ANALIZA SUVREMENOG ISLAMA (11)

Sedam tekovina zapadne civilizacije i kako ih obraniti od invazije islamista

“Ne smijemo udovoljiti onima koji žele da zamijenimo državljanstvo za podložnost, nacionalnost za vjerski konformizam, sekularno pravo za šerijat, židovsko-kršćansko naslijeđe za islam, ironiju za ozbiljnost, samokritiku za dogmatizam, zastupanje za podložnost, i veselo pijenje za rigoroznu apstinenciju. Trebamo prezirati sve koji zahtijevaju takve promjene i reći im da idu živjeti ondje gdje je njihov omiljeni oblik političkog reda već uspostavljen. I moramo na njihovo nasilje odgovoriti silom koja je potrebna da bi ih se odbilo.” Članak vjerovatno najvećeg živućeg filozofa Rogera Scrutona.

pixabay.com 1.jpgui

Foto: pixabay.com

Današnji je Zapad upleten u dugotrajnu i nasilnu borbu sa silama radikalnog islama. Taj je sukob iznimno težak, što zbog posvećenosti našeg neprijatelja svome cilju, što zbog, možda i najviše od svega, ogromne kulturne promjene koja se zbila u Europi i Americi od svršetka Vijetnamskog rata.

Jednostavnim rječnikom rečeno, građani zapadnjačkih država izgubili su volju za ratovanjem na ostalim teritorijima; izgubili su nadu da bi mogli pobijediti na dulje staze; i izgubili su vjeru u vlastiti način života. Uistinu, više nisu sigurni što on zahtijeva od njih.

U isto vrijeme, suočeni su s novim protivnikom, onim koji vjeruje da je zapadnjački način života pokvaren do srži, i možda čak uvreda protiv Boga. „Uslijed odsutnosti razuma“, zapadnjačka su društva dozvolila tom protivniku da se utabori među njima; katkad, kao u Francuskoj, Britaniji, i Nizozemskoj, u getima koja su od slabog značaja i pretežito neprijateljski nastrojena prema političkom poretku u kojem se nalaze. I u Americi i u Europi raste čežnja za popuštanjem: navika javne skrušenosti; prihvaćanje, iako teška srca, britkih proglasa mula; i daljnja eskalacija u službenu povredu našeg kulturnog i vjerskog naslijeđa. Prije dvadeset bi godina bilo nezamislivo da kenterberijski nadbiskup javno propovijeda zagovarajući uklapanje islamskog vjerskog prava (šerijata) u engleski pravni sustav. Danas, pak, mnogi ljudi to doživljavaju kao mogućim polazištem, i možda čak sljedećim korakom na putu k mirnom kompromisu.

Sve ovo ukazuje da se mi na Zapadu nalazimo na rubu opasnog razdoblja pravljenja ustupaka u kojem će zakonsko pravo vlastite kulture i naslijeđa biti zanemareno ili umanjeno kako bismo pokušali dokazati našu dobronamjernost. Proći će vremena prije nego li će istina moći odigrati najvažniju ulogu ispravljanja naših sadašnjih pogrešaka i pripremanja terena za nove pogreške. To znači da je više nego ikad potrebno ponovno izreći istinu, i jasno i objektivno sagledati što ustvari riskiramo. Stoga ću u ostatku ovoga članka razložiti neke od ključnih obilježja zapadnjačkog naslijeđa koji se moraju shvatiti i obraniti u našem trenutnom sučeljavanju. Svako od ovih obilježja označava točku razlike, i mogućeg sukoba, s tradicionalnom islamskom slikom društva, i svako od tih obilježja je odigralo značajnu ulogu u stvaranju modernog društva. Islamska ratobornost potječe od nepronalaženja sigurnog mjesta u tom svijetu, i traženju utočišta u zakonima i vrijednostima koja su u suprotnosti sa zapadnjačkim načinom života. To ne znači da bismo se trebali odreći ili odbaciti razlikovna obilježja naše civilizacije, kao što to mnogi žele. Čak naprotiv, to znači da svi mi moramo biti zauzetiji u obrani tih načela.

1. Prvo od obilježja koje imam na umu jest državljanstvo. Zapadne nacije su se usuglasile da valjanost zakona proizlazi iz pristanka onih koji ga moraju poštivati. Do tog se pristanka dolazi političkim procesom u kojemu svaki građanin sudjeluje u donošenju i uspostavi zakona. Pravo i dužnost tog sudjelovanja je ono što podrazumijevamo pod „državljanstvom“, i razlika između političkih i vjerskih zajednica se da sažeti stajalištem da političku zajednicu čine građani, dok vjersku zajednicu sačinjavaju subjekti koji su „pokorni“ (što je i prvotno značenje riječi islam).  Ako potražimo jednostavnu definiciju Zapada kakav je on danas, bilo bi mudro uzeti taj koncept državljanstva kao našu polazišnu točku. Uistinu, to je ono što milijuni useljenika traže tumarajući svijetom: red koji pruža sigurnost i slobodu u zamjenu za pristanak poštivanja zakona.

Tradicionalno islamsko društvo, naprotiv, vidi zakon kao sustav zapovijedi i prijedloga koje je ustanovio Bog. Ti se proglasi ne mogu izmijeniti, iako njihova primjena u nekim slučajevima smije uključivati pravnu raspravu. Zakon, kako ga islam shvaća, zahtjev je za našom poslušnošću, i njegov je tvorac Bog. To je suprotno od pojma zakona kakvog smo mi na Zapadu naslijedili. Zakon je za nas garancija naše slobode. Nije ga donio Bog nego čovjek, slijedeći instinkt za pravdom koji je čovjeku urođen. Zakon nije sustav božanskih zapovijedi nego je on radije srž ljudskih sporazuma.

To je osobito očito britanskim i američkim građanima koji uživaju nemjerljive blagodati običajnog prava – sustava kojega nije donio nekakav gospodar nego kojeg su, naprotiv, satkali sudovi kroz težnju donošenja pravde u brojnim pojedinačnim sporovima. Zapadnjačko pravo je dakle „odozdolni“ sustav koji se obraća vladaru istim tonom kao i građaninu. Inzistira da pravda, ne sila, mora prevladati. Dakle, očito je od Srednjeg vijeka, da zakon, iako ovisi o vladaru koji ga provodi, može istog tog vladara svrgnuti ako ga pokuša osporiti.

Kako se naš zakon razvijao, dozvolio je privatizaciju religije i velike većine morala. Stoga nama, primjerice, zakon koji bi kažnjavao preljub nije samo apsurdan nego i ugnjetavački. Ne odobravamo preljub, ali mislimo da zakon nema što kažnjavati grijeh samo zato što je grijeh. U šerijatu pak, nema razlike između morala i zakona. Oboje potječu od Boga, i vjerski autoriteti ih moraju provoditi iz poslušnosti prema njegovoj objavljenoj volji. Okrutnost takve vrste zakona je donekle i proizvod tradicije koja dozvoljava preporuke (fetve) kao i ‘prisilu’ u provođenju svetog zakona. Bilo kako bilo, još je uvijek nemoguće za šerijatsko pravo da područje morala i religijskog života prepusti odgovornosti pojedinca.

Naravno, većina muslimana ne živi po šerijatskom zakonu. Samo tu i tamo – primjerice u Iranu, Saudijskoj Arabiji i Afganistanu – pokušava ga se nametnuti. Drugdje su prihvaćeni zapadnjački zakonici građanskog i kaznenog prava, slijedeći tradiciju koju su u ranom 19. stoljeću započeli Osmanlije. Ali to priznavanje tekovina zapadne civilizacije od strane islamskih država nosi u sebi neke opasnosti. Bez sumnje navodi na pomisao da zakon sekularnih država nije zapravo zakon; da, u biti, nema pravi autoritet, i da je čak neka vrsta bogohule.  Sayyid Qutb, bivši vođa Muslimanskog bratstva, u svom utjecajnom djelu Milestones (Prekretnice) navodi točno to. Uistinu, pobuna protiv sekularnih država se lako može opravdati kada se njihov zakon doživljava kao uzurpacija suverene Božje vlasti.

Od svoga osnutka, dakle, islamu je bilo teško prihvatiti da čovječanstvo treba i druge zakone, ili druge vladare osim onih objavljenih u Kur’anu. Otuda veliki raskol nakon Muhamedove smrti koji je razdijelio šiite od sunita. Sa svjetovne točke gledišta, pitanje zakonitog nasljeđivanja vlasti – poput onog koje je dovelo do raskola između šiita i sunita – uređuje isti ustav koji upravlja i svakodnevnim provođenjem zakona. Drugim riječima, nasljeđivanje vlasti je na kraju krajeva stvar ljudskog dogovora. Ali zajednica koja vjeruje da njome upravlja Bog, uz pomoć Božjeg izaslanika, nailazi na ozbiljan problem kada taj izaslanik umre: naime, tko tada preuzima vlast i kako? Činjenica da u islamskim zemljama vladari bivaju ubijeni puno češće nego drugdje, ima veze s time. Istanbulski su se sultani, primjerice, okruživali kućnom stražom Janjičara, sastavljenom od njihovih kršćanskih podložnika, upravo zbog toga jer su vjerovali da muslimani neće propustiti priliku ispraviti uvredu nanesenu Bogu kroz osobu koja predstavlja čisto ljudskog vladara. Sam Kur’an progovara o tome u suri  3, stihu 64, zapovijedajući židovima i kršćanima da ne priznaju nikakvih božanstava osim jednog jedinog Boga i nikakvih gospodara među sobom.

Ukratko, državljanstvo i svjetovno pravo idu ruku pod ruku. Svi mi sudjelujemo u procesu donošenja zakona; odatle mi gledamo jedni na druge kao na slobodne građane čije se prava moraju poštivati i čiji su privatni životi vlastita briga. Ovo je u zapadnjačkim društvima omogućilo ostavljanje religije privatnom području i razvitak političkih uređenja u kojima dužnosti građanina imaju prvenstvo nad vjerskim osjećajima dužnosti. Kako je to moguće, duboko je i složeno pitanje političke znanosti; da je to moguće, činjenica je kojoj je zapadnjačka civilizacija neosporan svjedok.

2. To me dovodi do drugog obilježja kojega prepoznajem kao ključnog za europsku civilizaciju: nacionalnosti. Nijedno političko uređenje ne može ostvariti stabilnost ako se ne može pozvati na zajedničku odanost, „prvo lice množine“ koje razlikuje one koji dijele blagodati i terete državljanstva od onih koji su izvan njega. U vremenima rata, potreba za tom zajedničkom odanošću je bjelodana, ali je potrebna i u mirnodopskim razdobljima, ako će ljudi zaista tretirati svoje državljanstvo kao ono koje definira njihove javne obveze. Odanost domovini, umanjuje važnost odanosti prema obitelji, plemenu i vjeri, i stavlja pred građanina, kao fokus njegovog domoljubnog osjećaja, ne osobu ili skupinu, nego državu. Takva država je definirana svojim teritorijem i svojom poviješću, kulturom i zakonom koji su taj teritorij učinili našim. Nacionalnost sačinjavaju zemlja, zajedno s povijesnom naracijom koju dijele njezini državljani.

Taj je oblik teritorijalne odanosti osposobio ljude u zapadnjačkim demokracijama da žive jedni pored drugih, poštujući međusobna građanska prava, usprkos radikalnim razlikama u vjeri i odsustvu bilo kakvih obiteljskih i rodnih veza ili, pak, nekog dugotrajnog lokalnog običaja koji bi održavao međusobnu solidarnost. Takva nacionalna odanost nije znana svugdje u svijetu, a zasigurno ne u mjestima gdje su ukorijenjeni islamisti. Ljudi ponekad nazivaju Somaliju „propalom državom“ jer nema središnje vlade sposobne donositi odluke u ime naroda kao cjeline, ili uvesti ikakav pravni poredak. Prava nevolja sa Somalijom, međutim, nije to što je ona propala država nego što je ona propala nacija. Nikada nije razvila onu vrst sekularne, teritorijalne i pravne odanosti koja državi omogućuje da stasa u nacionalnu državu, a ne samo u zajednicu natjecateljskih plemena i obitelji.  

Isto vrijedi za mnoga druga mjesta gdje nastaju islamisti.  Čak i ako, kao u slučaju Pakistana, te zemlje funkcioniraju kao države, pokušaj stvaranja zajedničke nacije u njima je potpuno propao. Nisu uspjele proizvesti onu vrst teritorijalne odanosti koja osposobljuje ljude različitih vjera, rodoslovnih veza i plemena da žive mirno bok uz bok, i da se isto tako bore u ime zajedničke domovine. Suvremena povijest tih država može nas navesti da se zapitamo ne postoji li, na kraju krajeva, istinski i duboki konflikt između islamskog pojma zajednice i pojmova koji su hranili našu ideju nacionalne vlade. Možda je nacionalna država uistinu anti-islamska ideja.

Ovo zapažanje je, naravno, krajnje primjereno za današnji Bliski Istok gdje pronalazimo ostatke velikog islamskog carstva podijeljenog u nacionalne države. S nekoliko iznimki, ova je podjela plod granica koje su postavile Zapadne države, osobito Britanija i Francuska u Sporazumu Sykes-Picot iz 1916. Ne bi stoga trebalo biti nimalo iznenađujuće što je Irak imao takvu šaroliku povijest kao nacionalna država, uzimajući u obzir da je jedva približno bio ono što se može nazvati državom, a nacija nije bio nikada. Možda će jednom kurdi, suniti i šiiti u Iraku gledati na sebe kao Iračane. Ali taj nacionalni identitet će najvjerojatnije biti krhak i porozan, i u svakom sukobu će se te tri skupine predstavljati kao suparnici. Čini se da su samo kurdi razvili istinski nacionalni identitet, i to onaj suprotan državi kojoj pripadaju. A što se tiče šiita, njihova primarna odanost je vjerska, a u turbulentnim vremenima oni gledaju domovinu šiitskog islama u Iranu kao svoj uzor.

Istina je da nisu sve nacionalne države koje su proizašle iz ostataka Osmanskog carstva despotske poput Iraka. Turska, koja se očuvala kao krnjatak carstva,  uspjela se prekrojiti u istinsku nacionalnu državu iako ne bez izbacivanja ili pokolja nad mnogim njezinim ne-turskim manjinama. Libanon i Egipat su uživali nazovi-nacionalni identitet pod zaštitom Zapada od sredine 19.stoljeća. A, naravno, Izrael je uspostavio potpuno zapadnjački oblik nacionalne vlade nad teritorijem koji mu je osporavan upravo zbog tog razloga. Ti primjeri, međutim, nikako ne dovode u pitanje tezu da je islam neprijateljski nastrojen prema nacionalnosti, ti primjeri također ne dovode u pitanje tezu da u slučaju krize u islamu uvijek prevagne odanost vjerskom nad odanošću prema nacionalnom.

Promotrimo Tursku. Atatürk je stvorio tursku nacionalnu državu uvevši svjetovni ustav; usvojivši svjetovni pravni sustav utemeljen na francuskim i belgijskim modelima; odbacivši islamski način odijevanja; izbacivši tradicionalne učenjake islamskog prava (‘ulema’) iz javnog ureda; zabranivši višeženstvo; i iskorijenivši arapske riječi iz turskog jezika i usvojivši latinicu, na taj način odvojivši jezik od njegovih kulturnih prethodnika. Kao rezultat ovih revolucionarnih promjena, uspio je potisnuti sukob između islama i svjetovne države, i dugo vremena se činilo kao da je postignut stabilan kompromis. Odnedavno, pak, sukob ponovno izbija: sekularisti su tako pokušali nadjačati vodeću islamsku stranku (AKP), izborne pobjednike u uvjerljivoj pobjedi, a vlada je tada pokušala optužiti vodeće sekulariste u terorističkom suđenju upitne zakonitosti.

Libanon, da promotrimo drugi primjer, duguje svoj izniman status u arapskom svijetu svojoj prijašnjoj kršćanskoj većini, i dugovječnom savezu maronita i druza protiv osmanlijskog sultana. Sadašnja krhkost Libanona većim je dijelom plod islamista Hezbolaha, koji su se udružili s Iranom i Sirijom i odbacuju Libanon kao nacionalnu cjelinu kojoj se duguje bilo kakva odanost. Egipat je također preživljavao kao nacionalna država samo zbog poduzimanja radikalnih mjera protiv Muslimanskog bratstva, i oslanjanja na pravno i političko naslijeđe koje bi najvjerojatnije odbila njegova muslimanska populacija – ne i koptska, kršćanska manjina – u bilo kojem slobodnom glasovanju. Što se tiče Izraela, njega su osudili susjedi na život u neprestanom opsadnom stanju.

3. Treće središnje obilježje zapadne civilizacije je kršćanstvo. Ne sumnjam da je višestoljetna kršćanska prevlast u Europi koja je udarila temelje nacionalne odanosti kao tip odanosti iznad one vjerske i obiteljske, a na kojoj je onda sekularno pravosuđe i državljanstvo moglo biti utemeljeno. Može zvučati paradoksalno kad religiju prepoznajemo kao glavnu silu koja stoji iza razvitka svjetovne vlasti. Ali moramo imati na umu čudnovate okolnosti pod kojima je kršćanstvo ušlo u svijet. Židovi su u prvom stoljeću u Judeji bili zatvorena zajednica, vezana čvrstom vezom vjerskih legalizama, ali svejedno pod vlašću Rima uz pomoć zakona koji nije imao veze s nikakvim bogom, i koji je pružao ideal državljanstva kojemu je svaki slobodan subjekt carstva mogao težiti.

Isus je bio u sukobu s legalizmom svojih sunarodnjaka Židova, i gajio je velike simpatije prema ideji svjetovne vlasti. Odatle njegove poznate riječi u prispodobi o poreznom novcu: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“ Poslije njegove smrti, zajednice unutar rimskog carstva koje su samo tražile slobodu da mogu i dalje prakticirati svoju kršćansku vjeru, oblikovao je sveti Pavao koji nije imao nikakve namjere izazivati svjetovne vlasti. Ta ideja dvojne odanosti nastavila se nakon Konstantina, a potvrdio ju je papa Gelazije I. u petom stoljeću u svojoj doktrini o dva mača dana čovječanstvu na vladanje: jedan koji čuva tijelo tj. politiku, i drugi koji čuva dušu, tj. pojedinca. To priznavanje svjetovnog zakonodavstva od strane rane Crkve odgovorno je za kasnije razvoje u Europi, od Reformacije i Prosvjetiteljstva kroz čisto teritorijalno pravo koje prevladava na Zapadu danas (teritorijalno pravo je ono koje važi na određenom teritoriju i primjenjuje se na sve osobe koje se nađu na tom teritoriju, bez obzira na njihovu nacionalnost, državljanstvo, vjersku pripadnost, spol itd. op. p.).

Tijekom prvih stoljeća islama razni su filozofi pokušali razviti teoriju savršene države, ali religija je uvijek bila u samom središtu. Učenjak iz desetog stoljeća al-Haythman čak je pokušao preinačiti Platonovu Državu u islamski kontekst, s prorokom kao filozofom-kraljem. Kad je sva takova rasprava završena, za vrijeme Ibn Taymiyya u 14.stoljeću, bilo je jasno da je islam odlučno okrenuo leđa svjetovnoj vladi, i ubuduće bio nesposoban razviti išta slično nacionalnom – kao suprotnost religioznom – obliku odanosti. Uistinu, najvažniji zagovornik arapskog nacionalizma u novije vrijeme, Michel Aflaq, nije bio musliman nego grčki pravoslavni kršćanin, rođen u Siriji, obrazovan u Francuskoj, a umro u Iraku, razočaran strankom Baath koju je pomogao osnovati. Ako su se nacionalne odanosti pojavile u muslimanskom svijetu u posljednje vrijeme, to je usprkos islamu, a ne zbog njega. I ne bi trebalo iznenaditi ako se te odanosti čine osobito krhke i porozne, kao što smo primijetili u slučaju palestinskih pokušaja nacionalne povezanosti, i u problematičnoj povijesti Pakistana. (Zadnje dvije godine silna ratovi koji su zahvatili cijeli Bliski Istok odraz su upravo krhkog nacionalnog identiteta i osjećaja jake plemenske i vjerske pripadnosti op. p.)

4. Kršćanstvo se ponekad opisuje kao sinteza židovske metafizike i grčkih ideja političke slobode. Nema sumnje da ima istine u tome, uzimajući u obzir povijesni kontekst njegovog nastanka. I vjerojatno je grčki utjecaj na kršćanstvo odgovoran za četvrto središnje obilježje  koje smatram važnim da se naglasi kada se govori o sučeljavanju Zapada s islamom: ironija. Već se zamjećuju naznake ironije u židovskoj Bibliji, one koju pojačava Talmud. Ali tu je nova vrsta ironije u Isusovim promišljanjima i prispodobama, ironija koja gleda na pojavu ljudske ludosti i na ironičan nam način pokazuje kako s tom ludošću živjeti. Odličan primjer toga nalazimo u Isusovoj presudi u slučaju žene uhvaćene u preljubu. „Neka onaj koji je bez grijeha“, kaže on, „prvi baci kamen.“ Drugim riječima, „Pustite to. Zar niste željeli učiniti isto što i ona, i već ste učinili u svojim srcima?“ Netko je rekao da je ova priča kasniji dodatak – jedan od mnogih koju su prvi kršćani odabrali iz ostavštine naslijeđene mudrosti pripisane Isusu nakon njegove smrti. Ako bi to i bila istina, to samo potvrđuje stajalište da je kršćanska vjera stavila ironiju u središte svoje poruke. Tu ironiju dijele i veliki sufijski pjesnici, naročito Rumi i Hafiz, ali se čini da je ona velika nepoznanica u školama islama koje oblikuju duše islamista. Njihova religija odbija promotriti sebe izvana, i ne podnosi kritike, a još manje ismijavanja – nešto čemu smo često svjedoci u zadnje vrijeme. (Sjetimo se nasilja koje je nastalo u mnogim zemljama nakon objavljivanja karikatura proroka Muhameda op. p.)

Uistinu, ovo nije nigdje očitije nego u stvari koja je izazvala Isusov ironičan sud. Smrt kamenovanjem još se uvijek službeno prakticira u mnogim dijelovima muslimanskog svijeta kao kazna za preljub, a u mnogim islamskim zajednicama žene se tretira kao prostitutke čim iskorače iz okvira koje su za njih zacrtali muškarci. Tema seksa, koju se ne može smisleno raspraviti bez doze ironije, postala je stoga bolna tema među muslimanima, osobito kad se nađu suočeni, što je neizbježno, s rastezljivim moralom i razvratnom pomutnjom zapadnjačkih društava. Mule se nađu nesposobnima razmišljati o ženama kao seksualnim bićima, i u isto vrijeme nesposobnima dugo vremena razmišljati o ičemu drugome. Kao posljedica toga, došlo je do ogromne tenzije u muslimanskim zajednicama zapadnjačkih gradova između mladića koji uživaju sve dane im slobode i djevojaka koje su skrivene i često terorizirane ako čine isto što i muškarci.

Ironiju je pokojni Richard Rorty vidio kao stanje uma intimno povezano s postmodernističkim svjetonazorom.1 Ironija bi stoga za Rortyja bila odustajanje od osude koje smjera na neku vrstu sporazuma, zajednički dogovor da se neće osuđivati. Meni se pak čini da je ironija, iako zarazna za naše umove, bolje shvaćena kao vrlina, raspoloženje koje smjera k praktičnom ispunjenju i moralnom uspjehu. Kad bih se usudio definirati tu vrlinu, opisao bih je kao naviku priznavanja različitosti svega, uključujući i samoga sebe. Znači koliko god da si siguran ili sigurna u ispravnost svojih djela i istinitosti vlastitih uvjerenja, promotri ih kao djela i uvjerenja nekoga drugoga, i preoblikuj ih u skladu s tim. Na taj način definirana, ironija se sasvim razlikuje od sarkazma. To bi prije bila neka vrsta prihvaćanja nego odbacivanja. I upućuje u dva smjera: kroz ironiju učim prihvatiti i drugoga koga promatram, i sama sebe: onoga koji promatra. Suprotno Rortyjevom mišljenju, ironija nije odustajanje od prosudbe. Ona jednostavno priznaje da je i onaj koji prosuđuje, također i sam prosuđen, i to prosuđen od sebe samoga.

5. Ironija je blisko vezana s petim bitnim obilježjem zapadne civilzacije: samokritikom. To je naša druga narav da kadgod iznosimo neku tvrdnju, u isto vrijeme dajemo prostor suprotnoj tvrdnji. Način razmišljanja kroz ovakve suprotnosti utkan je u naš zakon, u naše oblike obrazovanja, u naš politički sustav koje smo stvorili da bismo ostvarili naše interese i razriješili naše sukobe. U tom svjetlu, sjetimo se glasnih kritičara zapadnjačke civilizacije kao što su pokojni Edward Said i sveprisutni Noam Chomsky. Said je progovarao na beskompromisan i čak ponekad na zloban način u ime islamskog svijeta, a protiv onoga što je on vidio kao podmuklo gledište zapadnjačkog imperijalizma. Njegove kritike rezultirale su nagradom u obliku prestižne katedre koju je dobio na vodećem sveučilištu i bezbrojnim prilikama za javne nastupe u Americi i po cijelom Zapadu. Slično se može reći i za Chomskog. Mislim da je ta navika nagrađivanja vlastitih kritičara jedinstvena za Zapad. Jedini problem vezan s tim nagradama na našim sveučilištima je u tome što praktički nitko drugi ne može dobiti nagradu osim takvih kritičara. Nagrade se dodjeljuju ljevičarima jer oni hrane vladajuću iluziju onih koji ih nagrađuju: naime, da će nam  samokritika donijeti sigurnost, i da sve prijetnje dolaze od nas samih, i od naše želje da branimo ono što imamo.

6. Ta navika samokritike stvorila je još jedno bitno obilježje zapadnjačke civilizacije, a to je zastupništvo. Mi na Zapadu, i to osobito ljudi s engleskog govornog područja, nasljednici smo dugogodišnje navike slobodnog udruživanja u kojem se udružujemo u klubove, poslovna udruženja, interesne skupine, i obrazovna fundacije. Taj genij udruživanja osobito je zapazio Tocqueville na svojim putovanjima po Americi; i njega omogućuje jedinstvena grana engleskog običajnog prava – zakon pravičnosti i zastupnički zakon – koji omogućuje ljudima da osnuju fondove zajedno i da upravljaju njima bez pitanja dozvole bilo koje više vlasti.

Ta navika udruživanja ide ruku pod ruku s tradicijom zastupanja. Kada osnivamo klub ili društvo koje ima javni profil, običavamo postavljati službene osobe da ga zastupaju. Odluke tih osoba su obvezujuće za sve članove i oni ih ne mogu odbiti, a da se pri tome ne isključe iz kluba. Na taj način, pojedinac može govoriti u ime svih i na taj ih način obvezati da prihvate odluke donesene u ime cijele skupine. Nama to nije ništa čudno i to je utjecalo na političke, obrazovne, ekonomske i kulturne institucije našeg društva na nebrojene načine. Također je imalo utjecaja i na one koji su na čelu vjerskih institucija, kako katoličkih tako i protestantskih. Uistinu, među protestantskim teolozima 19. stoljeća se teorija udruženja kao moralne ideje prvi put potpuno razvila. Znamo da je hijerarhija naše crkve, bilo baptističke, episkopalne ili katoličke opunomoćena da odlučuje u naše ime, i da može ući u dijalog s institucijama u drugim krajevima svijeta, kako bi osigurala prostor potreban za slobodno prakticiranje vjere.

Udruživanje pak poprima sasvim drugi oblik u tradicionalnim islamskim društvima. Klubovi i društva stranaca rijetki su, i primarna društvena jedinica nije slobodno udruženje nego obitelj. Tvrtke ne uživaju razvijeni pravni okvir pod islamskim zakonom, i Malise Ruthven i ostali tvrde da koncept ‘korporativne osobe’ nema svoju inačicu u šerijatu2. Isto vrijedi za druge oblike udruživanja. Dobrotvorne ustanove, primjerice, organizirane su na posve drugačiji način nego one na Zapadu: ne kao imovina u službi korisnika nego kao imovina koja je religiozno „stopirana“ (waqf). Posljedica je da se sva javna imovina, uključujući škole i bolnice tretira kao podređena džamiji i vjerskim principima. Istovremeno, sama džamija nije korporativna osoba niti postoji subjekt koji se može nazivati „Džamija“ u istom smislu na koji mi nazivamo „Crkvu“ – to jest, subjekt čije su odluke obvezujuće za sve njezine članove, koja može pregovarati u njihovo ime, i koju se može držati odgovornom za sva njezina nedjela i zlouporabe.

Kao rezultat ove duge tradicije udruživanja pod okriljem džamije ili obitelji, islamskim zajednicama nedostaje pojam glasnogovornika3. Kada ozbiljni sukobi eskaliraju između muslimanskih manjina u zapadnjačkim gradovima i okolnom društvu, teško nam je, čak i nemoguće, pregovarati s muslimanskom zajednicom, jer nema nikoga tko će je zastupati ili preuzeti odgovornost za provođenje ikakve odluke  u njezino ime. Ako itko zaista istupi, pojedinačni članovi muslimanske zajednice se osjećaju slobodnima prihvatiti ili odbaciti njegove odluke kako im se već čini shodno. Isti je problem u Afganistanu, Pakistanu i drugim državama s radikaliziranom muslimanskom populacijom. Kad netko pokuša govoriti u ime skupine pobunjenika, često je to samoinicijativno, i bez ikakve procedure koja potvrđuje njegov ured. Najvjerojatnije će ga, ako se složi s predloženim rješenjem danog problema, smaknuti, ili će ga se u najmanju ruku odreći radikalni članovi skupine u čije ime on nastoji govoriti.

Ovo me ponovno vraća na razmišljanje o ideji državljanstva. Bitan razlog stabilnost i miroljubivosti društava utemeljenih na državljanstvu je i u tome što su sve osobe u takvim društvima zaštićene uz pomoć osobnih prava. Svatko je ograđen od svojih susjeda u prostor privatne suverenosti gdje on sam donosi odluke. Kao rezultat, društvo građana može uspostaviti dobre veze i zajedničko povjerenje između stranaca. Ne morate poznavati svog sugrađanina da biste znali svoja prava protiv njega ili obveze prema njemu; štoviše, to što je on stranac ni na koji način ne mijenja činjenicu da ste oboje spremni umrijeti za teritorij koji sadrži vas i zakone koje uživate. Ovo izvanredno obilježje nacionalnih država podržavaju navike koje sam naveo: samokritičnost, zastupanje i život kroz udruge – navike koje se ne mogu pronaći u tradicionalnim islamskim društvima. Ono što islamistički pokreti nude svojim pristašama nije državljanstvo nego „bratstvo“— ikhwan — jednu puno topliju, bliskiju i metafizički više zadovoljavajuću stvar.

A opet, što je toplija i bliskija veza, manje se da širiti. Bratstvo je izbirljivo i isključivo. Ne može se širiti jako daleko, a da se ne izloži iznenadnom i nasilnom odbacivanju. Otuda i arapska uzrečica: „Ja i moj brat protiv mog bratića; ja i moj bratić protiv svijeta.“ Bratsko udruženje nije neka nad-stvarnost, korporativna osoba koja može pregovarati u ime svojih članova. Ono ostaje u biti množina — uistinu, ikhwan je jednostavno množina od akh, “brat” — i označuje skup istomišljenika koje je okupila zajednička dužnost,  a ne neka institucija koja bi imala vlast nad njima. Sve to ima značajne posljedice po politiku. Primjerice, kad je Nasserov nasljednik, Anwar Sadat, kao predsjednik Egipta odvojio mjesta u egipatskom parlamentu za Muslimansko bratstvo, mjesta su zaposjeli oni koje je predsjednik ocijenio podobnima, a kojih se onda pravo Bratstvo odreklo te je nastavilo sa svojim nasilničkim djelovanjem koje je kulminiralo Sadatovim smaknućem. Jednostavno rečeno, braći se ne naređuje. Oni djeluju zajedno kao obitelj – sve dok se ne posvađaju i ne potuku.

7. To me dovodi do zadnje i ujedno ključne razlike između zapadnjačkih i islamskih zajednica. Živimo u društvu sastavljenom od stranaca koji se udružuju brzinom svjetlosti tolerirajući međusobne razlike. No naše društvo nije društvo budnog sklada. Ta ključna razlika koju ću uskoro imenovati, zahtijeva neke javne stvari koje nisu propisane državnim zakonom; dozvoljava ljudima da se brže kreću iz jedne u drugu skupinu, iz jedne u drugu vezu, iz jednog posla, religije, ili načina života u drugi i sve to relativno lako. Ono je beskonačno kreativno u osnivanju institucija i udruženja koja omogućuju ljudima da, i pored svojih različitosti, žive u mirnim odnosima, bez potrebe za intimnošću, bratstvom ili plemenskom odanošću. Ne tvrdim da je ono dobro, ali tako je kako jest, jer je to neizbježan nusproizvod državljanstva kako sam ga gore opisao.

Kako je moguće živjeti na opisani način? Odgovor je jednostavan, a on glasi: uz pomoć pića. Što Kur’an obećava u raju, ali zabranjuje ovdje na zemlji nužno je mazivo za zapadnjački dinamo. Vidite to jasno u Americi gdje koktelske zabave odmah probijaju led među strancima i pokreću svako veće okupljanje, potičući kolektivnu želju za brzim dogovorom među ljudima koji su trenutak prije bili potpuni stranci. Ta navika brzog usuglašavanja ovisi, naravno, i o mnogim drugim aspektima naše kulture osim pića. No piće je presudno, i oni koji su proučavali taj fenomen, većinom su uvjereni da – unatoč visokoj cijeni koju je naša civilizacija platila zbog problema s alkoholizmom, i nesreća i razrušenih domova koje on donosi – razlog zbog kojeg je zapadna civilizacija tako uspješna, u velikoj se mjeri nalazi upravo u piću. Naravno, islamska društva imaju svoje načine stvaranja kratkotrajnih udruženja: nargila, kavana, i tradicionalni hamam, koji Lady Mary Wortley Montague hvali jer uspostavlja solidarnost među ženama kakvu ne nalazimo u kršćanskom svijetu. Ali ovi oblici udruživanja su isto jedna vrsta povlačenja, odstupanja od posla vlasti u maniri mirne rezignacije. Piće ima suprotan učinak: zbližava strance u stanju kontrolirane agresije, sposobne i voljne ući u bilo kakav posao koji bi proizišao iz trenutnog razgovora.

Obilježja kojih sam se dotaknuo ne pojašnjavaju samo neponovljivost zapadnjačke civilizacije; one također tumače njezin uspjeh u snalaženju među ogromnim promjenama koje su došle uslijed napretka tehnologije i znanosti, baš kao što objašnjavaju političku stabilnost i demokratski moral njezinih sastavnih nacionalnih država. Ova obilježja također razlikuju zapadnjačku civilizaciju od islamskih zajednica u kojima se odgajaju teroristi. I pomažu objasniti snažnu mržnju onih terorista koji svojim osobnim moralom i vjerskim resursima ne uspijevaju dostići lakoću s kojom se europski i američki građani nose s modernim svijetom.

Ako je to tako, kako nam je onda obraniti Zapad od islamističkog terorizma? Odgovorit ću kratko na to pitanje. Prvo, moramo biti načisto što je to što branimo, tj. ne branimo. Ne branimo, primjerice, naše bogatstvo ili naš teritorij; te stvari nisu na kocki. Točnije, branimo naše političko i kulturno naslijeđe, utjelovljeno u sedam obilježja na koje sam ovdje skrenuo pažnju. Drugo, mora nam biti jasno da ne možemo nadići mržnju osjećajem krivnje ili priznavanjem da smo u krivu. Slabost provocira, budući da neprijatelju otkriva da je moguće uništiti te. Trebali bismo, dakle,  biti spremni utvrditi ono što imamo, i izraziti odlučnost da se istoga držimo. Uzevši u obzir rečeno, prepoznati nam je da nije zavist nego mržnja ona koja pokreće terorista. Zavist je želja da se posjeduje ono što drugi ima; mržnja je želja da se to uništi. Kako se nositi s mržnjom? Ovo je veliko pitanje na koje su samo nekolicina vođa čovječanstva bila sposobna odgovoriti. Kršćani su, pak, sretnici što su nasljednici jednog velikog pokušaja davanja odgovora na to pitanje, odgovora koji je dao Isus, koristeći se dugostoljetnom židovskom tradicijom koja seže do Tore, i koju je sličnim riječima izrazio njegov suvremenik R. Hillel. Nadići ćeš mržnju, reče nam Isus, opraštajući je. Doseći duh opraštanja ne znači optuživati sebe; to znači darivati drugoga. U ovome smo, čini mi se, zastranili prošlih desetljeća. Iluzija da trebamo kriviti sebe, da moramo ispovjediti svoju krivnju i usuglasiti se s našim neprijateljem, samo nas izlaže odlučnijoj mržnji. Istina je da ne trebamo kriviti sebe; da je mržnja naših neprijatelja potpuno neopravdana; i da se njihova nesmiljena mržnja ne može ublažiti našim udaranjem u prsa.

Međutim, odbija se prihvatiti istina. Čini se kao da smo nemoćni. Ali nismo nemoćni. Postoje dva izvora na koja se možemo pozvati u svoju obranu, jedan javan, a drugi osoban. U javnoj sferi, možemo odlučiti zaštiti dobre stvari koje smo naslijedili. To znači ne udovoljiti onima koji žele da zamijenimo državljanstvo za podložnost, nacionalnost za vjerski konformizam, sekularno pravo za šerijat, židovsko-kršćansko naslijeđe za islam, ironiju za ozbiljnost, samokritiku za dogmatizam, zastupanje za podložnost, i veselo pijenje za rigoroznu apstinenciju. Trebamo prezirati sve koji zahtijevaju takve promjene i reći im da idu živjeti ondje gdje je njihov omiljeni oblik političkog reda već uspostavljen. I moramo na njihovo nasilje odgovoriti silom koja je potrebna da bi ih se odbilo.

U osobnoj pak domeni, kršćanima je slijediti put koji je utabao Isus: naime, promatrajući trezveno i u duhu oproštenja na uvrede koje nam se nanose, i pokazujući svojim primjerom, da te uvrede ne postižu ništa osim što diskreditiraju onoga koji ih nanosi. To je teži dio zadatka – težak za izvesti, težak za podržati, i težak za preporučiti drugima. Ipak, to je zadatak koji upravo obavljamo, i u bitci u kojoj su ulozi tako visoki, to je zadatak kojega se moramo prihvatiti. (Ostale članke iz ovog niza vidi ovdje: analiza suvremenog islama)

Roger Scruton, izvor CERC, prevela Jelena Prskalo | Bitno.net

  1. Richard Rorty, Contingency, Irony, Solidarity (Cambridge: Cambridge University, 1989).
  2. Malise Ruthven, Islam in the World  (Oxford: Oxford University, 2000).
  3. Ovdje je važna iznimka od tog pravila u svjetskoj muslimanskoj zajednici, koja je našla predstavnika i glasnogovornika u osobi Aga Khana.

 

Objavljeno: 22. ožujka 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi