrasla, slobodna i svjesna te kao takva ima pravo raspolagati svojim tijelom, za razliku od ljudskog embrija koji nije ni odraslo, ni slobodno, a ni svjesno biće.

Takav isprepleten pristup problematici prava na život ljudskog embrija i ženina prava na pobačaj jednostavno onemogućava da se u okvirima sekularnog društva dođe do zadovoljavajućeg rješenja gorućeg moralnog problema zvanog pobačaj, kao i svih ostalih ljudskih djelatnosti koje su usmjerene na raznovrsne manipulacije ljudskim životom u ranim stadijima njegova postojanja. Svako ljudsko biće ima pravo na život. Tako glasi formulacija ustavom zagarantiranoga i zaštićenog prava u svim državama s proklamiranim demokratskim društveno-političkim uređenjem. Međutim, nijedan ustav ne kaže baš ništa o izvoru prava na život. Tko daje pravo na život? Daje li ga možda država? Ili možda ustav? Je li ljudsko pravo na život nešto što se stječe postupno ili ono čovjeku pripada snagom puke činjenice da je ljudsko biće?

Pravna praksa odavna poznaje institut po kojem se još nerođeno dijete u datim okolnostima smatra kao da je već rođeno, a što treba shvatiti da ono ima ista prava kao i dijete koje se već rodilo (latinski se to kaže: nasciturus pro iam nato habetur). Ako već na razini pravne prakse, u datim okolnostima imamo priznanje prava nerođenom djetetu, onda je suvišno polemično osporavanje prava na život ljudskom embriju kako to čini liberalna filozofija. Ta polemika ide samo za tim da na tzv. racionalnim argumentima liberalne inspiracije dokaže kako ljudski embrij nema pravo na život, čime se problem ne rješava, već samo ideološki komplicira. Razlog tomu leži u činjenici da se svi slažemo da postoje temeljna ljudska prava. Međutim, pravo na život predstavlja ne samo temeljno ljudsko pravo, već ono uzeto samo za sebe predstavlja temelj svim ostalim temeljnim ljudskim pravima. Liberalna filozofija je zauzela stav da ljudska prava pripadaju osobama, a ne ljudskim bićima. Na taj je način na sebe preuzela nezahvalnu ulogu arbitra po kojem neka ljudska bića imaju, a neka nemaju pravo na život, jer navodno sva ljudska bića nisu osobe. Osporavanje prava na život ljudskom embriju od strane liberalne filozofije i bioetike ne znači samo ontološko demoliranje čovjeka, već preuzimanje na sebe ovlasti raspolaganja pravom na život. To nije rješenje problema, već njegovo novo isticanje.

1.1. Pravo na život i suvremena kultura

Nije nikakvo čudo što se u suvremenim društvima s proklamiranom liberalnom demokracijom raspravlja o zaštiti prava na život. Naime, pravo na život spada u temeljno ljudsko pravo. Da bi čovjek pojedinac uopće mogao ostvarivati sebe i svoju egzistenciju, najprije treba biti živ, a da bi bio živ, potrebno mu je priznati pravo na život. Pravo na život nije nešto oko čega se može cjenkati. Pravo na život je temeljna pretpostavka za realizaciju osobne egzistencije. Bez temeljnog i elementarnog prava na život nema mogućnosti ostvarenja svih ostalih prava. Oko stečenih prava se može raspravljati na dugo i široko, no oko temeljnih prava koja spadaju na čovjeka ukoliko je čovjek, te mu kao takva osiguravaju golu egzistenciju, nema rasprave.

U suvremenoj liberalno-individualističkoj kulturi događa se upravo suprotno. Danas se vode žestoke rasprave o temeljnom ljudskom pravu na život. Istina, ne stavlja se u pitanje pravo na život uopće, već u nekim zadanim okolnostima povezanim s nekim ljudskim bićima. Zadane okolnosti su početak i kraj ljudskog života. Da budemo još precizniji, radi se o ljudskom životu prije rođenja, to jest od oplodnje do poroda, te o ljudskom životu u terminalnoj fazi, to jest u stanju teških bolova i bezizglednosti za poboljšanje takva stanja. U prvom slučaju se govori o namjernu pobačaju, kao i o drugim medicinskim i biomedicinskim oblicima napadnih manipulacija na ljudskim embrijima i fetusima sa štetnim ishodima po ove posljednje. U drugom slučaju se govori o usmrćivanju na zahtjev, bilo da je riječ o aktivnoj eutanaziji ili o liječnički potpomognutom samoubojstvu.

U civilizaciji koju općenito zovemo opisnim imenom znanstveno-tehnička civilizacija, koja se s pravom hvali velikim otkrićima i dostignućima, u kojoj se svakih pet do sedam godina znanje udvostručuje, u kojoj su mnoge nejasnoće i tabui iz prošlih vremena prevladani i stavljeni ad acta, vode se rasprave o pravu na život kao nikad do danas u povijesti čovječanstva. Valja reći i to da su vrijednost i dostojanstvo ljudskog života u suvremeno doba produbljeni, istaknute su mnoge pozitivne strane koje su u prošlosti bile zanemarene. Primjerice, tortura i smrtna kazna su se sve do u ne tako davnu prošlost smatrale moralno opravdanima i prihvaćenim metodama za urazumljivanje heretika, kriminalaca i odmetnika. Danas je, pak, porasla svijest da su takve radnje protivne ljudskom dostojanstvu i vrijednosti ljudskog života. Ipak, u povijesnim razdobljima u kojima pojedinac nije bio toliko na cijeni, jer su u središtu razmatranja bili vrijednost i opstanak društva, pravo na život nije stavljano u pitanje. Kvaliteta života pojedinaca i skupina znala je biti veoma problematična, no pravo na život se podrazumijevalo.

Danas, kada su prevladane mnoge nejasnoće, kada se s punim pravom ističe jednako dostojanstvo i jednakovrijednost svakog ljudskog bića, kada se ide za pravnim i zakonskim utvrđivanjem okvira koji će omogućiti svakom ljudskom biću da ostvari svoju egzistenciju, pravo na život se nadugo i široko problematizira i to baš u slučaju najslabijih i kao takvih totalno ovisnih o odraslima. Neoliberalizam plaća cijenu svoje dosljednosti. Sloboda pod svaku cijenu je dovela dotle da se ne susteže naplatiti je ni cijenom nevinog ljudskog života. No, tu problem ne prestaje, već započinje.

1.2. Pravo na život, liberalizam i demokracija

Teško je zanijekati činjenicu da je upravo suvremeno društvo razvilo sofisticirane mehanizme zaštite prava na život, o čemu svjedoče razne konvencije i deklaracije o zaštiti ljudskih prava te kazneno zakonodavstvo civiliziranih zemalja. U ranijim povijesnim razdobljima ljudski život je prolazio kroz različite valorizacije i interpretacije. Može se reći da je u ranijim razdobljima razvoja društva svijest o ljudskom dostojanstvu bila slabija nego što je danas. »Dostojanstvo ljudske osobe u ovo naše doba iz dana u dan sve više prodire u svijest ljudi, i raste broj onih koji zahtijevaju da ljudi mogu imati i služiti se vlastitom odlukom i odgovornom slobodom u svom djelovanju« (DH, br. 1). Međutim, isto je tako neosporna činjenica da je suvremeno društvo omogućilo razne oblike kršenja temeljnog prava svakog ljudskog bića na život.

Suvremeno se društvo nalazi u procjepu vlastite kontradiktornosti. Na jednoj strani imamo visoko razvijenu svijest o ljudskom dostojanstvu i ljudskim pravima koja svoju konkretnu potvrdu pronalaze u međunarodnim i nacionalnim pravnim i zakonskim aktima, dok na drugoj strani imamo sve permisivnije zakone u pogledu zaštite ljudskog života prije rođenja te u zadnjim stadijima egzistencije na samom kraju ljudskog života. Pobačaj je već davno postao sredstvo za provjeru demokratičnosti pojedinog društva. Eutanazija polako ali sigurno ide prema tome da zauzme mjesto lakmusova papira za provjeru poštivanja demokracije i ljudskih prava. Kakve veze ima zaštita temeljnog ljudskog prava na život s demokratskim društvenim uređenjem? Zar pravo na život nije prije svake demokracije? Liberalna filozofija na ta pitanja ima gotove odgovore. Ljudska prava su svojina liberalizma kao zajedničkog nazivnika za čovjekove težnje za oslobođenjem od jarma neželjene prošlosti u najširem smislu te riječi. Pravo na život jest prije demokracije, ali je demokracija izravan proizvod liberalizma. Liberalizam stoji u temeljima suvremene demokracije budući da su novovjekovna filozofija i Francuska revolucija omogućile demokraciju, a ne obrnuto. Demokracija se stoga treba ravnati po pravilima liberalizma. Pri tome nastaje liberalna demokracija kao specifičan tip društveno-političkog uređenja društva.

Liberalna demokracija u prvi plan ističe ljudska prava i slobode. Nema nikakve sumnje da su ljudska prava i slobode izraz ljudskoga dostojanstva. No, mogući problemi nastaju u trenutku kad se ljudska prava i slobode međusobno isprepliću na način uzajamna ograničenja i međusobnog uvjetovanja. Ljudska sloboda nije neograničena. Ljudska sloboda je ograničena. Ograničenost slobode izbija najprije iz čovjekove ograničenosti, a onda i iz čovjekove društvenosti. U takvu misaonom okviru zaštita temeljnog ljudskog prava na život postaje problematična zbog prenaglašavanja prava i slobode jednih na štetu drugih. Obično se to odvija u okolnostima u kojima jači postavljaju ograničenja slabijima. Ništa novo pod kapom nebeskom. Međutim, da bi liberalna filozofija opravdala ograničavanje nekih prava nekim ljudskim bićima, na primjer pravo na život embrijima, fetusima i terminalnim bolesnicima, ona to čini na način da tim ljudskim bićima osporava ontološki status nositelja prava. Jednostavno se tvrdi da, na primjer, ljudski embrij nije osoba te kao takav nema pravo na život. Problem tu ne završava.

2. Rasprave o pravu na život

Tko zna koliko su puta i u koliko različitih konteksta liberalni filozofi osporili valjanost argumenata koji se nalaze u temeljima ideje o zaštiti ljudskog života od oplodnje te, posljedično, o potrebi zabrane svakog namjernog prekida ljudskog života prije rođenja. Sasvim je drugo pitanje jesu li i u kojoj su mjeri valjani liberalni argumenti kojima se dokazuje opravdanost prava na pobačaj spram prava na život nerođenog ljudskog života i opravdanost tvrdnje da ljudski život prije rođenja nema status osobe te, posljedično, da nema ni uvjeta da bi mu se priznala određena prava. S tim u svezi treba biti načistu. Naime, argumenti koji se iznose sa stajališta jedne etike utemeljene na naravnom zakonu posve su različite prirode od argumenata koji se iznose sa stajališta većine etičkih teorija utemeljenih na idejama koristi i ugovora. Bilo bi krivo misliti da etika utemeljena na naravnom zakonu ne poznaje središnje ideje slobode i prava. Naprotiv, naravni zakon i nije ništa drugo doli izraz same ljudske naravi koju tumačimo pojmovima razuma, slobode i prava.

Suvremena liberalna filozofija sa svoje strane se ne umara previše oko pitanja o apsolutnoj bezuvjetnosti u moralnom govoru te o moralnim zabranama koje bi imale univerzalnu vrijednost bez ikakvih izuzetaka. Susret tzv. tradicionalne etike utemeljene na naravnom zakonu i suvremene liberalne filozofije sa svojim etičkim zahtjevima u kontekstu govora o zaštiti prava na život još nerođenih ljudskih bića sliči na razgovor gluhih telefona. Zašto je to tako? Postoje različite etike utemeljene na naravnom zakonu, a razlog za to leži u činjenici što je koncept naravnog zakona podložan različitim razumijevanjima i tumačenjima. No, etika utemeljena na naravnom zakonu koja ističe da ljudsko biće ima pravo na život od trenutka oplodnje, te da je svaki prekid nevinog života prije rođenja težak moralni zločin u kontekstu liberalne filozofije se shvaća kao anakronističko nametanje suvišnih moralnih ograničenja slobodama odraslih osoba.

Odrasla osoba je subjekt prava te kao takva ima pravo raspolagati svojom slobodom. Nerođenom ljudskom biću ne osporava se pravo na život izravno, već neizravno. Polazi se od premise da nositelj prava može biti samo osoba. Zatim se pita je li ljudski embrij osoba? Odgovor što ga liberalna filozofija daje na to pitanje je jednoznačan i definitivan. Ljudski embrij nije osoba jer za postojanje osobe se traže neke karakteristike koje embrij ne posjeduje. Te karakteristike su svijest, samosvijest, memorija, sposobnost slobodna djelovanja itd. Prema tome, ako ljudski embrij nije osoba, a samo se osobama pripisuju prava, onda ljudski embrij nema ni pravo na život. U tom je kontekstu osoba svedena na konvencionalnu kategoriju, u smislu tržišnog parničenja oko toga tko jest, a tko nije osoba. Međutim, oko osobe nema rasprave. Takva argumentacija je problematična iz jednostavna razloga što radikalno razdvaja ljudsko biće i osobu na razini konkretne egzistencije. Takav zahvat, ipak, ne rješava problem statusa ljudskog embrija. Rasprave i dalje traju te im se ne vidi kraja. Cilj liberalne filozofije je zapravo bio opravdanje prava na pobačaj. U prvom planu stoga, nije ljudski embrij, već odrasla osoba koja zahtijeva pobačaj. U ime liberalne demokracije tom se zahtjevu udovoljava, a udovoljava mu se pod uvjetom da se radikalno zaniječe pravo na život nerođenom ljudskom biću.

2.1. Liberalno “da” pobačaju

Liberalna opcija koja opravdava pobačaj prividno počiva na ispravnoj valorizaciji ljudske slobode i njene praktične upotrebe. Čovjek, kao bitno slobodno biće, ograničeno je i kontingentno biće. Tu spoznaju nitko ne može opovrgnuti, a da ne upadne u kontradikciju in adjecto, to jest da mu pojam proturječi onomu što je s njim bitno u svezi. Drugim riječima, da je čovjek slobodno biće, ispravna je tvrdnja. Da je čovjek apsolutno slobodno biće, kriva je tvrdnja. Kriva je zbog toga jer čovjek kao prirodno biće uopće nije apsolutno biće. Posljedično, ni ljudska sloboda, kao bitna kvaliteta čovjeka, ne može biti apsolutna. Tragom tih argumenata dolazimo do temeljnoga pitanja: Kako dolazimo do zaključka da čovjek nije apsolutno slobodno biće? Odgovor glasi: Dolazimo na temelju uvida u cjelovito razumijevanje čovjeka. Taj uvid omogućava razumijevanje zašto je čovjek uopće takav kakav jest, dakle ograničeno biće, s jedne strane, te što uvjetuje konkretno ograničavanje njegove slobode, s druge strane.

Prvo, čovjek je ograničeno biće ne zato što su neki ljudi tako zaključili ili zato što su došli do takva dogovora na konvencionalnim osnovama, već zato jer je to bitno čovjekovo prirodno stanje (conditio humana). Ljudska metafizička narav nije stvar konvencije, već ontološke definicije. Drugo, s istog naslova s kojega je čovjek ograničeno biće dolazimo do spoznaje da njegova sloboda stoji bitno u odnosu na njegovu ograničenost. Čovjek kao osoba je ontološka veličina koja zavređuje apsolutno poštovanje i zaštitu. Ljudska sloboda čovjeku ne dolazi izvana, već mu je imanentna, jer je rečeno da je čovjek slobodno biće utoliko što je njegovo prirodno stanje da bude slobodan. Prema tome, ontološka kvaliteta ljudskog bića bitno uključuje slobodu, štoviše, čovjek i sloboda idu nerazdvojivo zajedno.

Kako je onda moguće da netko tvrdi da je moralno ispravan stav namjerno prekinuti život prije rođenja? Da je to doista moguće, svjedoče suvremena liberalno-demokratska, ali ne samo ona, zakonodavstva koja su legalizirala pobačaj. Zašto? Čovjek bi mogao pomisliti da je posrijedi doista kriva upotreba slobode, ali najčešće nije o tome riječ kad se radi o liberalno-individualističkoj opciji za pobačaj. Da bi se postavila granica slobodi, nije dovoljna puka sposobnost izbora, već se traži vrednovanje toga izbora. Drugim riječima, je li određeni slobodni izbor moralan ili nemoralan, ne ovisi o pukoj sposobnosti čovjeka da bira, već o vrijednosnom određenju toga izbora. Kada se tvrdi da je pobačaj namjerno ubojstvo nevinog ljudskog bića, tada je konkretan izbor uvjetovan činjenicom da je fetus ljudsko biće i da ima pravo na život.

Liberalno-individualistička opcija tvrdi suprotno, naime, da fetus nije pravo ljudsko biće s pravom na život, te da je stoga slobodni izbor za pobačaj moralno ispravan izbor. Očito je da nije posrijedi tek puko razumijevanje ljudske slobode kao mogućnosti izbora, neg0 njezina vrijednosnog određenja. Ako se neka osoba s liberalnim stavovima nađe u situaciji u kojoj treba stvoriti odluku prekinuti ili ne prekinuti život fetusu, odlučujuću ulogu će odigrati vrijednosno određenje prema kvaliteti fetusova života. Naime, katolički argument protiv namjerna pobačaja počiva na vrednovanju fetusa kao osobe.

a) Pobačaj i “pro choice”

»Pro choice« je engleska sintagma koja doslovno znači »za izbor«. Njome se redovito označava liberalna opcija za pobačaj. Ona istovremeno označava opravdanje prava na pobačaj, to jest na moralno opravdanje slobodnog izbora za prekid života prije rođenja te vrednovanje kvalitete bića ljudskog fetusa kao ljudskog biološkog materijala. Konzistentnost svojih argumenata liberalna opcija temelji na ključnoj ideji o disproporciji među vrijednostima koje su u igri.

Naime, pravo na pobačaj liberalna opcija ne izvodi iz suhoparne činjenice da je čovjek slobodno i autonomno biće, nego iz vrijednosnog određenja prema ljudskom fetusu – ne jedan zastupnik liberalno-individualističkog poimanja pobačaja tvrdit će da žena ima pravo na pobačaj zato jer je ona slobodno biće te ima pravo birati. Ali to nije sporno. Sporno je vrijednosno određenje prema kvaliteti bića ljudskog fetusa. Što god se ta kvaliteta niže rangira i više obezvrijedi, to više uzima maha moralno opravdanje slobode izbora u pitanjima pobačaja.

Valja reći da se sloboda ne ograničava na temelju puke konstatacije da je čovjek biće sposobno slobodno birati, nego se ograničava na temelju vrijednosnog određenja prema konkretnom izboru. Vrijednosno određenje prema konkretnom izboru, međutim, opet ne proizlazi iz puke činjenice da je čovjek biće sposobno slobodno birati, jer se time samo zatvara začarani krug kojim se u jednoj tvrdnji kaže isto ono što je u drugoj tvrdnji rečeno drugačijim riječima. Naime, nema razlike između tvrdnje da je čovjek zbog toga slobodno biće jer ima sposobnost slobodnog izbora i tvrdnje da sposobnost slobodnog izbora pretpostavlja čovjeka kao slobodno biće. Istina, sloboda je vrijednost u sebi. No, to je puka metafizička konstatacija. Zanima nas kako sloboda dolazi u doticaj s temeljnim moralnim zahtjevom da u konkretnim izborima bira dobro i ispravno.

Taj se doticaj ostvaruje posredstvom vrijednosnog posredovanja. Naime, gdje leži zahtjev da poštujem život bližnjega umjesto da ga namjerno ubijem? Ako bi taj zahtjev ležao u samoj slobodi kao sposobnosti, onda bi ta ista sloboda bila slijepa za izbor između poštivanja ili ubojstva bližnjega. Sloboda kao sposobnost je pretpostavka za izbor. No, ono što će sloboda izabrati ne proizlazi iz same slobode, već iz spoznaje o vrijednosnom sudu onoga što kani izabrati. Traži se, dakle, posredovanje između slobode kao sposobnosti izbora i vrednovanja konkretnog izbora. Prema tome, svjesno biranje prekida ljudskog života prije rođenja nije stvar slobode kao čiste sposobnosti, a još je manje stvar pukog izbora radi izbora.

Uvijek je posrijedi vrijednosno određenje izbora, u ovom slučaju prekida trudnoće. Tu se nameće pitanje što se događa u prekidu trudnoće? Liberalno-individualistička opcija je na to pitanje odgovorila da se pobačajem prekida samo ljudski biološki život koji je lišen svake ontoantropološke vrijednosti. Stoga nikoga ne treba iznenaditi činjenica da su filozofi liberalne inspiracije, a koji su uključeni u suvremene bioetičke rasprave o pobačaju i statusu ljudskog embrija, potrošili na tone papira ne bi li dokazali da ljudski embrij i fetus nemaju nikakve ontoantropološke vrijednosti. Pozitivan vrijednosni stav prema fetusu uvjetovao bi slobodan izbor opcije protiv pobačaja i uništavanja ljudskih embrija.

b) Odakle tzv. pravo na pobačaj?

Konačan ishod mnogih suvremenih rasprava o pravu na život u kontekstu pobačaja nije afirmacija temeljnog ljudskog prava svakog ljudskog bića bez obzira na stupanj razvoja u kojem se nalazi, već afirmacija jednog prava iz tzv. treće generacije prava. To pravo je tzv. pravo na pobačaj. Od početka je bilo jasno da se liberalno-filozofsko razmatranje prava na život razilazi s klasičnim jusnaturalističkim razmatranjem toga prava u točki pretpostavljenoga metaetičkog horizonta koji opet sa svoje strane podrazumijeva jednu personalističku ontologiju.

Metaetički horizont pretpostavlja jednu jasno razrađenu sliku čovjeka kao osobe. U tom se kontekstu osoba ne shvaća ni kao konvencionalna ni kao fenomenološka, već kao fundamentalna stvarnost oko koje nema parničenja. Osoba jednostavno jest. To da osoba jednostavno jest potvrđuje njenu nedostupnost i neraspoloživost. U kontekstu pretpostavljenoga metaetičkog horizonta antropološko određenje čovjeka je bitno personalističko. To onda ne znači samo da je čovjek ujedno osoba, već da ljudsko biće može postojati jedino na način osobe. Prema tome, klasična jusnaturalistička etika, utemeljena na personalističkoj koncepciji ontologijske antropologije, osim što ljudsko biće, ljudsku narav i ljudsku osobu razmatra pod vidom strogog jedinstva, u pristupu fenomenu zvanom čovjek uvijek ide za afirmacijom onoga pozitivnoga i bitno mu pripadajućega. Pravo na život je temeljno ljudsko pravo, ali ne zbog dogovora ili iz estetskih razloga, već zbog notorne činjenice da se tu radi o čovjeku.

Nasuprot tomu, liberalna filozofija uporno osporava pravo na život ljudskom biću prije rođenja, a danas se često javlja i slučaj osporavanja prava na život na samom kraju ljudske egzistencije na način afirmacije prava na smrt u eutanaziji i liječnički potpomognutom samoubojstvu. Nema nikakve sumnje da kao što svako ljudsko biće ima pravo na život, također ima pravo na smrt. Dok u slučaju radikalne povrede prava na život govorimo o ubojstvu, dotle u slučaju povrede prava na smrt govorimo o terapijskom nasilju, a danas se nerijetko radi i o beskorisnu liječenju, to jest mrcvarenju terminalnih bolesnika. Pod pravom na smrt se ovdje ne misli na moralno opravdanje nečije želje za namjernim skraćivanjem života, već se misli na notornu činjenicu da je čovjek smrtno biće i da mu biološku smrt nitko ne može ni zanijekati ni oduzeti. Sve kad bi čovjek htio živjeti vječno u biološkim egzistencijalnim okolnostima, takva mu je želja neostvariva jer je jednostavno vezan prirodnim zakonima života po kojima sve što biološki živi ujedno (iz)umire. Osporiti nekome pravo na smrt je stoga nemoguće. Smrt i život nisu posvađani. Smrt i život na biološkoj razini idu zajedno. Ako su život i smrt nerazdvojne sastavnice ljudske egzistencije, ali i svih ostalih bića koja egzistiraju na biološki način, kako je onda moguće moralno osporavati pravo na život, dok, istovremeno pravo na smrt nije moguće osporavati? Drugim riječima, sva živuća ljudska bića umiru. Tu tvrdnju nikakvi argumenti ne mogu osporiti.

U čemu je bit problema s tvrdnjom da sva živuća ljudska bića nemaju pravo na život? Liberalna filozofija, želeći ostati dosljedna samoj sebi, moralno opravdava tzv. pravo na pobačaj padajući u zagrljaj ideologiji jačega protiv koje se nekoć sama pobunila. Tzv. pravo na pobačaj nije ništa drugo nego jedna od loših posljedica liberalizma koju on maskira ne bi li izbjegao reviziju poimanja vlastitog temelja – ljudske slobode.

2. 2. Pobačaj i problem slobode

Tzv. pravo na pobačaj, pa onda tzv. pravo na aktivnu eutanaziju, zatim tzv. pravo na liječnički potpomognuto samoubojstvo, samo su neka od tzv. ljudskih prava iz treće generacije čiju antropološku utemeljenost i etičku opravdanost suvremena neoliberalna filozofska misao naširoko dokazuje. Prije svih tih prava stavljena je kratica ‘tzv.’ jer postoje ozbiljne poteškoće u razumijevanju, zatim priznanju, a onda i prihvaćanju takve vrste prava iz neliberalne perspektive.

U čemu je problem? Mogu li se ljudska prava priznavati prema selektivnom ključu? Još prije toga postoji temeljno pitanje o podrijetlu i prirodi ljudskih prava. Naime, jesu li sva ljudska prava jednaka, u smislu njihove važnosti i težine te, posljedično, zahtijevaju li ta prava jednaku moralnu i pravnu zaštitu? Za uspješno vođenje dijaloga s liberalnom filozofijom potrebno je prethodno raščistiti jednu banalnu stvar. Ta se stvar tiče jasna razumijevanja odnosa između prava i morala. To je važno radi kasnijeg nebrkanja odnosa između legalnosti i moralnosti, to jest onoga što je u skladu s nekim proglašenim pozitivnim zakonom ili konvencijom i onoga što je u skladu s vrijednosnim određenjem moralnih normi za ljudsko ponašanje i djelovanje. Rijetki su stručnjaci iz područja pravnih znanosti koji negiraju da se u temelju prava nalazi moral. Na tako općenitoj razini nema neslaganja. Neslaganje nastupa u trenutku kad se javi pitanje što znači moral, odnosno što je bit morala te što on podrazumijeva?

Naime, ako zakonodavstvo nekog suvremenog društva s proklamiranom liberalnom demokracijom priznaje institut legalizacije pobačaja, onda je u tom kontekstu nemoguće izbjeći pitanje o moralu što stoji u temelju takva zakona. Osim toga, većina liberalnih filozofa u zakonu o legalizaciji pobačaja želi također vidjeti i izričito priznanje prava žene na pobačaj. Kakav moral pretpostavlja, primjerice, pravo na pobačaj koje je već samim time u otvorenu sukobu s pravom na život još nerođenog ljudskog života? Ako pravo pretpostavlja moral, odnosno ako je moral temelj prava, onda nema izgleda da se pravo na pobačaj opravda kršenjem prava na život.

Usprkos tomu, zakonodavstva suvremenih demokratskih zemalja ne samo da poznaju institut legalizacije pobačaja, već je redovito (ne)postojanje zakona o pobačaju lakmusov papir za mjerenje demokratske svijesti dotičnog društva. Tako ispada da se ne može biti iskreno opredijeljen za demokraciju ako se ne priznaje tzv. pravo na pobačaj. Logičnije bi bilo da nema iskrena opredjeljenja za demokraciju ako se ne priznaje i štiti pravo na život, posebice nevinog ljudskoga bića koje nije u stanju samo se obraniti od navale jačega. Uopće nije posrijedi pitanje što je logično, a što nije, već na vidjelo izbija pitanje što je dosljedno, a što nedosljedno za liberalizam. Zabrana namjerna pobačaja označila bi gubitak bitke od liberalizma.

Liberalizam inzistira na tome da svako odraslo ljudsko biće, koje traži afirmaciju vlastite slobode, takvu afirmaciju treba dobiti uz uvjet da poštuje slobodu drugih. To uopće nije problematično. Problematično je to što liberalizam, da bi opravdao afirmaciju žene u slobodnom izboru pobačaja, negira pravo na život nevinom ljudskom biću proglašavajući ga svim i svačim, ali ne i nositeljem prava. Ne znači li to da je dosljednost liberalizma opasna koliko i fundamentalizam bilo koje vrste?

dr. sc. Tonči Matulić | Bitno.net

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tončija Matulića Medicinsko prevrednovanje etičkih granica u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.