ROGER SCRUTON (3)

Kako prepoznati pravu umjetnost kada je vidimo?

U posljednjem članku iz trodijelne serije, pisac i filozof Roger Scruton definira elemente po kojima je neko djelo veliko umjetničko djelo. Ostale članke iz niza možete pročitati OVDJE.

Svijet umjetnosti, kako sam sugerirao, pun je pretvaranja. Lažna originalnost, lažne emocije i lažne ekspertize kritičara – okružuju nas sa svih strana te je u takvom obilju teško razaznati gdje potražiti pravu stvar. Ili možda prava stvar ne postoji? A možda je svijet umjetnosti samo jedno veliko pretvaranje, u kojem svi imamo svoje uloge, budući da mi u konačnici svemu tome ne znamo pravu cijenu, izuzevši pojedince poput Charlesa Saatchija, dovoljno bogate da spiskaju novac na smeće? Možda je umjetnost bilo što što netko proglasi umjetnošću. „Sve je stvar ukusa“, kaže se. Ali zar nema ničeg čime  bi se moglo odgovoriti na tu tvrdnju? Dat ću vam nekoliko pozitivnih sugestija.

Prvo, ipak, moramo ignorirati faktore koji izopačuju naše prosudbe. Slike i skulpture možemo posjedovati, kupiti i prodati. Stoga u njima postoji veliki tržišni potencijal, bez obzira imaju li ili nemaju svoju pravu vrijednost, svakako imaju svoju cijenu. Oskar Wilde opisuje cinika kao onog tko zna cijenu svemu, ali vrijednost ničemu. A tržište umjetninama neminovno vode cinici. Apsurdno smeće akumulira se po našim muzejima uglavnom upravo stoga što ima cijenu. Simfoniju ili novelu ne možete posjedovati na isti način kao što možete posjedovati Damiena Hirsta. Zbog toga ima puno manje lažnih simfonija ili novela nego što ima lažnih djela vizualne umjetnosti.

Kanali službenih pokrovitelja također iskrivljuju stvari. Umjetničko vijeće postoji da bi subvencioniralo umjetnike, pisce i muzičare čiji je rad važan. Ali kako birokrati odlučuju da je nešto važno i vrijedno? Kultura im kaže da je djelo važno ako je originalno, a dokaz da je originalno je da se publici ne sviđa. Osim toga, ako se publici sviđa, zašto bi bila potrebna subvencija? Službeni pokrovitelji, stoga, neminovno favoriziraju djela koja su tajanstvena, bolna ili besmislena za razliku od onih koja imaju stvarnu i trajnu privlačnost.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dakle, koji je izvor te privlačnosti i kako prosuđujemo ima li ga umjetničko djelo? Tri riječi sumiraju moj odgovor – ljepota, forma i otkupljenje.

Za mnoge umjetnike i kritičare, ljepota je diskreditiran ideal. Ona označava sladunjave, odrvenjene scene i kičaste melodije koje se sviđaju bakama. Poruka modernista, da umjetnost mora prikazati život onakvim kakav on jest, sugerira mnogima da ćete, ako težite ljepoti, završiti u kiču. To je ipak pogrešno. Kič vam govori da ste lijepi. Jeftino nudi lake osjećaje. Ljepota vam naprotiv govori da prestanete misliti na sebe i da se probudite za svijet drugih. Kaže vam: “Pogledaj ovo, čuj ovo, prouči ovo – jer ovdje ima nešto važnije od tebe”. Kič je sredstvo za jeftine emocije. Ljepota je punina u samoj sebi. Ljepotu dosežemo ostavljajući svoje interese po strani i dopuštajući da nam se svijet otkrije. Postoji mnogo načina kako to postići, ali umjetnost je bez sumnje najvažniji, s obzirom na to da pred nas stavlja sliku ljudskog života – našega vlastitog života i svega što nam život znači – i traži da ga pogledamo direktno, ne zbog onoga što bismo mogli uzeti od njega već što bi mu mogli dati. Kroz ljepotu, umjetnost čisti svijet od naših preokupiranosti samima sobom.

Naša ljudska potreba za ljepotom nije nešto što nam može nedostajati, a da bez obzira na to ostanemo ispunjeni kao ljudi. To je potreba koja proizlazi iz naše moralne prirode. Možemo lutati ovim svijetom otuđeni, ogorčen, puni sumnji i nepovjerenja. Ili možemo naći svoj dom i odmor ovdje, dovodeći se u harmoniju s drugima i sa samim sobom. To iskustvo ljepote vodi nas do drugog dijela. Ukazuje nam da pripadamo ovom svijetu, da je svijet već uređen u našoj percepciji kao mjesto prikladno za život bića poput nas. To je ono što vidimo u Corotovu krajoliku, Cezanneovoj jabuci, ili van Goghovoj neočišćenoj čizmi.

To me dovodi do moje druge važne riječi – forma. Istinsko umjetničko djelo nije lijepo na način na koji je životinja, cvijet ili prostranstvo krajolika lijepo. To je svjesno kreirana stvar u kojoj ljudska potreba za formom trijumfira nad slučajnošću predmeta. Naši su životi rascjepkani i ometani – stvari započinju u našim osjećajima a da ne pronalazimo njihovu potpunost. Vrlo malo toga nam je otkriveno na način na koji značenje toga možemo shvatiti u punini. U umjetnosti pak, mi kreiramo carstvo mašte u kojoj svaki početak pronalazi svoj kraj i svaki je fragment dio smislene cjeline. Tema se Bachove fuge razvija iz svoga vlastitog akorda ispunjavajući muzički prostor i krećući se logičnim slijedom prema zaključenju. Ali to nije vježba iz matematike. Svaka Bachova tema plodna je emocijama, pokretana ritmom slušateljeva unutarnjeg života. Bach vas uvodi u zamišljeni prostor, i predstavlja vam, u tom prostoru, doživljaj vašeg vlastitog ispunjenja. Isto će tako Rembrandt izabrati boje mesa na ostarjelom licu i pokazati kako svako od njih u sebi čuva nešto od života, tako da formalna harmonija boja prenese potpunost i cjelovitost osobe. I potaknuti smo na poštovanje.

Formalna perfekcija ne može biti dosegnuta bez znanja, discipline i brige  na detalje. Ljudi to polako počinju shvaćati. Iluzija da umjetnost teče iz nas i da nas samo osobe iz umjetničkih škola mogu poučiti kako otvoriti slavinu, nije više uvjerljiva. Prošli su dani kada ste mogli obući zgradu u polistiren kao Christo ili sjediti u tišini uz klavir četiri minute i 33 sekunde kao John Cage. Da biste bili doista moderni, morate stvarati umjetnička djela kojima ćete moderan život u svoj njegovoj nepovezanosti dovesti do punine i rješenja, kao što je to Philip Larkin ostvario u svojoj velikoj pjesmi “Vjenčanja duhova”. U redu je kada kompozitor zasvinji svoja djela disonantnim tonovima i gomilom akorda kao Harrison Birtwistle, ali ako ne zna ništa o harmoniji i kontrapunktu, rezultat može biti nasumična buka, a ne glazba. U redu je da slikar poprska boju na sve strane kao Jackson Pollock, ali pravo poznavanje boje dolazi iz studioznog izučavanja svijeta prirode i pronalaženja naših osobnih emocija odraženih u tajanstvenim tonovima stvari, kao što Cezanne pronalazi mir i utjehu u tanjuru jabuka.

Ako pogledamo prave apostole ljepote u našem vremenu – mislim na kompozitore kao Henri Dutilleux i James Macmillan, slikare kao David Inshaw i John Wonnacott, književnike kao Ruth Padel i Charles Tomlinson, prozaiste kao Italo Calvin i George Perec – trenutačno smo pogođeni neizmjernim teškim radom i studioznom izolacijom i brigom za detalje koja karakterizira njihov rad. U umjetnosti ljepota treba biti osvojena i rad je mukotrpniji kako idiotizam okruženja raste. Ali zadatak je toga vrijedan i to me dovodi do treće važne riječi – otkupljenje.

U licu tuge, nesavršenstva i prolaznosti naših privrženosti i radosti, pitamo se: “Zašto?” Trebamo ponovno potvrđivanje. Posežemo za umjetnošću kao dokazom da je život na ovom svijetu smislen i da patnja nije nešto besmisleno kao što se to često čini, već potreban dio veće i otkupljujuće cjeline.

Tragedije nam pokazuju trijumf dostojanstva nad destrukcijom i milosrđa nad beznađem. Na način koji će uvijek ostati misteriozan, one obdaruju patnju formalnim upotpunjenjem i time uspostavljaju moralnu ravnotežu. Tragični heroj je potpun kroz svoju sudbinu. Njegova smrt je žrtva i ta žrtva obnavlja svijet.

Tragedija nas podsjeća da je ljepota otkupiteljska prisutnost u našim životima. Ona je lice ljubavi koje sjaji usred pustošenja. Ne bi nas trebalo iznenaditi da su se mnoga od najljepših umjetničkih djela suvremene umjetnosti pojavila kao reakcija na mržnju i okrutnost. Pjesme Akhmatove i Pasternakova književna djela, Šostakovičeva glazba – takva su djela zasjala svjetlošću u mraku totalitarizma i pokazala ljubav usred destrukcije. Nešto slično može se reći i o Eliotovim Četirima kvartetima, Brittenovu Ratnom rekvijemu, o Matisseovoj kapeli u Veneciji.

Modernizam se pojavio jer su se umjetnici, pisci i glazbenici držali vizije ljepote kao otkupiteljske prisutnosti u našim životima. I u tome je prava razlika između pravog umjetničkog djela i onog lažnog. Prava umjetnost je djelo ljubavi. Lažna umjetnost je djelo obmane.

*Ostale članke iz niza Rogera Scrutona o umjetnosti možete pročitati OVDJE.

Izvor: Catholiceducation.org | Bitno.net


Objavljeno: 18. veljače 2020.

Možda vam se svidi