Svatko od nas zna da su određene stvari pogrešne – ne zato što mi mislimo da su pogrešne, nego što one stvarno jesu pogrešne. To se može primijeniti i na moralnoga relativista.

Ako želite vidjeti kako moralni relativist zapada u ispad sofističkoga bijesa, upitajte ga o „vrlinama” okrutnosti, silovanja, zadrtosti, eksploatacije ili pak holokausta. Čak i najliberalniji sekularist smatra da su te stvari pogrešne, ali bez transcendentnog uporišta za svoj etički sustav neće znati artikulirati koherentan moralni argument protiv njih. No to bi se moglo promijeniti, ako pitate Sama Harrisa.

Harris je racionalist i žestoki ateist, iznimno kritičan prema vjeri i vjernicima. No on je i moralni realist, koji vjeruje u objektivne moralne istine – istine za koje on smatra da se mogu utemeljiti na znanosti i tako formirati sustav zajedničkih moralnih vrijednosti.

Njegov se argument može iznijeti otprilike ovako: prirodni svijet funkcionira prema prirodnim zakonima koje se može otkriti pomoću znanosti. Moral je dio prirodnoga svijeta, i prema tome, moral slijedi prirodne zakone koje se može otkriti pomoću znanosti. 

U logičkom smislu njegov je argument besprijekoran, no u praktičnom smislu pokazuje više ozbiljnih manjkavosti.

Da, ali…

Kršćani se slažu da moral ima značajke zakona po tome što predviđa određene ishode određenih djela. Moralni je zakon predvidljiv, ali on nije deterministički poput zakona gravitacije ili elektromagnetizma. Da jest, čovječanstvo bi bilo svedeno na automate koji robovski slijede njegov moralni program.

C. S. Lewis jednom je istaknuo da moralni zakon ne opisuje što ljudska bića čine – on opisuje što bismo trebali činiti. Kao takav, moralni zakon ne može se razlučiti od stvarnoga ljudskoga ponašanja, ni u znanstvenom, a ni u kojem drugom smislu.

Harris bi vrlo brzo rekao da moral definira ponašanja koja potpomažu napredak ljudi i životinja. Mi u znanstvenom smislu znamo koja su mnoga od tih ponašanja: ispravna medicinska skrb, obrazovanje, ispravni sanitarni uvjeti i čista voda.

I doista, primijenjena znanost zaslužna je za udvostručenje duljine očekivanoga ljudskoga životnoga vijeka kroz proteklih 150 godina i za zrak i vodu čistije nego što su ikada bili još od industrijske revolucije. Ali programi s početka 20. stoljeća za eugeniku, prisilnu sterilizaciju i selektivno razmnožavanje opravdavani su znanstvenim razlozima, baš kao što se takvim argumentima opravdavaju kloniranje ljudi i istraživanja kojima se uništavaju embriji.

To ukazuje na još jednu slabost u Harrisovu argumentu: znanost nas može dovesti do željenoga ishoda, ali ne može nam reći kakav bismo ishod trebali željeti.

Na primjer, medicinska tehnologija omogućava nam da prikupljamo matične stanice iz embrija, ali ne kaže nam je li ubijanje ljudskoga bića u najranijoj fazi života ispravno ili pogrešno. Znanost nema moralnoga glasa – ona je samo instrument moralnim činiteljima koji pridaju vrijednost stvarima.

Jedan moj prijatelj, liječnik, teološki liberalan, jednom mi je rekao da bi, kada bi morao birati između spašavanja života novorođenoga djeteta ili života majmuna, izabrao majmuna. Zaprepašten, pitao sam ga zašto.

„Zato što majmun ima intrinzičnu vrijednost.”

Odvratio sam: „A dijete nema? A molim te, odakle dolazi majmunova vrijednost?”

Nije imao odgovora.

Na takva pitanja znanost može samo slijegati ramenima. Bez transcendentnih kriterija, računica svake moralne dileme prepuštena je povlaštenim klasama bića proglašenih „osobama”, čije je jedino mjerilo hir njihovih kolektivnih preferencija. A to nas dovodi do trećega problema s Harrisovom shemom.

Tko je moj bližnji?

Teško biste našli ikoga tko bi porekao moralnu ispravnost zlatnoga pravila. Činiti bližnjemu kako želimo da on čini nama – to je prepoznato kao univerzalno dobro u gotovo svakoj svjetskoj religiji i civilizaciji od početka zabilježene povijesti.

No ono što nije univerzalno prepoznato je to tko je točno moj „bližnji”. Jesu li to oni što žive u našoj ulici, u našoj zajednici, ili u našoj domovini? Jesu li to oni koji dijele s nama vjeru, boju kože ili politiku? Jesu li to ljudi u našoj društvenoj skupini, terapijskoj zajednici, ili našoj identitetskoj skupini?

Ili, jesu li naši „bližnji” jednostavno članovi naše vrste? Ne, prema mojem prijatelju liječniku i ljudima iz PETA-e. Ljudi nemaju povlašten položaj, i misliti drugačije je diskriminacija na osnovi vrste – grozno stajalište, vrijedno prijezira kao i rasizam ili seksizam.

Nedavno je određeni broj istaknutih aktivista za prava životinja pokrenuo Great Ape Project, kako bi status primata koji nisu ljudi podignuli na status „osoba”. Kada bi se to međunarodno prihvatilo, to bi našim majmunskim „bližnjima” dalo prava na život, slobodu, i slobodu od mučenja – prava koja su trenutno uskraćena ljudskim bićima u majčinoj utrobi.

No ne možemo pretpostaviti da se zlatno pravilo primjenjuje samo na životinjsko carstvo. 2008. godine švicarske su vlasti donijele zakon kojim se štiti dostojanstvo – da, dostojanstvo! – biljaka. Zakon smatra ilegalnim uništiti dostojanstvo tratinčice odrubljivanjem glave, i od istraživača koji traže vladine stipendije traži se da objasne kako će tu tratinčicu poštivati na terenu i u laboratoriju. Svi bismo se mogli dobro nasmijati da se tu radi o znanstvenoj fantastici, ali to je stvarnost.

Ako logiku švicarske vlade protegnemo korak dalje, majku koja je impetigo kod svojega djeteta tretirala Bactrobanom moglo bi se optužiti za masovno ubojstvo – ubijanje milijardi bakterijskih mikroba zbog frivolne namjere da svoje dijete poštedi određene nelagode.

Proizvod inteligencije

Harris čvrsto vjeruje da će moral utemeljen na znanosti vjeru poslati na groblje obezvrijeđenih ideja. Ja se ne bih kladio na to. Moral utemeljen na znanosti ili na nekome drugome aspektu prirodnoga svijeta utemeljen je na živome pijesku.

Moral proizlazi iz svrhe, a svrha proizlazi ne iz zakona fizike ili iz „sebičnih gena”, nego iz inteligentnih agenata. Kod stvorenih stvari, svrha dolazi od njihova stvoritelja. Za sve drugo svrha je bilo što, što njegov korisnik želi da bude.

Razmislite o kamenu iz rijeke i digitalnoj kameri.

Kamen iz rijeke nema namjeravane funkcionalne svrhe. Njegov oblik, veličina, boja i tekstura nasumični su učinci geoloških, hidroloških sila i sile trenja. Izostanak namjeravanog dizajna znači da on može poslužiti kao kamen za bacanje „žabica”, pritiskač za papir, ili tema za razgovor, ovisno o ukusima i željama korisnika. 

S druge strane, digitalna kamera je precizni instrument, dizajniran, prilagođen i konstruiran za vrlo specifičnu svrhu: hvatanje i bilježenje slika na elektroničkim medijima. I, kao kod svake visokotehnološke stvarčice na tržištu, dolazi s uputama za korištenje koje pomažu vlasnicima da ih ispravno koriste i ispravno se brinu o njima.

Vlasnik je slobodan koristiti svoju kameru kao kamen za bacanje „žabica”, pritiskač za papir, ili temu za razgovor, ali ostat će bez dobrobiti njegove prilagođene funkcionalnosti. Zapravo, svaka uporaba suprotna uputama za korištenje rizik je za neuspjeh proizvoda i nezadovoljstvo korisnika.

Dokaz

Ako mi nismo ništa više od „kamenja iz rijeke”, onda život nema konačne svrhe, i nema ispravnoga načina da ga se živi. Svaki pojedinac može živjeti kako hoće, nitko nema moralnoga autoriteta nad drugima, a bilo koje zajedničke vrijednosti ostavljene su hirovima većine od 51 posto. Ukratko, ova vrsta morala svedena je na moć demokratske većine, autokratskoga tiranina ili na znanstveni konsenzus. 

No ako smo mi „digitalne kamere”, naša svrha i „upute za uporabu” dolaze od našega Stvoritelja. Naravno, slobodni smo slijediti neku drugu svrhu, na način utemeljen na nečemu drugome – bila to osobna preferencija, popularno mišljenje ili znanstveno razmišljanje – no na kraju ćemo se naći tamo gdje smo počeli: nezadovoljni i nemirni.

Univerzalnost zlatnoga pravila gura nas u smjeru toga posljednjega. Unatoč neslaganju oko tisuća svjetskih religija i brojnim političkim sustavima i ideologijama, postoji jednoglasno slaganje oko kodeksa ponašanja koji zahtijeva ograničavanje naših prirodnih impulsa – impulsa, rečeno nam je, koji su nam pomogli pobijediti u prirodnoj evolucijskoj borbi. I, kao što sam spomenuo, kodeks se ne otkriva promatrajući naše stvarno ponašanje.

To je dokaz da moralni kodeks nije ljudski izum, niti šifra skrivena u materijalnoj matrici svemira, koja čeka da je otkrije istraživač u bijeloj kuti. To je bit onoga u kojem „živimo, mičemo se i jesmo”, kako je objavljeno u njegovoj Riječi.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.