ANALIZA SUVREMENOG ISLAMA (3)

Cijede komarca, a gutaju devu – muslimani u okovima farizejskih zakona

Nakon prvog dijela i općenitog uvoda u probleme modernog islama (Islam na tankoj granici između nasilja i reforme) i drugog teksta u kojem je bila riječ o fetvama (formulirano šerijatsko pravno rješenje o vjerskom pitanju) koje naređuju ubijane ‘nevjernika’ (Fetve žedne ‘nevjerničke’ krvi), u ovom trećem nastavku biti će riječ o fetvama koje se bave svakodnevnim životom i koje propisuju kako se jedan musliman ili muslimanka mora ponašati u svakodnevnici, od poljubca, seksualnog čina do toga s kime smije sjesti za stol, a s kime ne smije. Politički vođe muslimanskih zemalja koji su se okupili na konferenciji u Meki 2005. najviše su zabrinutosti izrazili zbog fetvi  koje uključuju nasilje, a koje je redovito vezano za politiku (terorizam, ratovi, ubijanje ‘nevjernika’), ali kriza islama može se prije svega uočiti po fetvama koje se svakodnevno ‘proizvode’, za svaki aspekt života, pogotovo života žena. Dotaknuti ćemo se, također, u ovome tekstu i načina na koji se imami (ne)obrazuju. Ovim dijelom prelazimo na svakodnevni život, pa ćemo se u sljedećim nastavcima pozabaviti odnosom islama prema ženama, zatim integracijom muslimana u Zapadni svijet, ispitat ćemo, zatim, i odnos kršćanstva i islama te donijeti analizu učenja pape Benedikta XVI o islamu i još mnogo toga.

Foto: Shutterstock.com

U Egiptu – domu vrlo kreativnih, i po pitanju fetvi, “plodnih” muftija, sve novine, radijske i televizijske postaje sadrže emisije posvećene fetvama. Dva do tri puta tjedno, ljudi zovu i postavljaju pitanja na koja onda muftija daje odgovore. Postoje čak i pozivni centri u Kairu koji na licu mjesta izdaju fetvu. To je postao vrlo unosan posao: s jedne strane su stručnjaci za fetvu, a s druge ljudi koji zovu. Poziv se naplaćuje i do deset puta više od uobičajene cijene: dio profita odlazi biznismenima koji su pokrenuli cijelo to religijsko poduzeće, a dio samim muftijama.  Zanimanje je veliko, pozivi ne dolaze samo iz Egipta već sa svih strana svijeta kako bi saznali kako se ponašati u ovim ili onim situacijama svakodnevnog života.

Pitanje koje se često postavlja: je li dozvoljeno jesti s nekim tko nije musliman? Ovakva pitanja dolaze većinom od poslovnih ljudi koji putuju u Njemačku, Ameriku i London. Odgovor ovisi o tome koliko sam muftija poznaje zakon, i može biti i ‘da’ i ‘ne’, a sročen je ovako: “Ako se držimo teksta Kurana koji kaže: “Ovaj dan dozvoljene su ti dobre stvari i hrana onih kojima je dana Knjiga je zakonita za tebe i tvoja hrana je zakonita za njih” (5,5), u tom slučaju nema ništa loše u “poslovnom ručku” sa Zapadnjacima. Ali ako razmišljamo da su Zapadnjaci generalno krivovjerci tada njihova hrana nije halal (dozvoljena), nego haram (zabranjena). Jer, svrha svih fetvi je ustanoviti što je halal (dozvoljeno), a što haram (zabranjeno).

Druga vrlo popularna tema je kako se ponašati sa ženama: smije li muškarac držati ženu za ruku u javnosti, smiju li se supružnici poljubiti, kako voditi ljubav itd. Poljubac u javnosti zabranjen je u Egiptu. Prijestupnici riskiraju da budu uhićeni. No ovakve fetve idu još dalje: pod utjecajem radikalizma, muftije zabranjuju supružnicima poljubac i u privatnosti svog doma. Tendencija fundamentalista može se vidjeti u fetvama koje zabranjuju supružnicima da se vide goli. Oni propisuju vođenje ljubavi samo u mraku ili kako neki nalažu da između tijela bude tanki veo. I sve ovo subjekt je žučne rasprave na televiziji.

Proteklih mjeseci mogle su se čuti vrlo čudne fetve kao na primjer: ako žena izlazi iz kupaonice gola, a u stanu je pas, je li učinila nešto zabranjeno? Odgovor: “Ovisi o psu, ako je muški pas, žena je učinila nešto zabranjeno.”

Još jedna u nizu fetvi koje prenose novine: “Prođe li žena pokraj mene dok molim, je li moja molitva valjana? ” Odgovor glasi: “Ako magarac, žena ili crni pas prođe pokraj tebe, molitva se mora ponoviti”. Objašnjenje je nevjerojatno: ” magarac je nečista životinja; crni pas može predstavljati Sotonu, a žena je nečista bez obzira na sve.”

Postavljaju se čak pitanja je li dozvoljeno igrati se barbikama, a odgovor je kako one otkrivaju atraktivne dijelove ženskog tijela i to je grešno i zato je prodaja takvih lutaka zabranjena u Iranu i prodaju se lutke odjevene u skladu sa tradicijom Islama sa rupcem i burkom.

S vremena na vrijeme ovakve fetve izazivaju skandal među vjernicima. Na Egipatskoj televiziji, debata o tome kome žena smije pokazati grudi trajala je cijeli sat. A sve je počelo razgovorom o normalnoj pojavi u Egiptu da žena doji dijete u javnosti. Žene to rade u autobusu, crkvi, ulici i to nikada nije izazivalo šok kod Egipćana. Ali tijekom rasprave odlaze tako daleko da se postavljaju pitanja  poput: “može li žena dojiti vlastitog vozača? I dok su se iz publike čuli uzvici, te uznemirujući pozivi gledatelja, odgovor imama je bio: “Ovisi koji je stupanj srodstva sa vozačem, takvo ponašanje može biti zabranjeno ili dopušteno.”

Reakcija muftije na ogroman protest gledatelja bila je:” Vi ste idioti, to nije problem osjetljivosti, to je pravni problem”.

Postoje ljudi koji sve ovo shvaćaju vrlo ozbiljno. Povećan broj fetvi pokazuje da postoji opća zbunjenost i isto tako efekt koji postiže fundamentalistička interpretacija Islama: bitno je znati što je dozvoljeno, a što nije. Više nije važno što nalaže zdrav razum.

2. Neznanje imama i ovisnost o njima

Ovdje nije toliko riječ o morbidnim pitanjima i odgovorima, koliko o općem neznanju prisutnom među običnim narodom, ali također i među imamima i muftijama. Narod ima veliku želju živjeti prema vjerskim odredbama, a ta želja dovela ga je do velike ovisnosti o muftijama. Ljudi traže način na koji bi svoj privatni i javni život najbolje proželi islamom, pa to onda najčešće pokušavaju ostvariti povjeravanjem religioznim stručnjacima od kojih traže da odgovore na sva njihova životna pitanja.

Istini za volju, čak i u Koptskoj pravoslavnoj Crkvi postoji ista opasnost. Svaki petak patrijarh Shenaouda III ima duge propovijedi i za to vrijeme roditelji šalju djecu sa ceduljama na kojima su zapisana pitanja. Na kraju patrijarh izabere nekoliko na koje će odgovoriti. Istina, postavljaju se razna pitanja, ali ni približno smiješna kao prije spomenute fetve. Pitanja su uglavnom o moralnom životu: je li dozvoljeno ići u kino; mogu li se muškarac i žena držati za ruku dok hodaju ulicom; je li grijeh pjevati melodije sa radija itd. Također postavljaju pitanja o vjeri, problemima koja se tiču vjere u Boga.

Neznanje ljudi i želja za religioznošću stvorila je ovakvu strukturu totalne ovisnosti o vjerskim vođama i učiteljima. Ovo me tjera na razmišljanje  o učenjacima zakona u Isusovo vrijeme. Tadašnje društvo zbog religioznog neznanja i  u isto vrijeme nedostatka bilo kojeg obzorja osim religije, dovelo je ljude do totalne pokornosti vjerskim učenjacima. Ti učenjaci su bez sumnje bili stručnjaci za zakon, tradiciju, izreke, ali potpune neznalice sa humanističkog gledišta.

3. Izobrazba imama

Na konferenciji u Meki, problem se rješavao samo usputno: suočeni sa brzim širenjem fetvi i povrh svega nasiljem koje one uključuju, vlade su se ograničile na izjave kako fetve ne smije nitko proglašavati. Ali korijen problema je što generalno gledajući  tim “ljudima religije” kako ih mi Arapi nazivamo, nedostaje dobro, sveobuhvatno obrazovanje. Jer svojim neznanjem čine i ljude oko sebe neznalicama. Pored toga što mnogi imami i muftije uopće nisu izabrani nego su sami sebe proglasili muftijama ili imamima.

Kakvo obrazovanje islamski učenjaci dobivaju?

U većini slučajeva, a govorim o Arapskom svijetu, a isto je stanje u Aziji i sa Afričkim muslimanima, njihovo je obrazovanje isključivo vezano za religiju i islam: temelji se na učenju Arapskog, Kurana i izreka Proroka islama. Ali ovdje kada govorimo o riječi “studirati”mislimo na učenje napamet teksta Kurana, memoriziranje tisuće izreka (takozvane hadith, Muhamedove izreke): učenje napamet tisuće fetvi, pravnih izrijeka. Naknadno, na temeljima Muhamedovih izreka ili komentara učenja iz ranijih stoljeća, imami će primijeniti na trenutnu situaciju neke činjenice ili izreke iz prošlosti koristeći se principom analogije: “ovdje smo u analogno sličnoj situaciji i možemo analogno primijeniti ovu ili onu izreku ili kriterij”.

Ali i uz te napore, memoriziranje materijala se nastavlja: nije učinjen nikakav napor za održavanje i primjenu principa analogije.

Nadalje, imami ne dobivaju pravu izobrazbu iz sociologije, psihologije i literature van Arapskog svijeta. Često osim arapskog (ili materinjeg jezika i arapskog) ne znaju niti jedan drugi jezik. Vrlo rijetko znaju čitati knjige na engleskom, francuskom ili talijanskom. Sa sigurnošću možemo reći da samo pet posto imama ima znanje nekog stranog jezika. Sve ovo stvara kulturu koja je hermetički zatvorena unutar same sebe.

Nedostaje im sposobnost da na pitanja odgovaraju iz univerzalnog okvira, sa povijesnog, sociološkog ili političkog aspekta. Ukratko, da se referiraju na pitanja van islamskog gledišta.

 4. Eksperiment u Maroku: žene kao imami.

Mnogi muslimani i političari prepoznali su neznanje svojih imama i da je njihovo javno učenje nezadovoljavajuće. Razne države razvijaju novi sustav obrazovanja. Zanimljiv način pojavio se u Maroku, gdje su zaista počeli sa školama za imame u koje su uključene i žene, a nazivaju ih (žena koje vodi i savjetuje).

Svakih šest mjeseci marokanski ministar za Islamska pitanja novači desetke muškaraca i žena te im ponudi period za učenje od godinu dana. Među mnogim upisanima u posljednjem krugu bilo je 60 mladih žena. Škola je na prvi pogled vrlo tradicionalnog karaktera: žene su odvojene od muškaraca na predavanju i nose tradicionalni marokanski rubac.

Obrazovanje uključuje studiranje Kurana, ali kurikulum je otvoreniji i dozvoljava suvremeno tumačenje. Religijsko obrazovanje uključuje pravo i povijest religije.

Ono što je novina u svemu ovome je da studenti upisuju tečajeve humanističkih znanosti, psihologije, ljudskih prava i mudawwana, novi obiteljski zakon donesen od strane marokanskog kralja prije dvije godine. Taj novi zakon omogućuje veću ravnopravnost između muškaraca i žena. Zakon je pobudio mnogo fundamentalističkih protesta, ali je još uvijek na snazi. Novi imami koji su zahvaljujući njemu obrazovani – i muškarci i žene – pomažu proširiti njegove vrijednosti i udahnuti mu život.

Nakon godine studiranja i prolaska kroz program, žene osobito šalju u džamije, zatvore, bolnice, škole i udruge da pričaju ženama i propovijedaju, ali ne isključivo samo njima. To je na neki način pokušaj feminiziranja islama koji pomaže muslimanima razumjeti važnost žena u islamskom svijetu. Početna procjena eksperimenta je pozitivna.

Ove žene primaju plaću od vlade, a iznosi  oko 450 eura što su za Maroko dobra primanja. Čitajući njihove razne intervjue može se vidjeti kako su one zahvaćene jednim misionarskim duhom, želeći povećati obzorja islama i otvoriti ga suvremenosti.

Ovaj eksperiment u Maroku je najbolje što su predložile muslimanske zemlje. U Francuskoj  razne privatne grupe pokušavaju organizirati slične programe, ali još uvijek nisu uspjeli ponuditi dobro obrazovanje imama.

(Ostale tekstove iz ovog niza možete naći OVDJE!)

Samir Khalil Samir*, SJ; AsiaNews.it

Prijevod: Ana Kambić | Bitno.net

Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto OrientaleFacoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientali

 

Objavljeno: 25. kolovoza 2014.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi